"Yad Vashem", memorijalna ustanova za cuvanje podataka o zrtvama holokausta,
dodijelila je do sada vise
od 20 hiljada priznanja "Pravednik me|u nacijama". To je najveca pocast koju
izraelski narod ukazuje pojedincima
nejevrejskog porijekla, koji su zrtvovali sebe da bi zastitili Jevreje. Na
prigodnoj svecanosti u Ambasadi
Izraela, u Beogradu, to priznanje dodjeljeno je, posthumno, Sarajliji Andriji
Latalu. Ovo je kratka prica o tom
divnom covjeku.
Vrijeme je bilo ratno. Sarajevo 1943. godine. Njemacka i njeni saveznici
gubili su na svim frontovima.
Kazu da je ranjena zvijer najopasnija. Zlocini su bili sve brojniji i svirepiji.
Posebno su na udaru bili,
opet, Jevreji. Upravo u to vrijeme, Andrija Latal, zeljeznicki cinovnik, koji je
i sam strahovao za suprugu
Amaliju, Jevrejku, pa je, da bi prikrio trag obitelji, jos na pocetku rata
preselio iz jednog stana u drugi,
neprijavljujuci se, primio je pod krov tri Jevrejke: Lizu Mesulan, Leonoru i
Rahelu Elias. Tacno preko puta
kuce Latalovih, u vili uglednog sarajevskog inzinjera i profesora Smiljanica,
uselili su se
gestapovci i tu osnovali tajni radio-prislusni centar.
Gestapovci su svim komsijama strogo zabranili da pricaju ko se nalazi u
kuci Smiljanica, a sami su, u vrijeme saveznickih bombardovanja Sarajeva, sa
mitraljezima izlazili na balkon i pucali na avione. Gestapovci nikad nisu
posumnjali da Andrija, ugledni
stariji gospodin, istaknuti gradjevinski ekspert, sa kojim su na njemackom znali
razmijeniti nekoliko
rijeci, ima toliko hrabrosti da im pred nosom krije tri Jevrejke. Upodrumu kuce,
u prostoru za ugalj i
drva, u slucaju premetacne, napravljen je bunker za skrivanje. Bila je to
samoubilacki hrabra odluka
skrivati Jevreje. Nije samo bio u opasnosti Andrijin zivot, nego i cijele
njegove obitelji, kcerke
Ljerke i supruge Amalije. Ni odluka da sakrije tri Jevrejke, nije bila Andriji
dovoljna. Pred sam kraj
rata, on je u istom podrumu sakrio i cetvoricu italijanskih vojnika, koje su
Nijemci zarobili nakon kapitulacije
Italije i zatvorili u Vojnom logoru, danasnjoj "Marsalki".
Italijani su prokopali zid i pobjegli i nikad nikom nije bilo jasno kako su spas
zatrazili bas na vratima
Latalovih. Na prigodnoj svecanosti u Ambasadi Izraela u Beogradu, 30. oktobra,
dodjeljene su, sa
izuzetkom jedne, posthumno "Medalje pravednika" Andriji Latalu, Klari Baic,
zastitnici jevrejskih
obitelji od njemackih i ma|arskih nacista u Subotici, zatim Slobodanu i Mileniji
Knezevic i
Petru Zankovicu. Medalju je primio i jedini zivi, Dusan Jovanovic iz Novog Sada,
koji je u toku rata spasio dvadesetak Jevreja, krijuci ih u podrumu Novosadske
bolnice.
Medalje je podijelio novoimenovani izraelski ambasador u Srbiji, Artur Kol, a
svecanosti je prisustovao
i predsjednik Srbije, Boris Tadic.
Tko je zapravo bio taj hrabri Latal. Rodjen je u obitelji ceskog doseljenika,
zeljeznickog cinovnika iz
austrougarskog vremena, Cirila Latala. Bio je zaljubljen u Bosnu.
Projektovao je i gradio vise zeljeznickih pruga i drugih objekata. Kao i brojne
ovdasnje generacije, prezivio
je dva rata. U prvom svjetskom ratu, kao austrougarski vojnik, bio je ranjen i
zarobljen u Rusiji. Od tada
je jako volio i cijenio rusku kulturu. U narednom svjetskom ratu iskazao je svu
svoju hrabrost i humanost.
Andrija nije znao da ce Kneset osnovati "Righteous Honor Wall" u Yad Vashem-u i
da ce na
zidu pravednika biti uklesano njegovo ime. Kao covjek, znao je da covjeku uvijek
treba pomoci. Da
covjek covjeku treba da bude covjek, a ne vuk. Takvi ljudi ulaze u vjecnost.