U
vreme starine
U
helenističko-rimskom vremenu (razdoblje Drugog hrama), od prvih vekova naše ere,
postojala su jevrejska naselja rasuta po Makedoniji[1]
i u Dalmaciji, unutar granica današnje Jugoslavije. O tome svedoči „Poliharmov
stub“, koji se nalazi u Stobiju (sada u Narodnom muzeju u Beogradu); taj je
Poliharmos bio imućan čovek koji je zaslužio naziv „arhi-sinagogos“, odnosno „otac
bogomolje“, verovatno zbog toga što je on finansirao izgradnju.
Na
obali Jadranskog mora je svojevremeno postojalo naselje koje se zvalo Salona.
Tokom vremena je uključeno u četvrt u kojoj je sagrađena palata cara
Dioklecijana u gradu koji je postao glavnim gradom područja i pod nazivom
Spalato – Split. U središtu toga grada se do dana današnjeg nalaze ostaci te
palate. Isto tako su na mestima duž obale mora nađeni jevrejski nadgrobni
spomenici, uključujući i spomenik Jevrejina iz Tiberije (Aurelius Dionizius)
koji je, čini se, tamo stigao svojim trgovačkim poslovima „po morskim zemljama“
i umro kraj naselja zvanog Benkovac, u okolini grada Zadra. Tamo se nalazi i
svedočanstvo o Jevrejinu pod latinskim imenom Sabbatus (misli se verovatno na
Šabtaja).
Zna
se za Jevreje nabavljače koji su pratili rimske legije prilikom njihovih pokreta
po balkanskim prostorima, a koji bi se posle izvesnog vremena vraćali u brojna
naselja koja su digli u prvim vekovima n.e. na jugu (Makedonija i Dalmacija).
Reč je o Jevrejima koji su se nazivali „Romaniotima“ koji su ta mesta naselili
stotinama godina pre no što su – u 7. i 8. Veku –
tamo stigli Sloveni koji su zavladali i ostavili svoj pečat na celo
Balkansko poluostrvo.
Malo
je znanja o životu Jevreja u okviru Vizantijske vlasti. S vremena na vreme su im
zakonom nametana ograničenja – kao što je zakonik cara Justinijana i ispravke („novele“)
koje su došle nakon njega. Uprkos tome, Jevreji su sačuvali osnovni kontinuitet
opstanka, bez većih potresa.
Kada
su u 9. veku crkveni oci (apostoli) Ćirilo i Metodije pošli na svoj put radi
širenja hrišćanstva među slovenskim plemenima, za te potrebe su pripremili
posebno pismo – poznato kao ćirilica – koje je
delimično zasnovano na hebrejskom pismu. Može da se pretpostavi da je
taj kulturni uticaj omogućen zahvaljujući bliskom dodiru sa stanovništvom koje
se služilo kvadratnim pismom, a ne samo na osnovu pisanih knjiga Svetog pisma.
Spomenuta slovenska plemena su se tokom vremena podelila na Bugare (u
jugoistočnom delu, blizu Crnog mora), na Srbe, Makedonce, Hrvate, Slovence i
Crnogorce (koji se od Srba razlikuju uglavnom po svom govoru).
U
srednjem veku
Početkom osamdesetih godina u mestu zvanom Čelarevo (ranije Čib), na obali
Dunava, kraj grada Bačka Palanka, otkrivena je nekropola ratnika-konjanika iz
plemena Avara. Među nalazima je bilo stotinjak opeka sa urezanim menorama i još
raznim jevrejskim simbolima. Nalazi se čuvaju u muzeju glavnog grada Vojvodine,
Novom Sadu, a izloženi su i u Jevrejskom muzeju u Beogradu.
Ovi
nalazi ukazuju na prisustvo Jevreja u blizini mesta, čini se, u svojstvu
zanatlija i snabdevača avarske vojske. U svakom slučaju je jasno da su se tamo
nalazili naseljeni Jevreji, bilo da su to bili nekadašnji Romanioti ili Jevreji
koji su se doseljavali s juga na sever od 6. do 8. veka, prateći Avare. Štaviše,
nema sumnje da su Jevreji stigli u Podunavlje i boravili tamo mnogo pre modernog
i stalnog naseljavanja u te krajeve u periodu od 17. do 19. veka.
U
10. veku su izaslanici Hazdaja ibn Šapruta na svom putu iz Španije prošli kroz
„slovenske zemlje“ („Gebali“) ka Hazarima i postoji pretpostavka da su na svom
putovanju naišli na Jevreje u Hrvatskoj, Srbiji, Mađarskoj i Bugarskoj. Pitanje
je da li je do ovog putovanja uopšte i došlo, jer se razne razne pretpostavke
međusobno opovrgavaju. Ipak, ima stvarne osnove jer je dozvoljena pretpostavka
da su na tim prostorima postojala jevrejska naselja; a otkriće „Menora iz
Čelareva“ potkrepljuje te pretpostavke; premda u svim tim povestima ono što i
dalje ostaje tajna nadmašuje ono što je otkriveno.[2]
U
blizini grčke granice na jugu su u srednjem veku nastale jedna za drugom
carevine: Samuilova i Simeonova Bugarska, a posle njih srpska [carevina] Dušana
iz dinastije Nemanjića. U poslednje vremene su nađena svedočanstva u dokumentima
s kraja 13. i početka 14. veka o prisustvu Jevreja romanijota. Od ranije je
poznato da su od 11. Veka pa nadalje postojale u Makedoniji zajednice Izraela na
obalama Ohridskog jezera i u gradovima Monastir (današnja Bitola), Iskupia
(Skopje), Ištip (Štip), pa čak i u manjim središtima kao što su Istruga
(Struga), Novi Pazar i Prilep.
U
Milutinovom i Dušanovom carstvu, u 13. i 14. veku, bilo je Jevreja poreznika i
carinika, kao što se može naći u dokumentima, a bilo je među njima i nešto
zemljoradnika. Otprilike u to vreme su se Jevreji pojavili u severnim oblastima
Balkanskog poluostrva (Hrvatska, Slavonija i Slovenija), kao i na Istarskom
poluostrvu – kao davaoci kredita na kamatu i kao trgovci-torbari koji su
pokušavali prodati svoju robu pre svega na sajmovima i u selima.
Do
osmanskih osvajanja koja su tekla od kraja 14., ali i u 15. i 16. veku nije bilo
stalnosti u jevrejskim naseljavanjima tih mesta.
Na
jadranskoj obali, tačnije u Dalmaciji, osnovane su prave jevrejske opštine: u
Raguzi (Dubrovnik), gradu koji je i pored toga što je bio pod osmanskim carstvom
postojao kao suverena republika, i u Splitu koji je bio pod vlašću Mletaka.
Pred
kraj srednjega veka, počev od druge polovine 14. veka, postepeno su zavladali
celim prostranstvom su, kao što je rečeno, osmanski Turci i osnovali
golemo carstvo koje je obuhvatalo većinu naselja južno od reka Dunava, Save i
Drave, sa tokom između srednje Evrope i Balkanskog poluostrva.
Posle proterivanja iz Španije i Portugala, krajem 15. veka, tačnije – 5352. i
5357. godine, deo izgnanika je bio prihvaćen u ovom carstvu na osnovu dozvole
koju im je izdao sultan Bajazit II. U tim opštinama, bili su prihvaćeni
iseljenici Sefardi, dok su tokom vremena starosedeoci Romanijoti nestali
i za njih se više od tada ne čuje u oblastima o kojima raspravljamo (u nekim
grčkim gradovima kao što je Janina postoje još i danas romanijotske
opštine). O naseljavanju sefardskih Jevreja će se govoriti dalje.
Tokom celog srednjeg veka su se jevrejske seobe kretale po dva glavna puta
međunarodne trgovačke razmene dobara (Tokom celog srednjeg veka, jevrejske seobe
su pratile dva glavna puta...):
Po „Via Egnacia“ koja je vodila od Carigrada (Istanbula) i iz
Soluna na sever kroz Makedoniju duž dolina Vardara i Morave na istok prema
Serdiki (današnja Sofija) i dalje ka Beogradu i Beču kopnenim putem.
Kombinovanim, kopneno-morskim putem, koji je vodio iz turskih i
grčkih gradova preko Makedonije i Bosne ka Jadranskom moru (Dalmacija), a otuda
ka italijanskim lukama na suprotnoj obali Jadranskog mora – ka Ankoni, Pazaru, a
pre svega ka Veneciji. Tim su se stazama služili još i Jevreji romanijoti i
nastavili mnogo snažnije prognanici Iberije koje su u Veneciji nazivali
„levantinima“.
Pred
kraj sredjeg veka su sledili progoni Jevreja iz Slovenije, iz Zagreba, (kao) i
bežanja od ratova i progona iz delova Burgenlanda i Mađarske. Izbeglice iz
Slovenije su se rasule i naselile na zapad i na jug u oblasti koje su bile pod
vlašću Venecije. Tako je, na primer, od Marburga (Maribora) izmenama i zabunama
stvoreno porodično ime Morpurgo koje zvuči italijanski, a značenje mu je u
stvari „mariborčanin“. Ta razgranata porodica naselila se po Istri i duž istočne
obale Jadranskog mora, u Dubrovniku i Splitu.
Izbeglice iz Ofena (Budim, Buda, na desnoj obali Dunava, nasuprot Pešti) su se
tokom ratova krajem 16. veka (na kraju 16. veka) spustile do Makedonije na jugu
i priključile se opštinama u Monastiru (Bitola), kao i drugima u tom kraju. U
Vojvodini, ali i u ostalim pograničnim oblastima poput Beograda, Zemuna i
gradova u Hrvatskoj, Jevreji su pretrpeli mnoga rušenja i imovinske gubitke
tokom tih ratova.
To
je dovelo do porasta jevrejskog stanovništva u opštinama u kojima su živeli
Jevreji Romanioti za koje se tokom vremena ispostavilo da su nedavno pristigli
Sefardi koji su postepeno preovladavali u opštinama dajući im svoj jevrejski
sefardski pečat.
Čini
se da su se potomci vizantijskih Jevreja, Romanioti, jezički i kulturno utopili
u špansko-portugalske zajednice. I ne samo to: u drugoj polovini 16. veka, drugi
naraštaj španskih izgnanika osniva nove opštine; u Beogradu, glavnom gradu
Srbije i u Bosni (vidi, između ostalog, odrednice „Sarajevo“ i „Travnik“). Tada
su na [današnjoj] teritoriji Jugoslavije stvoreni prvi stožeri i središta
sefardskog jevrejstva: to jevrejstvo je predstavljalo oko 40% celokupnog
jevrejskog stanovništva prilikom stvaranja Kraljevine. Tokom oko dve stotine
godina, članovi tih [sefardskih] opština u Srbiji, Makedonijie i Bosnie
bili su jedini organizovani Jevreji. Tek smo pred kraj 17. i tokom 18. veka
svedoci naseljavanja aškenaskih Jevreja koji su se spustili sa severa (iz
Mađarske i Slovačke) i severo-zapada (Burgenlanda, Bavarske, Moravske i
Nemačke).
Od
učestalih ratova između Austrijanaca i osmanskih Turaka su trpeli najviše
utvrđeni gradovi kao što su Beograd i Novi Sad (vidi „Petrovaradin“).
U
17. veku je praktička kabala, koja se izražavala učenjem knjige Zohara i drugih
kabalističkih knjiga, bila veoma raširena među balkanskim Sefardima uopšte, a
tako isto i među onima iz oblasti koje sačinjavaju današnju Jugoslaviju.
Kada
je izbila Šabatijanska kriza širom
Osmanskog carstva, odjeci tog pokreta su stigli najpre do Makedonije (Skopja),
ali i do Srbije i do Bosne. Iz Beogradske jevrejske opštine su čak pošla dva
izaslanika da bi se sreli sa Šabatajem Cvijem i da iz njegovih usta čuju njegove
poruke i naume. Što se Bosne tiče, u glavnom gradu Sarajevu se pojavio Nehemija
Haj Hajon, koji je širio šabatijanske ideje čak i posle primanja islama. Ipak,
ova pojava se nije dugo održala. Hajon je proteran iz Sarajeva, a jevrejska
opština ga je proglasila za varalicu i ljudi su bili upozoreni da ga se klone
(original: …za varalicu, ljudi su upozoreni da ga se klone).
Čini
se da su pobedili tradicionalni rabini. U toj je zajednici od početka prevladala
protiv-šabatijanska atmosfera. Kasniji podaci o sledbenicima učenja Šabataja
Cvija ukazuju najčešće na njihovo sramoćenje. U isto vreme, Makedoniji se
osećala u mnogo jačoj meri mesijanska napetost.
Prelaz u novo vreme
Po
osmanskim osvajanjima, široki slojevi stanovništva osvojenih teritorija su
primili islam, uglavnom u Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a vernici
versko-nacionalnog predanja, tj. srpsko-pravoslavne i hrvatsko-katoličke crkve
su se često dizali na ustanke. Nacionalna svest Srba, pripadnika pravoslavne
vere, razvijala se u velikoj meri pod uticajem sveštenstva i manastira budeći
osećanja osećanja izdvojenosti prema osvajačima i uporno suprotstavljanja
muslimansko-turskoj vlasti.
U
drugoj polovini 16. veka počela je seoba potomaka prognanih sa Iberijskog
poluostrva sa juga Balkana na sever. Tako su osnovne opštine u Sarajevu („Saraj“
ili „Saraj u Bosni“ – u našim izvornicima) i u Travniku, a ojačale su i odavno
postojeće opštine, dalmatinske koje su ranije spomenute, na zapadu, i opština u
Beogradu (Belogrado, str. 15) na ušću Save u Dunav, u kome (gde) je i pre toga
postojala mala jevrejska opština.
Izuzev proterivanja celih opština u Carigrad (Kušta) u vreme vladavine sultana
Mehmeda II, položaj Jevreja u osmansko-turskoj carevini je uopšteno rečeno bio
podnošljiv, uz plaćanje raznih dažbina (opštih i posebnih) i njihovo
prilagođavanje položaju trpljenih pripadnika jednobožačkih religija; reč je tzv.
„zimijama“, što je bilo uobičajeno u Islamskoj državi. Ta je država je čak
raširenih ruku prihvatila nešto izbeglica iz Mađarske, ali i u većem broju, kao
što je rečeno, izgnanike i nasilno pokrštene Jevreje iz Španije i Portugala u
15. i 16. veku.
Posle nadanja koja su pobuđena i njihovih odjeka koji su stigli sa juga, iz
Smirne (Izmira), uglavnom preko Sofije i Skopja, ali i preko Soluna. Šmuel
Primo, „sekretar mesije“, i Natan iz Gaze, njegov prorok, tokom svojih putovanja
su prošli i kroz Skopje, a ovaj poslednji je čak i umro i sahranjen je tamo.
Neko vreme posle smrti glasnogovornika i proroka, Jevreji su još hodočastili na
njegov grob.
U
decembru (kislevu) godine 5426. (1665), iz Skopja je pošlo jedno od pisama koja
su sadržavala prva obaveštenja o šabatijanskom pokretu. Pisano je na
italijanskom, a objavio ga je profesor G. Šolem. (Vidi „Skopje“)
Ti
nemiri su trajali relativno kratko. Vođstvo opštine je i tu ovladalo neznatnim
prekršajima reda.
Treba naglasiti činjenicu da je u tim opštinama, iako su bile u geografskom
smislu blizu poprišta događaja oko Šabataja Cvija – nije stvoren široki narodni
pokret potpore, kao što se to desilo (u) mnogo udaljenijim opštinama. Razloge
tome treba tražiti, čini se, u nedostatku mesnog rukovodstva koje bi je
moglo da iskoristi narodno oduševljenje i žudnju za spasenjem.
Na
kraju ovog poglavlja neka bude naglašeno da postoji pretpostavka da je Šabataj
Cvi proteran u grad „Dulcigno“ (na turskom Olgum; u šabatijanskim spisima
„Alkum“) i da je čak tamo i umro; naziv Dulcigno je u stvari italijanski oblik
naziva gradića Ulcinj koji se nalazi na crnogorskom primorju. Iako nisu nađeni
nedvosmisleni dokazi, kao što su jača svedočenja o nadgrobnom spomeniku ili
mesna predanja, istaknuti naučnik, pokojni profesor Geršom Šolem je verovao do
kraja svog života da je Šabetaj Cvi tamo i sahranjen. Pod pretpostavkom da je to
i tačno, onda je lažni prorok ili podstrekač jednog od najvećih mesijanskih
pokreta u istoriji našeg naroda našao svoj večiti mir na tlu Jugoslavije.
Narodi Jugoslavije u novo vreme
Preći ćemo na sažeti opis povesti naroda domaćina kao pozadine za razumevanje
stvaranja i postojanja jevrejskih naselja među njima.
Šematski je moguće podeliti teritoriju današnje Jugoslavije na dve oblasti,
severozapadnu s jedne i jugoistočnu s druge strane, koje deli reka Drina. Prva
oblast nije zahvatana osmanskim osvajanjima 14. i 15. veka, izuzimajući Bosnu i
Hercegovinu i Crnu Goru (u kojoj nikada nisu stanovali Jevreji).
Severozapadne oblasti preko reke Save i Dunava (dakle, Hrvatske i Slavonije),
predstavljale su stotinama godina neku vrstu prirodne brane pred nadiranjem
Osmanlija u Srednju Evropu koji su uprkos utvrđenjima osvojili Budim 1541. i
stigli do kapija Beča u ponovljenom napadu u 17. veku. Tada je
Austro-Ugarska podigla dobro utvrđene
pogranične oblasti po celoj dužini granice. Istovremeno je tokom 17. i 18. veka
osmanska vlast slabila iznutra i nije više predstavljala stvarnu opasnost za
zapadne sile. Naprotiv, Turska je smatrana za „bolesnika“ Evrope i pretvorila se
u središte borbe za nasledstvo među silama koja je trajala do početka 20. veka.
Ta se tendencija iskristalisala tokom 19. veka kada se želja za ujedinjenjem
Slovena počela otelovljavati, na početku 19. veka, sa dva srpska ustanka, 1804.
i 1813, a još više posle uspešnog ustanka Grka u
periodu između 1821 i 1830.
Osmanlije su bili prisiljeni da priznaju najpre delimičnu autonomiju (Beogradski
pašaluk), a posle toga i „Kneževinu Srbiju“, čije su se granice postepeno širile
tokom 19. veka, pod uticajem pritiska zapadnih sila i kao rezultat ratova između
Rusa i Osmanlija sve dok nisu obuhvatile većinu teritorija naseljenih
pripadnicima srpsko-ortodoksne vere (koja se naziva još i „pravoslavnom“, čije
je doslovno značenje „pravi Sloveni“ ili „pripadnici prave vere“). Suverenitet
Srbije nije obuhvatala Bosnu nad kojom je mandat dobila Austro-Ugarska na
Berlinskom kongresu 1878, da bi zatim bila anektirana 1908. godine
u habsburško carstvo.
Zanimljivo je da se istakne da su se u
krugu mislilaca ideje o ujedinjenju isticali biskup Štrosmajer i novinar
Ljudevit Gaj koji su upravo bili sinovi hrvatske nacije.
Od
druge polovine 19. veka Hrvati su vodili dugu i upornu borbu za priznanje
hrvatskog jezika u javnom životu i za unutrašnju autonomiju u pokrajinama
Hrvatske i Slavonije, dok su u Dalmaciji – koja je bila treći sastavni deo
hrvatskog srednjovekovnog kraljevstva – dalmatinski Hrvati bili prinuđeni da se
bore protiv asimilacije, a inteligencija protiv posledica duge venecijanske
vladavine.
Slovenci i Hrvati, stanovnici poluostrva Istre, nalazili su se u sličnom
položaju u pogledu asimilacijskih pritisaka i pretnji kulturnog utapanja od
Nemaca s jedne i Italijana s druge strane. Ilirska vlast je u vreme kratkotrajne
napoleonske epohe, u Dalmaciji i u delovima Slovenije i Istre, stvorila neku
vrstu predaha između unutrašnjih i spoljnih sukoba, a i povoljno vreme za
razvijanje novih nacionalnih ideja i želja.
Dok
su do kraja srednjeg veka jedna za drugom pale sve slovenske kneževine i
kraljevstva širom Balkana, gradu-republici Dubrovniku (Raguza) je pošlo za rukom
da sačuva svoju samostalnost između Venecije i Turske – od srednjeg veka do
razdoblja Napoleona – plaćanjem dažbina i prihvatanjem neke vrste „vazalske“
zavisnosti (na kopnu koje je bilo okruženo vladavinom Osmanlija). Ovaj poseban
položaj je postignut zahvaljujući njegovoj velikoj trgovačkoj floti i politici
slobodne trgovine i relativno verske trpeljivosti od koje su uživali koristi i
Jevreji, među njima i prisilno pokršteni izgnanici iz Španije i Portugala.
U
vreme „proleća naroda“ i ratova koji su vođeni od 1848. do 1849. godine
priklonili su se austrijskoj strani kako Hrvati, pod vođstvom guvernera (Banus)
Jelačića, tako i Srbi koji su se doselili na sever u Hrvatsku i Slavoniju, od
kraja srednjeg veka do početka novog vremena. Slično su postupali i Srbi koji su
stanovali izvan srpske države, odnosno preko reka Save i Dunava, u pokrajini
Vojvodini (u okviru Habsburgovaca) – zbog
nacionalnih želja i nadi da će se tako osloboditi zavisnosti od Mađara. Oni su
uzeli aktivnog učešća u borbama i trpeli teške gubitke. Treba reći da su
pobednici u tom ratu, odnosno Austrijanci, bili nezahvalni prema svojim
saveznicima jer nisu dali očekivane slobode ni Hrvatima ni Srbima (ovi poslednji
su čak vraćeni pod isključivu upravu Mađara). Austro-ugarska ustavna nagodba iz
godine 1867. osigurala je ravnopravnost iz Beča mađarskoj polovini i time gorko
razočarala kako Srbe tako i Hrvate iz Vojvodine jačajući njihove nacionalne
pokrete i panslavistička strujanja.
Tokom 19. veka je samostalna srpska država ojačala i doživela međunarodno
priznanje, ali je iznutra bila često cepana sukobima i ratovima između dinastija
Karađorđevića i Obrenovića koje su se smenjivale na vlasti. Što se spoljne
politike tiče, njen položaj je bio težak jer je bila prinuđena da manerviše u
oslanjanjima na jednu od velesila, tj. između uticaja Rusije (sa kojom su je
povezivale versko-nacionalna i jezička srodnost) i susedne Austrije od koje je
Srbija zavisila u ekonomskom pogledu. Te dve velesile su imale razne interese,
povremeno suprotstavljene, u odnosu na Srbiju i njihove odnose prema turskoj
carevini, koja je uprkos svojoj slabosti imala nezanemarljiv uticaj na Balkanu,
i to ne samo u Srbiji nego i u državama koje su već postigle samostalnos, kao
što su Grčka, rumunske kneževine, Bugarska, čak i kneževina Crna Gora – koja je
nastanjena pripadnicima plemena veoma bliskog Srbima. Drugim rečima: srpski
političari su još uvek bili prinuđeni da računaju sa još jednom velikom silom,
to će reći, sa osmanskim sultanom. Treba istaći činjenicu da su oni za sebe
prokrčili put, neku vrstu zlatne sredine između tih velikih sila, te su se
izborili za veoma široki međunarodni položaj i priznanje.
Početkom ovog veka[3]
su se i Sloveni Bosne, u najvećoj meri Srbi u njoj, organizovali u
ilegalni pokret pod nazivom „Mlada Bosna“ sa ciljem pobune protiv austrijske
tuđinske vlasti i ujedinjenja sa svojom braćom u slobodnoj Srbiji. Iz krugova
tog pokreta su atentatori na princa Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu juna
1914. godine tako omogućili i službeni razlog i formalno pokriće Austro-Ugarskoj
za počinjanje Prvog svetskog rata koji je izbio kao posledica sukoba i
nastojanja za proširenjem velikih sila.
U
Prvom svetskom ratu i posle njega
Balkanski ratovi (1912-1913) koji su prethodili I svetskom ratu su Srbe, Bugare,
Makedonce i Grke stajali mnogo krvi; tokom I svetskog rata je cela Srbija bila
osvojena, a njena je vojska nastavila da se organizuje za otpor zu pomoć
englesko-francuske desantne armije koja je stigla iz Soluna i sa ostrva Krfa. U
tim ratovima Srbija je podnela teške gubitke, a u bitkama koje je tada vodila
pali su mnogi i među njenim Jevrejima. Tako braća Amar, koji su se istakli
svojim junaštvom: u tim ratovima je iskovano prijateljstvo među Srbima i
Jevrejima.
U
vojsku su regrutovani i Jevreji iz Hrvatske i Bosne, te su se i mnogi među
vojvođanskim Jevrejima borili u redovima mađarske vojske. I oni su pretrpeli
značajne gubitke u životima. Pripadnici makedonskih opština nisu regrutovani u
suparničke armije, ali i oni su pretrpeli mnoga stradanja, kako u Balkanskim
ratovima kroz bombardovanja, paljevine, pljačke i iseljavanja, tako i u Drugom
svetskom ratu kada su razne vojske prošle kroz njihova naselja (svedočenja o
tome – vidi „Bitola“ i „Skopje“). U planinskoj Crnoj Gori Jevreja uopšte nije
bilo. Francusko-englesko-srpskim zajedničkim naporom na kraju je oslobođena cela
teritorija Srbije.
Prema propisima Versajskog ugovora bile su određene granice Jugoslavije u koju
su uključene i oblasti Vojvodine, severno od Dunava, dakle, odvojene od „velike
Mađarske“ (prema Trianonskom ugovoru), a isto tako i Crna Gora, Makedonija,
Dalmacija (izuzev gradova luka Fiume – Rijekee i Zara – Zadra, poluostrva
Istre i još nekih ostrva koja su ostala pod vlašću Italije), Bosna, Hrvatska i
Slovenija, na Severu.
Tako
je rođena trojna država Slovenaca, Hrvata i Srba – koja se uskoro pretvorila,
uprkos očekivanjima, naročito kod Hrvata, u Kraljevinu pod dinastijom
Karađorđevića, rečju, pod vlašću srpske većine. Do 1929. godine je to bila
pravna – parlamentarna, demokratska i relativno slobodna kraljevina.
U
tom monarhističkom režimu, na početku je, i pored toga što je srpska većina
vladala, dato manje-više jednako predstavništvo i drugim narodima, čije su se
partije mogle slobodno organizovati; jedino su komunisti i anarhisti stavljeni
van zakona na početku dvadesetih godina dvadesetog budući proganjani na osnovu
drakonskih zakona od strane policije i srpske žandarmerije.
U
januaru 1929. godine, kralj Aleksandar I je imenovao generala Živkovića za
predsednika vlade, promenio ustav i uveo centralističku diktaturu. U tome je
uživao potporu srpske buržoazije, kao i Srba u Bosni i Crnoj Gori. Tom režimu su
se priključili, koristeći prednosti, i muslimani u Bosni i Slovenci na
severozapadu države, čak redovno i nepromenljivo učestvujući u svim
jugoslovenskim vladama između dva svetska rata. Hrvati su bili podeljeni između
potreba da učestvuju u vlasti radi obezbeđenja prirodnih bogatstava i prava za
sebe i narastajuće opozicije protiv srpske vlasti, tačnije rečeno, protiv
zajedničke države.
U
doba vrhunca diktature, tridesetih godina, održani su opšti izbori u kojima je
“Udružena opozicija” dobila mnogo glasova, ali je uvek ostajala u manjini (zbog
većinskog Dontovog izbornog sistema, a i zbog izbornih prevara); istovremeno je
organizovana vanparlamentarna opozicija sastavljena uglavnom od hvratskih
nacionalista, u saradnji sa levičarskim snagama vođenim ilegalnom Komunističkom
partijom.
O
glavnim opozicionim snagama, Hrvatima s jedne strane i komunistima s druge, koje
su imale centralnu ulogu u toku Drugog svetskog rata – govorićemo dalje.
Borba između Mađara i Srba za Vojvodinu
U veku koji je prethodio osamostaljenju, srpski narod je imao na
severu tradicionalnog suparnika, Mađare na južnom delu Panonske nizije, u
pokrajini Vojvodini.
Za razumevanje srpsko-mađarskog sukoba u ovoj oblasti zemlje
potrebno je objasniti termin Vojvodina, a isto tako i političke promene koje su
se u ovoj pokrajini dogodile uspostavljanjem “Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca” (SHS) u decembru 1918. godine. Izraz Vojvodina je stvoren još u
prethodnom veku i imao je poseban značaj zbog mnogonacionalnog sastava
stanovništva i zbog toga što je manjina, koja možda i nije bila manjina, srpski
narod bio potčinjen drugom narodu, tj. Mađarima. Srbi su se doselili sa juga (iz
stare Srbije i Bosne-Hercegovine) i naselivši Panonsku niziju, u basenu reka
Save, Tise i Dunava, na kraju 17. veka, gde su dobili neku vrstu samostalnosti,
pre svega u verskom pogledu (kao pripadnici istočno-pravoslavne vere); posle
toga im je data građanska autonomija. U vreme Mađarske revolucije iz 1848-49,
Srbi su se pobunili i borili se, kao što je rečeno, na strani Austrije protiv
Mađara, ali je 1850. godine car Franja Josif vratio vlast Mađarima, što je
izazvalo negodovanje i previranje među srpskim stanovništvom i prinudilo Beč da
oblasti dâ izvesna
autonomna prava u okviru onoga što je tada nazvano „Serbische Woiwodenschaft”
pod rukovodstvom sveštenstenstva. To je izvor izraza, koji se tokom vremena
ustalio.
Kao posledica Austro-ugarske nagodbe
iz 1867. godine nastao je srpski nacionalni pokret, u kojem su bili i
srednjoškolci, pevački horovi i književna društva. Aktivnost tog saveza je
zabranjena 1872. godine, ali je bilo nemoguće zaustaviti napredak nacionalne
svesti. Naprotiv, oko organizacije „Matica srpska“ je stvoren duhovni centar u
gradu Novom Sadu. Taj se centar borio za ujedinjenje bratskog naroda koji je još
bio pod tursko-osmanskom vlašću. Ovo treba istaknuti jer je jevrejsko
stanovništvo sa ovih prostora bilo uključeno, a često imalo i štetne posledice
od sukoba između Mađara i Srba.
Dakle, u poslednje dve stotine godina bilo
je to poprište kulturno-jezičke i političke borbe između ta dva naroda, a
manjine su pozivane da podupiru ovu ili onu stranu
u stalnom sukobu. Posle Versajskog i Trianonskog mirovnog ugovora, cela
je Vojvodina priključena novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca; mala
Mađarska je ostala bez nekih teritorija, a bez i mnogih manjina, a u isto vreme
je otprilike pola miliona Mađara ostalo u „državama naslednicama“ (tako su
nazivane tri države koje su nastale umanjenem Mađarske); toj skupini su
pripadale Rumunija, Čehoslovačka i Jugoslavija koje su se pod vođstvom Francuske
ujedinile u savez nazvan „Mala Antanta“ da bi mogle da se suprotstave
revizionističkim zahtevima Mađarske.
Posle prevlasti Srba nad pokrajinom Vojvodinom, uz obećanje jezičko-kulturne
relativne autonomije mađarskoj manjini (kulturne ustanove kao što su biblioteke,
štampa, sportska društva i sl.) i proporcionalnog veća u gradskim većima, a isto
to i drugim manjinama, duhovi su se smirili mada su se pojavile iredentističke
snage koje su delovale ilegalno. Unutar srpske većine je nikla volja da se ne
prihvataju diktati iz nove prestonice – Beograda. Tako je, uz predstavnike
zemaljskih partija i odvojeno od njih, nastao pokret pod imenom „Oblasni pokret
za Vojvodinu“ koji je bio veoma popularan. Taj razvoj je doneo, tokom daljih
promena vlada, do davanja široke autonomije, a naročito u okviru federacije koja
je uspostavljena posle drugog svetskog rata. Ovaj zajednički život naroda,
kultura i jezika (Srba, Mađara i Nemaca; ovi poslednji kako pod uticajem
austrijskih veza iz prošlih vremena, a isto tako s pravima nemačke manjine koje
su imale svoju štampu i književnost) je imala uticaja i na Jevreje pokrajine
koji su predstaljali otprilike trećinu svih jugoslovenskih Jevreja. U tom stanju
im je dozvoljeno da paralelno upotrebljavaju, ili na smenu, svaki od gore
pomenuta tri jezika i u toj činjenici se krilo veliko olakšanje za delatnosti
jevrejskih opština, a isto tako i cionističkog pokreta. Iz toga proizlazi da je
u tim posebnim okolnostima, u razdoblju između dva svetska rata, većina Jevreja
bilia dvojezična. Premda je veoma teško da da se tačno odrede u pogledu kulturne
pripadnosti. U pokoljenju dedova i otaca očuvala se i održala naklonost prema
mađarskom, dok je manjina među inteligencijom davala prednost nemačkom jeziku (u
čitanju i pisanju). U generaciji dece se širio proces određenja i upotrebe
srpskog jezika kao središnjeg.
O
nacionalnim problemima Srbije
U
posleversajskoj Srbiji su se stvari odvijale mirno. Svesrpska nacionalna misao
je bila vladajuća, a južni delovi države su se nazivali „Južna Srbija“, izraz
koji se tokom vremena pokazao netačnim jer je tamošnje stanovništvo bilo većinom
makedonsko, koje sebe nije smatralo Srbima; čak su i govorili drugim jezikom.
Ako ćemo govoriti o onom do čega je kasnije došlo, posle Drugog svetskog rata,
stvari su se zaplele i dovele do stvaranja Republike Makedonije, s jedne strane,
i autonomne pokrajine „Kosmet“ (Kosovo i Metohija),
sa priznatim albanskim stanovništvom, s druge strane. Ova oblast je dobila
autonomiju u okviru politike ravnopravnosti naroda u jugoslovenskoj federaciji.
Ali ne treba gubiti iz vida činjenicu da je upravo u tim oblastima bilo vrelo
srpstva i pravoslavne crkve, čiji su prastari i lepi manastiri tamo rasuti, koje
su podigli vladari iz dinastije Nemanjića, osnivači kraljevstva u srednjem veku.
Iz Balkanskih ratova (1912-1913), Srbi su izišli kao pobednici, pretrpevši i u
Drugom svetskom ratu naročito teške gubitke. A sada, očuvanje ovih objekata i
prostora u Makedoniji, u Sandžaku i Pokrajini
zbog osiromašenja srpskih stanovnika, razvija se najteži problem, koji ovih dana
brine ne samo srpski narod, nego i celu jugoslovensku federaciju, usled
albanskog nacionalizma, pa i pretnje iredentizmom.
Stanje u novoj državi (posle 1918. godine)
Na početku su privredni položaj nove države i izgledi za razvoj i
procvat bili dobri. Zabeleženi su uspesi u obnovi ratnih rušenja i izgradnji
osnova moderne industrije u kojoj su učestvovale zapadne kompanije, pa čak i
banke pobeđenih sila, naime uglavnom austrijske. U iskorišćavanje rudnika (bakra
i olova) su ulagali Francuzi i Britanci. Dvadesetih godina ovoga veka nastao je
privredni procvat koji je otvorio razne mogućnosti pred industrijskim I
trgovačkim inicijatorima, među kojima je bilo i Jevreja. Jevrejski privrednici
su se pokazali razboritim i raširili su se po celoj državi radi traženja novih
ili unosnijih poslova. Ovo raseljavanje je, uzgred rečeno, dovelo do
raslojavanja u jugoslovenskom jevrejstvu i do osnivanja relativno velikog broja
opština. Jevreji su se naselili po mnogim selima nalazeći mogućnost zarade kao
gostioničari, bakali i trgovci na malo, a u manjoj meri kao apotekari, lekari i
činovnici sreskih ili mesnih vlasti.
Kada
je na kraju dvadesetih i na početku tridesetih godina došlo do svetske krize,
većina ih je bila dobro situirana, pa su mogli dobro da se održe u potresima
koji su na jugoistok Evrope stizali u relativno slabim talasima i sa nešto
zakašnjenja.
U to
vreme je u državi vladala nezaposlenost, pored štete koja je proisticala iz
neefikasne centralističke administracije, i zbog raznih društvenih napetosti.
Ali središnji problem, koji je potresao državu i slabio njenu snagu, bio je
sukob između dva glavna činioca, Srba i Hrvata. Nade – ima ih koji tvrde danas
da su to bile iluzije – koje su se budile pri uspostavljanju zajedničke države
postepeno su nestajale zadobivši težak udarac kada je ubijen vođ Hrvatske
seljačke stranke Stjepan Radić u zgradi skupštine u Beogradu iz pištolja srpskog
poslanika.
Kao posledica ovog tragičnog događaja ojačale su separatističke tendencije u
Hrvatskoj.
Iz tih krugova – koji
su izabrale emigraciju – su proizišli i atentatori na kralja Aleksandra 1934.
godine. Mada su centralne vlasti ovladale ovim krizama, režim je nastavio da
vlada kao ranije, zahvaljujući saradnji između velikih srpskih i hrvatskih
partija koja je trajala do uništenja Jugoslavije u aprilu 1941. Pa ipak je
oslabljeno poverenje u koegzistenciju iz čega je proizišlo i nepoverenje u
postojanost sistema, što su sve u potpunosti iskoristili podrivači postojanja
države, odnosno Italijani, a još i više u tridesetim godinama,
nacionalsocijalisti u Nemačkoj.
Ovo je opšta slika, ali ima i izuzetaka. U Makedoniji, na primer,
naročito u njenim južnijim krajevima, kao što su Bitola (u jevrejskim izvorima
Monastirio) i Štip (Ištip), politička promena nastala 1918. godine je dovela do
teške privredne krize i krize zaposlenosti, pošto je cela oblast bila vezana za
solunsko tržište gde je postojala dobra luka i široka trgovinska oblast i za
druge centre u grčkoj Trakiji i Makedoniji. U
srpsko-jugoslovenskom režimu nije nađena zamena za ova velika tržišta;
nastala su područja velike nezaposlenosti, a mesni proletarijat, uključujući
tamošnje Jevreje, ostao je bez zaposlenja; ove promene su naročito teško
pogodile Jevreje koji su bez svoje volje postali sitni torbari, kulučari i teška
sirotinja živeći od socijalne pomoći, milostinje i povremene zarade.
U Bosni i Hercegovini su se umanjile
investicije vlasnika kapitala iz Austrije, ali su se umesto u njih u velikoj
meri pojavila preduzeća i novac iz Srbije i Hrvatske, koja su tim putem stvarala
tlo za širenje nalazeći tamo jeftine sirovine i radnu snagu. Veze nisu (bile) u
potpunosti prekinute sa severom i severozapadom, kao što se to dogodilo na jugu,
pa su poslovni ljudi nastavljali sa svojim vezama sa Bečom i Pragom. U tim
vezama isticali su se Jevreji. Tako su se tamo stvorile i nove mogućnosti,
premda u ograničenom obimu.
Treba da se naglasi činjenica da je Komunistička partija, premda proganjana i
izvan zakona, znala da iskoristi ove krize, kako opšte tako i oblasne, za
jačanje i utemeljenje svoga položaja upravo u onim oblastima koje su najviše
pogođene krizom i recesijom koja je usledila. Pomenućemo još jedan kraj, koji je
doduše bio siromašan i ostao takav, pa se njen pad i nastavio zbog nedostatka
novčanih ulaganja i novih inicijativa, pa ni prekid odnosa sa Italijom i
Albanijom joj nije doprineo privrednoj snazi: ovde mislimo na Crnu Goru,
kneževinu, jasnije samostalno kraljevstvo u prošlosti, poznatu na Zapadu kao
Monte Negro.
Hrvatski nacionalni pokret
Na početku svog puta hrvatski nacionalni pokret
je bila pojava koja se u prvom redu usredsređivala
oko borbe za "maternji jezik" i za autonomna prava, oslanjanjem na ideju
ujedinjenja slovenskih naroda, uglavnom kao protivtežu
uticajima i nastojanjima za političku i kulturnu prevlast sa zapada. Kada je
došlo do takvog sporazuma o ujedinjenju, većina hrvatskih vođa je
pretpostavljala da će se uspostaviti federativna i ravnopravna država,
u kojoj će Hrvati dobiti pravo na samostalnost. Ali, stvari su se razvijale na
drugi način, pa su se oni našli u centralističkoj državi pod
srpskim birokratskim i skoro isključivim vođstvom.
Tako se produbio rascep između ta dva naroda. Nije čudo da su
separatističko-nacionalističke tendencije narasle među Hrvatima. A
pošto su se ovi poslednji odlikovali relativno
visokim stepenom obrazovanosti, budući da stotinama
godina nisu bili pod osmanskom vlašću, nego pod austrijskom koja je uopšteno
rečeno bila na višem civilizacijskom nivou.[4] Asocijacije na prošlost, na
hrvatsko kraljevstvo iz desetog i jedanaestog veka, budile su ponos, pa čak i
rađale priče o “hiljadugodišnjoj kulturi”.
Ubistvo Stjepana Radića, vođe hrvatske seljačke
stranke, 1928. godine, dolilo je ulje na
vatru i otežalo položaj umerenih hrvatskih političara koji su nastavili da se
bore za saradnju sa Srbima i Slovencima u jednoj državi. Početkom tridesetih
godina, Hrvati su prešli, pod vođstvom dr Vlatka Mačeka, u opoziciju i stekli
značajnu moć na dva parlamentarna izbora, ali bez izgleda za osvajanje vlasti.
Oni su i izvan parlamenta predstavljali glavne činioce otpora režimskom
despotizmu, sa otvorenom ili prikrivenom saradnjom sa komunistima. Pred
opasnošću prodiranja nacizma, Maček je ipak ušao u službenu koaliciju sa Srbinom
Cvetkovićem (predsednikom vlade) i sa Antonom Korošecom, Slovencem, u neku vrstu
jedinstva i nacionalnog spasa. Taj “brak” i saradnja nisu sasvim uspeli, između
ostalog i zbog stalnog prodora nacista, koji su koristili postojeće nacionalne
sukobe. Na kraju, u očajanju, Maček se obratio Italijanima, sa kojima je vodio
tajne pregovore dok je još bio član vlade nacionalnog jedinstva, za potporu
uspostavljanju hrvatske države pod italijanskim pokroviteljstvom posle rušenja
Jugoslavije, koje mu se činilo neizbežnim.
U međuvremenu, i u Mačekovoj partiji i u njegovoj
građanskoj straži su prevladale radikalne struje koje nisu rado gledale na
Mačekove težnje za sporazumom.
Kada su ušli Nemci, praćeni
hrvatskim izbeglicama iz radikalne struje ("ustašama“) u Zagreb i proglasili
osnivanje Nezavisne Drožave Hrvatske, stanovništvo je blagonaklono prihvatilo
promenu. Iako je pokroviteljstvo nad državom bilo nacističko, a u manjoj meri
italijansko, stvorena je odvojena Hrvatska, koja je bila mala i osakaćena (pošto
su i Nemci, ali i Italijani,
oduzeli čitave pokrajine pod njenom vlašću), najvažnija nacionalna osećanja su
bila zadovoljena. Isto tako je stvorena institucionalizovana osnova za osvete,
progone i ubistva srpskog stanovništva, a tome slično i jevrejskog;
premda ima osnovne razlike u sudbini Jevreja od sudbine Srba: oko trideset
hiljada Jevreja u samoj Hrvatskoj, u Bosni i u Dalmaciji, koje su bilie
pod vlašću ustaša, uhapšeno je na brzinu i uništeno, dok je deo od milion i po
Srba, koji su bili stanovnici tobožnje Nezavisne države Hrvatske, ubijen u
crkvama i koncentracionim logorima; mnogi su pobegli ili su organizovano
prokrijumčareni i prebačeni preko reka Drine i Save – na teritoriju stare
Srbije; neki su promenili veru, koji voljom, a koji prisilom, i nastavili da
postoje u veoma paradoksalnom položaju kao Srbi katoličke vere. Očuvanjem režima
su se bavile dve hrvatske vojne jedinice, pa je čak poslata i "Legija", tj.
vojska na Istočni front. I mada je najvažniji zadatak ovih snaga bio da služe
kao protivteža i kao uslužno sredstvo u rukama nacista protiv komunista, koji su
bili centralna i organizaciona snaga posle ustanka koji se proširio po celoj
državi.
Komunistički pokret u Jugoslaviji
Da bi se rekonstruisao razvoj ove pojave, početke
jugoslovenskog komunizma treba tražiti u Srbiji gde je 1903. osnovana
Socijaldemokratska partija Srbije koja je još i u skupštini Kraljevine Srbije
imala jedan ili dva mandata na izborima 1905, 1908 i 1912. godine. (Na
tim poslednjim izborima je partija dobila šest odsto od svih glasova). U Srbiji
je već postojao malobrojni proletarijat koji je postao osnova komunističkog
pokreta. Seljacima je, uopšte rečeno, nedostajala politička svest i njihovi su
se glasovi delili medju velikim sprskim partijama, radikalnom i demokratskom, a
posle toga su osnovane i posebne dve seljačke partije. U drugim jugoslovenskim
provincijama je bilo malo aktivnih socijalista. Iz tih krugova je nastala
komunistička partija na "Kongresu ujedinjenja" marta 1919. kada su se
njoj priključili srpski socijaldemokrati, da bi se ceo pokret se priključio
Trećoj internacionali. 1920. godine je partija imala 60.000 članova i oko
300.000 organizovanih radnika u sindikatima pod svojim uticajem.
Na prvim zemaljskim parlamentarnim izborima,
koji su održani u novembru 1920, Komunistička partija - pod uticajem Oktobarske
revolucije u Rusiji 1917. godine - je dobila 59 mandata i postala treća partija
po veličini.
Odgovor režima na ovaj
uspeh je bio brz i veoma odlučan. Partija je službeno zabranjena 1921. godine.
Odstranjena su rukovostva u sindikatima; mnogi aktivisti su zatvoreni i osuđeni prema novom
zakonu
o zaštiti države,
čime je slomljen njen
napredak, koji je do tada bio u porastu. Do ovakvog razvoja je došlo usled rascepa između rukovodstva državom, s
jedne strane, i puštanja nove industrije u pogon, s druge strane.
Komunisti su se povukli u
duboku ilegalu. Učinjen je
pokušaj organizovanja "Nezavisne radničke partije", ali je njeno pravo lice brzo otkriveno, i već 1924. je i ona zabranjena naredbom tadašnjeg predsednika vlade Nikole Pašića.
Od tada su komunisti bili
prinuđeni da svoje kongrese održavaju u inostranstvu, najčešće u Beču, koji je bio i Kominternin centar za jugoistok Evrope.
Partija je tokom dvadesetih godina trpela
kako od progona tako i od nedostatka
osposobljenog i kvalitetnog rukovodstva (partijom su delovale desne i leve
frakcije).
Razvoj partije u Hrvatskoj
je bio spor i praćen mnogim teškoćama zbog
nacionalističkih i separatističkih tendencija
s jedne strane, dok s druge, zbog činjenice što su i komunisti u svezemaljskoj
partiji bili vođeni uglavnom Srbima ili ljudima koji su došli izvan Zagreba.
Zbog toka je u leto 1928. za sekretara hrvatskog ogranka izabran Josip Broz Tito
koji je nedugo posle toga uhapšen, pa je partija u Hrvatskoj ostala „siroče“
(drugog vođu, Đuru Đakovića je ubila žandarmerija). Znatan deo rukovodstva se
okupio zbog bezbednosnih razloga u Moskvi.
Treba istaći da se i u
vremenima nedostatka spektakularnih političkih akcija partija bavila
sistematskim organizovanjem u ilegali u svakoj oblasti zemlje, prihvatanjem
mesnih osobenosti, i usvajanjem i prisajedinjenjem svake mesne snage koja
je imala revolucionarni potencijal. Partiji je uspelo isto tako da prodre u
redove seljaka, da među njima nađe i osposobi aktiviste rukovodioce, koristeći
se oslabljenom pozicijom seljaka pod uticajem nagle industrijalizacije i bilo
nesvrsishodnih ili loše ostvarivanih agrarnih reformi. Tako je partija uspela da
svrsta u svoje redove mnoštvo omladine i da privuče k sebi sve veći broj
inteligencije.
Odsudni čas za jačanje
jugoslovenske Komunističke partije usledio je dolaskom Hitlera na vlast u
januaru 1933. godine, najpre usled zbog bespomoćnosti „Male Antante”, kao i
neuspešnog pokušaja da se protiv narastajućeg fašizma uspostavi „Balkanski
savez“, osnovan 1934. godine. S druge strane, došlo je do porasta policijskog
nasilja u samoj Jugoslaviji zbog ubistva kralja Aleksandra u Marselju oktobra
1934. godine (atentatori su bili Bugarin i ustaše koji su tada radili u
inostranstvu, pod pokroviteljstvom revizionističkih neprijateljskih država, tj.
Italije i Mađarske). Partija je u Moskvi odlučila da ojača aktivnost i preseli
rukovodstvo u zemlju, sa Titom na čelu. Tako je Tito pred kraj 1936. stigao u
zemlju i načinio red u kući i u redovima partije. Jula 1937. je raniji generalni
sekretar, Milan Gorkić (pravim imenom Josip Čižinski), odstranjen i pozvan u
Moskvu (gde je nestao) i umesto njega je rukovodstvo uzeo u svoje ruke Tito,
prvo kao organizacioni, a zatim generalni sekretar. Tito je sredio, ujedinio i
proširio postojeći front znajući kako da manevriše i proširi njegovu delatnost u
praksi i u teoriji, sve do prodora nemačkih snaga u Sovjetski savez. Pod
uslovima represije i teške ilegale rukovodstvo partije je uspelo da izvede
komplikovane akcije, kao na primer prebacivanje više od hiljadu trista boraca u
Španiju 1937. godine (uzgred rečeno, više od polovine je tamo poginulo;
ostali, koju su se vratili posle boravka u
logorima Francuske, predstavljali su centralnu snagu u pokretu ustanka protiv
fašističkih okupatora od 1941. godine pa nadalje, a među njima je bila i grupa
Jevreja).
To je poslužilo kao primer
za stvaranje opšte zemaljske osnove[5]
koju je ova partija stvorila, a koja je omogućila mobilizaciju, osnivanje i
aktiviranje partizanskih jedinica, vođenih iz jednog centra. Ova osnova je imala
ogromnu prednost nasuprot oblasno-mesnim ograničenjima ostalih oružanih jedinica
koje su nastale posle okupacije (četnici u Srbiji i Crnoj Gori, ustaše samo u
Hrvatskoj, i sl.).
Komunistička partija je
imala, u času izbijanja Drugog svetskog rata, organizaciona sredstva koja su
bila potrebna za otpor osvajačima. Inicijatori akcija su mogli da se oslone na
iskristalisanu idejnu svest i disciplinu pri ostvarivanju zadataka, što ostale
oružane formacije koje su su na terenu pojavljivale nisu imale.
Ako tome dodamo postojanje
odlučnog i mudrog rukovodstva na čelu s Titom, a kraj njega, između ostalih,
Mošu Pijade, Đilasa, Kardelja i druge, onda je lako razumeti uspehe i pobede
ovoga pokreta koji je doveo, posle dugih i krvavih borbi, uključujući okrutan i
istrebljivački građanski rat, u trajanju od oko četiri godine, do preuzimanja
vlasti nakon završetka Drugog svetskog rata i stvaranja „nove Jugoslavije“ pod
sopstvenim rukovodstvom.
Vere i crkve između dva svetska rata
Priključenjem raznih naroda u jednu državnu jedinicu stvoren je u
Jugoslaviji mozaik religija. Većina stanovništva – Srbi, Crnogorci, Makedonci i
deo žitelja Bosne i Hercegovine su bili pravoslavne vere, a Hrvati i Slovenci su
pripadali Katoličkoj crkvi.
Kao
posledica duge vladavine Turaka postoji više od milion muslimana u Makedoniji,
Srbiji, a najviše u Bosni. Većina su po poreklu bili Hrvati i Srbi koji su
primali islam još u prvim vekovima okupacije (15-16.v.); na jugu, na
Kosovu-Metohiji i u Makedoniji, postoje i Albanci (Šiptari[6]),
koji su većinom muslimani mada među njima ima i katolika i pravoslavaca;
protestantizam je postojao uglavnom među manjinama (Mađarima, Nemcima, tzv.
[Podunavskim]
Švabama) na severu zemlje.
Jasno je da je dominantna
religija bila pravoslavlje. Na čelu crkve, koja je nezavisna (autokefalna),
nalazi se patrijarh, koga bira narod, tj.
predstavnici visokog sveštenstva. Snaga ove crkve je u istorijsko-kulturnom
predanju jer je ona bila ta koja je čuvala narodno jedinstvo Srba u vreme duge
okupacije, branila ga, dala oslonac nacionalnoj svesti i podupirala umetničko
stvaralaštvo u svojim brojnim manastirima, rasutim po celoj Srbiji, Kosovu i
Metohiji[7]. Ti manastiri
su služili i kao duhovne i kao nacionalne tvrđave tokom mnogih pokoljenja. Novi
razvoj, narastanje albanskog nacionalizma, koji je
omogućen upravo naprednom politikom ravnopravnosti koja je vođena prema svim
manjinama, dovela je do prevladavanja Šiptara (Skipetari ili Albanci) u
pokrajini Kosmet[8]
na jugu države, i to upravo u oblasti u
kojoj je cvetalo, kao što je rečeno, u srednjem veku srpsko-pravoslavno
carstvo; iz čega i proističu
napetosti i sukobi, za koje nije moguće lako videti rešenje u bliskoj
budućnosti.
Što se tiče Hrvatske,
uprkos činjenici da su većina Hrvata katolici, nije organizovan politički pokret
ili jaka klerikalna partija (to se dogodilo u Sloveniji u koju se u novije vreme
Jevreji uopšte nisu naseljavali.
U Bosni i Hercegovini je
stvorena neka vrsta tro-egzistencije među Srbima pravoslavcima, Hrvatima
katolicima i muslimanima sunitima, čiji je verski poglavar reis-ul-ulema priznat
od vlade u Beogradu. Istina, obični ljudi među muslimanima su se doselili u tri
grupe: a) pobožni muslimani kojima je njihova vera bila vodilja;
b) muslimani koji su se priklonili Srbima, što na osnovu svesti o svom
praporeklu, a što zbog pomenutog oportunizma manjine; c) muslimani
koji su osećali veću bliskost Hrvatima uprkos razlici u veri. Iz toga proizlazi
da su muslimani u Bosni bili isuviše raslojeni u odnosu na dve gore spomenute
etničko-verske zajednice (Za vreme Drugog svetskog rata deo njih je stao uz
Nemce u kojima su gledali zaštitnike od ubistava koje su u prvom redu vršili
Srbi četnici, ali ne samo oni.).
U Makedoniji većina
stanovništva, što će reći Srbi, Makedonci, Rumuni (Vlasi), pa čak i grčka
manjina su bili pravoslavni mada su se molili u raznim crkvama; Albanci i Turci
koji su ostali na terenu su bili većinom muslimani. Katolika nije bilo u velikom
broju, a i jevrejske opštine su nastavile sa svojim postojanjem, kroz postepeno
i bolno prilagođavanje – uglavnom u privrednom pogledu – novom stanju koje je
sobom nosilo prekid veza sa opštinama u Grčkoj, a pre svega u Solunu.
U Srbiji je bilo malo
muslimana, a u prvim gradovima u unutrašnjosti još manje Jevreja. Ovi poslednji
su se usredsredili na prestonicu kako zbog
zabrane boravka, tako i zbog pomanjkanja privrednog interesa tokom XIX veka da
nasele gradove u unutrašnjosti, ali i zbog boljih privrednih mogućnosti.
U Crnoj Gori većina
Crnogoraca pripadala je pravoslavnoj veri. Na ovom prostoru Jevreji nisu imali
nikakvog značaja.
Pravni položaj jevrejske
zajednice
Jevreji su već u „Trojnoj
kraljevini“ (SHS) bili priznati kao verska zajednica na osnovu datih verskih
sloboda i administrativne samostalnosti koju su teorijski i praktično uživali
još u vreme ranijih vlasti mada na razne načine. U Hrvatskoj i u Vojvodini je
austrijska vlast s jedne strane, a mađarska s druge završila emancipaciju u
drugoj polovini 19. veka. U Bosni i Hercegovini koju je Austrija okupirala 1878.
i anektirala 1908. godine, zakonski i društveni položaj Jevreja je bio uglavnom
dobro regulisan još u vreme Osmanskog carstva, putem dosta široke opštinske
autonomije, u koju nove vlasti nisu dirale. Što se Srbije tiče, Jevreji u
Beogradu – koji su predstavljali većinu zajednice – uživali su ravnopravnost;
vodila se duga borba za priznanje prava na naseljavanje u gradovima u
unutrašnjosti Srbije. To je postignuto tek intervencijom velikih sila na
Berlinskom kongresu 1878. godine (vidi dalje).
Oblici organizovanja
U periodu od 1921. do 1929.
je delovao Savez jevrejskih opština, koji je osnovan 1919. godine, prema svom
statutu, ali bez državnog priznanja. Priznanje je postignuto 1929. donošenjem
Zakona o verskoj zajednici Jevreja, koji je službeno priznao jevrejske
opštine i dao zakonsku važnost Savezu da može razrezivati poreze i imati pravo
prinude izvršenja svojih odluka. Vrhovni rabin je svoju platu dobijao iz
državnog budžeta. Savez opština je službeno predstavljao sve Jevreje države.
Jevreji su priznati teoretski i praktično, mada ne formalno, kao etničko verska
manjina. U Savez su je biloe učlanjeno 110 jevrejskih opština
širom cele Kraljevine.
Od 1924. je u Beogradu
postojao i „Savez jevrejskih ženskih društava u Jugoslaviji“, u koji je bilo
učlanjeno 40 mesnih društava. Na čelu ovog Saveza je bila gospođa Jelena Demajo,
poznata društvena i opštinska aktivistkinja u Srbiji.
Zemaljski vrhovni rabinat
je osnovan 1923. godine, sa rabinom Isakom Alkalajem na čelu,
koji je pre toga bio vrhovni rabin Srbije.
Tako su stvoreni dobri
uslovi za život jevrejskih opština bez ometanja ili mešanja vlasti. Ove su bile
zauzete veoma teškim političkim problemima i nisu pokazivale posebno zanimanje
za malu zajednicu – koja je predstavljala manje od 1% stanovništva – iako je
bila rasejana po celoj državi.
Borba za ravnopravnost u
staroj / novoj Srbiji
Iako su Jevreji u njoj bili
snažno ukorenjeni i učestvovali u svim njenim ratovima, ni Srbija nije bila
čista od antisemitizma, ni u vreme Kneževine, a zatim samostalne Kraljevine, kao
ni u vreme zajedničke države sa Hrvatima i Slovencima. Istina je da su to bili
samo pojedinačni slučajevi, koji su se događali u novije vreme, dolazeći
sa margina društva, ali postojeći u nekom obliku.
U drugoj polovini 19. veka se vodila borba za priznanje
prava Jevreja da se nasele i privređuju kao trgovci ili zanatlije u gradovima u
unutrašnjosti Srbije. Pod pritiskom mesnih trgovaca[9] donet je čak
i zakon kojim je zabranjeno prisustvo Jevreja izvan prestonice. Neki su
jevrejski trgovci čak i ubijeni – jedan u Šapcu, a jedan pored Užica. Ali i
beogradski Jevreji su trpeli diskriminaciju i uznemiravanje, pa čak i povremena
proterivanja. Borba za postizanje pune ravnopravnosti je bila duga i teška. Tek
posle dugih nastojanja, uz intervenciju velikih sila, Britanije i Francuske (u
tome je bila aktivna i Alliance Israelite Universelle i Jevreji Engleske u ime
Jevreja sveta). Posle Berlinskog kongresa (1878.), Srbija je ukinula zabranu
boravka Jevreja u gradovima u unutrašnjosti da bi time ostvarila punu
ravnopravnost Jevreja. I tako je to učinila (nasuprot vladi Rumunije,
koja je odbila da dâ većini svog jevrejskog stanovništva rumunsko
državljanstvo), iako je službeno i konačno to ostvareno tek zakonom iz 1888.
godine. Pojedinosti o toj borbi videti u odrednici „Beograd“.
Položaj Jevreja između dva
svetska rata
Prve godine su
predstavljale razdoblje prilagođavanja promeni poretka i novog organizovanja
centralnih i zemaljskih ustanova, kroz borbu sa antisemitskim pojavama,
od kojih su uglavnom trpeli Jevreji u Slavoniji i Hrvatskoj, koji su podnosili
pljačke i sramoćenja, a s vremena na vreme čak i nasrtanje na živote od strane
begunaca i demobilisanih vojnika austrijske pobeđene armije. Desetine jevrejskih
porodica su tada bile prinuđene da napuste mesta svojih boravaka (u području
Srema, na primer), da se seljakaju, da nalaze nova naselja i obnavljaju svoja
domaćinstva i zarade.
Kada smo stigli da izvršimo
pregled jevrejskih opština unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – od 1929.
godine i dalje Kraljevine Jugoslavije – treba da postavimo sebi pitanje: šta je
u stvari „Jevrejstvo Jugoslavije“? Da li se stvorila i iskristalisala takva
zajednica za vreme jednog pokoljenja?
A ako jeste, kako se to dogodilo,
a i šta su njene osnovne karakteristike? Na ta pitanja ćemo pokušati da
odgovorimo u nastavku.
Stvaranje državne jedinice kao što je Jugoslavija, koja je izgrađena na
različitim društvenim i kulturnim osnovama, kao i na odvojenim istorijskim
slojevima, čini se veštačkim, da se čak graniči sa nemogućim. Ipak se to
dogodilo. “Novorođenče” rođeno iz mešanja toliko heterogenih osnova je čak
pokazalo snagu snalaženja i postojanosti, čak i srčane vitalnosti, sve do
nadirućih talasa propasti. Koliko je to tačno u odnosu na državu samu, isto
toliko vredi i za Jevreje u njoj.
Da
proverimo, pre svega, ono što odvaja ili što je različito, ono što bez sumnje
deli i u geografskom pogledu: u severnim i severo-zapadnim oblastima nove države
se u velikoj meri održala nemačka i mađarska baština, a tamošnji Jevreji su
skoro svi bili Aškenazi. Oni su se naselili u južne krajeve tek u poslednjim
pokoljenjima, najranije u 17. veku, ali većinom tokom 18. i 19. veka; a na jugu,
naime u Srbiji i Makedoniji i na jugozapadu (Dalmaciji i Bosni), neprekidno su
postojala kroz mnoge naraštaje sefardska naselja čiji su se onsivači doselili i
tamo ukorenili pre četiri stotine godina. Međutim, otkriveni su ostaci
jevrejskog prisustva već iz prvih vekova, naročito u Makedoniji, kao i duž obala
Jadranskog mora kada su Jevreji stigli, ali nema podataka o nastavku njihovog
boravka. U nedostatku istorijske stalnosti, i zbog velikog razmaka između naše
generacije i srednjeg veka, čini se da je jugoslovensko jevrejstvo pravi
proizvod novog vremena.
I među Sefardima su zapaženi razni stepeni urastanja
i saživljavanja sa svojom sredinom. U Makedoniji su Jevreji posebno strogo
čuvali svoje versko nasleđe, svoj sefardski folklor i ladino jezik. Njihov je
staleški položaj bio na dnu društvene lestvice. Samo je malo Jevreja uzelo
učešća u međusobnim surevnjivostima među mesnim Slovenima, Makedoncima, Bugarima
i Srbima. U tim krajevima je vladala Osmanska carevina, a bilo je tamo i manjina
– Turaka, Grka i Albanaca, koji su svi živeli u relativnom miru. Prvi Jevreji
Makedonije su bili Romanioti, još pre dolaska potomaka izgnanika sa Iberijskog
poluostrva, ali su se tokom pokoljenja izmešali sa Sefardima. Što se jezika
tiče, većina Jevreja žitelja Makedonije je govorila turski i grčki, a samo je
manjina među njima uspela da usvoji mesni slovenski jezički izraz koji veoma
liči na bugarski i srpski. Posle Drugog svetskog rata ovaj govor je priznat kao
samostalni jezik – makedonski. Jevrejsko društvo ovih opština je bilo skoro
potpuno zatvoreno za spoljne uticaje, još i više nego u Bosni ili u Srbiji.
Zarada za život, mada povremeno veoma skučena, mogla se naći sve dok se privreda
odvijala u uslovima osmanske vlasti i u povezanosti za tržištem Trakije i
Makedonije, kao i sa lučkim gradom Solunom. U duhovno-verskom pogledu,
Jevreji Bitolja, Skoplja, Štipa i drugih mesta, bili su vezani za članove svojih
porodica, s jedne strane, uključujući i one iz Soluna ili Carigrada, s druge.
Početkom 20. veka, počeo je da prodire i francuski kulturni uticaj, posredstvom
škola Alliance Israelite Universelle (koje – za razliku od Bugarske, na primer,
– nisu nikada proradile u ostalim delovima Jugoslavije, čak ni u Srbiji; jedan
jedini put su pokazali zanimanje za školu “Talmud
Tora” u Beogradu i to je sve.).
U Bosni i Hercegovini je stanje bilo drugačije. U mešovitom stanovništvu,
položaj Jevreja je bio jasan i priznat u vidu odvojene zajednice, dok je celo
stanovništvo govorilo jednim jezikom – srpsko-hrvatskim. Turski su znali samo
malobrojni činovnici i nešto inteligencije, a nemački je prodro veoma sporo tek
od kraja 19. veka, kao posledica austrijske okupacije (1878.). Sa okupacijom, a
još više i sa Aneksijom (1908.), u novu pokrajinu su stigli i Aškenazi, bilo kao
predstavnici vlasti – železnički i upravni činovnici, bilo kao pokretači
privrede, kao ljudi slobodnih zanimanja ili trgovci koji su tražili zaradu. U
velikim gradovima su Aškenazi većinom osnivali svoje sopstvene odvojene
jevrejske opštine, gradili svoje bogomolje, u kojima su se molili prema svojim
običajima. Tokom zajedničkog života prvih generacija razvili su se dobri odnosi
između dve zajednice i stvorili modeli saradnje u opštim javnim delatnostima. Tu
se ostvarila uspešna koegzistencija koja se proširila u početku na Srbiju, a
posle toga i na celu novu državu. Uprkos velikoj rasejanosti među stanovništvom
raznih verskih i nacionalnih pripadnosti, u ovom kraju zemlje se razvilo veće i
življe učestvovanje Jevreja i u javnom životu. To je u svoje vreme izraženo i
predstavništvom Jevreja u gradskim upravama i u turskom Medžilisu.
U Kneževini, a kasnije Kraljevini Srbiji su Jevreji, pre kraja prošlog
veka, smatrani za stare i priznate stanovnike. Oni su se isticali i u velikoj
meri kulturnom identifikacijom, ali i mešanjem sa okolinom. To je omogućeno
zahvaljujući nepostojanju drugih manjina, a i zbog prijateljskog odnosa koji su
prema njima, uopšte rečeno, pokazivali Srbi. U novo vreme su Jevreji Srbije
uživali građansku jednakost i slobode, a njihovo društveno uključivanje među
Srbe je postiglo visok stepen. Nije zanemariva činjenica da je relativno mali
broj Jevreja, kako u prestonici tako i u gradovima u untrašnjosti u kojima su
bili naseljeni, uživalo dobar položaj; Jevreje Srbije su široki slojevi srpskog
naroda smatrali za ravnopravne građane.
U poslednjim naraštajima upotreba ladino jezika je bila u opadanju. Nema
sumnje da je verno učešće Jevreja Srbije u Balkanskim ratovima i u Prvom
svetskom ratu u redovima srpske vojske – u kojima su pretrpeli veoma teške
gubitke – ojačalo osećanje sudbinske povezanosti između “sinova” srpskog naroda
i Jevreja koji među njima žive. Ti Jevreji su sebe smatrali za srpske rodoljube,
po svemu, čineći deo srpske nacije – “Pijemont Jugoslavije” – pa čak i
Jugoslavije između dva svetska rata.
Bilo je i slučajeva vlastitog opredeljenja kao “Srbin Mojsijeve vere”.
Ali, ova pojava je ostala usamljena s pojavom razgranatog organizovanja
cionističkog pokreta, od početka dvadesetih godina 20. veka. Kao deo srpske
pobedničke većine, Jevreji Srbije su sebe smatrali ukorenjenim, i time boljim od
drugih delova jevrejstva u Jugoslaviji koja je tada nastajala. Nije stoga čudo
što je Savez opština organizovan u Beogradu gde je takođe nastao i Savez rabina,
koji je predstavljao sve rabine države, baveći se čak i izdavaštvom na početku
svog postojanja.
Na severu i zapadu države preko reka Save i
Dunava, živele su dve trećine svih Jevreja u državi: otprilike, jedna trećina je
živelo u Hrvatskoj, a trećina u Podunavlju, u pokrajini nazvanoj Vojvodina
(pojam je ranije objašnjen).
U Hrvatskoj je kulturni i administrativni uticaj bio većinom
austro-nemački, a većina Jevreja su bili njegovi
nosioci. I mada je deo njih bio poreklom iz Burgenlanda, na mađarsko-austrijskoj
granici, bilo je i Jevreja iz Slovačke i Mađarske koji su se veoma brzo usvojili
hrvatski jezik i kulturu, a da pritom nisu gubili vezu sa svojim izvornim
nasleđem. Neke istaknutije ličnosti među njima su čak učestvovale u nastanku
hrvatskog nacionalnog pokreta; a tokom vremena, zbog razočaranja kraljevskom
kućom i saradnjom sa Srbima, bilo je Jevreja koji su se čak priključili
nacionalističkom pokretu iako, uopšte rečeno, integracija Jevreja u
hrvatski narod nikada nije bila celovita ni duboka. Ne treba smetnuti s uma da
je među činiocima koji su taj proces sprečavali, za razliku od onoga što se
desilo u Srbiji, bila Katolička crkva. Ta crkva je bila u raznim epohama
zainteresovana za pokrštavanje Jevreja više nego za njihovo stvarno uključivanje
u hrvatsko društvo, uz čuvanje verske posebnosti unutar njihove uže zajednice.
Hrvati, kao druga manjina posle Mađara u Habzburškoj državi, i glavna manjina[10] u Kraljevini Jugoslaviji, imali su posebne probleme
i borbe za priznanje samosvojnosti i dobijanje neke vrste autonomije. Te su se
borbe vodile izvan interesnog prostora – to će reći, bez učestvovanja Jevreja
kao manjine koja je živela među njima. Jevreji nisu bili nisu imali značajniju
ulogu u tim procesima; oni su se zadovoljili usvajanjem jezika i običaja svoje
okoline, radi zasnivanja svog privrednog opstanka i razvoja internog
života. (Uvodom u odrednicu “Zagreb” naći će
se analiza položaja Jevreja unutar kulturnih i političkih problema Hrvatske na
prekretnici generacija.)
Što se Vojvodine tiče, stanje je tamo bilo slično u
izvesnoj meri onom u Hrvatskoj, bar u pogledu jezika.
Iako je Mađarska bila vladajući faktor, a velika većina Jevreja našeg
naraštaja bila povezana s njenim jezikom i kulturom, tek je samo manjina
inteligencije, koja je rasla uz austro-nemačku
kulturu, ostala verna toj pripadnosti. Ni ovde nisu svi Jevreji bili poreklom iz
stare Mađarske: bilo je među njima potomaka doseljenika iz Burgenlanda ili iz
Moravske (iz okoline Nikolsburga – danas Mikulov), a tako isto i iz Slovačke i
Češke. Ovi su doseljenici govorili jidiš ili nemački i trebalo je da se
prilagode mađarskom jeziku. Taj je proces već bio uznapredovao kada se ponovo
promenio poredak, a od stanovništva Bačke i Banata u Vojvodini se zahtevalo da
uče novi jezik – srpski. Dok je mladi naraštaj prihvatio ovaj zahtev, po prirodi
stvari je to bilo teško ili nemoguće za starije. Zbog svega toga se jevrejski
život odvijao na dva jezika, pa čak i na tri: na mađarskom, srpskom i nemačkom.
Ovaj treći, kao neka vrsta kompromisa, nikada nije izazivao negodovanje srpskih
nacionalističkih krugova i činovnika. Činjenica je da je cionistička štampa
između dva svetska rata, u velikoj većini, na nemačkom – prvo Jüdisches
Volksblatt, a posle toga Jüdische Zeitung[11] – bila otelovljenje ove pojave. U ovoj stvari mesno
cionističko rukovodstvo je pokazalo pristup koji treba ceniti.
Tradicionalni mađarski antisemitizam se najjače
pokazao na kraju prošlog veka, u poznatoj kleveti za ritualno ubistvo u samoj
Mađarskoj, kod mesta zvanog Tisa-Eszlár; u dvadesetom veku je bilo još recidiva
u „Belom teroru“ u Mađarskoj 1919-1920, pa i u Jugoslaviji (vidi o maloj aferi
povodom takve klevete u odrednici „Bačko Petrovo selo“), ali pojave nisu
odvratile neke pripadnike jevrejske inteligencije od nastavljanja sa učešćem u
mađarskom nacionalističkom pokretu koje je uključivalo i veru u „uzvišenost“
mađarske kulture, tako da su se u većim gradovima nalazili i pojedini Jevreji
među čelnicima mađarskih kulturnih klubova ili čitaonica u kojima se negovala
mađarska politička baština.
S druge strane, pojave mađarskog antisemitizma su
olakšale rukovodstvima opština i jevrejskoj omladini da se otrezni od mađarskog
uticaja i da se uključe u okvire novog političkog i kulturnog života. Tako je
nastalo prvo pokoljenje Jevreja u Vojvodini koji su se smatrali „jugoslovenskim
Jevrejima“[12].
I tako se, iz tog povesno-društvenog mozaika,
razvilo jugoslovensko jevrejstvo, koje je za relativno kratko vreme postalo živo
i ujedinjeno, jevrejski svesno i aktivno telo.
Antisemitizam u spisima
Što se modernih vremena tiče, ni u Srbiji nije
nedostajalo antisemitskih napisa, koji su se pojavljivali uglavnom u
nacionalističkim ili radikalno desničarskim novinama. U drugoj polovini 19. veka
se pojavio, prvo u inostranstvu, a zatim u samom Beogradu, nedeljnik pod imenom
„Svetovid“, u kojem su se objavljivali klevetnički članci protiv Jevreja i
jevrejstva čiji je uticaj bio, koliko se zna, veoma ograničen.
Mnogo značajniji su bili članci u srpskom dnevniku
„Srbobran“ koji je izlazio u Novom Sadu i koji je bio neka vrsta poluslužbenog
glasnika srpskog nacionalizma.
U „Srbobranu“ su se štampali ne samo dopisi nego i
uvodnici protiv Jevreja uopšte, a posebno protiv Jevreja koji su bili aktivni u
Mađarskoj štampi i književnosti s početka 20. veka, kako onih unutar državnih
granica tako i (ponajviše) izvan njih. Pisci ovih članaka su optuživali celo
jevrejstvo za dela ili reči onih Jevreja koji su bili deo omrznutog
austroaugarskog poretka. U svim sferama vezanim
za vlast, jevrejska imena su „bola oči“ srpskoj inteligenciji, pa su čak i
vojvođanski srpski čelnici Jaša Tomić i Svetozar Miletić bili zahvaćeni
antisemitskim raspoloženjem koje su u velikoj meri prihvatili i prilagodili
upravo kroz svoje suparnike – domaće Mađare. Treba ponovo naglasiti da je sve to
ostalo samo na hartiji i da su Srbi i Jevreji nastavili da žive zajedničkim
životom i u Habzburškom carstvu koje je
propadalo. Međutim, (čak ni tokom svog progonstva) vođe Srba nisu pokazale
razumevanje za osetljiv položaj ove malobrojne manjine bez pokroviteljstva
države, ne uzdigavši se ni iznad površnih parola koje su se širile (u odnosu na
Jevreje). Ovo stanje se vidno poboljšalo kada su oni, 1918. godine, prešli iz
opozicije u vlast.
Zu ovo treba napomenuti i to da broj Jevreja ni u
jednom gradu ili okrugu u novoj državi nije prelazio 1%, osim možda u Bitoli u
Makedoniji.
Treba naglasiti da je antisemitskih pojava,
zasnovanim najčešće na rečima, bilo više u krajevima nastanjenim katoličkim
stanovništvom, kao što je bila Slovenija u kojoj je oduvek bilo veoma malo
Jevreja. Što se Ljubljane tiče, nailazimo na pojavu antisemitizma i bez Jevreja.
Uostalom, tamo je bila aktivna klerikalna partija
koja je širila stereotipni antisemitizam. Nasuprot tome, Jevreji su živeli u tri
područja u Hrvatskoj – u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji[13]
- u ponekim gradskim središtima, a isto tako i u gradićima i mnogim selima.
Katolički narodni antisemitizam je postojao i u tim mestima, povremeno
potpirivan trgovačkom i strukovnom konkurencijom, ali uglavnom bez nasilja. Iako
je ovaj dvonacionalni ili čak tronacionalni zajednički život u tim krajevima
tekao među Hrvatima, Srbima i Jevrejima, upravo je tada „posejana bolest“ i tlo
je bilo pripremljeno za zločine koji su počeli da se dešavaju sa raspadom države
– upadom fašističkih sila i uspostavljanjem tobožnje
Nezavisne Države Hrvatske koju su vodile ubilačke ustaše.
Organizacija jevrejskih ustanova
Među Jevrejima u zapadnim delovima države osetila se potreba za
ujedinjenjem u vidu organizacije. Tako je, još 1907. godine, osnovan „Savez
židovskih vjeroispovednih općina u jugoslovenskim zemljama“ koji je nastao oko
dvanaest godina pre Saveza veroispovednih opština.
U isto vreme su se u Osijeku i Zagrebu cionisti,
nemačkog i hrvatskog govornog jezika, organizovali radi usaglašavanja i
međusobne saradnje.
Ujedinjujući činilac kod svih Jevreja u okvirima nove države bila je
težnja za udruživanjem koja je proisticala iz želje da se nastavi sa zajedničkim
životom bez značajnih promena. U strogo jevrejskom pogledu nije bilo nikakvog
smisla niti koristi u podelama[14].
Naprotiv, težnja za jedinstvom i bratstvom je bio odraz vremena, a jevrejsko i
cionističko rukovodstvo je uspelo da to sagleda i deluje u tom smeru.
Cionisti u novoj državi (na početku)
Dok je široka jugoslovenska javnost novu državu prihvatila, neki sa
oduševljenjem poput većine Srba, neki ravnodušno ili zbunjeno poput Hrvata,
cionističko rukovodstvo je u promenama koje su nastale videlo pogodne mogućnosti
za širenje i ostvarivanje svojih ideja. O tome može da posvedoči i Spomenica
(koju su potpisali doktor Ivan Jakobi, sin rabina Hosea Jakobija i doktor
Aleksandar Liht) koja je štampana pod naslovom „Spomenica Zemaljske organizacije
cionista iz jugoslovenskih zemalja, Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba“ u
Zagrebu 1918. godine. Novembru iste godine predata je pomenutom Narodnom vijeću.
Ova Spomenica sadrži verske i nacionalne zahteve koji su sažeti u šest glavnih
tačaka:
1.
Mogućnost osnivanja židovskih narodnih općina ili preudezbe dojakošnjih
židovskih bogoštovnih općina u narodno-židovske kao mjesna žarišta kulturnog,
vjerskog i humanitarnog života njenih općinara.
2.
Mogućnost ujedinjenja tih židovskih općina u zajedničku vezu nad općinama
koja će u svim židovskim pitanjima biti višom molbom i to tako da se utjecaj
birokratske vlasti izluči iz sfere židovskih pitanja.
3.
Mogućnost potpunog narodnog, kulturnog života, a u vezi sa tim osnivanja
židovskih narodnih osnovnih i drugih škola s pravom javnosti, time i [mogućnost]
izdavanja učevnih knjiga.
4.
U vezi sa tim, garancije da će se prinosi za uzdržavanje narodnih i
vjersko-bogoštovnih uredbi (škola, sinagoga itd.) namijeniti tijelima koja ih
uzdržavaju; ovlast za raspisivanje i prisilno utjerivanje poreza za kulturne i
bogoštovne autonomne uredbe židovstva.
5.
Mogućnost nesmetanog saobraćaja i saradnje oko zajedničkih težnji sa
čitavim židovskim narodom čijim se dijelom osjećamo.
6.
Ustavno parlamentarno zastupništvo židovske narodne manjine.
Ovaj dokument svedoči o jasnom i odlučnom nacionalnom pristupu. On je i
karakterističan za opštu atmosferu koja je vladala u Zagrebu krajem 1918.
godine. Treba naglasiti da je većina tačaka ove spomenice ostvarena u praksi
osim poslednjeg političkog zahteva. Jevrejske škole su uključene u državnu
vaspitnu mrežu, većinom prestajući da postoje kao autonomna tela. Autonomistički
zahtevi iz Spomenice se čine danas preteranim. „Jevrejska zajednica“ je zvanično
priznata samo kao verska jedinica posebnim državnim zakonom tek 1929. godine,
ali ni pre toga nije bilo nikakvog stvarnog mešanja vlasti u delatnost
jevrejskih i cionističkih organizacija. Na parlamentarnim izborima se nikada
nije pojavila „Jevrejska lista“ premda su ponekad u okviru srpskih partija (u
Radikalnoj partiji, na primer) bili uključeni neki Jevreji.
Ujedinjenje SHS, naroda jedne krvi i jednog
jezika, nama je upravo tako prirodno i zato i mi tome težimo. U
suprotnom, porekli bismo sebe ako to ne bismo shvaćali i od srca pozdravljali.
[nalepljen komentar u Pinkasu]
To je bio pristup cionista. Nije poznat odgovor vlasti na ovaj tekst i
treba pretpostaviti da takav odgovor uopšte nije dat, bar ne zvanično.
Srpska podrška cionizmu
Glavni deo
stanovnika države, sinovi srpskog naroda i njegovi predstavnici, pokazivali su,
naročito u periodu njihovog izgnanstva, naklonost
prema cionističkim težnjama ka ostvarenju jevrejske države u Zemlji Izraela. To
je došlo do službenog izražaja u pismu Milanka Vesnića, prvog ministra spoljnih
poslova Jugoslavije (posle toga i predsednika vlade, a na kraju ambasadora u
Parizu), doktoru Davidu Albali, rezervnom majoru srpske vojske i jednom od
čelnika Jevreja Beograda. Ovaj dokument je poznat i pod nazivom – koji je možda
preteran, ali izražava i poglede Srba toga vremena kada podrška političkom
cionizmu nije bila još mnogo raširena – „Srpska Balfurova deklaracija“. I posle
osnivanja Jugoslavije se produžava linija razumevanja cionističkih težnji mada
je ta stvar bila prilično sporedna u redosledu prventsva spoljne politike
Jugoslavije. Čini se da je vlada imala nekog interesa u cionizmu samim tim što
je Jevreje ujedinjavala i udaljavala od asimilacije, praktično ih odvajajući od
centara izvan granica nove države, tako da je u takvoj pogodnoj klimi cionizam
mogao da se organizuje i deluje bez prepreka.
Čini se da je ovaj obostrani odnos apstraktne i ideološke naklonosti
pogodovao obema stranama, ali iz toga ne treba izvlačiti dalekosežne zaključke;
ipak, on ne odražava masovno učešće Jevreja u unutrašnjem političkom životu
države.
Shodno svemu, izgleda da su se Jevreji brzo i bez potresa snašli u novom
društvenom poretku. Savez jevrejskih opština je osnovan, kao što je rečeno, u
prestonici, a cionistički centar je ostao u Zagrebu, gradu u kome su stanovali
mislioci i aktivisti, na čelu sa duhovnim vođom jugoslovenskih Jevreja,
advokatom dr Aleksandrom Lihtom. Takav red stvari je bio za sve zadovoljavajući.
On je omogućen kroz dve osnovne činjenice: a) U Beogradu je bilo dovoljno
cionističkih aktivista. b) Vrhovni rabin, rabi I. Alkalaj, bio je u osnovi
cionista što je dalo pečat delatnosti Saveza i Saveza rabina, osnovan uporedo sa
Savezom opština, a sa kojim je i zajedno delovao.
Takvo prilagođavanje je bila prinuda koja se ne može osporavati koja je
svedočila o snažnom nagonu za opstanak među jugoslovenskim Jevrejima raznih
orijentacija, kao i njihovim težnjama da ostanu verni svojim tradicijama. Ovakva
postojana vernost predanju predaka se naročito isticala u Makedoniji, u Bosni i
Srbiji, dakle uglavnom među Sefardima. Na toj osnovi su se zasnivala nastojanja
cionističkih rukovodstava, naročito u tim krajevima. Tako je to činilo zlatnu
mogućnost za širenje aktivnosti koju su oni u potpunosti iskoristili. Postojeća
jezgra su ojačala, a takođe su nastajali novi ogranci u svakom mestu u kome su
živeli Jevreji. Ova aktivnost je mnogo doprinela za utvrđivanje samosvesti
Jevreja i njenog očuvanja u mnogonacionalnoj i mnogoverskoj državi kao što je to
bila Jugoslavija.
Unutarjevrejski problemi
Uprkos pogodnim spoljnim uslovima, rad na organizovanju i integraciji
nije bio uvek ovenčan ružama. Ti su se napori sukobljavali s teškoćama, a
rukovodstvo je moralo da savlada razne suprotstavljene uticaje i lokalne
prepreke. Evo šta o tome kaže vrhovni rabin, pok. dr Isak Alkalaj: „Stoga je
bilo potrebno prebroditi mnoge nezgode, razbiti mnoge predrasude i prići
otvoreno i iskreno poslu“. Uz zaključak, realno sagledavajući zadatke koji su
stajali tada pred vođama zajednice:
„Prva nam je želja da sve članove naše zajednice uputimo i poučimo da uđu
u suštinu vere, da osete lepotu i značaj narodnih običaja, da kroz uzorne
primere iz istorije, sa ponosom i verom u budućnost, shvate prošlost i snagu
jevrejske nacije.
Ove su reči napisane u mesecu elulu pet hiljada šesto osamdeset i pete
(1925.) godine i tačno odražavaju stav jevrejskog rukovodstva u svim svojim
organima koji je upravo doveo do oblikovanja i utvrđivanja lika ovog jevrejstva.
Sa tim u vezi, jevrejskoj štampi je dodeljena uloga okupljača i ona je
umnogome doprinela osećanju jedinstva Jevreja svih pravaca širom cele države, na
čelu sa nedeljnicima „Židov“ (Zagreb) i „Jevrejski glas“ (Sarajevo).
Ipak, asimilacija i otuđivanje, koji su se javljali još tokom vremena
emancipacije, nisu uopšte nestali. Ova pojava je dobila dva nova oblika koja su
zahvatala dve krajnosti: srpsko-jugoslovenski nacionalizam, koji je predstavljao
neku vrstu zamene za jevrejsku osetljivost i kulturnu identifikaciju u odnosu na
ono što se događalo u sredini u kojoj su živeli, i tzv. „crvena“ asimilacija
koja je privlačila intelektualce i omladinu uprkos – a možda upravo i zbog toga
– teškim uslovima ilegalnosti. U ovom delu jevrejstva su delovale dve tendencije
koje su se međusobno osporavale: kako preterana bliskost režimu, što se dešavalo
širom jevrejske dijaspore, tako i sklonost ka radikalnim humanističkim pravcima
koji su vodili ka levičarskim opozicionim aktivnostima. Treba napomenuti da je
ovde u oba slučaja reč o manjini mada je ta manjina ili neka druga bila s
vremena na vreme veoma glasna i imala znatnog uticaja.
Uprkos tome što su cionistički aktivisti izvršili „osvajanje jevrejskih
opština“ skoro bez izuzetka, bilo je slučajeva utapanja u okolinu koja je
uglavnom bila otvorena i spremna da primi izvestan broj Jevreja. Pa ipak, u vezi
sa tim, ne treba prenebregnuti činjenicu da u toj zemlji nije bilo mnogo
Jevreja.
Potreba usvajanja znanja državnog jezika, srpskohrvatskog, na jugu (u
Makedoniji), a tako i na severu (u Vojvodini), pokazivala je poseban napor,
dovodeći do stvarnih rezultata u relativno kratkom vremenu. Taj napor je
predstavljao ujedinjujući faktor za lokalno jevrejstvo jer je sva aktivnost
jevrejskih centralnih ustanova vođena na tom jeziku. Rabini, većinom svršeni
studenti Teološkog seminara u Budimpešti, Beču, Berlinu i Breslauu[15],
pomogli su velikom broju cionista i doprineli jačanju versko-nacionalne
jevrejske svesti. Ponekad bi se ispred njih isprečio problem jezika, pa su neki
u prvo vreme nastavili da drže propovedi u sinagogama na nemačkom jeziku. Među
njima je bilo onih koji su širili jevrejske biblijske nauke i prosvećenost u
duhu „Izraela“, kao što je bilo i pionira u istraživanju i podučavanju jevrejske
opšte i lokalne istorije.
Tako se bez brisanja raznih tradicija i razlika rodilo malo jevrejstvo,
daleko od verskih i duhovnih središta, ali ujedinjeno i živo u očuvanju verskog
i nacionalnog puta i svog predanja, u postojanosti koja je doprinela postizanju
rezultata koji se ne mogu prenebregnuti. Ima u tome svedočanstava o životnosti i
sposobnosti preživljavanja jevrejstva sa periferije koje poseduje volju za
opstanak i dobru sposobnost za organizaciju.
Cionistička organizacija i struje koje su u njoj
postojale
Jedan od odlučujućih činilaca koji su doprineli
jedinstvu među Jevrejima sa svih istorijskih teritorija koje su ušle u sastav
nove države bio je, kao što je rečeno, Cionistička organizacija. Njen vođa, dr
Liht, iako je bio ubedljiv govornik i sjajan mislilac, nije mogao sam da sagradi
opštezemaljsku organizaciju. Tako je uz sebe imao verne pomoćnike, kako Sefarde
tako i Aškenaze, bez međusobne podele i diskriminacije, izabrane aktiviste koji
su bili prihvaćeni u lokalnom kontekstu.
Prema Statutu, organizacijom je rukovodio Izvršni
odbor; sekretari su tridesetih godina bili Ivo Hohzinger i dr Drago Rozenberg.
Najveće mesne organizacije su bile predstavljene preko potpredsednika, kao što
je bio Leon Kamhi iz Bitole, dr Leon Perić iz Sarajeva, dr Pops iz Beograda i
drugi.
Svake druge
godine
su vršene izvesne izmene u sastavu rukovodstva mada ne značajne jer je sazivano
„Zemaljsko
vijeće“ kome je Izvršni odbor podnosio izveštaj o svom delovanju,
a to
telo je biralo i institucije pokreta. Karakteristična je bila za ispravno
prilagođavanje realnostima u jugoslovenskoj državi činjenica da je organizacija
bila zasnovana na nekoj
vrsti
federativnog načela, što je išlo dotle da su se
kongresi svaki put održavali u drugoj oblasti (Osijeku, Novom Sadu, Banjoj Luci
u Bosni).
Međutim, rukovodstvo se nije menjalo i nastavilo
je da
širi cionistiku ideologiju prema zadatim uslovima tako što je najveći značaj
davan jačanju nacionalnog saznanja i ponosa, uvećavanjem informativno-kulturnog
rada. U političkom pogledu, dr Liht je verno
sledio
liniju cionističkog rukovodstva. On je lično pripadao
centralnoj struji cionizma iako nikada nije
pripadao nijednoj od postojećih partija. Bio je pristalica i simpatizer dr Haima
Vajcmana. Borio se za
rad na
tadašnjoj realnosti izgradnji i izgradnji zemlje Izraela i nastojao da nastavi
tu
tendenciju nad-partijski način, ali cionističke partije su već prodrle i
u tu zemlju.
Prvo su se organizovale manje skupine u „Hapoel hacair-u“[16]
u „Poale Cijonu“, uz pojavu „Hašomer
hacair-a“[17]
koji
je
osnovan pri „Kibuc hacofim-u“[18]
u Zagrebu i skupinama kao što su
su bile
„T‘hija“ u Bitoli, "Hašomer" u
Novom
Sadu. Početkom tridesetih godina je
organizovana neka
vrste
koalicije „Liga za
radnu
Palestinu“ i pod tim imenom je cionistička
levica
učestvovala na prvim izborima koji su se održali u Jugoslavil za 18. cionistički
kangres u Pragu
(1933.). Slično su se organizovali Opšti cionisti na čelu sa Arije-Lev Šternom i
dr Oto Polakom. Međutim, partije se nisu mnogo isticale i rasprave između ova
dva strujanja su bile neznatne, a vođene su uglavnom korektno i sa razumevanjem.
Mandati su se delili manje-više ravnopravno – dva Opštim cionistima i dva
levici. Prvi stvarni izazov za dr Lihta i Cionističku organizaciju stigao je od
revizionista na čijem je čelu bio dr Julije Dohanj, advokat iz Novog Sada koji
je pre toga bio jedan od potpredsednika zemaljske organizacije, da bi se
početkom tridesetih godina povezao sa V. Z. Žabotinskim[19].
1933. godine su revizionisti izgubili na izborima jer su dobili samo 360 glasova
(za mandat je bilo potrebno dobiti najmanje hiljadu glasova). Posle izvesnog
vremena, kao posledica stvarne propagande i nekoliko nastupa Žabotinskog u
velikim gradovima, ova partija je ojačana. Međutim, pošto su revizionisti
istupili iz Svetske cionističke organizacije, nisu više učestvovali u zemaljskim
izborima.
Ravnopravni odnosi izmedju opštih i levih cionista su se očuvali u kasnijim
godinama, tako da su
na
cionističkim kongresima učestvovali sa po dva delegata, premda je na kongresu u
Pragu izbila manja kriza u redovima "Radne Palestine" kada su dva izabrana
delegata (dr Joel Rozenberg i Žiga Kišicki)
pristupili frakciji "Hašomer hacair"-a. Na sledećim
kongresima je organizacija "Svetskog saveza" (Mapai)
imala
jednog delegata, a drugi delegat je bio
iz
Mapama
(Hašomer hacair). Sredinom tridesetih godina
je
došlo do raslojavanja u omladinskim pokretima,
prodorom pokreta “Necah”
(“Noar cofi haluci”,
kao i od disidenata “Hašomer hacair-a” koji su se politički priključili
“Mapaju”, a organizaciono Kibuc Meuhadu u Palestini), koji su u Jugoslaviji
delovali pod imenom “Thelet lavan”, osnivajući svoje ogranke i postajući
ravnopravni članovi u Savezu omladine, u odborima Cionističke organizacije i u
“Heraluc-u”. Kao posledica njihove pojave, vodila se manja rasprava po pitanju
oblika naseljavanja u kibuc. Treba reći da je “Hašomer hacair” ostao vodeći
pokret koji je predstavljao cionističku halučku omladinu širom države. Mnogo
opasniji izazov je došao od komunističke partije čiji su članovi uspeli da se
donekle uvuku u domove “Hašomer hacair-a”, pa i u manjoj meri u “Thelet lavana”,
postepeno ih nagrizajući iznutra. U ovoj borbi
su ti
pokreti sačuvali većinu svojih kadrova. Mada
je bilo
napuštanja pojedinaca, nijedan od tih omladinskih domova (Ken) nije zatvoren pa
su
čak i
"kvucot"[20]
u njima ostale cele u najvećem broju slučajeva. Treba istaći da su opšti
cionisti od sredine tridesetih godina pokušali da prošire bazu
svoga
pokreta i da joj osiguraju nastavak putem
osnivanja omladinskog pokreta pod nazivom
"Akiva"
koji od svojih članova nije zahtevao obavezno lično ostvarivanje ciljeva pokreta
iseljavanjem u
tadašnju Palestinu.
Jedan od inicijatora ovoga pokreta je bio rabin dr Šalom Frajberger. Pošto se
opšta nesreća približavala, vremena je
bilo malo za stvarno razvijanje tog pokreta, tako da je i uspeh bio neznatan.
Među aktivistima cionističke levice pomenućemo, pre svega, dr Moša Švajgera
(kasnije Bar
Cvij) iz Subotice, Draga Štajnera (Jakir Eventov),
dr
Cvija Rotmilera (Rotem) i Hilela Vajsa - Livnija,
od
kojih su svi iz Zagreba. Vajs, poslednji sa ovoga spiska, bio je
prvi
među iseljenicima iz „Hašomer hacair-a“ koji se čak vraćao u Jugoslaviju kao
izaslanik (šalijah)
svoga
pokreta. On je bio član Kibuca Šaar Haamakim, a
iz tog
pokreta su se neki još nalazili u kibucu Gat. Zasnivanju
halučkih omladinskih pokreta su mnogo pomogli izaslanici kibučkih pokreta iz
zemlje Izraela. Evo da
pomenemo samo neke od izaslanika Kibuc arcija –
Maksa
Košickija iz Nes Cijone, bračni par Cahor iz
Mišmar
Haemeka, i najjačeg i najuticajnijeg među
njima,
Simha Šerera, takođe iz Mišmar Haemeka. Ovaj
izaslanik, koji se isticao ličnom skromnošću što se
graničila sa stidljivošću, pokazao je veliku budnost
prema
privlačnosti marksizma, zahvaljujući kome je
pokret
ojačao svoje stavove prema toj
opasnosti. Posle njega je došao izaslanik iz Ein
Hahoreša koji se pokazao kao odličan organizator i
instruktor.
Izaslanici „T'helet Lavana“ su bili Josef Har-Gaaš iz Kinereta, šindelman iz
Afikima i Aleks Biberštajn iz Givat Haima; a među prvim lokalnim aktivistima
pomenućemo Lea Sandela i braću Kant (Dafni).
Prvi se
čak vratio ponovo kao izaslanik svoga pokreta iz kibuca Afikima sredinom
tridesetih godina.
Ovom
pokretu je uspelo da približi omladince iz radničkih i zanatlijskih slojeva, a
jedan od njihovih istaknutih
rezultata je bilo osnivanje pripremnog
kursa
(hahšara) za ribarstvo i pomorstvo. Do Holokaosta, samo grupa od 40 članova
„T'ehelet Lavana“ je uspela da se iseli i naseli u kibucu
Afikim.
Revizionisti su osnovali izvestan broj ogranaka „Betara“[21].
Vođe Betara su bili: Viktor Štark, Franjo Ofner i Vladislav Gutman. I Betar je
neko vreme imao hahšaru na moru i svoje omladinske novine koje su štampali u
Novom Sadu (među urednicima je bio Josef Levinger).
Među omladinskim pokretima treba spomenuti organizaciju jevrejskih radnika i
činovnika „Matatija“ u Sarajevu (videti odrednicu „Sarajevo“) i „Kadima“ (kojoj
su pripadali članovi „Hašomer hacair-a“ koji nisu mogli ili nisu hteli da se
isele u Palestinu, kao i studenti koji su prihvatili cionističko-socijalni
program) sa ograncima u većini gradova. Ovi poslednji su bili uključeni u
aktiviste „Lige za radnu Palestinu“.
Cionistička aktivnost se vodila u pogodnim uslovima, čak i posle austrijskog
„Anšlusa“ i predaje sudetske oblasti Nemcima kada su cionistički aktivisti
činili najbolje što su mogli za izbeglice iz srednje Evrope koje su nadirale u
Jugoslaviju.
Nedugo posle ulaska nacista u Zagreb, Gestapo je uhapsio dr Aleksandra Lihta i
odveo ga na isleđivanje u Grac, u Austriju. Bez svog rukovodioca, i u nedostatku
prognoza i odgovarajućih priprema, cionistička organizacija je odjednom prestala
da deluje i čak da postoji. Time nije mogla ni imati važniji zadatak u vremenu
Holokausta.
Hahšare
Treba naglasiti postojanje stručno i kulturno pripremnih stanica („hahšara“) u
kojima se radilo na usvajanju hebrejskog jezika u
svakodnevnoj upotrebi pred odlazak na halučku aliju (iseljenje). Između dva rata
je postojalo oko dvadeset
ovakvih
stanica; njih je vodila i finansirala cionistička organizacija iz Zagreba. Bilo
je raznih
vrsta
hahšara: gradske komune za stručnu prekvalifikaciju su delovale u samom Zagrebu,
posle toga u
Osijeku
i u Novom Sadu; zemljoradničke hahšare na poljoprivrednim dobrima, organizovane
po
modelu
kibuca, postojale su u nekoliko mesta u Hrvatskoj i Slavoniji, a isto tako u
Bosni i u Kraljevom bregu kraj Subotice. Postojala je takođe i ribarska
stanica
i pomorska hahšara, Vela Luka na ostrvu
Korčuli
u kojoj su se pripremali odrasli članovi
pokreta
„T’helet lavana“. Većinu ovih hahšarot su organizovali članovi Hašomer hacaira.
Posebno treba istaći najveću pripremnu stanicu
na
dobru
Golenić kraj Podravske Slatine u Hrvatskoj (videti odrednicu). Ovo
poljoprivredno dobro je uglavnom služilo pokretu „Hehaluc“ iz Nemačke[22],
a tokom vremena su
se
priključili i članovi ostalih jugoslovenskih
halučkih omladinskih pokreta. Tu je radilo stotine pionira iz Nemačke, koji su
se većinom se iselili u
tadašnju Palestinu, a većina se naselila u Kibucu
Jagur.
Ova “hahšara” je postojala od 1933. do 1940. godine.
U svim tim stanicama se vodila živa kulturna
aktivnost. Poljoprivredna dobra su bila jevrejsko vlasništvo. Organizator ove
aktivnosti u Savezu cionista je bio dr Joel Rozenberger. Ove
stanice
su ostvarile svoj zadatak jer su osetno pomogle malobrojne i
srećne
iseljenike pri njihovom ukorenjivanju u Zemlji
Izraela. Za one koji nisu uspeli da se isele služile
su i
kao azil, pružajući čak i privremeno zaposlenje.
Iseljavanja (alijot)
Što se iseljavanja tiče, stanje je bilo veoma
teško
zbog politike smanjivanja dozvola za useljenje
(“Bela
knjiga”) Britanaca. Mogućnosti iseljavanja za radnike i vlasnike kapitala u
Zagrebu bile su ograničene usled premalog broja Zagrebu. Za kapitalističko
iseljavajnje je bila zahtevana minimalna likvidna imovina od najmanje 1000
engleskih funti što je
tada
predstavljalo relativno veliku sumu u zajednici u
kojoj i
nije bilo mnogo imućnijih ljudi. Ali treba reći da je
bilo
samo malo onih koji su bili voljni da
prekinu
svoje poslove i da se isele u tadašnju Palestinu.
Do početka veka – tačnije do 1904. godine – iz jugoslovenskih zemalja se iselilo
svega
četiri
Jevreja.
U trećoj i četvrtoj aliji je nešto porastao broj učesnika (37 iseljenika).
Od tada pa do propasti
zajednice, iseljavanje (alija) je
raslo.
Do 1931. našlo se u Zemlji 84 iseljenika
iz Jugoslavije. Od
1932.
godine pa do Drugog svetskog rata, iselilo se
više od
1000 ljudi;
dve
trećine među njima su ostali
zemljoradnici, zanatlije I
radnici
u gradovima. U okviru Saveza cionista je delovao “Balestinski ured”
kojim
je sve vreme rukovodio Rihard Kon.
Zbog malog broja dozvola (certifikata) i zbog
dugotrajnih očekivanja, čak i za one koji su završili
pripreme na
hahšarama, pa i zbog stručnih razloga nije
za
čuđenje da je među kandidatima za iseljavanje
vladalo
očajanje i da je bilo slučajeva odustajanja od
ideje
iseljavanja. Treba napomenuti da u to vreme,
to će
reći na početku tridesetih godina, još nije bilo
organizovano ilegalnao iseljavanje u ozbiljnijim
razmerama.
Ovde je mesto da se istakne da je mesna frakcija revizionista, koja se odvojila
iz Zemaljske cionističke organizacije, inicirala i organizovala u to vreme
ilegalno iseljavanje pa je tako izvestan broj
ljudi
uspeo da stigne u Zemlju i tu se smesti.
Pošto je Jugoslavija služila kao prolazna
stanica
i priprema za Jevreje iz srednje Evrope (Nemačke,
Čehoslovačke i Austrije), prirodno je da su i oni bili medju iseljenicima.
Međutim, žalosna je činjenica da su samo malobrojni među njima
koji su uspeli da dobiju certifikate,
uglavnom deca i omladinci, uspeli da se isele. Neki od izbeglica iz tih zemalja
koji su se nadali prolazu Dunavom poput tzv. "Kladovske grupe"[23],
nazvane po [istoimenom] pristanišnom
gradu
gde su privremeno zadržani da bi dobili dozvole za prolaz na rumunsku stranu
reke
(ostali
su oklevali da dođu) ka Crnom Moru i zatim Zemlji Izraelu, [nisu uspeli].
Oni su bili prvo prevezeni u grad
Šabac u
Srbiji. Međutim, posle toga su skoro svi ubijeni, izuzimajući malobrojne koji su
uspeli da dobiju dozvole
za
iseljavanje ili su samovoljno napustili. O tom žalosnom događaju videti
odrednicu “Šabac”.
Podela duždnosti između Beograda, Zagreba
i
Sarajeva kao centara za jevrejske nauke
Podela rada između Saveza jevrejskih opština
i
Saveza cionista je bila jasna: Savez jevrejskih
opština
se bavio pravnim, finansijskim i administrativnim problemima jevrejstva; on se
borio
i
protiv kleveta i antisemitskih optužbi koje su
se tu i
tamo pojavljivale, ili protiv ometanja vernika
u
školama, i slično. Uopšte se može reći da su uznemiravanja i diskriminacijski
postupci koji su se s vremena na vreme dešavali na vreme zaustavljani, ponekad
uz pomoć vlasti. Tridesetih godina se u Savezu
organizovala akcija pomoći za izbeglice iz Austrije,
Čehoslovačke i Nemačke koji su stigli u Jugoslaviju.
Cionistička organizacija se
bavila
podučavanjem jevrejskih nauka, cionističkim učenjem, sakupljanjem za fondove,
širenjem hebrejskog jezika (uz delimičan uspeh)
I
organizacijom halučkih pripremnih
stanica, kao i iseljavanjem u
tadašnju Palestinu. Kao
što je
rečeno, osnovane su zemljoradničke i pomorske hahšarot koje su dedovale do
Holokausta. Među najdelotvornijim i najsamostalnijim akcijama Saveza jevrejskih
opština treba istaći osnivanje i efikasno vođenje Srednjeg teološkog seminara u
Sarajevu koji je, u stvari, istovremeno obuhvatao
jevrejsku gimnaziju i pedagoški institut za sefardske rabine i učitelje
hebrejskog jezika. Seminar
je
otvoren 1928. godine i radio je skoro do početka rata.
Među
osnivačima i profesorima Seminara treba istaći
rabina
dr Morisa Levija, sefardskog rabina Sarajeva,
njegovog aškenaskog kolegu dr Hinka Urbaha, a takođe
i
Jakova Maestra, koji je dobio nadimak od milja "more"
(učitelj). Iz tog seminara je proisteklo desetine instruktora i
versko-nacionalnih aktivista, kako Aškenaza
tako i
Sefarada od kojih su neki nastavili svoje studije
i
postali rabini, dok su neki postali centralne figure u
podučavanju hebrejskog jezika i predmeta jevrejskih
nauka u
većini velikih opština. Diplomirani učenici
ovoga
seminara su mnogo pomogli u unapređivanju vaspitanja i nacionalne svesti snažeći
cionistički pokret.
U Savezu jevrejskih opština su se na početku
javljali
lični
sukobi, ali i neka vrsta netrpeljivosti među Sefardima I
Aškenazima povodom izbora
generalnog sekretara. Mnogo kasnije su izbili nesporazumi zbog
velikih
investicija koje je iziskivala
gradnja
velikog sefardskog hrama u Sarajevu, a protiv
koje su
se izjasnili cionistički aktivisti, uključujući i same Sefarde. Na kraju su se
rukovodioci Saveza priklonili zahtevima sarajevskih opštinskih
čelnika
koji su želeli da izgrade raskošnu sinagogu koju su
i
uspeli da podignu uprkos svim teškoćama. Ta građevina nije dugo postojala jer
je za
vreme Holokausta postala žrtvom protivjevrejske
mržnje
hrvatskih ustaša, po uzoru na nacizam, koja se usmeravala prema svim građevinama
što su oličavale jevrejstvo. Tako je ta sinagoga srušena
već
prvih dana fašističke okupacije.
Organizovanja izvan centralnih okvira
1.
Ortodoksija
Od ostataka mađarske ortodoksije, u oblastima
Bačke i
Srema (u pokrajini Vojvodini), osnovan je Savez
jevrejskih ortodoksnih opština, sa dvanaest učlanjenih opština koje su se
nalazile većinom duž reke Tise. Ovaj Savez je sarađivao sa glavnim Savezom
u
društvenim i javnim pitanjima. U krugovima ovog Saveza su se uskoro pojavile
tendencije prihvatanja ideja Aqudas Jisroela, mada je među njima bilo i
cionističkih rabina kao što je to bio Pinhas Halevi Keler zvani “Martef”.
On je svoje ideje širio i u
svojim novinama koje su izlazile na nemačkom pod imenom “Israel”. Ove skromne
novine su neko vreme
predstavljale vezu između vojvođanskih jevrejskih
opština
sa jevrejstvom Hrvatske. Centar ovog Saveza
je bio
u Subotici, posle toga u Iloku, a predsednik Šandor Polak je bio stanovnik grada
Sente. Njegov
zamenik
je bio Herman Dojč iz Subotice, dok je rabin Josif
Grin iz
Mola bio generalni sekretar tog Saveza.
2. Odvojena organizacija
Sefarda
Među snagama koje su bile naklonjene separatizmu, a delovale su među Jevrejima,
treba napomenuti
prvu delegaciju Svetskog saveza Sefarda, na čelu sa
Moše Pičotom u Parizu (centar je tada bio
preseljen iz Jerusalima u Pariz). Na
kongresu u Beču, 1925. godine,
učestvovali su i neki predstavnici iz Jugoslavije, a
Vita Hajon je čak izabran u Izvršni odbor. Među
pristalicama sefardskog jedinstva, posebnosti i načela
organizovanja na osnovu posebne zajednice,
isticali su se š. Kamhi, zvani “Zumbul”
Vita Hajon iz Sarajeva, a isto tako i Lazar
Avramović iz Beograda. U tom gradu je
održano, godine 5.690. (maja 1930.)
savetovanje Sefarda iz balkanskih zemalja. Na tom savetovanju je načinjen pokušaj, koji je
krunisan uspehom, za zbližavanje ljudi i ideja među
sefardskim
aktivistima koji su težili odvojenim
organizacionim oblicima i cionistima.
Sefardski predstavnici iz Bugarske su se ogradili od bilo kakvog separatizma
zahtevajući vernost Svetskoj cionističkoj
organizaciji I njenim fondovima. Ovo
njihovo mišljenje je prihvaćeno u celosti
prilikom savetovanja. U Jugoslaviji samoj,
tridesetih godina,
tu i tamo u Beogradu, Sarajevu i Skopju, nastali
su sporovi između sledbenika ovog pokreta i cionističkih aktivista, ali je ta
pojava ostala veoma ograničena vremenom,
po svemu budući marginalnog značaja. Naprotiv, jugoslovensko jevrejstvo se
odlikovalo organskom ravnotežom i dobrim
razumevanjem među Aškenazima i Sefardima.
Pojedinosti o ovoj dvovalentnoj poziciji nekih sefardskih aktivista prema pitanju cionistčke aktivnosti, prema
posebnom isticanju sefardstva, objašnjene
su u odrednicama “Beograd” i “Sarajevo”.
Jevreji u lokalnoj politici
U opštoj jugoslovenskoj politici su aktivno
učestvovali samo poneki Jevreji. Mala zainteresovanost Jevreja u lokalnoj
politici ima svoje poreklo pre svega u činjenici da je jevrejsko stanovništvo
bilo
malobrojno –
oko
pola procenta celog stanovništva –
pa je stoga i njihov uticaj bio mali. Pored toga, veliko raslojavanje i
nacionalno nadmetanje koje se sve
više
zaoštravalo, prirodno je jačalo sklonost [ka maksimi] "Da
se ne
mešamo". U srpskom parlamentu su još postojali
Jevreji
poslanici – Avraam Ozer i članovi porodice Buli, što je u novoj državi bilo
retko.
Šemaja Demajo iz Beograda je bio poslanik
Narodne
skupštine u toku jednog mandatnog perioda, ali
je to
bila, kao što je rečeno, usamljena pojava. Vrhovni rabin Alkalaj je izabran za
senatora, kao što je
napred
pomenuto, pa su njih dvojica bili jedini Jevreji
u
predstavničkim telima. Što se tiče uloge Jevreja u
Komunističkoj partiji, velikog je udela imao Moša Pijade, rođen u jevrejskoj
četvrti Beograda. Iako je
u
detinjstvu učio jevrejske škole, nikada nije učestvovao ni u kakvom jevrejskom
okviru; premda se nikada
nije
odricao svog jevrejstva, čak je i pomagao u oporavljanju preživelih posle
holokausta. On je bio
jedan
od onih koji su predstavljali oličenje komunističkog pokreta i utemeljivača
novog poretka koji je nastao na ruševinama Drugog svetskog rata.
Veći je broj Jevreja bio među onima koji su
bili
aktivni u mesnim vlastima. Tako je dr Fridrih Pops,
advokat
iz Beograda, koji je predsedavao dugi niz godina u Savezu jevrejskih opština,
bio i potpredsednik ili zamenik gradonačelnika prestonice,
dok su
u nekim drugim mestima Jevreji birani za članove gradskih veća, u Zagrebu, Novom
Sadu, Osijeku i dr,
najčešće na jevrejskim nacionalnim listama
koje su
oformljene pod rukovodstvom cionista. Ova pojava je simbolisala prelaz od
priznate
verske
manjine
na
nacionalno jevrejsku identifikaciju koja je iznenadila
deo
inteligencije u njihovim sredinama, uživajući simpatije i potporu drugog dela
lokalnih viših slojeva.
Prema toj pojavi su se najčešće odnosili kao prema nečemu što nije bilo od
posebne
važnosti ili opšte osetljivosti prema onome što
se
dešavalo unutar jevrejske zajednice.
Književnost i izdavaštvo
Među
dostignućima ovoga jevrejstva treba ukazati
na
široku i razgranatu izdavačku delatnost na državnom
jeziku,
uglavnom u Zagrebu (vidi listu, u dodatku br.
4) što
je bio simbol stvaralačke i vitalne sposobnosti.
S tim u vezi treba
istaknuti doprinos rabina
u
filozofiji i izdavaštvu; Savez rabina je izdao pet
almanaha-godišnjaka – između 5685 - 5690. Ovu aktivnost
je
u
drugoj svesci pomenutog alamanaha ovako
objasnio rabin i novinar Pinhas Halevi Keler:
“... Radili smo priležno i vredno; skoro svakoga meseca je ispod
štamparskih mašina izlazila po jedna knjiga ili sveska koju su
napisali rabini iz naše zemlje... (Iz njegovog predavanja na
hebrejskom jeziku, na sastanku rabina koji je održan u Zemunu, u
mesecu
tamuzu, godine 5688.
CV.
str. 182 u Jevrejskom
almanahu, sv. 2. za godinu 568701926-1927)”.
Potporne organizacije i razni organi cionističkog pokreta su s vremena na vreme
objavljivali knjige I
sveske.
Osim Zagreba, u toj aktivnosti su se isticali
Beograd, Sarajevo i Novi Sad (vidi odgovarajuće odrednice), a takođe vidi na
kraju ove knjige bibliografiju za svaku odrednicu posebno.
Zanimanja Jevreja
Struktura Jevreja u ovoj zemlji je bila manje-više
tipična za dijasporu na početku 20. veka: većina
Jevreja
su bili trgovci, industrijalci ili činovnici
(u
trgovinama i posrednici), a samo je manje od 2% među
njima
bilo zemljoradnika premda je broj radnika i zanatlija bio relativno visok – više
od 8% uglavnom među
Jevrejima Makedonije, manje u Bosni, a nešto i u Srbiji.
Treba istaći visok postotak visokoobrazovanih
(advokata i lekara na prvom mestu). Procenat jevrejskih
studenata je bio 4%, nekoliko puta viši od
studenata iz celokupnog stanovništva.
Tridesetih godina je shvaćena promenjena društvena struktura i javila se potreba
da se stanje promeni.
Ipak,
premalo i prekasno je učinjeno na
polju
prekvalifikacije zanimanja. Zbog nepostojanja
predstavništva “ORT”a, Cionističke organizacije
WIZO kao i "La benevolencia" u Sarajevu i "Potpora" u
Beogradu su se uključile u ovu akciju, posebno u odnosu
na
jevrejski proletarijat i sirotinju u Makedoniji, u manjoj meri u Bosni. Istine
radi treba reći da su
cionistički aktivisti dobro uočili problem preporučijući moguće načine rada kao,
uz davanje prednosti jugu
u
podeli malobrojnih dozvola za iseljavanje. Ali i ta aktivnost je bila
nedovoljna. Među mogućim zemljama za
iseljavanje koje su bile spremne da prime emigrante
Čile i
SAD su “prednjačile” u odnosu na Palestinu.
Na inicijativu Davida Formana, u Zagrebu je ustanovljena stanica za stručnu
prekvalifikaciju: prednost
su imala zanimanja kao stolarstvo, bravarstvo, tapetarstvo,
elektro-instalaterstvo, građevinarstvo i sl. Stanica je brinula i za smeštaj,
ishranu, finansiranje i nalaženje posla pri završetku prekvalifikacije.
Videli smo da su između dva svetska rata –
u period od jedva jednog naraštaja koji
predstavlja stvarno vreme postojanja
jevrejstva Jugoslavije – preovladali
ujedinjujući činioci nad separatističkim,
pa su osnovani razni organizacioni oblici koji su proizlazili iz međusobnog
razumevanja i velike
aktivnosti. To je bio period plodnog rada, uz
živu idejnu delatnost i budnost za ono
što se dešava u jevrejskom svetu uopšte, a posebno u Zemlji Iz-
raelu posebno, kada je cionizam predstavljao
središnju pokretačku snagu.
U to vreme se razvilo negovanje jevrejskog folklora, naročito bogatog
sefardskog – kroz izreke, poslovice, nošnje i
jela, a nadasve kroz narodne pesme (uključujući popularni
romansero), izvođene
na sastancima i skupštinama,
notno zabeležene u izdanju "Omanut".
Predratni period
Do perioda Holokausta, jevrejski društveni
i kulturni život je nastavio da se razvija bez
prepreka. Jedna od istaknutih pojava u tome je bila pojava
mesečnika "Omanut" (Umetnost) sa svojim
izdanjima. Istovremeno je Meir Zilberberg objavio Jugoslovensko-hebrejski
rečnik. U tom rečniku ima mnogo nedostataka, ali je
sam taj pokušaj imao samostalnu bibliografsku
vrednost simbolišući nastojanja ovog jevrejstva
da se uključi u svetsko jevrejstvo. U
uvodnoj reči koju je napisao za svesku
posvećenu Jevrejima sa severoistoka
Evrope, a koju je objavio Savez jevrejske omladine
1927. godine, glavni aškenaski rabin Beograda
Ignac Hakohen šlang izjavljuje o tom
stanju sledeće:
U vreme dok se ceo jevrejski svet nalazi u
procesu uzburkanosti, zbunjenosti i promena, mi
ovde, u Jugoslaviji, maleni po broju,
siromašni u predanjima, živimo u idejnoj
slobodi i u atmosferi slobode izražavanja, u zemlji
koja ima lepe tradicije trpeljivosti, i mi ne
želimo da zaostajemo za našom braćom iz
velikih i razvijenijih centara.
Ove
reči lepo izražavaju put jevrejstva Jugoslavije do Holokausta.
Čini mi se da treba reći da je u svim tim oblastima
života ovo malo i “mlado” jevrejstvo koje je
na
prekretnici pokolenja i režima krčilo sebi puteve,
pokazivalo vitalnost i aktivnost, približavajući se vrhuncu svoga razvoja, kada
se na nju spustila sekira
uništenja.
Treba istaći da ni aktivisti Saveza jevrejskih
opština pa ni cionisti, slično ostalim zemljama Evrope
koje su
pre Jugoslavije okupirane [od strane nacističke Nemačke], nisu na
vreme
sagledali mogućnost bežanja i iseljenja kao centralni cilj.
Sve dok nije krajem tridesetih godina
postalo
potpuno nemoguće, ne samo zbog nedostatka dozvola za iseljavanje u Palestinu već
i zbog manjka
viza za
ulazak i viza za izlazak u inostranstvo uopšte,
a uz to
su još s vremena na vreme Turci odbijali – čini se pod britanskim uticajem
–
izdavati prolazne
vize za
Jevreje čak i kad su oni posedovali ulazne
vize za
Palestinu ili druge zemlje. Početkom četrdesetih godina zatvorena je mogućnost
izlaska i kroz Bugarsku.
Pod
pritiskom događaja i osetne opasnosti koja je bila vidljiva u velikoj narasloj
moći Trećeg Rajha, i njegovom širenju na jug i na istok, posle
aneksije Sudeta i Austrije i stalnog povlačenja državnika, u Jugoslaviji je
sastavljena koaliciona vlada koja
je
uključila i hrvatskog vođu dr V. Mačeka, kao što je
napred
opisano.
Hrvati su tada postigli izvestan
rezultat – osnivanje jedinstvene administrativne jedinice
pod
imenom Hrvatska banovina, uz obećanu
autonomiju.
Ta vlada je bila slaba jer je nastala suviše kasno i nije
mogla da obezbedi postojanost poretka.
Što se odnosa s inostranstvom tiče, od nacističkog upada u Poljsku 1939. godine,
vladaoci (knez Pavle, regent, i koaliciona vlada) nastojali su da stišaju Nemce,
očajnički pokušavajući da udalje ratnu
opasnost od svoje zemlje. Na kraju su se čak i službeno
antikomunističkoj
trojnoj
osovini (Berlin, Rim i Tokio), bečkim paktom koji je potpisan 25. marta 1941.
godine,
pretpostavljajući – pogrešno – da će tako moći da
ostanu
izvan ratnih poprišta.
Ali, 27. marta 1941, vlast je preuzela grupa
oficira, većinom iz vazduhoplovstva, pa je taj događaj u potpunosti preokrenuo
situaciju. Na čelo vlade
je stao
komandant vazduhoplovstva, general Dušan Simović. Ova vlada je verno
predstavljala većinu stanovništva koje se protivilo pokoravanju nacizmu i
fašizmu.
Tek je
tada, uoči rata koji se nije mogao sprečiti, vlada počela sa mobilizacijom.
Širom države je
tada već vladao haos koji su u velikoj meri izazivali nemački agenti, tobožnji
turisti i poslovni ljudi kojih je bilo na stotine, a koji su ušli u zemlju za
potrebe špijunaže, radi podstrekivanja nereda i organizacije
saradnika pred okupaciju, iskorišćavajući postojeće suprotnosti među raznim
etničkim grupama.
Čini
se da je pomenuti narodni ustanak izazvao
bes
Hitlera, pa ni njegov odgovor nije kasnio. 6. Aprila (1941.) je počelo
bombardovanje prestonice, Beograda, otvorenog grada, koje je izvršilo nemačko
vazduhoplovstvo
bez
objave rata. Bombardovanje je trajalo četiri dana
i
izazvalo je smrt oko 20.000 stanovništva:
to je
bio i početak okupacije i raspada Kraljevine Jugoslavije. U takvom stanju nije
bilo nikakvog
izgleda
za otpor jugoslovenske vojske osvajačima koji
su na
tlo Jugoslavije prodrli sa severa i sa istoka – iz Austrije i Mađarske, Rumunije
i Bugarske. Tako je
odbrana
bila samo simbolična. Već 17. aprila, jedanaest
dana
posle ubilačkog bombardovanja i okupacije (u kojoj
su,
između ostalog, uzeli učešća i hrvatski emigranti, vođe fašističkih ustaša),
potpisana je predaja kraljevske vojske, pa je većina njenih oficira i deo
vojnika
odveden
u zarobljeništvo u Nemačku, a među njima i oko
500
Jevreja. Većina njih su bili
rezervni oficiri koji
su
ostali više od četiri godine u nacističkom zarobljeništvu – tako preživevši
vraćajući se kao ljudi koji su, posle oslobođenja, stali
na čelo
akcije obnavljanja ostatka zajednice.
Propast (Šoa-Holokaust) Jevreja Jugoslavije
Središnje cionističko rukovodstvo, pošto je sebe smatralo odgovornim za
jevrejsku zajednicu kao
celinu,
odbilo je
da beži
kada je to još bilo moguće.
Tako je
bilo i sa dr A. Lihtom koji je, doduše, stigao u sigurnu luku, pa je
zahvaljujući
tome
što je uhapšen izvan granica države, u Gracu, u Austriji, gde je predat
Gestapou (a posle toga kada je oslobođen, prijatelji su ga prebacili u oblast
koja je bila pod italijanskom vlašću). U vezi s tim se ističu tragedije
pojedinih vođa zajednice kao što je bio slučaj sa
glavnim
rabinom Jevreja Zagreba, dr Salomom Frajbergerom koji je prvo dobio privremeni
azil kod nadbiskupa – kasnije kardinala – Alojza Stepineca i koji
je
uporno odbijao da se odvoji od članova svoje opštine,
pa je
na kraju zajedno s njima odveden u Aušvic. Tako je bilo i sa Leonom Kamhijem,
istaknutim
vođom
Jevreja Makedonije, koji je ostao u Bitoli da bi ga
na
kraju žandarmerija (okupacione snage
Bugarske), zajedno sa bratom, proterala na stratište u
Treblinki gde je ispustio svoju dušu.
U međuvremenu je započeo proces cepanja
zemlje
i tlačenja. Nacionalistički krugovi, pod vođstvom srpskih oficira, ostatak
regularne vojske, su organizovali jedinice koje su bile namenjene borbi
protiv
okupatora, pod nazivom „četnici“ kojima je komandovao pukovnik D. Mihajlović, a
tako isto je postupila – u mnogo širem obliku i na teritoriji cele države –
i
Komunistička partija. Tokom vremena se ispostavilo da
četničke jedinice ne ulaze u borbu protiv okupatora.
Umesto
toga, već prvih meseci posle okupacije, a naročito posle nemačkog upada u
Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine, došlo je do građanskog rata između tih
dveju grupacija u u tom cilju sarađujući sa okupatorskim snagama, kako nemačkim
tako i
italijanskim. Po završetku svetskog rata, Mihajlović je bio
zarobljen i osuđen na smrt kao ratni zločinac. Stvarni ustanak je počeo u Srbiji
7. jula 1941. godine i
širio
se po svim osvojenim teritorijama organizovanjem
diverzantskih akcija i stvaranjem gerilskih odreda. Tu
počinje
i poglavlje jevrejskog stradanja, proterivanja
i
junaštva. Kao što je napred pomenuto, Jevreji
te
zemlje nisu osećali trenutnu opasnost – uprkos vestima koje su stizale spolja,
zatim na osetni način, od izbeglica
iz
Nemačke, Austrije i Čehoslovačke koji su nalazili utočišta
u
raznim gradovima u Jugoslaviji gde su dobijali pomoć, dok je [lokalni] život
tekao normalno. A što se tiče mogućnosti nemačke okupacije i osvajanja, koja se
sve više približavala, mnogi dobri Jevreji su mislili i verovali u zaludnu
izreku „Kod
nas se
to neće dogoditi“. Takav pristup je doprineo
tome da
nisu u optimalnoj meri iskorišćene mogućnosti
bežanja
u oblasti italijanske okupacije, pa čak i u
Mađarsku koja je do proleća 1944. bila relativno sigurna. Stoga nije čudo što
nisu bile preduzete bilo kakve
vanredne mere. Strahote Holokausta su se sručile na tu
zajednicu u svoj svojoj jarosti. Dalje ćemo ih ukratko opisati
prema
raznim vlastima i pokrajinama:
1. Srbija i Banat
U tim krajevima je propast stigla svom silinom.
Tokom
bombardovanja Beograda su poginule prve stotine
jevrejskih građana. Zajedno s Jevrejima Banata –
oblasti
između reke Tise i rumunske granice koja se [danas] nalazi u okviru Vojvodine –
Jevreji Srbije su bile
prve
žrtve. Nakon bombardovanja Beograda došlo je i do
okupacije koja je imala tri vida: snage „Wehrmacht“-a ušle su sa svojim
saveznicima: sa severa – sa Mađarima,
sa
istoka – sa Bugarima, a sa zapada – sa Italijanima kojima su se priključili i
vođe hrvatskih
ustaša.
Okupacionim snagama sa severa, na terenu su se
priključili pripadnici nemačke manjine,
tzv.
Folksdojčeri (Volksdeutsche/ Švabe) koji su se odmah prihvatili hvatanja,
zatvaranja i uništavanja svojih jevrejskih
suseda,
naročito u oblasti Banata. Nisu sva okupaciona
dejstva
izvršena istovremeno. Posle izlaska Nemaca, ušle su bugarske snage; posle
mađarskih vratile su se
nemačke
snage u martu 1944. I tako nije bilo oblasti
koja
nije videla dvostruku okupaciju armija fašistike osovine. Kao proizvod ovih
okupacionih dejstava,
jevrejske ustanove su odmah ućutkane i sve su opštine
ponaosob borile za svoj opstanak i za svoj život,
prema
mogućnostima i u saglasnosti sa okolnostima.
Iako je u Srbiji uspostavljena marionetska
vlada
na čelu sa generalom Nedićem, stvarna
vlast
je ostala u rukama Nemaca. Grad Pirot i pojedine
oblasti
s juga Srbije, pokrajina Kosovo, zajedno sa
celom
oblasti Makedonije, predati su okupacionoj bugarskoj vojsci. U Srbiji su
nacistima pomagali i sledbenici Ljotića. To je bila skupina radikalno desnih
i
antisemitskih nastrojenih ljudi koji su vršili
progone
i teror protiv stvarnih ili pretpostavljenih protivnika.
Na tlu samog Beograda podignuta su dva logora:
jedan
na Banjici, drugi u paviljonima napuštenog međunarodnog sajma, takozvanog
Sajmišta, na levoj obali
reke
Save, što znači na teritoriji grada Zemuna (na
nemačkom Semlin; gradić koji je i tada,
a i
danas,
bio
deo
velikog Beograda). U ta dva logora, ljudi su umirali i od gladi i bolesti, ali
je većina zatvorenika odvedena na gubilišta izvan grada. Sa Sajmišta, na primer,
Jevreji su odvođeni kamionima, u
kojima su ubijani gasom, na brdo Avalu gde su sahranjeni pored sela Jajinci;
drugi bi bili odvedeni na mesto
zvano Topovske šupe i tamo streljani i bačeni u zajedničke grobnice. Naučna
istraživanja o tačnom broju sabirnih
mesta i
logora smrti na teritoriji Srbije još nisu završena i još uvek nedostaju podaci
o stvarnim razmerama nemačkih nacističkih zločina u ovom delu zemlje. Uporedo, a
naročito posle zatvaranja i ubi-
janja
svih Jevreja muškaraca, došao je na red Zemun. Većina jevrejskih žena i dece je
bila sakupljena na pomenutom „Sajmištu“ gde im nije bilo spasa (o
koncentracionim logorima i logorima smrti vidi poseban odeljak u ovoj knjizi).
U okolini Niša, Jevreji muškarci su odvedeni
u logor
koji je podignut u zgradi koja se čak zvala „Crveni krst“ u čijoj su okolini i
ubijeni. Žene sa
decom
su odvedene na gorepomenuto Sajmište. Nije prošlo mnogo vremena i u Srbiji više
nije bilo Jevreja.
2. Hrvatska i Bosna
U Zagreb su Nemci ušli u aprilu 1941. godine i odmah predali formalnu vlast
hrvatskim emigrantima, Paveliću, Kvaterniku i drugima. Oni su objavili
uspostavljanje “Nezavisne Države Hrvatske“. U ovu kvislinšku jedinicu su bile
uključene i Bosna, unutrašnji deo Dalmacije, dok je obalni pojas, zajedno sa
Mostarom i delovima Hercegovine predat Italijanima.
Tobožnji nezavisni Hrvati su požurili da donesu
rasne
zakone i odmah počeli sa hapšenjima i progonima srpskog stanovništva (koje je
bilo priznato u samom Zagrebu i u celoj Hrvatskoj), kao i Jevreja. Akcije protiv
Jevreja
su se vodile pod neposrednim nadzorom nemačke
ambasade u kojoj su delovali specijalni izaslanici za
izvršenje tih zločinačkih dejstava („policijski konzult“,
kako su
ih službeno nazivali).
Ustaše su osnovale logore smrti na ostrvu Pagu,
u
Dalmaciji i „Fabriku smrti" u Jasenovcu; masovna ubistva Srba i Jevreja su
vršena u mestima kao sto
su
Jadovno, Loborgrad i Đakovo – u navedena
dva logora
su
ubijane uglavnom žene i deca. Time spisak ne ostaje
potpun.
Jevreji su zatvarani, mučeni i ubijani u još
nekim
mestima, a povremeno čak u svojim naseljima. Ipak, i u tim uslovima su neke
jevrejske opštine,
kao one
u Zagrebu i Osijeku, nastavile da deluju i pružaju pomoć, ili bar pokušavaju da
pomognu, zatvorenima u poznatim poznatim koncentracionim logorima. Same
ustaše
nisu organizovale „Judenrat“ i nisu poznati
svesni
i namerni slučajevi saradnje sa okupatorima i mučiteljima. Pojedine jevrejske
opštine, kao
što je
rečeno, nastavile su da postoje što je bilo
omogućeno zainteresovanošću vlasti, ali i zahvaljujući postojanju članova
opštinskih rukovodstava i njihovih činovnika kojima su njihove žene Hrvatice
(hrišćanke) slušile kao zaštita. Ovde treba istaći da se nisu svi Jevreji iz
mešovitih brakova
spasili, naprotiv, mnogi su među njima ubijeni, a to
se
desilo i nekima koji su bili pokršteni.
Pa ipak je u Zagrebu, kao i u drugim gradovima, spontano organizovano bekstvo u
krajeve pod
italijanskom vlašću: u Sloveniju na zapad, u Dalmaciju i u grad Mostar na jugu.
Onih nekoliko stotina preživelih Jevreja jesu upravo iz redova onih koji su
uspeli da stignu u ta mesta.
Oko hiljadu takvih izbeglica su je skupljeno
u logor
na Rabu, u severnoj Dalmaciji. Posle oslobođenja za vreme kapitulacije Italije,
u septembru
1943.
godine, većina ih se priključila redovima boraca partizana. Tada je osnovan i
„Rabski bataljon“ koji je učestvovao u borbama i pretrpeo gubitke da bi nedugo
posle osnivanja bio rasformiran, a borci raspoređeni u razne jedinice
oslobodilačke vojske. Jevreji Hrvatske su bili žrtve
ne samo
rasističkih zakona, time „konačnog rešenja“, koji su
sprovođeni u celoj okupiranoj Evropi, nego i osvetničke i zločinačke atmosfere
koja je proisticala iz duboke mržnje nacionalističkog hrvatskog
rukovodstva prema Srbima. Zbog toga su ubrzani procesi diskriminacije i
uništavanja koji su postali veoma surovi da su prevazilazili nacističke
regularne metode u kojima se čak nazirala trunka postepenosti.
Sudbina Jevreja Bosne je bila slična onoj u Hrvatskoj. Ovde ćemo spomenuti,
pored varvarskih kolektivnih postupaka, rušenja do temelja
centralne (aškenaske) sinagoge u
Zagrebu
i nove raskošne (sefardske) sinagoge u
Sarajevu.
Treba istaći da su koncentracioni logori, mučilišta i stratišta u Hrvatskoj bila
isto toliko
strašna
kao što su to bili logori koje su sami nacisti podigli u Nemačkoj i Poljskoj.
Oni su podignuti
genocidnim
merama
protiv Srba i protivnika fašističkog poretka, ali su tu bili zatvarani i
Cigani
i
Jevreji. To je bilo veoma slično onome što su
Nemci
činili u Srbiji.
Prema službenim jugoslovenskim procenama, samo u „kombinatu“ Jasenovac je
ubijeno 700.000 ljudi, među njima više od 20.000 Jevreja.
Posle pada Italije, u jesen 1943. godine, u
Splitu
i još nekim naseljima
u
Dalmaciji, ostalo je Jevreja, većinom staraca, žena
i dece,
koje su zatim Nemci deportovali u
Aušvic,
gde su našli svoju smrt. Ovi Jevreji su bili žrtva pretpostavke da se fašizam,
tada već srušen u Italiji, neće više vratiti; međutim, nemačke
nacističke sile su se ipak vratile i okupirale oblasti
koje su
Italijani napustili, poput Splita i Prištine
na
Kosovu, ne odustajući od ostvarenja „ko-
načnog
rešenja“.
3. Bačka,
Baranja i Međumurje
U mađarskoj okupacionoj oblasti vlasti su se
zadovoljile, u prvo vreme, naplatom „kontribucije“
koja je
predstavljala u stvari velike namete na značajne jevrejske opštine u Subotici,
Novom Sadu i Somboru. Tako su isto hapsili mnoge osumnjičene za levi-
čarstvo, pro-srpska osećanja i otpor okupaciji, među kojima je bilo i mladih
Jevreja. Među malobrojnim izvršiocima diverzija protiv okupatora istakli su se
Jevreji i Jevrejke koji su većinom uhvaćeni, mučeni i osuđivani na dugogodišnje
robije, pa čak
i na
smrt vešanjem. Najmanje jedan slučaj smrtne presude maloletniku bio je u
suprotnosti
sa
samim mađarskim zakonima.
Masovna ubistva su izvršena krajem januara
1942.
godine u okviru „racije“ bivajući pravdana izrežiranim ili tobožnjim otporom
protiv okupatora. U
oblasti
šajkaša i u gradu NovomSadu (na mađarskom
Újvidék),
tokom tri dana strogog opsadnog stanja,
divljali su žandari i jedinice mađarske vojske. Nahuškani pijani vojnici su tih
dana ubili 430 Srba i
870
Jevreja prema listama koje su unapred pripremljene. Delimično su ubijeni u
svojim kućama i obližnjim
ulicama, ali je većina ubijena na obalama zaleđenog
Dunava,
a potom bačena u reku. Ubistva su na kraju prekinuta prema naređenju iz
Budimpešte, kada su se (čak i tamo)
pojavili pojedinci koji su negodovali protiv
takvih
postupaka prema nedužnim
građanima, osuđenim bez suda ili bilo kakvih isleđivanja.
Među
preživelima su mobilisani svi muškarci
Jevreji
do 45 godina (u nekim mestima i do
50) u
takozvane „radne bataljone“. Pored teškog prisilnog
rada,
uz poniženja i namerno izgladnjivanje, te
jedinice su slate na istočni front u Ukrajinu. Oni
su bili
zapošljavani na čišćenju minskih polja. Od tih ljudi je preživelo manje od
hiljadu (neznatni broj
njih je
uspeo da pobegne i bude primljen kod ruskih partizana ili jedinica Crvene
armije). Mobilisano je svega oko
4.000
Jevreja. Jedan deo je poslat na rad u rudnik Bor u Srbiji, među kojima su mnogi
ubijeni krajem 1944. godine, u vreme „Marša na sever“ (većinom u selu Crvenka).
Šta znači „dvostruka okupacija“? Marta 1944.
godine
– pošto je slabi mađarski fašistički poredak propao – u ovu pokrajinu su ušli
Nemci koji su pokupili preživele Jevreje i poslali ih u
Aušvic.
Nešto mlađi među
njima su delom preživeli deportaciju.
4.
Dalmacija i Makedonija
Gore pomenuti procesi su bili po karakteru
slični
onome što se dešavalo u Dalmaciji posle političkog prevrata koji se dogodio u
Italiji u septembru i oktobru 1944.
„Dvostruka okupacija“ ili ponovljeni povratak predstavlja bugarsko-nemačka
okupacija Makedonije. Na
početku bugarskog upada u Makedoniju, na
Kosovo
– čiji je deo predat Albaniji – pa i u gradove
stare
Srbije kao što je Pirot, vladala je izvesna zbunjenost među stanovništvom oko
pitanja
da li
je reč
o
osvajanju ili oslobođenju. Posebno žučno se ova rasprava vodila u redovima
komunista, dok se nije iskristalisala linija „osvajanja“, kada je odstranjen
vođa pro-bugarske frakcije, da bi tada [komunisti] pristupili organizaciji
ilegalnih jedinica. Ali, zbog toga, kao i zbog pregovora koji su
vođeni
između bugarskog cara Borisa III (iz dinastije
Koburg-Gota) i nacističkog vođstva, tragedija Jevreja Makedonije je nešto
zakasnila do marta 1943. kada je zadat
rok za
njihovo odvođenje, uz obećanje da Nemci neće dirati Jevreje u
samoj
Bugarskoj. Tako su Jevreji Bugarske preživeli,
između
ostalog i pod pritiskom parlamentarnih poslanika
i
lokalnog javnog mnjenja, dok su njihova braća u jugoslovenskoj Makedoniji, pa i
u Grčkoj, u delovima Trakije,
i u
srpskom gradu Pirotu pali kao žrtve ovog sudbinskog
kupoprodajnog cenkanja.
Ako je narod Izraela po nečemu dužan bugarskom narodu, prema opštem mišljenju i
mišljenju njegovih čelnika onih vremena, to je spasavanje; ipak,
treba se setiti da su
Jevreji, kao što je već rečeno, u anektiranim krajevima – oko
10.000 njih svih uzrasta – svesno prepušteni i predati od strane okupaciona
bugarska sila u ruke nacista koji su ih odveli u
Treblinku ili u
Aušvic.
A evo zbira propasti Jevreja Jugoslavije. Jevreji su ubijani ili slani u nemačke
ili hrvatske lokalne logore smrti u svim pokrajinama i delovima države
koja se
raspadala, a isto tako i u istočno-evropske logore poput Aušvica i Treblinke.
Broj žrtava propasti (“Šoa/ Holokaust”) iznosi oko 65.000 duša, a procenat
ubijenih prelazi 80% jevrejskog stanovništva,
do
vremena Holokausta.
Pokušaji spasavanja (padobranci)
Jevrejsko stanovništvo Zemlje Izraela – Palestine – je na razne načine pokušalo
da pomogne Jevrejima u
nevolji (kroz bekstvu ili pomoć logorašima i sl.) u
zemljama koje su nacisti osvojili. Ovu aktivnost je vodio „Odbor za spasavanje“
u okviru Jevrejske agencije
u
Jerusalimu. U tom cilju je otvoren i Ured u Carigradu (Istanbulu) u neutralnoj
Turskoj i poslati su izaslanici u Ženevu, u Švajcarsku. Predstavnici izraelsko-jevrejskog
stanovništva su pokušavali da uspostave veze sa
cionističkim jevrejskim vođstvima u tim zemljama, u skladu sa
vremenskim prilikama i mestima koja bi to omogućali. Povremeno bi uspevali da
prebace i novac.
Ali vrhunac u naporima tog stanovništva
za spas
svoje braće u Hitlerovoj „evropskoj
tvrđavi“
činili
su padobranci koji su spuštani u britanskim uniformama na neprijateljsku
teritoriju. To je učinjeno,
što se
Jugoslavije tiče, u oblastima koje su oslobodili Titovi partizani, u cilju da se
stigne do
Jevreja
kako bi ich spasili po svaku cenu. Ali, na nesreću,
pregovori o tom predmetu sa britanskom vladom u Londonu, sa raznim vojnim
komandama u Kairu i Jerusalimu, dugo su se vukli, pa je akcija stalno odlagana.
Padobranci su konačno krenuli krajem 1943. (na pripreme
i vežbe
u Egiptu i južnoj, oslobođenoj, Italiji), da bi se 14. marta 1944. godine
spustili u vreme kada je za većinu Jevreja Jugoslavije već bilo suviše kasno.
Preko
Jugoslavije je za Mađarsku prebačena Hana Seneš. Ali, na nesreću, ona je posle
prelaska granice (12. juna 1944.) uhvaćena, osuđena na smrt i
pogubljena u Budimpešti. I za druge zemlje je Jugoslavija služila kao prolazna
stanica (za Rumuniju i Austriju).
Uprkos malom broju spasenih tom akcijom, nema
sumnje
da je i sama pojava vojnika iz Zemlje Izraela,
kao
saveznika mesnih boraca, značila podstrek Jevrejima gde god bi za to saznali, a
posebno
onim
Jevrejima koji su i sami bili borci u redovima Titovih partizana. Bilo je to
simbolično pružanje
ruke
malobrojnog izraelskog stanovništva koje se u to vreme i samo nalazilo u borbi
za svoju samostalnost
u
Zemlji Izraela i na međunarodnom planu.
U samoj Jugoslaviji se padobranima spustilo osam
dobrovoljaca iz Izraela, većina iz
redova
radnog stanovništva i članova
halučkih omladinskih pokreta.
Borci i „narodni heroji“
Uporedo sa talasima uništenja i propasti koji
su se
nadvijali nad jevrejstvom Jugoslavije, u borbi su se pojavili i srčani borci
koji su se hrabro, mudro
i
junački borili protiv neprijatelja. Ti borci
su se
regrutovali, većinom, iz redova omladinaca, ali i odraslih. U svim krajevima su
se Jevreji nalazili u
prvim
redovima otpora, diverzije i borbe protiv okupatora i njihovih pomagača.
Medju
ilegalcima koji su otkriveni u početku
strahovlade „Nezavisne Hrvatske“, mučeni i ubijeni bili su, između ostalog,
biolog dr Pavao Verthajm,
jedan
od istaknutih aktivista
Saveza
židovske omladine, Milica i Ivan Kun,
dr Beno
štajn, Viktor Rozencvajg, Magda Bošković i
drugi.
Jedan od organizatora ilegale u Zagrebu, član
Centralnog komiteta Komunistčke partije u Hrvatskoj,
bio je
Pavle Pap. On je bio uhvaćen, izveden pred ratni
sud i
streljan od strane italijanske okupacione vojske
u
Dalmaciji još 1941. godine. Posle rata je proglašen „narodnim
herojem“, najvišim odlikovanjem u Jugoslaviji.
U redovima partizana se borilo više od 4.000 Jevreja u raznim periodima i
raznim mestima.
Mnogi omladinci su se
priključili partizanskim jedinicama, snažno se boreći protiv Nemaca, Italijana i
njihovih domaćih fašističkih pomagača. Znatan broj među njima je pao u borbama,
a ono malo koji su preživeli zauzeli su ključne pozicije u ustanovama novog
poretka koji je u Jugoslaviji uspostavljen na čelu sa Titom. Jedanaestoro među
njima je odlikovano ordenom „narodnog heroja“. Pored ovih priznatih junaka,
mnogi omladinci su zaslužili posebno svedočanstvo kao prvoborcima ustanka od
1941. godine (oko 150-oro njih).
Jevreji su se posebno istakli u partizanskoj medicinskoj služfbi. Troje
Jevreja je dobilo čin generala, među njima i dr Roza Papo – prva žena u
Jugoslaviji koja je dobila taj čin.
Pokušaji nekih grupa „Hašomer hacair-a“ i „T’helet-lavana“ (u Subotici i
Novom Sadu) da se kao posebna tela priključe partizanima odbijeni su od
aktivista Komunističke partije. Čak su oslobođeni logoraši sa ostrva Raba, posle
izvesnog vremena, kao što je rečeno, raspoređeni u razne jedinice. Tako se ne
može govoriti o posebnom jevrejskom otporu, kao što je to bio slučaj, na primer,
u Francuskoj. Ono što se nije moglo postići kolektivno, učinjeno je
individualnim putem.
U Panonskoj niziji, koja
se prostire između reka Dunava i Tise, na teritoriji
velikih gradova Subotice i Novog Sada,
mobilizovani su jevrejski omladinci,
većinom članovi omladinskih pokreta „Hašomer hacair“ i „T’helet-Lavan“, za
diverzantske akcije (paljenje žita i
robnih skladišta). Većina je bila uhvaćena zbog nedostatka skloništa i manjkavog
obaveštajnog sistema u komandi ustanka, tako da su
osuđeni na dugogodišnju robiju, a pojedinci su
bivali osuđeni na smrt vešanjem. Dela dr
Gerea, Konstantina Lakenbaha, Ota Blama,
Lee Bem, [Milana] Koma, Jichaka-Andreje Lederera i
njihovih drugova postala su simbolom otpora
protiv mađarskih okupatora služeći kao
primer ustanku koji se kasnije razvio na
mnogo širim osnovama.
Isto tako, među borcima protiv nacističkih
vojnika koji su napadali okupacionu silu, od
okupiranog Beograda na severu pa do Dubrovnika
na jugo-zapadu (području italijanske okupacije), bilo je jevrejskih
omladinaca - hrabrih prvoboraca za oslobođenje.
Doprinos Jevreja Jugoslavije antinacističkoj
i antifašističkoj borbi je bio vidan, kako po
kvalitetu tako i po visokom broju boraca.
Ovo poglavlje života Jugoslovenskog Jevrejstva
se završilo u tuzi i žalosti, ali i u ponosu i
zadovoljstvu zbog znatnog učešća Jevreja pojedinaca u
borbi čije se pojedinosti još sakupljaju u
institucijama obnovljenog Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.
A ako već govorimo o jevrejskom doprinosu, jasno je da
su i na
polju umetnosti jevrejski umetnici dali svoj
pečat
na tlu Jugoslavije, a o tome će čitalac naći poseban odeljak na kraju ove
knjige.
Jevreji Jugoslavije posle Šoe
Na tlu savremene Jugoslavije, sa više od 25
miliona
stanovnika, koja je podeljena na šest republika
i dve
autonomne pokrajine, danas živi danas samo oko
6.000
Jevreja, organizovanih u oko 30 jevrejskih
opština
od kojih su najbrojnije u Beogradu, Zagrebu
i
Sarajevu, pri čemu nijedna od njih ne prelazi broj od
hiljadu
članova. Razumna je pretpostavka da postoji još
izvestan broj Jevreja koji nisu upisani kao članovi obnovljenih opština. U
periodu od 1948. do 1952.
(5.708-5.712)
iselilo
se 7.746 Jevreja u Izrael koji su predstavjali većinu preživelih ostataka
zajednice. To objašnjava današnji mali broj [članova]. Treba da se naglasi
da je
mali broj onih koji su ostali iza ratnih strahota
i
vratili se u svoja nekadašnja prebivališta ipak našlo
snage i
mudrosti da obnovi opštine i Savez, a isto tako
i da
učestvuje u organizaciji iseljavanja u Izrael, u
kulturnom radu, pod predanim rukovodstvom prof. dr Alberta
Vajsa
do sredine šezdesetih godina.
On je umro 1964.
godine i podignut mu je simboličan spomenik u Izraelu,
u Kibucu Gat. Ni posle njegove smrti nije bilo promena u liniji aktivnosti
Saveza. Njegovo delo nastavlja umirovljeni sudija dr Lavoslav Kadelburg.
Opstanak jevrejstva i očuvanje njenih ustanova i
vrednosti činili su središnji cilj koji su sebi postavili
aktivisti Saveza. Treba naročito pohvaliti nastavak kulturnih i
umetničko-stvaralačkih aktivnosti kroz izdavanje knjiga, osnivanje i vođenje
Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu, negovanje
i
pomaganje pevačkih horova, održavanje Doma staraca,
s jedne
strane, i omladinskog letovališta, s druge strane. Uprkos
malobrojnosti i teškoćama koje je donosilo vreme, u svemu je postojalo
nastojanje da se očuva žiža jevrejstva u skladu sa prošlošću i predanjem.
Sa zadovoljstvom ističemo da Savez jevrejskih
opština
održava stalne odnose sa svetskim jevrejskim
ustanovama, pre svega sa američkim Joint-om, sa Svetskim jevrejskim kongresom,
Svetskim savezom za hebrejski jezik, a isto tako i sa jevrejskim stanovništvom
Izraela, uglavnom posredstvom Jevrejskog nacionalnog fonda (Keren kajemet
Lejisrael), „Jad vašem-om“,
Muzejom
dijaspore (Bet Hatfutsot[24])
i Udruženjem jugoslovenskih Jevreja u Izraelu.
Zaključak
Pomenuli smo već istaknuto samopouzdanje – bolje
rečeno
spokojstvo – u odnosu na budućnost Jevreja ove zemlje. Možemo se utešiti da u
tome nije bilo razlike između njih i njihove braće u ostalim okupiranim
zemljama.
Tome treba dodati i
iluzije ili preveliki optimizam koji su
rukovodioci, aktivisti ili obični članovi
jevrejske zajednice osećali. Navešćemo
nekoliko karakterističnih primera za takvo
stanje duha:
U Zagrebu se razvila razgranata
kulturna i umetnička aktivnost, upravo od
sredine tri-
desetih godina pa nadalje, u okviru društva
„Omanut“, okupljena oko časopisa istog imena; u svim opštinskim i cionističkim
ustanovama aktivnost je bila u punom zamahu; u isto vreme se javila briga za
stručnu prekvalifikaciju omladine.
U Beogradu se pri Savezu jevrejskih
opština usmerila pažnja za pomoć emigrantima iz
centralne Evrope koji su nalazili utočišta u
Jugoslaviji, čime je ova akcija vernosti
uticala nešto i na unutrašnji front, ali
ko je tada imao vremena ili sposobnosti da predvidi budućnost? Socijalne
ustanove, omladina i kultura, svaka
ponaosob, revnosno je izvršavala svoje zadatke.
Čak se i u Makedoniji u to vreme
osetio prevrat: bežanje siromašnih i slanje
nezaposlenih iz Bitole u Skopje, a otuda zatim za Zagreb i ostale opštine na
severu države, predstavljali su početak društvenog procesa ozdravljenja.
U
Sarajevu su se članovi opštine
ponosili novom raskošnom sinagogom koju su podigli
i
nazvali „Ukrasom sefardskog
jevrejstva“, „najvećom i najlepšom na Balkanu“. Njihova vera je
bila
čvrsta jer su nadolazeći naraštaji mogli da se mole i slave porodične i verske
praznike u tom hramu koji je, prema njihovom mišljenju, odgovarao predanju i
položaju u jevrejskom
i
istovremeno opštem društvu.
U Novom
Sadu je
ne tako davno (1935.
godine)
završena gradnja Jevrejskog doma u kome su se
nalazile velika i široka moderna gimnastička dvorana
sportskog društva „Jehuda Makabi“, Košer restoran,
dečji
vrtić, kao i prostorije hora „Hašira“, jevrejske omladine i lokalne cionističke
organizacije i sl. Niko
od
aktivista tih raznih organizacija i mnogih posetilaca priredbi koje su
organizovane među zidovima ove građevine nije pretpostavljao da će ona služiti
svojim ciljevima i svrsi svega šest godina.
U Zemunu je 1940. godine podignuta jevrejska javna biblioteka što je možda bio
vrhunac osećanja proizišlog iz života bez ikakvih potresa.
Sve je
to predstavljalo simbole i putokaze u
živom
versko-nacionalnom i kulturnom životu koji se
odvijao
u okviru tog jevrejstva u osvit njegove propasti
uzrokovane silama zla koje su na tlu Jugoslavije delovale od 1941. do 1945.
godine.
I ko među onima koji su stajali napolju, daleko od virova strašne
katastrofe, ima pravo da ne obrati pažnju na ovu volju za životom ili da
kritikuje one koji su se bavili tim svetim poslom iz čvrste
vere u svoju postojanost?! Naša je obaveza da
shvatimo i da ovekovečimo koliko god je
moguće ono što ih je pokretalo, ono što
su radili i stvarali. To čini osnovu i
glavni cilj koji je sebi ova knjiga postavila.
Neka Bog da da nam uspe da prenesemo našim čitaocima i naraštajima koji za nama
dolaze nešto malo one vere, predanosti i
optimizma koji su vladali u tom jevrejstvu.
Jerusalim, meseca hešvana 5.747. godine
Cvi Loker
[1]
Uredništvo zadržava naziv „Makedonija“ u skladu
sa vremenom u kome je tekst nastao (dakle, bez
izmene u novi naziv države „Severna
Makedonija“).
[2]
Pojam „Gebalim“ se javlja u radu Lavoslava
Glesingera „Jevreji i Hrvati u arapskoj
Španiji“: „U svojemu pismu hazarskom kaganau
naziva Hazdaj ibn Šaprut Hrvate „Gebalim“ i
mnogo se o tome raspravljalo da li se taj naziv
doista odnosi na Hrvate. Kako ćemo kasnije
videti, ima čitav niz autora koji pod nazivom
„Gebalim“ podrazumijevaju pripadnike drugih
narodnosti. No danas je već jednoglasno
prihvaćeno mišljenje da se pod tim nazivom mogu
razumijevati samo Hrvati, što je uostalom,
istaknuo još u prošlom stoljeću veći broj
uvaženih stranih autora“ (1956: 41-42).
[3]
Misli se na 20. vek.
[4]
U vreme dekolonijalizacije znanja i
prevazilaženja evrocentričnih paradigmi, termin
„civilizacija“ se smatra nekorektnim, ali
uredništvo ga zadržava kako bi se čitateljkama i
čitaocima preneo istorijski, politički i
sociološki kontekst u kome je tekst nastajao.
[5]
„Zemaljska
vlada“
[6]
Šiptar („Shqiptar“,
Shqiptarët —
Šćiptaret — „Šćiptari”) danas ima negativnu
konotaciju u srpskom i drugim južnoslovenskim
jezicima. Tokom 19. veka, a zatim i tokom Drugog
svetskog rata, od strane pripadnika Komunističke
partije i Narodnooslobodilačkog pokreta
Jugoslavije (NOP-a), naziv se upotrebljavao
službeno bez negativnih implikacija. Šezdesetih
godina dolazi do prestanka upotrebe datog
termina.
[7]
“Kosovo i Metohija” je
višeznačni pojam. U periodu od 1963. do 1989.
područje je činilo autonomnu jedinicu u okviru
Republike Srbije. 17. Februara 2008. godine,
Kosovo je proglasilo nezavisnost koju je do sada
priznalo 97 država članica UN-a.
[8]
Prihvaćena skraćenica: Kosovo i Metohija. U
vreme pisanja ove knjige saznali smo da je ime
pokrajine skraćeno i da se sada naziva samo
Kosovo.
[9]
U narodnom govoru „čaršija“, tj. ljudi sa trga,
bolje reći mesna buržoazija.
[10]
Pojam manjina i narodnosti podleže semantičkim kolebanjima u političkom
smislu kada je reč o Habzburškoj monarhiji i,
potom, SHS/Jugoslaviji. Upućujemo na radove
Mladenke Ivanković, Tare Zahre, Zorana
Janjetovića i Pietera Judsona.
[11]
O tim novinama će se govoriti u odrednici „Novi
Sad“.
[12]
Treba naglasiti da su prve pionirske (halučke)
emigracije u tadašnju Palestinu čuvale, na
početku svog puta, svoja jugoslovenska
organizaciona obeležja. Ti novi doseljenici su
danas u mešovitim kibucima po poreklu, u Saar
Haamakimu, Afikimu i Gatu.
David A.
Alkalaj pruža sledeće objašnjenje za
jugoslovenske alije: “Kada se govori o
jugoslovenskoj aliji misli se na iseljavanje
posle osnivanja države Izrael. Međutim, treba
imati na umu da su postojale alije iz
jugoslovenskih krajeva odmah posle Prvog
svetskog rata. Bile su to halučke i pionirske
alije; pojedinaca i manjih grupa; a isto tako i
iseljavanje bitoljskih Jevreja, pojedinačna i u
grupama.” David A. Alkalaj, “Jugoslovenska
alija”, 1956, 190.
[13]
Nezavisnost Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od Austrije
i Ugarske je proglašena 19. oktobra 1918. godine
kada je pristupila novoosnovanoj državi Srba,
Hrvata i Slovenaca.
[14]
Ovde se verovatno misli na razdvajanje dveju
velikih grupa poput sefardskih i aškenaskih
Jevreja koji su se, nakon Prvog svetskog rata i
raspada carstava, našli u okvirima jedne države.
[15]
Vroclav u današnjoj Poljskoj.
[16]
„Hapoel hacair“ je činio evropski pokret „Radnika
pionira“. Milica Mihailović (1995) piše: „Smatralo
se da u Palestinu treba prvo da idu radnici koji
će biti obučeni za to da 'prime zemlju i da
je pripreme za obrađivanje dok ne započne
seljenje masa...
Prokrčiti
put sjekirom i pilom, lopatom i motikom do
narodne seobe i naći svezu s grudom svojom za se
i za one koji će ih slijediti'.
Radnik se priprema za izgradnju svoje buduće
domovine u Palestini mora da razvije svoje
društvene i telesne snage da bi mogao da
odgovori zahtevima koji su budu pred njega
postavljali.“ Mihailović, Milica (1995) „Jevrejska
omladinska društva 1919-1926“. U: Katalog
izložbe „Jevrejska omladinska društva na tlu
Jugoslavije 1919.-1941“.
Jevrejski istorijski muzej,
Beograd, 4-34.
https://www.jevrejskadigitalnabiblioteka.rs/bitstream/id/4197/JevrejskaOmladinskaDrustvaOCR.pdf
[17]
„Hašomer Hacair“ („Mladi Stražar“) je bio
socijalističko-cionistički omladinski pokret
Jevreja vođen idejom odlaska u Zemlju Izrael (Erec
Jisrael/ Eretz Yisrael).
[18]
Naselje ili zajednica izletnika. „Ahdut hacofim“
je predstavljala omladinsku organizaciju
izviđača čije je sedište bilo u Zagrebu.
[19]
Revizionistički cionizam je bio deo cionističkog
pokreta desne orijentacije, osnovan 1925. godine,
pod vođstvom Vladimira Žabotinskog. Revizionisti
su zahtevali reviziju odnosa prema Velikoj
Britaniji bespogovorno se zalažući za jevrejsku
državu u Palestini.
[20]
„Kenovi“ (gnezdo) su označavali prostorije
mesnih organizacija „Hašomer Hacair-a“ koje su
bile sačinjene od tzv. „kvuca“ (grupe).
[21]
Prema rečima Vojislave Radovanović (1995),
revizionizam se najkonkretnije ostvario
političkim delovanjem cionističke omladine
BETAR, osnovane 1923. godine u Rigi, u Letoniji.
Radovanović,
Vojislava (1995) „Betar“. U: Katalog izložbe „Jevrejska
omladinska društva na tlu Jugoslavije,
1919.-1945“. Jevrejski istorijski muzej,
Beograd, 35-42.
[22]
Hehaluc je predstavljao (hebr.) svetsku
organizaciju haluca koju su se učlanjivali svi
haluci koji se pripremaju za aliju. Haluc je
označavao pionira koji se u galutu (rasejanju)
sprema za odlazak u Erec Jisrael. Videti „Rečnik
manje poznatih reči i pojmova“:
https://www.jevrejskadigitalnabiblioteka.rs/bitstream/id/2482/MSP0565recnikmanjepoznatih.pdf
[23]
U literaturi je ovaj događaj poznat pod imenom „Kladovski
transport“. Reč je
grupi od oko 1200 Jevreja koja je krajem 1939. krenula Dunavom iz
Beča i Bratislave ka Crnom moru sa namerom
useljavanja u Palestinu. Međutim, kako nisu
dobili dozvolu za prelaz preko rumunskog dela
Dunava, njihovo putovanje je zaustavljeno nakon
manje od mesec dana na granici Jugoslavije i
Rumunije. U decembru 1939. reka je počela da
ledi i brod sa ovim izbeglicama se vratio do
Kladova gde je trebalo ostati sve dok se led ne
otopi. U jesen 1940. godine, stigla je vest da
će izbeglice biti prebačene u Šabac. Samo manja
grupa je uspela da dobije sertifikate tj. ulazne
vize za Palestinu. Po okupaciji Jugoslavije
gotovo svi su stradali. Muškarci su 1941.
streljani u blizini sela Zasavica, a žene sa
decom su prebačene u logor na Starom sajmištu.
[24]
Muzej posvećen jevrejskim zajednicama u svetu (Beit Hatfutsot) – Museum
of the Jewish People.