CHAPTER 11

Zima se nastavila. Ponekad bi bila blaža, ali bi onda ponovo padao sneg, i svaki put je ležao više na tlu tako da ga nije bilo moguće ostrugati. Najgore od svega je bilo kada bi postalo dovoljno toplo da se odmrzne, a onda bi se sneg koji se otopio u vodi smrznuo kada bi došla noć. Tada bi postojao tanak sloj leda na koji biste se lako mogli okliznuti. Takođe bi se često lomio, tako da bi oštre krhotine sekle jelenove nežne dlake, sekle ih krvave. Ali sada je bio jak mraz koji je trajao danima. Vazduh je bio čist i tanak kakav nikada ranije nije bio, a mraz je bio pun snage. Počelo je da zvecka uz zvuk koji je bio fin i visok. Bilo je tako hladno da je vazduh pevao.
U šumi je sve bilo tiho, ali svaki dan se dešavalo nešto šokantno. Jednom su vrane napale zečjeg sina, koji je već ležao bolestan, i na jeziv način ga ubile. Njegovi krici od bola bili su dugi i sažaljivi i svi su ih mogli čuti. Bambijev prijatelj, zec, bio je odsutan u to vreme, ali kada je čuo tužnu vest, nije mogao da se suzdrži. Drugi put je veverica trčala okolo sa teškom ranom na vratu gde je ugrizla lasica. Nekim čudom veverica je uspela da pobegne od nje. Nije mogla da govori od bola, ali je trčala između svih grančica i grana. Svi su to mogli da vide. Trčao je kao lud. S vremena na vreme bi zastajao, seo, zbunjeno podigao prednje šape, hvatao se za glavu u šoku i patnji, i dok je to činio, krv mu je šikljala preko belih grudi i bojila ih u crveno. Tako je trčao okolo sat vremena, a onda se iznenada srušio, snažno udario o grane drveta i pao, umirući u snegu. Na njega se odmah spustio par svraka i počeo svoju gozbu. Bilo je i vremena kada je lisica napala fazana i rastrgala ga na komade, iako su ga svi voleli i poštovali zbog njegove lepote i snage. Njegova smrt je bila razlog za zabrinutost nadaleko i svima je bilo žao njegove neutešne udovice. Lisica je izvukla fazana iz snega u kome se nastanio i gde je mislio da je dobro sakriven. Niko se više nije mogao osećati bezbednim, jer su se sve ove stvari dešavale usred bela dana. Činilo se da besparici koju su trpeli nikada neće doći kraj, a svuda je širila gorčinu i nemilosrdnost. Učinilo je bezvredno svako iskustvo, potkopao je savest, uništio svako poverenje i svako dobro ponašanje. Više nije bilo milosti, mira, zadržavanja.

„Nemoguće je čak i pomisliti da bi ikada moglo biti bolje“, uzdahnula je Bambijeva majka.
Uzdahnula je i tetka Ena. "I nemoguće je pomisliti da je ikada bilo bolje."
„Ne budi smešan“, rekla je Marena gledajući pravo ispred sebe. „Stalno razmišljam o tome kako je nekada bilo lepo!“
„Slušaj“, rekla je gospođa Netla teti Eni. „Tvoj mali drhti, zar ne!” I pokazala je na Goboa. "Da li on uvek tako drhti?"
„Tužno je reći“, odgovorila je teta Ena, pomalo zabrinuta, „on tako drhti već nekoliko dana“.
„Pa onda“, rekla je gospođa Netla na otvoren način na koji je govorila, „samo mi je drago što više nemam dece. Da je on moj mali, brinula bih se da li će preživeti zimu.”
Gobo zaista nije izgledao dobro. Bio je slab, uvek je bio manje jak od Bambija ili Faline i nije rastao tako brzo kao ono dvoje. Ali sada je izgledao sve gore iz dana u dan. Nije mogao da zadrži hranu, ono malo što je sada bilo. Bio je u neprestanim bolovima. Dakle, sa hladnoćom i životnim poteškoćama, izgubio je svu snagu koju je imao. Sve vreme je drhtao i jedva se držao uspravno. Svi su ga zabrinuto gledali.
Gospođa Netla je prišla do njega i prijateljski ga gurnula u stranu. „Sada nemoj biti tužan“, rekla mu je strogo. "To nije u redu za mladog princa i loše je za tvoje zdravlje." Udaljila se od njega jer nije želela da iko vidi koliko je zabrinuta.
Ronno je sedeo u snegu sa strane, ali je sada skočio. „Ne znam šta je to...“, promrmljao je i pogledao oko sebe.
Svi su obraćali pažnju. „Šta je...?“ pitali su svi.
„Ne znam baš“, ponovio je Rono, „ali sam zabrinut... odjednom sam zabrinut. Kao da nešto nije u redu...”
Karus je testirao vazduh. „Ne mogu da osetim ništa čudno“, izjavio je.
Svi su stajali tamo, slušali i testirali vazduh. „Ništa!“, „Ne osećam ništa…“, rekli su svi, jedan za drugim.
"Ali ipak!" Ronno je uporan. „Možete da kažete šta želite ... ali nešto nije u redu..."
"Vrane su zvale...", rekla je Marena.
"Opet zovu sada!" dodade brzo Faline, ali su ih do sada čuli i drugi.
„Vidite, to su one, lete!“, istakao je Karus ostalima.
Svi su podigli pogled. Iznad vrhova drveća vrane su odletele u rojevima. Ušli su unutra sa krajnje ivice šume, odakle god da se približavala opasnost, i uznemireno razgovarali jedni sa drugima gore. Bilo je jasno da je došlo do neke vrste izuzetnih poremećaja.
"Eto, zar nisam bio u pravu?" upita Ronno. „Možete da vidite da se nešto dešava!“
„Šta da radimo?“ prošaputala je Bambijeva majka sa nelagodom.
"Odlazi odavde, odmah!" insistirala je tetka Ena uplašeno.
"Čekaj!" zapoveda Ronno.
"Čekati? Sa svom decom ovde?” Tetka Ena mu je protivrečila. „Kada Gobo neće moći da trči?“
„Dobro onda“, priznao je Ronno, „Beži odavde sa svojom decom. Ne vidim nikakvu svrhu u tome, naravno, ali ne želim da me kasnije krivite za to.”
Bio je ozbiljan i odlučan.
„Gobo, Faline, dođi ovamo! Ne prebrzo! Idi polako! Ostanite iza mene“, opominjala ih je teta Ena. Ona se sa decom izmaknula.
Prošlo je vreme. Stajali su mirno, osluškivali i mirisali vazduh.
„To je sve što nam treba“, počela je gospođa Netla. „Moramo da trpimo sve ovo i sada, ovo je sve što nam treba! Bila je veoma ljuta. Bambi ju je pogledao i osetio da misli na nešto strašno.
Sada su i svrake izlazile iz istog dela šipražja kao i vrane, po tri ili četiri. "Pazi, pazi!" plakali su. I dalje se nisu mogli videti, ali su se jedna za drugom čula njihova glasna upozorenja: „Pazi, pazi!“ Sada su prišli bliže, nastavili da mašu krilima, šokirani i uznemireni.
“Hah!” povikaše šojke, glasno cvileći uzbunu.
Odjednom, i sve u isto vreme, svi jeleni su se okupili. Propeklo ih je kao da ih je nešto udarilo. Sada su stajali mirno i teško disali.
To je bio on.
Pomahnitalo je mirisanje vazduha kao nikada ranije. Sada više nije bilo šta da se ispituje. Miris im je ušao u nos, zamaglio čula i smrznuo im se srca.
Svrake su se još igrale, šojke iznad njih su klecale, ali sada je svuda bilo uznemireno kretanje. Pticice su se ljuljale između grana, stotine malih pernatih loptica, i cvrkutale su „odlazi, daleko!“ Kosovi su jurili mračno i munjevito iznad drveća, uz dugotrajne vriske cvrkuta dok su leteli. Jelen je pogledao dole u ​​beli sneg kroz mrežu golih grančica na žbunju i video zbunjenu nalet malih senovitih figura dok su trčale tamo-amo. To su bili fazani. Dalje, svetlucalo je crveno. To je zapravo bila lisica, ali ga se sada niko nije plašio, jer su do njih dopirali neprekidni, široki talasi tog užasnog mirisa, udišući uzbunu u njihove umove i ujedinjujući ih sve u jedan ludi strah i u jednu grozničavu želju da beže, da se spasu.
Ovaj misteriozni, nadmoćni miris prožimao je drvo takvom snagom da su mogli da kažu da ovaj put nije bio sam, već se činilo da je došao sa svim svojim prijateljima, i stvari su bile najteže.

Nisu mrdnule, gledale su pticice kako jure mahnito mašući krilima, kosovi, veverice odjuriše skačući sa jedne krošnje na drugu; mislili su da ovi mališani nemaju razloga da se plaše, ali su ipak razumeli zašto su pobegli kada je mogao da se nanjuši. Nije bilo stvorenja u šumi koje bi moglo da podnese da Njega ima bilo gde u blizini.
Sada je naš prijatelj, zec, oklevajući odskočio, sedeo mirno i skočio dalje.
"Kako izgleda?" Karus ga je nestrpljivo povikao.
Ali naš prijatelj, zec, samo je pogledao okolo, s ludilom u očima, i nije mogao odmah da progovori. Bio je veoma uznemiren.
„Kakva je svrha pitati...“ reče Ronno mrko.
Naš prijatelj zec je dahnuo. „Opkoljeni smo“, rekao je monotono. „Nema izlaza ni na jednoj strani. On je svuda!”
Upravo tada su čuli Njegov glas. Dvadeset puta, trideset puta je dozivao. Hoho! Haha! Odzvonilo je i potreslo ih više od grmljavine i munje. Udarao je u stabla drveća što je pravilo zlosutan zvuk. To im je donelo užas, bacilo ih dole. Daleko šuštanje i pucketanje šipražja dok se žbunje rastavljalo i zvuk je dopirao do njih, vrisak i prasak grančica dok su se lomile.
On je dolazio! Dolazio je upravo ovde, u gustiš.
Sada su se iza njih čuli kratki zvižduci i drhtanje. Tamo je već bio fazan koji je stajao dok je čuo Njegove korake. Čuli su kako mahanje fazanovih krila bledi dok se uzdizao visoko u vazduh. Bljesak i udar groma. Tišina. Zatim prigušeni zvuk nečega što je udarilo o zemlju. „Fazan je pao“, rekla je Bambijeva majka drhteći.
„Prvi...“ dodao je Ronno.
Tada je progovorila Marena, mlada devojka. „Mnogo nas je koji će uskoro umreti. Možda sam ja jedan od njih.” Niko je nije slušao. Sada je među njima bio veliki užas.
Bambi je pokušao da razmisli. Ali besna buka, koju je On podizao sve više i više, razdirala je sve njegove misli. Bambi nije mogao da čuje ništa osim ove buke, buke koja te je ukočila, a među svim tim urlanjem, urlanjem i lupanjem mogao je da čuje lupanje sopstvenog srca. Osećao je samo radoznalost i bio potpuno nesvestan da mu se svi udovi tresu. Povremeno mu je majka prišla blizu uha i rekla: „Ostani sa mnom. Vikala je, ali u svoj toj galami Bambiju se činilo da šapuće. Ovo „Ostani uz mene“ pružilo mu je podršku. Držalo ga je čvrsto kao da ga drže na mestu lancem, inače bi pobegao bez razmišljanja, i uvek bi to ponovo čuo baš kada bi izgubio samokontrolu pobegao. Pogledao je oko sebe. Bila je gomila mnogo različitih ljudi koji su trčali u slepoj panici jedni pored drugih. Par lasica je protrčao pored, vitkih linija poput zmije koje je gotovo nemoguće pratiti okom. Jarac je očarano slušao sve informacije koje je mogao da dobije od mucavog, zbunjenog zeca. Lisica je stajala tamo među neuređenim naletom fazana. Nisu obraćali pažnju na njega, protrčali su kraj njegovog nosa, a on nije obraćao pažnju na njih. Bez uzbuđenja, glave mu je ispružene napred, visoko uperenih ušiju, snažnog nosa, naprezao se da čuje kroz metež koji se približavao. Jedina stvar koja se kretala bio je njegov rep. Izgledalo je kao da se naprezao da razmišlja. Fazan je žurno projurio, s leđa, iz najozbiljnije opasnosti, i bio je u panici. "Ne idi tamo gore!" viknu on ostalim pticama. „Ne idi gore... samo beži! Ne dozvoli im da te uhvate! Niko gore! Samo trči, trči, trči!" Neprestano je ponavljao isto, kao da je pokušavao da ih upozori. Ali više nije znao šta govori. Vika „Hoho! Haha!” činilo se da dolazi odnekud sasvim blizu. "Ne dozvoli da te uhvate!" viče fazan. Pritom mu je glas odjednom postao jecaj poput zvižduka, uz glasno zveckanje raširio je krila i poleteo uvis. Bambi ga je posmatrao dok je išao, glasno mašući krilima, leteći direktno i strmo između drveća, a njegovo sjajno telo je svetlucalo svojim metalik tamnoplavim, zlatno-braon sjajem, veličanstveno kao dragoceni dragulj. Njegovo dugo perje na repu ponosno je šibalo iza njega kao voz haljine. Oštar udar groma odjeknu. Fazan na nebu se iznenada srušio u sebe, okrenuo se kao da pokušava da mu kljunom škljocne noge i snažno se srušio na zemlju. Pao je usred ostalih i više se nije pomerio.

Sada niko nije mogao da ostane miran. Svi su se udaljili jedan od drugog. Pet, šest fazana se diglo u vazduh uz bučno zveketanje. „Ne idi gore“, vikali su ostali dok su trčali. Ponovo je udario grom, pet puta, šest puta, a neki od onih koji su uzleteli u vazduh pali su beživotni na zemlju.
"Sada pođi sa mnom!" rekla je Bambijeva majka. Bambi je podigao pogled. Ronno i Karus su već otišli. Gospođa Netla je takođe nestala. Samo je Marena još bila sa njima. Bambi je otišao sa svojom majkom. Marena ih je skromno pratila. Svuda oko njih nastao je preokret, glasno praskanje, urlika i grmljavina. Bambijeva majka je ostala mirna. Drhtala je, samo blago, ali je držala svoje misli zajedno. „Bambi, dete moje“, rekla je, „uvek ostani iza mene. Moramo da odemo odavde i pređemo čistinu. Ali ovde unutra moramo da idemo polako.”
Zavijanje je postalo užurbanije. Gromovi su se čuli deset, dvanaest puta, izbačeni iz ruku Njegovih.
„Prestani s tim“, rekla je Bambijeva majka. „Ne beži! Kada prođemo čistinu, trčimo, trčimo što je brže moguće. I Bambi, dete moje, ne zaboravi, ne bi trebalo da obraćaš pažnju na mene kada stignemo napolje. Čak i ako padnem, ne obraćaj pažnju ... samo nastavi, nastavi! Da li razumeš, Bambi?"
Njegova majka je namerno koračala kroz buku. Fazani su potrčali na sve strane, ugurali se u sneg, ponovo iskočili, počeli još jednom da beže. Cela zečja porodica je skočila tu i tamo, sela, opet trčala. Niko nije progovorio ni reč. Svi su bili iscrpljeni svojim strahom, osakaćeni svim urlanjem i grmljavinom.
Ispred Bambija i njegove majke bilo je sve lakše. Kroz kaveze od žbunja blistala je čistina. Iza njih, sve bliže i bliže, čuli su se zapanjujući udarci koji su zveckali po stablima drveća, pucanje grančica dok su se lomile, urlanje haha i hoho!
Sada je njihov prijatelj zec sa svoja dva mlada projurio blizu njih i na čistinu. Bang! Ping! Bam! grom se razbio. Bambi je video kako zec pravi salto dok je trčao, pao je bledim stomakom okrenutim nagore i onda je samo ležao. Trznuo se nekoliko puta, a onda je bio miran. Bambi je tu stajao kao od kamena.
Ali iza leđa je čuo povike: „Oni su tamo! Svi, samo napolje!”
Široko rasprostranjeno šuštanje krila dok su se žurno razvijala, zviždanje, jecanje, zviždanje lišća, lepršanje. Fazani su ustali, podigli se gotovo svi u isto vreme kao slama u snopu. Vazduh je prštao od mnogih grmljavina, a čuo se prigušeni udar palih dok su udarali o zemlju, fino zviždanje preživelih odjeknulo je dok su leteli.
Bambi je stao i osvrnuo se. Bio je tamo. Izlazio je iz šipražja, tu i tamo i opet. Svuda se pojavljivao, svuda udarao, oštećivao žbunje, bubnjao po stablima drveća i uzvikivao zastrašujuće krike.
"Sada!" reče njegova majka. "Pravo napred. I ne prilazi mi preblizu!” Jednim skokom je izašla iz šume, tako da je sneg samo bacio nekoliko pahuljica. Bambi je požurio za njom. Napala ih je grmljavina sa svih strana. Kao da je Zemlja prepolovljena. Bambi ništa nije video. Trčao je. Nagomilavala se želja da se pobegne od ovog meteža, dalje od pare oluje koja je sve podigla, od sve veće hitnosti da se beži, želje da se spase, sve je to sada bilo oslobođeno. Trčao je. Učinilo mu se da je video svoju majku kako pada, iako nije znao da li je zaista to uradila. Osetio je veo oko očiju. Prebacio ga je strah od udara groma, koji su odjeknuli svuda oko njega, koji je sada izbio. Nije mogao da misli, nije mogao da vidi, trčao je.
Čistina je sada bila iza njega. Uhvatila ga je nova šikara. Iza njega se začu još jedan povik, još jedan oštar udar groma, a u grančicama iznad začu se vrlo kratko zveckanje, kao prvo prskanje grada. Onda je postalo tiše. Bambi je potrčao. Fazan iskrivljenog vrata ležao je na samrti na snegu, slabo trzajući krilima. Kada je čuo da Bambi prilazi, zaustavio je grčevite pokrete i šapnuo: „Gotovo je...“ Bambi mu nije obraćao pažnju i nastavio je da trči. Našao se u spletu šiblja koji ga je naterao da uspori korak i potraži put. Nestrpljivo se ritao oko sebe. „Ovamo“, povikao je neko slomljenim glasom. Bambi nije imao izbora nego da ga prati i odmah se našao na mestu gde je mogao da hoda. Ali ispred njega neko se borio da stane na noge. Bila je to žena zeca. Ona je bila ta koja je zvala. „Misliš li da mi možeš malo pomoći?“ rekla je. Bambi ju je pogledao i bio šokiran. Njene zadnje noge vukle su se beživotne kroz sneg koji je bio crven i počeo da se topi od tople krvi koja je padala sa nje. Još jednom je rekla: „Misliš li da mi možeš malo pomoći?“ Govorila je kao da je bilo sasvim u redu, opuštena i skoro vesela. „Ne znam šta mi se desilo“, nastavila je, „sigurno nije ništa važno... ali trenutno... ne mogu da hodam...“ Dok je govorila, spustila se na bok i umrla. Bambi se opet zgrozio i pobegao.
“Bambi!”
Naglo je stao. To je bio jedan od njegovih ljudi.
Ponovo se čulo: „Bambi... jesi li to ti?“
Bio je Gobo bespomoćno zaglavljen u snegu. Nije imao snage i nije mogao ni da stane na noge. Ležao je kao zakopan i samo je slabo podigao glavu. Bambi mu je prišao uznemireno.
„Gde ti je majka, Gobo?“ dahnuo je, "a gde je Faline?" Bambi je govorio brzo, uznemireno i nestrpljivo. U svojoj uznemirenosti njegovo srce je nastavilo snažno da kuca.
„Majka i Faline su morale da odu“, odgovorio je Gobo u očaju. Govorio je nežno, ali ozbiljno i mudro kao odrastao čovek. „Morali su da me ostave da ležim ovde. Gotov sam. I ti moraš da ideš, Bambi."
"Ustani!" Bambi je viknuo. „Gobo, ustani! Odmarao si se dovoljno dugo. Nema više vremena za to! Ustani! Pođite sa mnom!"
„Ne, samo me ostavi, Bambi“, tiho je odgovorio Gobo, „ne mogu da ustanem. To je nemoguće. Voleo bih da mogu da pođem sa tobom, znaš to, ali sam previše slab."
„Šta će se onda dogoditi s tobom?“ Bambi je istrajao.
"Ne znam. Očekujem da ću umreti“, rekao je Gobo jednostavno.
Vika je ponovo počela i zvuk je dopirao do njih. Između vike, nove grmljavine, Bambi je bio uznemiren. Začuli su se brzi udari i pukotine iz šipražja, tutnjava je jurila po snegu, a među galamom mladi Karus je dojurio do njih. "Trči!" pozvao je kada je tamo video Bambija. „Nemojte samo da stojite tu, svako ko još može da trči, trči! U trenutku je prošao pored njih i njegov strmoglavi let povukao je Bambija zajedno sa sobom. Bambi jedva da je bio svestan da li je ponovo počeo da trči ili ne, a tek je malo kasnije rekao: „Zbogom, Gobo. Ali u to vreme je već bio predaleko. Gobo ga više nije mogao čuti.
Trčao je kroz šumu, prodiran bukom i grmljavinama koje kao da su ga tražile, trčao je unaokolo do večeri. Kada je pao mrak, postalo je tiho. Ubrzo je zapuhao lagani vetar koji je pomogao da se oduva ta strašna oluja koja je besnela nadaleko. Ali teror je ostao. Prva osoba koju je Bambi video i koju je poznavao bio je Ronno. Njegovo šepanje je bilo gore nego ikad. „Tamo, gde su hrastovi“, reče Rono, „lisica je tamo, leži ranjena. Upravo sam prošao pored nje. Strašno je, način na koji ona pati. Grize sneg i zemlju."
"Jesi li video moju majku?" upita Bambi.
„Ne“, stidljivo je odgovorio Ronno i brzo  otišao.
Kasnije uveče Bambi je naišao na gospođu Netlu sa Faline. Svo troje je bilo veoma drago što se vide.
"Jesi li video moju majku?" upita Bambi.
„Ne“, odgovorila je Falina. "Ne znam ni gde mi je majka."
„Ne“, rekla je gospođa Netla veselo, „i to je za mene dobar nered. Bilo mi je drago kada više nisam morao da trpim decu, a sada odjednom imam dvoje o kojima moram da se brinem. Hvala puno!"
Bambi i Faline su se smejali.
Počinju da pričaju o Gobou. Bambi im je ispričao kako ga je pronašao i to ih je toliko rastužilo da su počeli da plaču. Ali gospođa Netla im nije dozvolila da plaču. „Morate da vidite da je sada najvažnije pronaći nešto za jelo. To je nečuveno! Nismo jeli ceo dan." Povela je njih dvoje do mesta gde je još bilo malo zelenila, nisko je visilo i još uvek ne sasvim osušeno. Gospođa Netla je bila izuzetno dobro obaveštena. Sama nije ništa dirala, ali je pozvala Bambija i Faline da se dobro jedu. Na mestima gde je znala da ima trave, gurnula je sneg u stranu i naredila im: „Evo... ovde je dobro mesto“, ili bi rekla: „Čekaj... uskoro ćemo naći nešto bolje od ovoga“. Ali između davanja ovog saveta ona bi gunđala: „Ovo je tako glupo! Deca su tolika nevolja!”
Odjednom su ugledali tetu Enu kako dolazi i pritrčali su joj. “Teta Ena!” uzviknuo je Bambi. On ju je prvi video. Faline je bila van sebe od radosti i skočila je do nje. “Majko!” Ali Ena je plakala i bila je mrtva umorna.
„Izgubili smo Goboa“, žalila je ona. „Tražila sam ga... Bila sam u njegovom mestu za spavanje, tamo u snegu gde se srušio... bilo je prazno... otišao je... moj jadni mali Gobo...”
Gospođa Netla je progunđala: „Bolje bi bilo da pokušate da saznate kojim putem je otišao, to bi bilo razumnije nego plakati.“
„Nema tragova koji bi pokazali kojim je putem otišao“, rekla je teta Ena.
"Ali je on! ... Ostavio je mnogo tragova ... Bio je tamo gde je Gobo spavao ..."
Svi su ćutali. Tada je Bambi bojažljivo upitao: „Teta Ena... jeste li videli moju majku?“
„Ne“, tiho je odgovorila teta Ena.
Bambi više nikada neće videti svoju majku.

CHAPTER 12