ČUDAN SVAT U POSJETI KNJIŽARI

Daniel Schwarz doživio je toliko toga čudnovatoga i čudovišnog na prostoru od tridesetak kvadratnih metara prekrcanim knjigama – a i podosta toga nevjerojatnoga iza prostora koji označava knjižarom – u garsonijeri-bunkeru! Službenu knjižaru od neslužbene garsonijere nikada nije bilo moguće strogo dijeliti a to je možda i jedan od razloga kaosa koji je tu najčešće nastajao i vladao.

I kroz jedan i drugi prostor defilirali su najčudnovatiji svati ovog otkačenog naroda uokolo a većinom naroda pridošlog sa prostora – Balkana! Da, bilo je tu i Balkanki raznih fela! Kako Daniel nije seksulani manijak nego ipak knjižar, naravno, defiliralo se daleko više u prednjem dijelu ovog teško odvojivog prostora koji ukupno i nije tako male površine – skoro 65 m2! I, dva ulaza i izlaza - sa ulične strane jedan i sa dvorišne strane drugi! U slučaju neke iznenadne neprilike odstupnica je postojala u dva smjera, ovisno s koje strane je dolazila opasnost!

Nakon završetka radnog vremena knjižare u nju i garsonijeru moglo se ući samo telefonskom najavom jer – cjelokupni prostor nije bio povezan na zvonca kraj ulaznih vrata u zgradu! Oaza, otok, bunker!

Ali scena od jučer premašuje sve što je vidjeno ( i nije vidjeno jer se odvijalo u mraku!!) ove Schwarzove knjižare. Vladalo je neko turobno raspoloženje - kupaca nema, vjetar fijuće i huće, otvaraju se na udare vjetra vrata sa starim, prastarim modelom kvake i brave , kao da će netko doći a nitko ne dolazi, osim poštara.. Pomoćnica i Schwarz bave se papirnatim poslovima ( računi, računi, računi - s prošlim rokovima za uplate, slažu opomene na opomene itd. i tsl.)

Odjednom, brzinom vjetra uleti u knjižaru biće plave kose, žustrih plavih očiju, brza govora i naglašene gestikulacije. Te brzo izgovorene riječi izgovorene kao u rafalu, sa hihotanjem, ne bi razumio ni rodjeni Austrijanac-Bečlija a kamoli nagluhi Daniel Schwarz koji ne nosi slušni aparat osim kad baš mora.. Zapravo, u ovom slučaju njegova nagluhost i pomaže jer kreštavi glas njemu i nije tako kreštav:

«Tražim rumunjske knjige!»- govori dama usplahireno i gleda prema – slovenskim knjigama!

«Samo srpske, bosanske, hrvatske, slovenske i njemački prijevodi autora jugoistočne Evrope...! objašnjava knjižar čudnoj ptici. Ona šeće knjižarom lijevo-desno, tamo-amo, uzima iz regala knjigu o Kurtu Waldheimu; pita je znatiželjni Daniel što misli o toj aferi a ona odgovara brže od brzine svjetlosti i opet knjižar ne razumije ni jednu jedinu riječ! Sa drugog regala uzima španjolske priče za djecu na hrvatskom jeziku i obje knjige stavlja Danielu na stol. U tom času pomoćnica Mirela stavlja mu papir pred nos na kojem čita poruku ispisanu velikim, štampanim slovima: «VJEROJATNO PRIMJEĆUJETE, OVA ŽENA NIJE NORMALNA, OSIM TOGA, ISPOD JAKNE NEMA – NIŠTA! Napiše na papir i okrene ga Mireli: DA LI JE VEĆ DOLAZILA RANIJE U KNJIŽARU? Mirela niječno klima glavom.Tek tada Daniel primjećuje kako dama srednjih godina grčevito pritišće jaknu na gornji dio tijela, drhtureći...

Daniel pita tiho Mirelu: «Kako znaš da ispod nema ništa?»

«Vidjela sam slučajno!», odgovara Mirela.

« E, sad postaje zanimljivo!», misli Daniel. Da je barem punašnija pa da i on vidi slučajno «ispod ništa»! Ali što bi se dalo vidjeti kod ove mršavice – podiže se Daniel sa stolca zagledajući u njenu jaknu. Istina, ovratnici pokazuju goli vrat i dio poprsja ali to opet ne mora značiti – ispod ništa!

No, cilj je prodati knjigu a ne zagledati mušterije - razmišlja knjižar Daniel, u svakom trenutku profesionalac u svom poslu. U ovom slučaju šanse su male, ali valja pokušati...

«Dakle, kupujete ove dvije knjige!» govori knjižar znajući da je to dio igre u koju ga je uvuklo ovo neobično stvorenje.

«Ne, rezervirala bih te knjige! Sada nemam novaca!» odgovara.

«Bar za akontacijuu, imate li bar toliko?» ne predaje se Daniel.

«Nemam, ipak rezervirajte mi!» govori i leprša prema vratima knjižare. Pomoćnica Mirela se izgubila u pokrajnjoj prostoriji, vjerojatno joj ova posjeta ide na živce.

«Leprša i odleprša!»misli Daniel,» poput ptice koja je izgubila jato, izgubila kompas i tko zna što je sve izgubila u ovom jebenom, kratkom životu. Kontakt sa stvarnošću, poprilično!»

Poslije Daniel žuri prema banci i primjećuje je kako sjedi uz stol i pijucka čaj u obližnjem restoranu, jednom rukom držeći se za jaknu. Mahne joj a ona uzvrati, razveseljena.

Na povratku iz banke sretne je opet kod križanja ulica, blizu telefonske govornice. Gleda kako se spretno provlači, malo pognuta, izmedju prolaznika, stiščući jaknu i žureći... Jer, početak je ožujka u Beču, snježnog, hladnog, vjetrovitog ožujka. Živa u termometru danas nije preskočila crticu koja označava nula stupnjeva Celzijusovih. Ova ptica kod nula stupnjeva samo što se nije smrzla... Ili je već otporna na to – možda joj to i nije prvi izlet, možda ne i prvi bijeg iz toplog stana gdje je svega samo ne ljudi i – knjiga! Odleprša iza ugla taj čudan svat koji je Daniela malo probudio, malo zbunio, malo mu dao da razmišlja o Freudu, psihoanalitičarima, neurotičnom Beču, o sebi...

Kada turistički autobusi kruže središtem, Ringom, turisti se dive najsavršenijim arhitektonskim zdanjima Srednje Evrope – Gradska vijećnica, Parlament, muzeji, Državna opera, zgrade ministarstava, zgrada burze, elitni hoteli, velebne crkve, trgovine koje mame... Većina uzdiše zavideći onima koji tu stanuju...

Samo knjižar Daniel Schwarz i još poneko, znaju: «Svašta u knjižari, svašta u Beču!»

(Wien,6.03.2004.)

pogledaj knjizaru Weiss, a ima i pesme