CHAPTER 16

Nekoliko dana kasnije, bez razloga za brigu, zajedno su krenuli kroz gustiš hrastova koji je ležao na drugoj strani livade. Hteli su da pređu preko livade i tamo, gde je stajao visoki hrast, vratiće se svojim uobičajenim stazama. Žbunje ispred njih postalo je svetlije, i tu su zastali i provirili. Tu, kraj hrasta, kretalo se nešto crveno.
„Ko bi to mogao biti...?“ šapnu Bambi.
„Očekujem da je to Ronno ili Karus“, pomisli Faline.
Bambi je sumnjao u ovo. "Ne usuđuju se više da mi priđu." Bambi je pažljivije pogledao. „Ne“, odlučio je, „to nije Karus ili Ronno... to je stranac...“
Faline se složio, začuđen i veoma radoznao. „U pravu si, stranac, i ja to sada vidim... čudno!“
Posmatrali su.
"Izgleda veoma nemarno!" zvani Faline.
„Glupo“, reče Bambi, „on je stvarno glup. Ponaša se kao malo dete... kao da nema nikakve opasnosti!
„Idemo tamo“, predlaže Faline. Bila je previše radoznala.
„Dobro onda“, odgovorio je Bambi, „idemo... Želim da izbliza pogledam ovog momka...“
Napravili su nekoliko koraka, ali onda je Falina oklevala. „Ali ... šta ako želi da se bori sa tobom ... jak je ..."
“Bah!” Bambi je spustio glavu na jednu stranu i prezrivo pogledao. „Vidi kako mu je mala kruna... zašto bih se toga plašio? On je velik i debeo ... ali jak? ne mislim tako. Samo pođi sa mnom...”
Otišli ​​su. Preko livade drugi jelen je bio zauzet grizenjem trave i nije ih primetio sve dok nisu prešli prilično dug put na livadu. Odmah im je istrčao u susret. Pravio je radosne, razigrane skokove i opet je delovao veoma detinjasto. Bambi i Faline su bili zbunjeni i čekali su ga. Sada je bio samo nekoliko koraka dalje. Kao i oni, stajao je mirno.
Posle nekog vremena upitao je: „Zar me ne prepoznaješ?“

Bambi je spustio glavu, spreman za borbu. „Da li nas... poznajete?“ on je odgovorio.
Stranac ga je prekinuo. “Ali Bambi!” pozvao je pun opomene, ali pun poverenja.
Bambi je postao neodlučan kada je čuo da se koristi njegovo ime. Zvuk ovog glasa povukao je neku vrstu sećanja u njegovom srcu, ali Faline nije odlagala i skočila je napred u susret strancu.
“Gobo!” uzviknula je i zaćutala. Stajala je tamo bez reči, ne pomerajući se. Potpuno je izgubila dah.
„Faline...“ reče Gobo nežno, „Faline... sestro... prepoznaješ me...“ Prišao je njoj i poljubio je u usta. Odjednom su mu suze počele da teku niz obraze.
Faline je takođe plakala i nije mogla da govori.
„Ali... Gobo...“ počeo je Bambi. Glas mu je drhtao i bio je veoma uzbuđen, bio je duboko dirnut i zaprepašćen preko svake mere. „Gobo... zar nisi mrtav?“
Gobo se nasmejao. „Možeš da vidiš, zar ne. Mislim da je dovoljno lako videti da nisam mrtav."
„Ali ... taj put ... u snegu?" Bambi je istrajao.
"To vreme?" Gobo stidljivo obori glavu. "Tada me je ON spasao..."
„A gde si bio sve ovo vreme...?“ upita sada začuđeno Falina.
Gobo je odgovorio: „Sa njim... bio sam s njim sve ovo vreme...”

Ućutao je, pogledao Faline i Bambija i veoma uživao u pogledu na njihovo bespomoćno zaprepašćenje. Zatim je dodao: „Da, dragi moji prijatelji... Doživeo sam mnoga nova iskustva... više nego svi vi zajedno ovde u ovoj vašoj šumi...” Zvučalo je pomalo hvalisavo, ali ipak nisu primetili da su bili previše zaokupljeni velicinom svog iznenađenja.
"Pričaj nam o njima!" uzviknu Faline, ne mogavši da se obuzda.
„Pa“, rekao je Gobo samozadovoljno, „mogao bih da ti pričam o njima ceo dan, a ne bih ti rekao sve.
Bambi je insistirao. "Hajde onda, reci nam!"
Gobo je otišao do Faline i uozbiljio se. "Da li je majka još živa?" — upita bojažljivo i tiho.
"Da!" Faline veselo izjavi. "Ona je živa... Nisam je video dugo vremena."
„Želim da idem da je vidim, odmah!“ rekao je Gobo. "Ideš li sa mnom?"
I otišli ​​su.
Ceo put su ćutali. Bambi i Faline su mogli da osete Gobovu nestrpljivu čežnju da vidi svoju majku, i zato niko od njih nije ništa rekao. Gobo je žurno krenuo napred i ništa nije rekao. Nisu uradili ništa da ga spreče.
Osim što bi s vremena na vreme, kada bi slepo trčao kroz mesto gde su se putevi ukrštali, uvek trčeći pravo, ili kada bi u iznenadnoj žurbi jurnuo u drugom pravcu, tiho bi ga dozivali. "Ovuda!" Bambi bi šapnuo. Ili bi Faline rekla: "Ne ... sada se vrti ovde ..."
Nekoliko puta su morali da pređu široke čistine. Primetili su da Gobo nikada nije stao na ivici drveća, čak nije ni pogledao oko sebe da vidi da je bezbedno pre nego što izađe na otvoreno. Jednostavno bi istrčao tamo bez ikakvog opreza. Bambi i Faline su se začuđeno pogledali kad god se to desilo, ali nisu ništa rekli i oklevajući su krenuli za Gobom.
Morali su da lutaju na ovaj način, tražeći i idući gore-dole, dugo vremena.
Gobo je odjednom prepoznao staze kojima je išao u detinjstvu. Gledao ih je u čudu i nije mu palo na pamet da su ga Bambi i Faline doveli do njih. Pogledao ih je okolo i rekao: „Šta mislite o tome? Vidi kako sam se dobro snašao ovde!“
Ništa nisu rekli. Samo su se, još jednom, pogledali.

Ubrzo nakon toga došli su do male odaje u lišću. “Ovde!” povikala je Faline dok se uvlačila u njega. Gobo ju je pratio i onda stao. To je bila odaja u kojoj su oboje rođeni, gde su živeli kao mala deca sa svojom majkom. Gobo i Faline su se pogledali izbliza u oči. Nisu rekli ni reč. Faline je nežno poljubila brata u njegove usne. Onda su požurili dalje.
Verovatno su proveli još sat vremena idući gore-dole. Sunce je sve jače sijalo kroz granje, šuma je postajala sve tiša. Bilo je vreme da legnu i odmoru se. Gobo, međutim, nije osećao umor. Požurio je napred, teško disao od svog nestrpljivog uzbuđenja i pogledao oko sebe bez ikakvog plana. On se trgao kada je iz duge trave izletela lasica i prošla ispod njega. Umalo nije zgazio fazane koji su bili pritisnuti uz zemlju, a kada su uz glasno pljeskanje krila poleteli ispred njega i javili se, on se veoma uzbunio. Bambi je bio začuđen koliko mu je sve delovalo nepoznato i kako je postupao kao slep.
Gobo je stao i okrenuo se njima dvojici. "Ne možemo je pronaći!" — uzviknu on zabezeknuto. Faline ga je umirila. "Uskoro ćemo", rekla je sa emocijama. "Ne dugo, Gobo." Ona ga pogleda. Ponovo je nosio onaj obeshrabreni izraz koji je ona tako dobro poznavala.
"Da je pozovemo?" rekla je sa osmehom. „Da li da počnemo ponovo da zovemo... kao nekada, kada smo još bili deca?“
Bambi je nastavio da hoda. Samo nekoliko koraka. I zatim je ugledao tetu Enu. Već je legla da se odmori i ležala ne pomerajući se u senci lešnikovog žbuna, sasvim blizu.
"Najzad!" rekao je u sebi. U tom trenutku su stigli Gobo i Faline. Sve tri su stajale jedna pored druge i gledale u Enu. Tiho je podigla glavu i pospano ih pogledala.
Gobo je napravio nekoliko neodlučnih koraka napred i nežno povikao: "Majko!"
Kao da je grom udario, Ena više nije ležala, već se digla na noge i stajala kao zacementirana. Gobo je brzo skočio do nje. „Majko...“ počeo je ponovo. Hteo je da progovori, ali nije mogao da izgovori ni reč.
Majka ga je pažljivo pogledala u oči. Počela je da stoji sa manje ukočenosti; toliko se tresla da su joj talas za talasom prelazili preko leđa i ramena.
Nije postavljala pitanja, nije tražila objašnjenje, niti bilo kakvu priču o tome šta se dogodilo. Polako je poljubila Goboa u njegove usne, poljubila mu obraze, vrat; bez prestanka ga je umivala svojim poljupcima, kao što je to činila kada ga je rodila.

Bambi i Faline su otišli.

CHAPTER 17