IVANA BELAJEC

Franzi mi je bila kao druga mama. Dosla je k nama kad sam imala cetiri godine i pazila na nas, na moju bracu i mene, dok je moja mama morala raditi da bismo prezivjeli, prica gospoda Vesna Dundovic, kci Ivane Belajec koja je u majcino ime sijecnja ove godine u zagrebackoj Staroj gradskoj vijecnici preuzela medalju Pravednika. Franzi, prema rukom pisanoj zabiljesci Ivane Belajec pravim imenom Frania Brand, rodena 1908. u slovackom mjestu Podgorec, kci Heinricha i Eve rodene Rosenberg, u Zagreb je dosla u prosincu 1940. iz Beca, kao austrijska izbjeglica ispred nacizma. Iz Zagreba je preko Karlovca pokusala stici u Hrvatsko primorje a odande u Italiju, medjutim su je Talijani vec iz Karlovca vratili u Zagreb. "K nama je pocela dolaziti negdje u proljece 1941, posredstvom majcine prijateljice Stelle Hamersmit, koja ju je preporucila mojoj majci kao uciteljicu njemackog. Davala je satove mojoj starijoj braci Vladi i Veljku i ubrzo se sa svima nama jako zblizila, sjeca se Vesna Dundovic. U meduvremenu je, pocetkom 1941, umro Vesnin otac Antun, vlasnik tvornice tekstila i radionice popluna na Radnickoj cesti u Zagrebu, te trgovine tekstila u tadasnjoj Radicinoj, danas ulici Kneza Mislava. Majka Ivana Belajec, rodj. Kovacevic, s 34 godine ostala je udovica s troje malodobne djece koju je trebalo prehraniti, a poceo je rat. Bila je sposobna poslovna zena i nastavila voditi tvornicu i trgovinu, te primila Franzi u kucu kao odgojiteljicu, ili kako se u one doba govorilo kinderfrajlu. Buduci da su nakon uspostave NDH na snagu stupile antizidovske mjere za Franzi je postalo opasno pojavljivati se na ulici, a pogotovo ne s dokumentima austrijske izbjeglice. Ivana Belajec je, prica njezina kci Vesna, za nekoliko pari ĞElbeoğ zenskih svilenih carapa uspjela ishoditi kod neke cinovnice na policiji dokumente za  Franzi na ime svoje sogorice Jelke (Helen) Belajec, koja je pocetkom 1930-tih iselila u Chicago, ali u Zagrebu nikad nije bila odjavljena. Tako je, sluzbeno, Frania Brand postala Jelka Belajec, sto je ipak bila tek djelomicna zastita, jer da su je bili otkrili u kuci prilikom usraske racije, zacas bi se pokazalo da zna jedva koju rijec hrvatski, a cijela obitelj Belajec bi stradala zato jer skrivaju Zidovku. 0 tome u kojoj je mjeri gospodja Ivana Belajec hrabro, nesebicno i drsko prkosila nacistima govori i podatak da je komanda SS u Zagrebu u velikom stanu u kojemu su stanovali rekvirirala jednu sobu za svoje oficire, pa su ovi neizbjezno dolazili u kontakt i s Franzi, ali su, zacudo, progutali pricu o "Wiener Frauleien" Ivanine djece.

Nakon 1945. Ivani Belajec imovina je nacionalizirana i ostala je u prvo vrijeme bez ikakvih prihoda. U takvoj situaciji i Franzi je htjela pomoci, pa se zaposlila u ĞMedikiğ, muceci se naravno i dalje s hrvatskim jezikom. Godine 1950. uspjela je uspostaviti kontakt sa svojom sestrom Tildom i bratom Sigismundom koji su iz Beca pravodobno emigrirali u Ameriku. U medjuvremenu se razboljela od raka i htjela je k svojima, tim vise sto o sudbini roditelja koji su ostali u Becu nikad nista nije doznala.

"Dosao je dan rastanka, mislim da je bio lipanj 1950" prica Vesna Dundovic. "Otpratili smo Franzi na aerodrom Lucko i dosli s njom do samog aviona. Rastanak je bio tezak. Konacno - bila mi je druga mama. Zadnji put sam vidjela njeno lice kroz mali prozor aviona.

U Americi je zivjela kod sestre Tilde. Umrla je 29 XI 1952. Do smrti je ostala u vezi s Ivanom Belajec i njezinom djecom, a zatim su se oni jos neko vrijeme dopisivali s Franzinom rodbinom, ali veze su se s godinama prekinule. Zadnja adresa bila je Erie, Pennsylvania. Ivana Belajec umrla je 1983, ali u Zagrebu zive njezina kci, sin i unuci. U Americi su mozda su jos zivi Franzini necaci Jonathan Erle i Lisbeth rodj. Brand, pa tko zna, mozda se nekim nepoznatim putevima veze obnove.

Vlasta Kovac

Zidovska obitelj Schwabenitz zivela je s troje djece u Zagrebu. Na Jom Kipur 1941. obitelj je bila istjerana iz stana, koji im je oduzet. Kako bi izbjegli deportaciju u logor, obitelj se razdvojila. Najstarija kci, tada 22-godisnjakinja, prebjegla je u partizane i poginula u borbi. Roditelji i najmlada kci prebjegli su s laznim dokumentima na teritorij pod talijanskom okupacijom, dok je treca kci Vera, tada 20 godina stara, otputovala rodbini u Beograd. Zbog nesuglasica unutar obitelji, vratila se u Zagreb. Bila je zima 1941. i Vera nije imala kuda. I odlucila je obratiti se za pomoc kolegici s posla Djurdji Peternel (rod. 1919.), koja je zivjela sa svojom majkom Jozefinom Belic i dvije sestre. Premda su zivjele u vrlo teskim novcanim uvjetima, primile su Veru pod svoj krov i dijelile s njom i one malo sto su imale. Kada su se pojavili plakati koji su upozaravali na zabranu pruzanja skrovista Zidovima, Vera je odlucila otici i naci neko drugo skroviste. No nitko se nije usudio sakriti ju, pa se vratila Djurdji. Svo to vrijeme Vera se pribojavala i nije htjela ugrozavati zivote svojih spasiteljica. Tada se dosjetila svojih rodaka u selu Capragu. Oni su bili spremni prihvatiti ju, te je tako k njima stigla u travnju 1942. Nakon nepunih mjesec dana, obiteljski prijatelj upozorila ih je da ce im trgovina biti oduzeta, a oni protjerani. Ujak je uspio pobjeci s Verom, zahvaljujuci falsificiranim dokumentima. Krajem travnja 1942. stigli su na teritorij pod talijanskom okupacijom. Vera je tamo srela svoje roditelje, no nije zadugo ostala s njima, vec se pridruzila partizanima.

J.D.