(odlomci - po izboru urednika, u nastavcima)

Za temeljna krivična djela biblijsko pravo predviđa smrtnu kaznu. Biblija poznaje tri metode smaknuća: kamenovanje, spaljivanje i vješanje.

2. 2. 1. Kamenovanje

Porijeklo ustanove kamenovanja treba tražiti u instinktivnom, nasilnom izrazu bijesa javnosti(20). Radi se o kazni koju je Tora preuzela iz onovremene semitske kulture. Kamenovanje se, u Tori, često propisuje kao način smaknuća (21). Kao relikt vindicta publica, kamenovanje, onako kako je propisano u Tori, predviđa aktivno učešće čitave populacije (22). Narod zasipa krivca kamenjem sve dok ne umre (23).

2. 2. 2. Spaljivanje

Spaljivanje se spominje kao kazna koja je postojala u semitskoj kulturi još prije davanja Tore (24). Kao vid smaknuća određenog od strane suda, ono je propisano samo u slučaju dva prekršaja(25). Čini se da je u iznimnim slučajevima spaljivanje korišteno i kao dodatna kazna nakon izvršenog kamenovanja. – Naime, kako bi se javnost što više zastrašila, leš se spaljivao nakon smaknuća(26). Spaljivanje se, u samoj Bibliji, spominje i kao nejevrejska (babilonska) kazna(27). Ne postoje biblijski navodi koji bi ukazivali na to da su sudom dosuđena smaknuća ikada stvarno izvršavana spaljivanjem.

2. 2. 3. Vješanje

Vješanje se u Bibliji spominje prvenstveno kao lex specialis za nejevreje. Tora, naime, polazi od pozitivne pretpostavke da je osnovni vid smrtne kazne u nejevrejskim zakonodavstvima bilo vješanje(28) - te se ono treba primjeniti, kao posebni zakon, i u onim slučajevima u kojima rabinski sud sudi nejevrejima za kapitalne prekršaje. Vješanje se, takođe, spominje i kao strana praksa preuzeta u drevni izraelski pravni sistem(29) - i, na koncu, kao vanpravna - odnosno vansudska mjera(30). Od svega naprijed rečenog, međutim, treba razlikovati naknadno vješanje leša smaknutog zločinca propisano Torom(31). – Naime, Tora propisuje da se tijelo teškog prestupnika objesi (odnosno nabije na kolac) odmah nakon smaknuća – ali, vrijedi podvući, ovakvo izlaganje tijela očima javnosti s ciljem zaplašivanja ograničeno je samo na nekoliko sati - jer Tora, takođe, propisuje da tijelo mora biti skinuto i sahranjeno prije zalaska sunca onoga dana na koji je izvršena kazna - «jer je obješeni uvreda Bogu»(32).

Talmudsko pravo 

razlikuje (prvenstveno teoretski) četiri metoda smaknuća: kamenovanje, spaljivanje, odrubljivanje glave i davljenje. 

3. 1. Kamenovanje

Rabini su, čini se smatrali da je klasično kamenovanje čin neprimjeren njihovom vremenu – te su se potrudili da cijelu proceduru učine manje brutalnom. Po rabinskoj interpretaciji umjesto da narod ubije osuđenu osobu zasipajući je kamenjem - smrt treba biti izazvana guranjem osuđenika (sa određene visine) kako bi pao na kamenu površinu. Nadalje, po rabinskim uputama, ovo mjesto ne bi smjelo biti previsoko (kako tijelo ne bi bilo unakaženo padom) niti bi smjelo biti prenisko (kako bi bilo izbjegnuto mrcvarenje – te kako bi se osigurala trenutna smrt). Ovakva rabinska interpretacija jasnog i poprilično brutalnog biblijskog propisa opravdana je činjenicom da Tora kaže "svjedoci neka prvi dignu ruke na nj da ga ubiju" – a tek "potom i sav narod" (33) – što znači, tvrde rabini, da osuđenika trebaju ubiti svjedoci – dok ostatak naroda kamenjem, zapravo, zasipa leš. S obzirom na činjenicu da prvo kamenje gotovo nikada ne nanosi smrtnu povredu, zaključuju rabini, Tora zasigurno nije mogla imati na umu da bi i svjedoci trebali bacati kamenje na osuđenika kao i ostatak naroda. Radije, Tora je imala na umu brzo usmrćivanje izazvano djelovanjem svjedoka – a to se u datom kontekstu može postići samo guranjem osuđenika u smrt na kamenoj površini.

Očigledno, rabinski reformatori su izmijenili drevni biblijski metod kamenovanja kako bi osigurali brzu i laku smrt za osuđenika. Sljedeći korak u reformisanju biblijskog krivičnog prava rabini su postigli isključenjem javnosti sa izvršenja smrtnih kazni (stvar u očiglednoj suprotnosti sa izričitim nalogom Tore) – što je predstavljalo eliminaciju posljednjih elemenata vindicta publica. Interesantno je, međutim, da učešće svjedoka u samom smaknuću nije bilo predmet rabinske intervencije. Vjerovatno zato što direktno učešće u smaknuću stvara, kod potencijalnih svjedoka, daleko veću svijest o težini njihovog udjela u određivanju sudbine osuđenika od pukog svjedočenja. Moguće je i da se zadržavanjem ove drevne institucije htjelo spriječiti zametanje kaste profesionalnih egzekutora. 

3. 2. Spaljivanje

Biblijskog kazneni zakon predviđa kaznu spaljivanja za najteže prestupe seksualnih tabua zajednice – poimence: za kćer sveštenika koja bi se odala bludu i za određene oblike incesta. I u ovom slučaju rabinski humanisti su se našli pred pitanjem: kako ublažiti brutalne naloge drevnih biblijskih propisa – te kako sačuvati tijelo osuđenika od potpunog skrnavljenja. Talmudska interpretacija biblijskog propisa o spaljivanju zasniva se na talmudskoj interpretaciji jednog drugog biblijskog teksta – onog koji govori o božanskoj kazni za Aronove sinove, sveštenike (34) Nadava i Aviju koji su pred Gospodom prinijeli «vatru stranu koju nije zapovjedio Gospod»(35) - te su za prestup učinjen vatrom, shodno biblijskom načelu «oko za oko, zub za zub», i kažnjeni vatrom: «Tada dođe oganj od Gospoda i udari ih, te pogiboše pred Gospodom». Prema talmudskoj interpretaciji ovog biblijskog odjeljka, tijela dvojice sveštenika su ostala netaknuta – jer božanski oganj je spalio samo njihove duše. Na osnovu ove interpretacije biblijske pripovijesti (ne čini se da bi bilo pretjerano tvrditi da je i stvorena s ciljem da posluži kao osnova novoj humanističkoj interpretaciji propisa o spaljivanju), rabini su ustvrdili da se i sama biblijska kazna spaljivanja treba vršiti na način koji bi tijelo ostavio netaknutim.

Nakon rabinske reforme, dakle, kazna spaljivanja je, barem teoretski, izgledala ovako: osuđenika se uranjalo u blato do koljena (kako ne bi pao), oko vrata bi mu se vezivale dvije marame čije su krajeve držali svjedoci, svjedocima bi bilo naloženo da vuku marame u suprotnim smjerovima - sve dok osuđenik ne bi otvorio usta – što bi, opet, bilo iskorišteno da mu se ubaci u usta gorući fitilj. Sa spuštanjem fitilja bi se nastavilo sve dok ne bi nastupila smrt (vjerovatno uslijed gušenja).

Biblijska kazna spaljivanjem, dakle, rabinskom interpretacijskom intervencijom, pretvorena je u kaznu gušenjem (postavši time mnogo sličnija davljenju – nego li izvornom spaljivanju). Cijela komplikovana ceremonija sa fitiljem izmišljena je, čini se, prvenstveno, ne bi li se zadržala kakva-takva formalna veza sa biblijskim imenom kazne – jer spaljivanje podrazumijeva vatru – pa čak ni najmaštovitija rabinska interpretacija ne može u potpunosti isključiti vatru iz kazne koja nosi takvo ime.

Iz svega rečenog proizilazi da rabini nisu prezali od podvrgavanja biblijskog teksta krajnje nevjerovatnim metodama interpretacije kako bi sačuvali tijelo osuđenika na smrt (i njegovo dostojanstvo) od skrnavljenja. Dio savremenih autoriteta smatra da je procedura rabinskog «spaljivanja» prekomplikovana da bi ikada mogla biti izvršena. Kao dokaz oni navode činjenicu da (za razliku od drugih metoda smrtne kazne koje su izričito spomenute i opisane u jevrejskoj ne-pravnoj literaturi iz talmudskih vremena) ne postoji ni jedan jedini izvještaj u kome je spaljivanje (rabinsko ili biblijsko) spomenuto kao kazna stvarno primjenjivana u klasičnom rabinskom razdoblju. Ako je ova pretpostavka tačna – ona bi značila da su rabini podvrgli humanističkoj interpretaciji kaznu koju ionako nisu primjenjivali – što bi samo značilo da im je ista smetala i na teoretskom nivou. 

3. 3. Odrubljivanje glave

Smaknuće mačem spominje se u Tori u vezi sa pokorenim gradom. – Istovremeno, Tora ne propisuje neki konkretan metod smaknuća ubica. Vrlo je vjerovatno da se izvorno koristio princip taliona po kome je ubica trebao skončati na isti način na koji je skončala žrtva. Talmud, zadržava pogubljenje mačem (na teoretskom nivou, naravno – jer u vrijeme Talmuda već nije bilo jevrejskih osvajanja – a samim tim niti primjene biblijskih propisa o pokorenim gradovima) kao metod smaknuća u slučaju pokorenog grada – ali (u skladu sa politikom ukidanja talionskih kazni) proširuje ovaj metod i na sve ubice bez obzira na to kako je izvršen zločin za koji im je suđeno.

Smaknuće mačem, po Talmudu, vrši se odrubljivanjem glave. Interesantno je da ne postoje izvještaji o primjeni ove kazne u praksi jevrejskih sudova. Pogubljenje mačem se u Prorocima (36) i Spisima uvijek vezuje za kralja – ali tada se ne radi nužno o ubicama. Jevrejsko pravo predviđa mogućnost da kralj kazni povredu svog dostojanstva i bez sudske odluke, kažnjavajući prestupnike mačem.

U svakom slučaju, talmudska reforma je proširila kaznu odrubljivanja glave i na sve vrste ubica, unificiravši time metod smaknuća u svim slučajevim ubistva - i ukinuvši do tada važeće običaje zasnovane na talionskom principu.

3. 4. Davljenje

Kazna davljenjem u Tori uopšte nije spomenuta – što rabinima uopšte nije predstavljalo prepreku da ustvrde kako je svaki put kada nije specificirana bilo kakva druga konkretna smrtna kazna Tora, zapravo, imala na umu kaznu davljenjem. Sklonost rabina ka primjeni upravo ove kazne počiva, čini se, na činjenici da se radi o najhumanijem od tada primjenjivanih metoda – koji, uz to, najmanje nakazi tijelo osuđenika. Slično metodi spaljivanja – i u slučaju kazne davljenjem osuđeni je uranjan u blato do koljena, dvije marame su mu vezivane oko vrata i svjedoci bi ih povlačili u suprotnim pravcima sve dok ne bi nastupila smrt.

Ne postoji izvještaj da je ovaj metod smaknuća ikada korišten u praksi.

Što se tiče post mortem vješanja - neki rabinski autoriteti su smatrali da se isto treba primjenjivati samo u slučaju smaknuća kamenovanjem. - Većina rabina je smatrala da se posmrtno vješanje treba limitirati na samo dva prekršaja: bogohuljenje i obožavanje idola.

(20) A Mojsije zavapi ka Gospodu govoreći: šta ću činiti s ovim narodom? Još malo pa će me zasuti kamenjem (II Knjiga Mojsijeva 17:4). Uporedi još IV Knjiga Mojsijeva 14:10: Tada reče sav zbor da ih pobiju kamenjem; ali se pokaza slava Gospodnja svim sinovima Izrala u šatoru od sastanka; ili I Knjiga Samuilova 30:6: David bješe na muci velikoj, jer narod govoraše da ga zaspu kamenjem; jer žalostan bješe sav narod, svaki za sinovima svojim i za kćerima svojim...; takođe I Knjiga o Carevima 12:18: I car Rovoam posla Adorama koji bijaše nad dankom; ali ga sav Izrael zasu kamenjem, te pogibe; a car Rovoam brže sjede na kola, te pobježe u Jerusalim - te II Knjiga Dnevnika 10:18: I car Rovoam posla Adorama koji bijaše nad dankom, ali ga sinovi Izraelovi zasuše kamenjem, te pogibe. Tada car Rovoam brže sjede na kola, te pobježe u Jerusalim.

(21) III Knjiga Mojsijeva 20:2, 27, 24:16; A Gospod reče Mojsiju: Neka se pogubi taj čovjek; neka ga zaspe kamenjem sav zbor iza okola (IV Knjiga Mojsijeva 15:35); Da sav Izrael čuje i boji se, i da se više ne učini tako zlo među vama (V Knjiga Mojsijeva 13:11); uporedi još V Knjiga Mojsijeva 17:5, 21:21, 22:21.

(22) Ko bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi, sav narod da ga zaspe kamenjem; i došljak i domorodac koji bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi (III Knjiga Mojsijeva 24:16); A Gospod reče Mojsiju: Neka se pogubi taj čovjek; neka ga zaspe kamenjem sav zbor iza okola (IV Knjiga Mojsijeva 15:35); Svjedoci neka prvi dignu ruke na nj da ga ubiju; a potom sav narod; tako izvadi zlo iz sebe (V Knjiga Mojsijeva 17:7).

(23) I Mojsije kaza sinovima Izraelovim, a oni izvedoše psovača napolje iz okola, i zasuše ga kamenjem; i učiniše sinovi Izraelovi kako Gospod zapovjedi Mojsiju (III Knjiga Mojsijeva 24:23); I sav zbor izvede ga iza okola i zasuše ga kamenjem, i umrije, kao što zapovjedi Gospod Mojsiju (IV Knjiga Mojsijeva 15:36); A oni se pobuniše na nj, i zasuše ga kamenjem po zapovijesti carevoj u trijemu doma Gospodnjega (II Knjiga Dnevnika 24:21).

(24) A kad prođe do tri mjeseca dana, javiše Judi govoreći: Tamara snaha tvoja učini preljubu, i evo zatrudnje od preljube. A Juda reče: izvedite je da se spali (I Knjiga Mojsijeva 38:24).

(25) I ko bi uzeo ženu i mater njezinu, zlo je, ognjem da se spali i on i ona, da ne bude zla među vama (III Knjiga Mojsijeva 20:14). Uporedi još III Knjiga Mojsijeva 21:9.

(26) I reče Isus: što si nas smeo? Gospod da te smete danas! I zasu ga kamenjem sav Izrael, i spališe sve ognjem zasuvši kamenjem (Knjiga Isusa sina Navinova 7:25).

(27) A ako ko ne bi pao i poklonio se, u onaj čas biće bačen u peć ognjenu užarenu (Danijel 3:6).

(28) Prema biblijskom svjedočanstvu vješanje je bila kazna uobičajena u staro-egipatskom zakonodavstvu: A starješinu nad hljebarima objesi, kao što kaza Josif (I Knjiga Mojsijeva 40:22). – Jednako tako, nejevrejski stanovnici Gavaje tražili su od cara Davida da osveti nepravdu koju im je nanio car Saul upravo vješanjem Saulovih srodnika. Od njegovih sinova neka nam se da sedam ljudi da ih objesimo Gospodu u Gavaji Saula izbranika Gospodnjega. I reče car: ja ću dati; Ali car poštjede Mefivosteja sina Jonatana sina Saulova radi zakletve Gospodnje, koja bi među njima, među Davidom i Jonatanom sinom Saulovim; i uze car dva sina Resfe kćeri Ajine, koje rodi Saulu, Armonija i Mefivosteja, i pet sinova Mihale kćeri Saulove, koje rodi Adrilu sinu Varzelaja Meolaćanina; i dade ih u ruke Gavaonjanima, a oni ih objesiše na gori pred Gospodom; i sva sedmorica pogiboše zajedno; a biše ubijeni prvih dana žetve, u početku ječmene žetve; A Resfa kći Ajina uze vreću, i prostrije po stijeni u početku žetve dokle ne pade na njih dažd s neba, i ne dadijaše pticama nebeskim da padaju na njih danju ni zvijerima poljskim noću; i javiše Davidu šta učini Resfa kći Ajina, inoča Saulova; i David otide te uze kosti Saulove i kosti Jonatana sina njegova od građana u Javisu Galadovu, koji ih bijahu ukrali s ulice Vet-Sanske, gdje ih objesiše Filisteji kad ubiše Filisteji Saula na Gelvuji (II Knjiga Samuilova 21:6–12). Vješanje se spominje i kao smrtna kazan uobičajena u persijskom pravnom sistemu: I Arvona, jedan od dvorana carevijeh, reče: evo i vješala što je načinio Aman za Mardoheja koji je govorio dobro po cara stoje kod kuće Amanove, visoka pedeset lakata. I reče car: objesite ga na njih (Ester ili Knjiga o Jestiri 7:9).

(29) Ezra ili Knjiga Jezdrina 6:11.

(30) A cara Gajskoga objesi na drvo i ostavi do večera; a o zahodu sunčanom zapovjedi Isus te skidoše tijelo njegovo s drveta i baciše pred vrata gradska, i nabaciše na nj veliku gomilu kamenja, koja stoji i danas (Knjiga Isusa sina Navinova 8:29).

(31) Ko zgriješi tako da zasluži smrt, te bude osuđen na smrt i objesiš ga na drvo... (V Knjiga Mojsijeva 21:22).

(32) Tamo, u nastavku - stih 23.

(33) Svjedoci neka prvi dignu ruke na nj da ga ubiju; a potom sav narod; tako izvadi zlo iz sebe (V Knjiga Mojsijeva 17:7 )

(34) Božanskom naredbom, Mojsijevo i Aronovo pleme, koje se po svom rodonačelniku, Jakovljevom sinu Leviju, naziva Levi određeno je za službu Božiju – odnosno za opsluživanje hrama. Aron, Mojsijev brat, postavljen je za prvog prvosveštenika – a njegovi sinovi za sveštenike. Sveštenstvo je kod drevnih Jevreja bilo nasljedno – što znači da su svi sveštenici bili potomci Arona i njegovih sinova.

(35) Svi klasični komentatori Tore slažu se da je značenje ove pomalo ezoterične definicije delikta, zapravo: dodavanje kadu koji se spaljivao na kadionom oltaru sastojaka koji nisu izričito spomenuti u božanskoj naredbi o kadu.

(36) Drugi dio hebrejske biblije. Hebrejska biblija (koju Hrišćani nazivaju Starim Zavjetom, dodajući joj i Novi Zavjet koji sadrže jevanđelja koja opisuju Hristov život – te pisma njegovih učenika prvim hrišćanskim zajednicama) sastoji se iz tri dijela: Petoknjižja (Pet Knjiga Mojsijevih, na hebrejskom Tora), Proroka (ovaj dio sadrži djela ranih i kasnih proroka) i Spisa (u ovom dijelu sadržana su poznija neproročka djela poput Psalama ili Pjesme nad pjesmama).

 nastavice se