Mia Rajner, nekadašnja članica ŽOZ, nedavno je na jeruzalemskom Hebrejskom univerzitetu obranila doktorat na temu «Marc Chagall, 1906-1910» Poslije završetka studija povijesti umjetnosti 1982. u Beogradu, upisala je magisterij u Heidelbergu. "Još kroz studij sam, koliko se moglo, pokušala usmjeriti prema židovskoj umjetnosti” kaže Mia Rajner i nastavlja, “Nastojala sam dobiti stipendiju za magisterij iz tog područja i obraćala se na razna mjesta u Americi i Evropi. Na kraju sam je dobila na Fakultetu za studij židovskih nauka pri heidelberškom sveučilištu. Zapravo, oni su se meni javili. Napisali su mi pismo, objasnili da su mala škola, stara samo 3, 4 godine i da bi vrlo rado primili strane studente. Ponudili su mi vrlo dobru stipendiju i tako sam jednu godinu kod njih studirala.
Kako je umjetnost bila samo manji dio studija, morala sam uzeti i razlicite predmete iz judaistike, a to nije bilo ono što sam ja htjela. Iz Heidelberga sam kontaktirala Hebrejski univerzitet u Jeruzalemu i dobila mogućnost nastavka magisterija tamo, pa sam 1983. otišla u Izrael. Pošto sam morala raditi i naučiti jezik, sve se prilično odužilo. Paralelno uz magisterij radila sam skoro 9 godina u dokumentacijskom odjelu Centra za židovsku umjetnost Hebrejskog univerziteta i to prvih 5 godina u odjelu za sinagogalnu umjetnost. U tom razdoblju sam sa ekipom dva puta dolazila na područje bivše Jugoslavije gdje smo snimali i prikupljali podatke uglavnom o židovskoj ceremonijalnoj umjetnosti, koji su na kraju kompjutorski obrađivani i pohranjivani. Rezultat je da sad u Jeruzalemu postoji iscrpna dokumentacija. Na sličan način su obrađjivane i zbirke judaike u Izraelu i drugim zemljama Europe. Ideja je bila da se sakupi i sačuva od propadanja što više informacija, jer se ritualnim predmetima često izgubi trag. To je bio jedan od većih projekata na kojima sam tada radila (85-87).
Potom sam magistrirala i počela kao asistent predavati na Hebrejskom univerzitetu. Udala sam se, pa se opet sve malo odužilo, no uspjela sam ipak upisati i doktorat. Tad sam se već bila prebacila sa sinagogalne na modernu židovsku umjetnost, a kao uže područje sam odabrala rusku židovsku umjetnost. I tema magisterija je bila o ruskim umjetnicima Židovima kraja 19.st. i početka 20.st. Obradila sam predstavnike dvije generacije tih umjetnika i to je bila neka vrsta uvoda u Chagalla. Onda sam tu temu na neki način nastavila doktoratom o Chagallu. Pisala sam samo o prve četiri godine njegovog rada, a to je razdoblje prije odlaska iz Rusije u Pariz. Pokazalo se da je u tom periodu bio izuzetno značajan utjecaj tadašnje ruske kulture, književnosti, umjetnosti, kazališta, filozofije itd, ali i utjecaj Chagallovih židovskih korijena. Opisala sam sklop tih raznih svjetova, tako da riječ nije samo o njegovim slikama, nego sam obuhvatila i kulturnu povijest tog vremena. Cijela ideja je bila krenuti od radova koji su ionako manje poznati i rjeđe izlagani i ponovo ih analizirati. Ti prvi radovi, u kojima nema onih njegovih poznatih boja i dosta su tamni, ne smatraju se toliko šagalovskim. Dakle, htjela sam dati novu interpretaciju na osnovu podataka o utjecajima koje sam sakupila oko tih slika i njegovog života u tom razdoblju i onda se vratiti slikama i pokušati ih vidjeti i objasniti na novi, drugačiji način.
I to je dugo trajalo jer da bih mogla koristiti materijale, morala sam učiti i ruski i jidiš. Većinu tih najranijih radova Chagall je uspio ponijeti sa sobom kad je 1922 napustio tada vec Sovjetsku Rusiju i oni su završili u njegovoj privatnoj kolekciji, pa zatim kod njegove obitelji. Danas su najvećim dijelom u Švicarskoj ili u pariškom Centru moderne umjetnosti Georges Pompidou, koji je u posjedu najvećeg broja radova o kojima sam pisala. Nisu u pitanju samo slike, već mnoštvo crteža, a oni su me posebno zanimali; svaka je slika okružena s velikim brojem crteža koji su mu služili kao priprema za sliku. Da bi se takva slika u potpunosti razmjela, moraju se i ti crteži obraditi. "
U Rusiji je Mia bila u vrijeme pisanja magisterija, a u Vitebsku, Chagallovom rodnom gradu, tek sad početkom srpnja 2004., po završetku doktorata. “Tamo već 10 godina djeluje Centar Marc Chagall (nije muzej jer originalne radove nemaju, ali imaju dobru knjižnicu) s kojim sam bila u kontaktu preko e-maila dok sam pisala doktorat,” objašnjava Mia. “Imaju svoju internet stranicu na kojoj objavljuju članke vezane uz istraživanja njihovih stručnjaka o Chagallu. Svima koji se bave Chagallovom umjetnošću je to vrlo interesantno jer oni sad istražuju materijale, naročito iz provincijskih arhiva kao što su Minsk i Vitebsk, koji ranije nisu bili dostupni. Centar je otvoren uz pomoć Chagallovih unuka, Belle i Meret Meyer, koje su uložile u to velika novčana sredstva. Zamišljen je kao naučni centar koji svake godine na dan umjetnikovog rođenja održava jedan mali četverodnevni kongres. Uvijek uz ruske stručnjake pozovu nekog sa zapada i to sam ovog ljeta bila ja. Cijelo to putovanje je bilo fascinantno, jer sad sam i vidjela ono o čemu sam pisala. Sam Vitebsk ne sliči više ni na što sa Chagallovih slika jer je porušen za vrijeme Drugog svjetskog rata, a ono što nisu porušili Nijemci, porušio je Staljin (što se tiče crkava, naravno). Tako se vrlo malo može vidjeti od originalnog Vitebska sa Chagallovih slika. Zanimljivo je da sadašnja vlada daje ogromna sredstva za restauraciju i podizanje crkava i ostalih građevina koje su srušili Nijemci ili Staljin. Jedan dio je već izgrađen, a drugi je u fazi izgradnje, tako da za pet godina, ukoliko ponovno posjetim Vitebsk, krajolik će izgledati kao sa Chagallovih slika.”
Mia Rajner ne vjeruje da će u sklopu obnove biti obnovljena i sinagoga koja je nekad pripadala hasidskom pokretu Lubavičera jer nemaju za koga. Zajednica je vrlo mala, a trenutno ni situacija nije dobra. Unatoč ranijih kulturnih razmjena s Izraelom i diplomatskih odnosa koji još postoje, veliki problem predstavlja antisemitizam. “Tamošnji Židovi su se bojali javno sa mnom kontaktirati, što je bilo tužno za vidjeti. Chagallova unuka Meret, jedan galerista iz Švicarske, jedan profesor iz Južne Afrike i ja, bili smo jedini stranci. Predstavili su nas u novinama i na televiziji. Tih dana smo bili dosta u centru pažnje, tako da se znalo da sam ja iz Izraela. Znala sam da su u publici bili članovi Židovske općine, ali nitko mi od njih nije prišao. Međutim, pošto sam ostala još tri dana poslije kongresa, direktorica centra me je vodila okolo i tad bi nam ljudi, njeni poznanici, prilazili. Tek tad, pri slučajnim susretima, htjeli su sa mnom razgovarati. Većina njih su stariji i imaju nekog od obitelji u Izraelu. Židovski aktivisti u Minsku su mi poslje objasnili da se ljudi boje i da ne žele da ih se vidi s nekim tko dolazi iz Izraela. Zbog dojma kojeg sam stekla, ne vjerujem da će sinagogu obnavljati. Ta koju sam vidjela ima samo vanjsku fasadu, a za vrijeme sovjetske vlasti je bila u funkciji doma kulture. U jednoj fazi sadašnjih restauracija odlučili su obnoviti ju prema fotografijama, vratiti krov kakav je bio, pa su ‘digli’ postojeći, međutim, kako više nisu imali novaca, radovi su stali i sinagoga je ostala bez krova.”
O poznanstvu sa Chagallovim unukama, gospođa Rajner kaže da je 1992. na velikoj izložbi Chagalla u Izraelu upoznala Bellu i Meret, a u Vitebsku se s Meret intenzivno družila. “Obje su vrlo aktivne oko izložbi i nasljedstva. Meret često piše uvode u katalozima za izložbe i jedan je od glavnih pokretača Centra u Vitebsku. U kontaktu je s lokalnom upravom i novčano im pomaže. Njihov otac Franz Meyer, porijeklom Švicarac, ne-židov, muž Chagallove kćeri Ide, autor je prve monografije o Chagallu (objavljena 1959), knjige koja je i danas najvažnija literatura i svatko tko se bavi Chagallom mora početi od nje. S tom knjigom je, na neki način, Meyer lansirao Chagalla u posljeratnom periodu i svrstao ga uz najveća imena moderne umjetnosti. Pri pisanju knjige mu je, objašnjenjima i dokumentima, pomagao sam Chagall. Meret, koja živi na relaciji Švicarska - Francuska i Bella (živi u Americi), zapravo nastavljaju to što je njihov otac započeo; brinu o slikama, ostavštini i organiziraju izložbe. Meret je puno pisla o umjetnosti svog djeda, a jednu je knjigu posvetila njegovim keramikama. Uključena je i u organizaciju velike izložbe Chagallovih radova iz 30-tih, 50-tih i 60-tih godina, posvećenih temi Biblije, koja se trenutno odrzava u Beču. Interesantno je da se, iako indirektno, biblijski motivi javljaju već i u Chagallovim najranijim slikama, a vezu izmedju Starog i Novog zavjeta je mladi umjetnik već tada mudro koristio da bi naglasio kompleksan polozaj sebe kao židovskog umjetnika u kršćanskom svijetu.
O tome što sad radi i što planira, Mia Rajner kaže: “U međuvremenu se na univerzitetu Bar Ilan u Ramat Ganu otvorio odsjek Židovske umjetnosti (na Hebrejskom univerzitetu je to samo dio opće umjetnosti), pa sad na njemu predajem. Trenutačno radim na tome da doktorat objavim kao knjigu. Osim toga, voljela bih pisati o židovskim umjetnicima s prostora bivše Jugoslavije,. To bi bio rad o umjetnicima koji su djelovali prije i u toku Holokausta, bilo da su u njemu stradali ili ne, ali i o onima, što mene naročito zanima, koji su rođeni poslije rata, a ipak se kroz teme svojih radova vraćaju na temu Holokausta. Dakle, osim objavljivanja knjige o Chagallu, to bi bio moj novi projekt."
pogledaj tri dopisa Mie Rajner o Chagallu <prvi> <drugi> i <treci>
a takodje i o projektu Umetnici u Jugoslaviji za vreme Holokausta