Prema arheološkim nalazima naseljavanje Jevreja na tlu
Jugoslavije počinje u prvim vekovima n.e. Kao i u drugim zemljama dijaspore,
tako su i ovde potrebni uslovi za stalan opstanak jevrejskog bića bili - stanovi
za zajednicu, za podizanje sinagoga i zemljište za groblje.
I zaista, Jevreji su stvorili umetničke vrednosti
u ova tri pravca svog života tj. ukrasne elemente za svakodnevnu upotrebu,
ukrase za sinagoge i spomenike, od prvih vekova n.e. pa do poslednjih dana
velike jevrejske zajednice na tlu Jugoslavije u drugom svetskom ratu. Za vreme
Rimljana odnosno najstarijeg perioda naseljavanja Jevreja duž jadranske obale (Dalmacija
i današnja Bosna), vladao je stil jevrejske arhitekture u sinagogama tj.
klasičan rimski stil.
U duhu vremena pravljeni su objekti minijaturne
primenjene umetnosti, koji su dopremljeni iz inostranstva; pod uticajem drevne
primenjene umetnosti Zemlje Izraela. Razni vidovi te primenjene umetnosti koja
je služila unutrašnjoj dekoraciji hramova italijanskih Jevreja koji su
se počeli doseljavati na istočnu obalu Jadranskog mora
u 14. v., bile su pod uticajem italijanske umetnosti s
druge strane Jadrana. U samoj zemlji, u Bosni i
Hercegovini, Srbiji i Makedoniji i obližnjem Kosovu, našli su svoje utočište
špansko-portugalski izgnanici, počev od
XVI veka. Samom
činjenicom što je bila udaljena od granica i od spoljnih uticaja, ova jevrejska
zajednica razvila je svoju sopstvenu umetnost, lokalnu i izvornu istovremeno,
ali u kulturnom, duhovnom i materijalnom pogledu ipak vezana sa jevrejskim
opštimama Soluna i Izmira.
Aškenasko jevrejsko stanovništvo koje u ovo područje dolazi u XIX veku iz
Austro-Ugarske, donosi materijalne umetničke vrednosti Jevreja iz istočne Evrope.
Arhitektura sinagoga predstavlja sve umetničke struje koje su postojale u Evropi,
tokom dugog perioda koji je prethodio Holokaustu. U delu generacija umetnika
Jevreja iz Jugoslavije treba, dakle, gledati lokalnu projekciju evropske
umetnosti.
Sinagoge u Stobiju
U makedonskom mestu Stobi otkrivene su najstarije sinagoge u Evropi. Stobi je
bio čuven jos u stara rimska vremena, kao lečilišno mesto u kome je postojala
stabilna jevrejska zajednica. O tome svedoče ostaci starih sinagoga, koje su
otkrivene na ovom mestu i bile nekada podizane jedna na razvalinama druge. U
sinagogi kasnijih godina iz 3. veka pronadjeni su delovi mozaičkog poda i ostaci
zidnog slikarstva. Druga sinagoga, sagradjena na razvalini prethodne, u 4. veku,
podignuta je u vidu raskošne "bazilike", sa dva reda stubova povezanih sa
apsidom za sveti ormar, u zidu okrenutom istoku, u pravcu Jerusalima, kao što je
to bio običaj starih evropskih sinagoga u onom periodu. U zatvorenom dvorištu
sinagoge postavljen je mermerni umivaonik za obredno pranje ruku.
Krajem 4. veka razoren je hram i na njegovim ruševinama sagradjena je hrišćanska
crkva. U Stobiju je takodje postojala jevrejska bogomolja, kakve su otkrivene u
Sardisu, Priane, Melitosu, na obalama Male Azije i na ostrvu Egina, u Pirejskom
zalivu. Sve su gradjene u istom arhitektonskom stilu koji je u onom periodu
preovladavao tako reći u obliku bazilike. Ovaj se stil širio od obala Egejskog
mora i preko Soluna stigao do Stobija, na obali Vardara.
Tama pokriva život i opstanak Jevreja u ovom delu Evrope, u vizantijskim
vremenima. Iz tog perioda nije pronadjeno baš ništa iz čega bi se moglo
prepoznati jevrejsko prisustvo.
Sinagoga u Mariboru
U Mariboru, koji se nalazi u severozapadnom delu Jugoslavije, u području
Štajerske, nalazi se najstarija medju sinagogama koje postoje do današnjih dana.
To je gradjevina koja se nalazi u Jevrejskoj ulici. Ona je podignuta krajem 13.
veka. Spoljnim izgledom, sa visokim i pomalo oštrijim krovom, ova sinagoga liči
na jedan od hramova aškenaskih Jevreja u Nemačkoj. Pročelje zgrade je izmenjeno
i na njoj nije ostalo gotovo ništa što bi moglo posvedočiti da je to u prošlosti
bio hram. Jevrejska ulica, stara sinagoga i jevrejski stub (židovski stolp) je
jedino što je preostalo od jevrejske zajenice koja je postojala u ovom mestu.
Sinagoga u Dubrovniku
Duž dalmatinske obale, većinom katoličke, sinagoge su gradjene u getima, u
jevrejskim ulicama. Sinagoga u Dubrovniku datira iz 14. veka. Ona je zbijena u
uskim zidinama Jevrejske ulice koja se do danas naziva "Žudioska ulica". Spolja
izgleda kao svaka druga zgrada u ulici. Jedini znak raspoznavanja su tri
gotsko-venecijanska prozora koja su okrenuta ulici. U gornjem delu prozora,
iznad ulaza, uklesana je u zidine kamena ploča i na njoj oklesan zapis: "Budi
blagoslovljen pri dolasku". Preko puta, na zidu zgrade s druge strane uske ulice,
urezan je drugi zapis: "Budi blagoslovljen pri izlasku". Na osnovu stila
sefardskog hebrejskog pisma, izgledno je da je ovaj zapis na kamenu uradjen u
18. veku.
Uzidjivanje sinagoge na tako ograničenom prostoru Žudioske ulice predstavlja
arhitektonsko umeće svoje vrste. Unutrašnjost ovog hrama nije se gotovo ni malo
izmenila od 1652. g., unatoč opravkama koje su tokom vremena vršene. Ženski deo
hrama sazidan je u 18. veku; Sveti orman, u izrazito baroknoj izradi, ukrašen je
sa četiri spriralno drvena stuba, iznad njega, barokni svod okrunjen kraljevskom
krunom, a u samom svodu, iznad vrata Svetog ormana, učvršćene
su dve ploče saveza od crnog drveta i na njima deset
zapovesti smedje boje, na zlatnoj podlozi. Bima i unutrašnjost sinagoge baroknog
su stila, slično baroknim sinagogama u Italiji.
Sinagoga u Splitu
Sinagoga u Splitu, koja se nalazi u uskoj uličici koja se naziva "Žudioski
prolaz", takodje je zaklonjena. Ona se nalazi na ulazu u nekadašnji geto. Spolja
nema
ništa što bi ukazivalo da je ovde hram. Ova sinagoga je sagradjena početkom 16.
veka. I pored svih izmena i restauracija koji su u ovoj sinagogi izvršavani
tokom vremena, sačuvan je izvorni stil gradnje iz perioda italijanske renesanse,
a posebno sveti orman, od belog mermera, ukrašen rezbarenim reljefima i umecima
od pločica od crnog mermera. Posebnost sinagoge bila je zbirka obrednih predmeta,
medju njima: svećnjaci od venecijanskog srebra i obredni predmeti od srebra i
bronze. Sve je ovo opljačkano ili nestalo za vreme Drugog svetskog rata.
Od ove se sinagoge razlikuju one u unutrašnjosti zemlje. Tolerantan stav koji su
turske vlasti zauzimale prema Jevrejima, bio je jedan od faktora za lokaciju
njihovih bogomolja. To nisu bile uske ulice u kojima su bile sakrivene sinagoge,
nego zdanja na glavnim mestima. I to je ono što je zajedničko za sefardske
sinagoge odnosno njihovo rasporedjivanje na otvorenom prostoru, u Jevrejskim
četvrtima.
Sinagoge u Sarajevu
Najstarija sarajevska sinagoga je "El. kal grande". Sagradjena je od zidova i
visokih polustubova, podupirača lukova, postavljenih na veoma malom prostoru.
Stoga je stvoren utisak da cela unutrašnjost sinagoge stremi ka nebu. Za vreme
Drugog svetskog rata ovaj hram je oskrnavljen i sve njegove vrednosti opljačkane.
Preostao je samo jedan zapis, visoko na svodovima, do koga nije stigla rušilačka
ruka. Na njemu se vidi datum podizanja zgrade ispisan navodom: "Na vratima Kćeri
Cijona radovaću se spasenju Tvome" (Ps.9, 15). Iz hebrejskih slova, označenih
tačkama, saznaje se da je izgradnja ove sinagoge završena 1827. g. Zgrada je
obnovljena i u njoj se danas nalazi Jevrejski muzej grada Sarajeva. Službeno ime
mu je Jevrejski muzej Bosne i Hercegovine.
Sinagoga Bet tfila na Bjelavama, u novom i otvorenom stambenom području grada,
bila je prostrana. Sveti orman, Bima, i unutrašnja dekoracija uradjeni su u
lakom
bečkom stilu. Raspored sedišta za vernike u ovom hramu se nešto razlikuje.
Redovi sa mestima za sedenje nalaze se levo i desno od bime i iza nje su
okrenuti u pravcu
svetog ormana (a ne kao što je uobičajeno u sefardskim hramovima, u kojima
sedišta okružuju bimu. Ženski deo, galerija izgradjena od drveta i oslonjena na
stubove, nastavlja se duž zidova, sa tri strane, severne, zapadne i južne.
Sinagoge u Bitolju
Velika sinagoga u Bitolju (Monastir, kako ga nazivaju Jevreji) bila je sinagoga
Portugal. To je bilo veliko zdanje, s visokim stropom. Izmedju zidova protezali
su se lukovi. Iz ruševina koje su preostale nakon rata, može se steći pravi
utisak o monumentalnosti tog objekta, koji je opljačkan i uništen.
Drugi hram naziva se Aragon. To je raskošni hram čiji strop podržavaju četiri
stuba. Zidovi su bili pokriveni crtežima na kojima su predstavljeni sedmokraki
svećnjaci (menore) i sijajuće sunce. Sa stropa je visio kristalni luster. Sveti
orman bio je posebno gradjen, kao naročita kućica ugradjena u istočni zid sa
svojom nadstrešnicom iznutra vezanom za istočni zid i zavesom izvezenom cvećem.
Na krovu zgrade bio je okrugao objekat sa dugačkim prozorima i na njemu kupola,
a sa strane još dve manje kupole, slično stilu izgradnji džamija u Bosni.
Sinagoga Ozer dalim u Sremskoj ulici, je skromna jednospratna zgrada, u čijem je
gornjem delu bila ženska galerija. Nad ulazom je bila postavljena ploča sa
posvetom iz koje se moglo videti, da je zgrada podignuta 1907. godine. Ploča je
bila ispisana sefardskim hebrejskim slovima, a čuva se u Jevrejskom istorijskom
muzeju u Beogradu.
Sinagoga El. kal del abašo je bila dvorana na drugom spratu uzane trospratnice,
u ulici gde su živeli siromašni Jevreji. U prizemlju, bila je
prostorija
škole Talmud tora, za decu. Sama zgrada
zbijena je izmedju malih trgovina i zanatskih radionica, koje su u prošlosti
pripadale Jevrejima. U sali hrama na stropu je ispisen datum koji najverovatnije
predstavlja vreme osvećenja 5.631-1871. godina. Na istočnom zidu, iznad svetog
ormana, okačena je velika ploča i na njoj crteži svetih mesta u Zemlji
Izraela. 1964. g. ova sinagoga služila je kao magacin za poljoprivredne
proizvode.
U Bitolju je bilo još nekoliko hramovs.: kal dela hevra, zatim sinagoga Haham
Solomon Levi i drugi.
Sinagoge u jevrejskoj četvrti Skopja
Sinagoga u Skoplju (Iškupija, kako su ga zvali Jevreji) podignuta je krajem
prošlog veka u jevrejskoj četvrti (Jevrejska mahala). To je bilo dosta veliko
dvospratno zdanje. U srednjem delu strehe ispod krova pokrivenog crepom nalazi
se arhitektonska dekoracija ukrašena štuko reljefom, nešto kao nadsvodjena
kapija izmedju dva stuba, na čijem čelu su tri dekorativna stuba. Vlasnici
jevrejakih kuća u gradu imali su običaj ukrašavati pročelja njihovih zgrada na
sličan način. To je bila novina iz oblasti arhitekture koja je uvezena iz Beča.
Dvorana bogomolje, sveti ormar, bima, okružena gvozdenom ogradom ukrašenom
Davidovim zvezdama, ženski deo hrama u obliku galerije na gornjem spratu,
iznutra, svećnjaci, dekoracije na zidovima - sve je uradjeno bez posebnog
ulepšavanja, a pod uticajem uzdržljivog stila unutrašnje arhitekture, koji je u
ono vreme preovladavao u Evropi. Gvozdena kapija i ogradjena lepa bašta,
zatvarali su hram s pročelja.
Stari hram u Beogradu
Ovaj hram nalazio se u jevrejskoj četvrti na Dorćolu, nastanjenoj u većini
Jevrejima. Bila je to jednospratna zgrada od opeka izgradjena u smeru
istok-zapad.
Sa njene istočne strane zaokružene prema unutra i spolja, u apsidi, postavljen
je sveti orman, a iznad njega veliki okrugao prozor, ugradjen u zid. Duž
severnog i južnog zida, ugradjeno je devet prozora sa svake strane. Iz ulaza na
južnoj strani vodile su stepenice prema galeriji ženskog hrama.
Nove sinagoge
Arhitektura sinagoga u Jugoslaviji, počev od sredine XIX veka, bila je pod
uticajem gradnje hramova, koji su u tom periodu podizani. Posebno je
preovladavao stil secesije. To su bila velika zdanja, pomešanih stilova -
gotskog, romanskog, mavarskog, istočnog islamskog, zatim baroknog i dekorativnog
koji su se sporili sa klasicističkom arhitekturom, a širili su se iz Belgije,
Engleske i Nemačke, a procvat doživeo u Beču, prilikom izgradnje trgovačkih
zgrada, hotela, železničkih stanica,
izložbenih paviljona i dr. U tom stilu su bile izgradjene sve sinagoge u
zapadnoj Evropi, pa i u Jugoslaviji.
Novi sefardski hram u Beogradu Bet Jisrael, podignut 1908. g. (arhitekta: Viktor
Azriel), izgradjen je u mavarskom stilu, sa evropskim dodatkom od dve loptaste
kupole. Ova sinagoga je porušena i sada je na njenom mestu smeštena Galerija
fresaka.
Sličnim stilom izgradjena je i sinagoga u Zenici, 1900. godine. Danas je u njoj
smešten Gradski muzej.
U Zagrebu je, 1868. g. izgradjena sinagoga u romanskom stilu (arhitekta: Franjo
Klajn). U Subotici je podignuta sinagoga 1902. g. (arhitekti: Marsel Komor i
Deže
Jakab), u Novom Sadu 1909. g. (Arhitekta: Leopold Baumhorn). To su velike
sinagoge čije su osobine arhitektonske mešavine mnogih stilova - romanskog,
baroknog i mavarskog, sa dva tornja na pročelju zgrada (kopija zvonika na
crkvama) i sa prozorima-rozetama, uobičajenim na gotskim crkvama u Evropi.
Sinagoga u Vinkovcima, koja je podignuta izmedju 1922-1931. g. (arhitekta:
Barnet) ima pročelje većih razmera, ukrašeno dekorativnim simbolima Art nouveau,
sa kupolom od osam rebara na krovu.
Velika sefardska sinagoga u Sarajevu (posvećena 14.IX 1930. arhitekta: Rudolf
Labinski iz Zagreba), sa ogromnom kupolom izgradjenom u istočnjačkom stilu,
besprekorno je čista i lepša od ostalih. Ovo zdanje razoreno je već prvih dana
nemačko-ustaške okupacije, u aprilu 1941.
Aškenaska sinagoga u Sarajevu (1902. g.) svoju arhitektonsku inspiraciju takodje
je našla u arhitekturi susednih bosanskih džamija. Njene četiri kupole veoma
liče
na kupole lokalnih džamija. Gradjevina i danas služi kao sinagoga, a sada i kao
jevrejski opštinski centar Sarajeva.
Sinagoga u Rijeci izgradjena je u kubističkom stilu sa orijentalnim spoljnim
ukrasima na prozorima. I ona je podignuta pod uticajem nove evropske arhitekture.
Ove sinagoge izgradjene su na inicijativu ljudi iz novog društvenog sloja,
jevrejskog dela stanovništva, koji su se obogatili. Oni su želeli da se približe
opštoj evropskoj kulturi i da joj nalikuju. Istovremeno, na taj način, hteli su
i demonstrirati svoj novi položaj u jevrejskom i opštem društvenom životu.
Umetnost nadgrobnih spomenika i njihovih ukrasa
Izgleda da su već u prvim vekovima naše ere, za jevrejske zajednice koje su
osnovane duž italijanske obale, poručivani sarkofazi ukrašeni jevrejskim
simbolima - za retka jevrejska naselja koja su postojala u Dalmaciji. U Solinu (Salona)
i na obližnjem ostrvu Braču, otkrivena su dva ulomka bočnih zidova mramornih
sarkofaga. Jedan od njih čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu, a drugi u
Jevrejakom istorijskom muzeju u Beogradu. Na njima se nalase reljefi menore. Dva
reljefa liče jedan na drugog i veoma je moguće da potiču iz iste klisarske
radionice. Ovaj oblik ukrašavanja jevrejskih sarkofaga bio je uobičajen na svim
obalama Sredozemnog mora, gde su postojale jevrejske zajednice.
Duhovni i verski opstanak jevrejskih zajednica na dalmatinskoj obali u
poslednjim vekovima rimske vlasti, bio je tesno povezan s jevrejskim opštinama u
Italiji. Svi
verski rekviziti, sa njihovim ukrasima, uvoženi su iz inostranstva is Zemlje
Israela, Aleksandrije ili Italije.
Crtež sedmokrake menore s lulavom (palmovom granom) i etrogom, šofarom (obredni
rog) i mahte (lopatica za žar sa Žrtvenika) sa strane bio je znak raspoznavanja
i simbol jevrejske nacionalne i verske identifikacije Zemlje Israela i u celoj
jevrejskoj dijaspori u svetu starine.
Menora se pojavljuje i u monumentalnoj umetnosti u slikarstvu, u mozaicima i u
vajarstvu kao i u primenjenoj sitnoj plastici (kao npr. na staklenoj amajliji
koja se nalazi u Solinu). I zaista, u jevrejskom grobu koji je pronadjen u
Duklji (Crna Gora), s kraja 3. i početka 4. veka, otkriven je, na severnom zidu
sarkofaga, višebojni crtež sedmokrake menore, etrog, lulav, ptica i zvezda. Ovaj
crtež nalik je na reljef koji se nalazi na jevrejskom sarkofagu, koji je
otkriven u Ostiji, kao i na seriji crteža koji su pronadjeni u jevrejskim
katakombama na Siciliji i u Rimu.
Uglavnom, datumi i izvori predmeta iz antičke jevrejske umetnosti u ovoj zemlji,
veoma su jasni. Ali i dalje je nadvijena tajna nad otkrićem raznih jevrejskih
znakova raspoznavanja, koji su pronadjeni u Čelarevu, kraj Bačke Palanke, oko 30
km zapadno od Novog Sada.
Pri iskopavanju groblja (nekropole) iz VII-IX veka koje je pripadalo
severno-mongolskom plemenu, Avarima, koji se nastanio u Panonskoj niziji,
otkriveno
je više od 130 ulomaka rimskih opeka, čini se u sekundarnoj upotrebi, s
primitivno urezanim menorama i s obe strane šofarima i etrogima. Na osnovu
oblika ovih menora pretpostavlja se da potiču iz 3. veka. Oblik sedmokrake
menore postavljene na tri noge istovetan je slikanim reljefnim i uklesanim
menorama iz istog perioda. Takodje, znak šofara koji je urezana pravouglasto,
ima ista sa obeležja, a s njim i etrog. Svi ovi oblici urezani su shematski i
nedovoljno precizno što govori da su ovi simboli bili priznati za jevrejsku
identifikaciju, neka vrsta jevrejskog znaka, i ništa više. Izvorni oblik i
upotrebu ovih sasuda su ljudi iz ove zabačene jevrejske
zajednice odavno zaboravili.
Pretpostavlja se, da su se ljudi koji su ovde živeli, bavili trgovinom i zanatom,
kao i opsluživali rimske legije koje su boravile na obalama Dunava. I relativno
mala količina jevrejskih natpisa svedoči o tome, da su članovi ove zajednice
živeli na marginama jevrejske tradicije i kulture iz tog vremena. Izlomljeni
ostaci rimskih opeka na kojima su bile urezane menore, bili su verovatno
upotrebljavani za nadgrobne spomenike za jevrejske žitelje, u jednom dužem
vremenskom periodu, čak i nakon propasti rimske vlasti.
U Čelarevu i u Duklji nikla je primenjena umetnost na licu mesta, u
unutrašnjosti zemlje, pa odatle i njen stil deluje jednostavno i i narodski,
suprotno onom na dalmatinskoj obali koji je, kao što je rečeno uvezen s druge
obale Jadrana, iz središta u kojima je vladala visoka klasična kultura.
Na koji način su stigli ulomci rimskih opeka ili Jevrejskih nadgrobnih spomenika
iz 3. veka do grobova Mongola ili Avara iz 9. veka - to je pitanje ostalo
neraščišćeno. Ali slični ukrasi, pravouglasto oblikovanog Šofara, reljefno
načinjene menore, kao i etrog i lulav, pronadjeni su na mramornoj ploči koja je
otkrivena u arheološkin iskopavanjima u gradu Priene, a na poluostrvu Levkas (Jonsko
more). Medjutim, pravouglasti oblik je slučajan i ne treba odatle izvlačiti
zaključak da je postojao neki uticaj izmedju Čelareva i Priene.
Tragovi jevrejskog prisustva na Dalmatinskoj obali
U srednjem veku, Jevreji Venecije pokušavali su da se nasele u gradovima na
obali Istre i Dalmacije. Ta nastojanja trajala su stotinama godina, a dokaz tome
su jevrejska imena mnogih mesta i ulica koja su se sačuvala do danas i koja
podsećaju da su nekada na ovim prostorima živeli Jevreji. Tako na primer u
Piranu postoji
Židovski trg, u Trogiru nalazimo Žudicu, izvan nekadašnjih zidina grada; u
Splitu Židovski prolaz koji smo već spomenuli. U Dubrovniku (Raguza, na
latinskom i italijanskom) se nalazi Žudioska ulica.
Ali unatoč tome, neznatne su jevrejske umetničke vrednosti koje su u ovim
mestima i njihovoj okolini pronadjene. U gradu Jelsi, na ostrvu Hvaru, nadjen je
spomenik ukrašen reljefom goluba, sa maslinovom grančicom u kljunu, unutar
barokne volute i u njoj, udubljenim sefardskim pismom, ispisano: Ovo je
nadgrobni spomenik časne starice Klare, udovice... U Bolu, na ostrvu Braču,
nadjena je bela mermerna ploča spomenika i na njoj, tankom i finom linijom,
uklesan andjeo raširenih krila, kako se stepenicama penje u nebo. Klasičnim
sefardskim udubljenim pismom urezan je tekst: Ovaj prijatelj otišao je kao svaki
andjeo / u Eden, da se odmori / u vrtu uži (vanja). Ova dva spomenika iz 17.
veka, dela ruku venecijanskih kamenorezaca, bila su čuvana u paviljonu na starom
jevrejskom groblju na Marjanu, u Splitu.
Sledeći spomenik i na njemu uklesan zapis sefardskim pismom, nadjen je u Malom
Lošinju. Tekst kaže: Gospodin Malahi-Merkadia, koji je preminuo u četvrtak, 23.
nisana 5466-1706. Odlomak tog spomenika i još jedno parče čuvaju se na terasi
Skupštine grada.
Posve su neznatni ostaci aškenaske kulture na ovom području i njihov je izvor u
Sloveniji. To su retki spomenici sa starim, uspravnim aškenaskim pismom. Taj
isti
stil pisma bio je uobičajen na aškenaskim prostorima u Zapadnoj Evropi, od
početka drugog milenijuma. Ostaci spomenika nadjeni su u Mariboru i Ptuju i to
iz 14. veka. Prvi spomenik čuva se u Gradskom muzeju u Mariboru (iz sredine 14.
veka, oko 100 godina pre nego što su Jevreji proterani iz grada, 1496. g.).
Spomenik iz Ptuja nalazi se u muzeju ovog grada. Prema datumu koji je na njemu,
on je podignut 1343. godine. U svakom od tri navedena područja u Jugoslaviji
na kojima su obitavali Jevreji, karakteristični su specifični ukrasi na
spomenicima. U zajednicama duž jadranske obale sačuvani su tragovi sefardskog
predanja. Spomenik ima oblik spuštenog krova, kao pokrivač sarkofaga,
isklesan iz jednog ka
kamena. U Rijeci, ugradjeni su ovakvi spomenici u zidove groblja. Mnogo
spomenici te vrste nalaze se na jevrejskom groblju na Marjanu. Na čelu mnogih
grobnih
kamena, iznad zapisa, ucrtani su i inicijali CMK, koji znači obeležje grobnog
spomenika.
Tradicija krovova sarkovaga koja je sačuvana u nizu spomenika iz 19. veka, u
preciznoj izradi, veoma je uočljiva i predstavlja model za celu grupu spomenika.
Takav je i nadgrobni kamen na grobu rabi Levi Nahuma, iz 1863. g. On je okićen s
tri krune: kruna šem-tov (dobrog imena), kruna Tore i kruna levita. Ovaj ukras
treba da simbolizuje ono što je napisano u Izrekama otaca (4, 17), sa malom
izmenom. Kruna kohena (sveštenika) na grobu Levi Nahuma zamenjena
je krunom Levija-levita, koja ukazuje na ime preminulog.
Dubrovnik je mesto uk kome se ukrštavaju mnogi kulturni i umetnički pravci i
uticaji. Ova se pojava najbolje primećuje na ukrasnim elementima nadgrobnih
spomenika, koji se sada nalaze na groblju Boninovo (datira od početka 19. veka),
na koje su 1911. preneseni spomenici sa starog groblja, od 16. veka na ovamo.
Njihova dekoracija ukazuje na italijanski uticaj. Takva je npr. i nadgrobna
ploča u znak sećanja na rabi Eliezera Rafaela Maestra, iz 1850. go., ukrašena
simbolom plemstva, kao u Italiji. Nas ovoj ploči uklesane su reči koje su
služile kao uzorak za ostale spomenike u Dubrovniku:
KRUNA
dobrog imena
n(adgrobni) s(pomenik)
starine i uglednog
dragog i istaknutog (čoveka) koji je
ugodno pevao
pesme Izraela, p(oštovanog) r(abi)
Eliezera Rafaela Maestra
S(ećanje na) p(ravednika neka je) b(lagosloveno)
D(uša mu podje) u v(ečni) ž(ivot) 11. dana meseca
švata godine 5610.
N(eka njegova) d(uša bude) p(ovezana) u p(ovesmo) ž(ivota).
Mnoge krune javljaju se u raznim oblicima, ali vidljiv je na njima uticaj
narodne umetnosti iz Bosne. Ornamenti su: nebeska tela: zvezde, sunce, mesec. Na
nekim drugim spomenicima pojavljuju se vaze cveća. Takav je ukras na nadgrobnoj
ploči rabi Josefa Mondolfa, iz 1847. godine.
Još o ukrasima na spomenicima
Na svakom mestu na jugu i istoku zemlje postoje svojevrsni ukrasi na jevrejskim
nadgrobnim spomenicima, koje su utvrdili njihovi stvaraoci (nejevreji) prema
svom
ukusu, bez predznanja o jevrejstvu i jevrejskom predanju. Čari davnina lebde nad
starim jevrejskim grobljem u Sarajevu. Pažnju mnogih privlače hebrejska slova i
ukrasi na velikim kamenim blokovima, kako je to u svojoj lepaj priči o ovom
mestu iskazao Ivo Andrić. (V. Spomenica 400, Sarajevo, 1966, str. 99-104). Kao
uzorci za sarajevske spomenike služili su radovi klesara bogumilskih (ili
patarenikih) stećaka iz srednjeg veka, koji su raštrkani po poljima Bosne i
Hercegovine. Medjutim, ima razlika i u obliku spomenika.
Spomenici uglednih članova jevrejskih opština ukrašeni su pastirskim štapom u
raznim oblicima, spomenik rabina opštine bilo je uobičajeno ukrasiti rukom koja
je dlanom bila položena na zid spomenika. Oni koji su grob obilazili ljubili bi
ruku rabina, kao što su to činili i za života. Postoje i reljefi polumeseca,
nebeskih tela i mačeva za vojnike. Spomenici pokojnicama ukrašeni su s
poluloptom. Nadgrobni spomenici u jevrejskim opštinama u Bosni nalik su na one u
Sarajevu, ali su manji.
Spomenici u Nišu ukrašeni su zmijama, okruglim izbočinama i reljefina koji
podsećaju na lik čoveka; ponekad nam reljefi na spomeniku pomažu da se oceni
starost spomenika, u slučaju da na njemu nema natpisa ili datuma. Na jednom
od spomenika uklesan je zapis iz godine 1771, pa se prema njemu može oceniti
starost drugih sličnih spomenika. U niškoj jevrejskoj opštini, koja je održavala
bliske odnose sa sefardskim opštinama južno i istočno od grada, postavljena su,
uz bezimene grobne kamene ukrašene zmijama, mermerni blokovi nalik na sarkofage,
na kojima je usečeno hebrejsko pismo, sa hvalospevima pokojniku. Takvi spomenici
u obliku sarkofaga nalazili su se u mnogim opštinama na Balkanu, a oni u Nišu
poručeni su i dovedeni spolja. Svi su ti spomenici iz 18. veka. U Prištini,
spomenici su ukrašeni finim, tankim otvorima vrčeva za i mirise, buketima cveća,
uglavnom ruža i čempresovog drveta, čiji je izvor u narodnoj umetnosti regije.
Ovde se nalaze i reljefi sa svešteničkim blagoslovom.
Na spomenicima u Bitolju ucrtani su znaci raznih zanata kojima su se pokojnici
bavili. Bilo je simbola verskih službenika, pisara svetih knjiga, obrednih
koljača, obrezivača i znakova zanatlija, kao nrp. makaze na grobu krojača, što
treba da znači da je pokojnik radio svoj posao pošteno. Običaj da se na spomenik
istakne
struka preminulog, bio je raširen kod svih sefardskih zajednica na Balkanu.
Ono što je karakteristično i zajednički raznolikim jevrejskim spomenicima u
celoj zemlji, to je hebrejsko-sefardsko pismo u raznim oblicima. Na većini
spomenika
ili sarkofaga u Sarajevu ili Nišu reljef uklesan na spomenik je plitak. U
Dubrovniku, na primer, na spomeniku Eliezera Maestra, klasična
sefardska slova udubljena su u
sam kamen. Tokom dugog vremena upotrebljavano je i sefardsko kurzivno pismo. To
je slučaj na nadgrobnim spomenicima Avrahama Koena iz Beograda i Mirjam Levi iz
Zenice, iz 1864. g.
Davnašnja sefardska tradicija je takozvano šuplje pismo, slova ispisana
obuhvatnom linijom, urezana na kamenu površinu, kao da slova svetle. Na mnogim
mestima upravo ovakva slova urezana su na nadgrobno kamenje. Na primer u Splitu,
na grobu rabi Jakova iz 1734. g., zatim u Sarajevu, na grobu Avrahama Montilja,
iz godine 1804.
Na otvorenom polju, na raskršću izmedju Dubrovnika i Sarajeva, u pravcu ka mestu
Stolac, preko puta bogumilske nekropole Radimlja, stoji usamljen nadgrobni kamen.
Njegov je oblik kao kuća s kosim krovom nalomljenog slemena, donekle nalik na
bogumilske stećke preko puta druma. To je spomenik za sećanje na rabi Moše
Danona iz Sarajeva. Na pročelju tog spomenika ucrtan je sledeći tekst:
Ovaj će kamen postavljeni
biti obeležje spomenika
nadgrobnog božjem čoveku
čija su dela čudesna
i o kojima će se (reči) za slavu njegovu točiti
pobožan i svet će se o njemu reći
ta on beše u(čitelj) i r(rabi naš)
veliki rav (majstor)
r(abi) Moše Danon n(eka mu je uspomena) b(lagoslovena)
i d(uša) u E(denu)
i... (?) dana 20. sivana 5590. godine
Odavde saznajemo, da je spomenik podignut u Junu 1830. g. S leve strane, na
malom krovu i na levom zidu, urezano je:
Pade (kruna)
u(čitelja i) r(abina našeg) Moše
Danona n(eka mu uspomenu)
b(lagoslovi) G(ospod)
Danas, 5. sivana 5589. godine.
Ovo znači da je rabin umro u maju 1829. g. U Sarajevu, o ovom pričaju ovako:
Sveti pravednik, rabi Moše Danon iz Sarajeva, odluči da se iseli u Zemlju
Izraela.
Stiže u Stolac i reče da će iste noći umreti i da želi biti sahranjen u mestu.
Kupi parče zemlje i bi tamo pokopan. Ostavio je sumu novca kojom bi se
finansirao minjan za Jevreje Sarajeva, koji će svake godine obići njegov grob i
izmoliti kadiš. Tokom vremena posvetio se grob ovog pravednika, kao čudotvorca.
Nerotkinje su počele da dolaze na grob i da se mole da im se povrati plodnost,
da zatrudne i rode, i behu uslišene. Jevreji Sarajeva bi svake godine, u
odredjeni dan sećanja, dolazili na grob da održe pomen i čitaju psalme. Tako su
radili sve dok je postojalo jevrejsko Sarajevo.
Nakon Prvog svetskog rata preostala su na ovom mestu dva spomenika. Na jednom
piše: "Arnold Silberstein, umro u 1898. Na drugoj spomen ploči nema nikakvog
obeležja.
Jevrejska pimenjena umetnost
Medju antičkim jevrejskim predmetima iz rimskog vremena, što znači od prvih
vekova naše ere, koji su pronadjeni na razvalinama Salone, današnjeg Solina,
otkrivena je mali stakleni privezak. To je naušnica ili privesak sa prstenom (polomljenim)
i lančićem sa sedmokrakom menorom, etrogom i lulavom. Ornament je uradjen
utiskivanjem pečata u masu stakla. Poreklo priveska je iz Zemlje Izraela, a
slične njoj pronadjene su i u Tiru (Cor) u hibanu i na Kipru. U Solinu su
takodje pronadjene glinene uljanice sa jevrejskim simbolima, u aleksandrijskom
stilu, koje su možda izradili jevrejski grnčari, preko mora na obližnoj
italijanskoj obali. Na jednoj takvoj uljanici koja je pronadjena u Škocjanskoj
Jami, u Sloveniji, utisnut je znak sedmokrake menore. I ova glinena uljanica
čije je poreklo iz Zemlje Izraela, unesena je preko mora, a i ona je iz istog
rimskog doba.
Unutrašnja dekoracija hrama, ukrasi Tore i obrednih predmeta u čast šabata i
praznika, stigli su u ova područja iz četiri pravca: Italija, Turska, Austro-ugarska,
a i iz samog okružja. Iz Italije, posebno Venecije, je poreklo bogate zbirke
obrednih predmeta koja se nalazila u splitskoj sinagozi (opljačkana u Drugom
svetskom ratu): kruna za Toru iz 1711. g.; Tas i Par Rimonim, iz 18. veka;
kutija za svitak o Esteri (Megilat Ester) izradjen od srebra, iz početka XIX
veka; srebrni svećnjak za Hanuku, sa bogatim baroknim floralnim ukrasom i
zapisom u sredini:
"Jer je zapovest svetiljka a Nauk svetlost (Izr 6,23)- godine: ovo je posvećenje
(Hanuka)" - poslednjim rečima obeležena 1724. godina.
I ukrasi za Toru u dubrovačkoj sinagozi potiču iz Venecije. Rimonim u obliku
tornjeva, Krune, na jednom od takvih upisan je i datum: "Godina stvaranja
ispuniće se (1711)". Tu su i tasovi, jad za čitanje Tore, vrčevi za kiduš,
svećnjaci za Hanuku.
Obalski gradovi, Split i Dubrovnik, bili su u XVIII veku stecišta jevrejskog
zlatarstva iz unutrašnjosti zemlje sa venecijanskom umetnošću. Proizvod ovakvog
susreta je srebrna kruna za Toru iz XVIII veka, koja se čuva u dubrovačkoj
sinagozi. Ova kruna je domaće izrade. Izradio ju je, na osnovu venecijanskog
modela, jevrejski zlatar iz Sarajeva za dubrovačku sinagogu. Nema takvu finoću
izrade kao venecijanski, a reljef je plastičniji od venecijanskog uzorka i ima
obeležja rada iz provincije. Na obrubu donjeg dela Krune urezana je sefardskim
pismom posveta "Sveto..... iz Raguze", što znači iz Dubrovnika.
Drugi izvor po značaju je onaj lokalni. Sefardski draguljari delovali su u
Sarajevu, Bitolju, Skoplju i Splitu. Obredni predmeti koje su oni stvorili,
radjeni su lokalnim narodnim stilom jevrejske umetnosti i postali tradicija koja
je trajala oko 200 godina. To je škola jevrejskog narodnog draguljarstva iz
Makedonije i Bosne. Primeri za ovu su srebrni povez za molitvenik, is 1788. g.,
iz Skoplja, koji se nalazi u Izraelskom muzeju u Jerusalimu. Srebrni povez
molitvenika za tri hodočasna praznika iz 1895. g. iz Skoplja, koji se čuva u
Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu; srebrna kruna Tore, ukrašena u gornjem
delu polumesecom i zvezdom, sa posvetom Hevra kadiši iz Skoplja, na donjem
obrubu, koja se takodje
nalazi u postavci Izraelskog muzeja u Jerusalimu.
Radovi jevrejskih draguljara iz Turske i uopšte i onih iz Izmira posebno su
treći izvor ukrasa Tore u regionu. Kao model služi par rimonim od srebra, iz
XVIII veka,
iz Sarajeva. Konusnog su oblika sa tučkom na vrhu, što je karakteristično za
jevrejske majstore iz Izmira od 18. veka pa nadalje.
Četvrti izvor su zemlje srednje i istočne Evrope, vreme kraj 19. veka. Tada je
celo područje zahvaćeno talasom obrednih predmeta, fabričke izrade, u Poljskoj,
Austriji i Nemačkoj. Na masovnim radovima može se uočiti nedostatak lepote i
odsustvo umetničke ruke. Ovakav proces rada priveden je kraju izbijanjem drugog
svetskog rata.
Svaka od tri skupine Jevreja koje su nastanile teritoriju Jugoslavije negovala
je svoju sopstvenu materijalnu kulturu i primenjenu umetnost. Sve se medju sobom
razlikuju. U opštinama duž obala Jadrana vezeni ukrasi na parohetima i
kaporetima, pokrivačima za bimu pri čitanju Tore, ogrtači i pojasevi za svitke
Tore i navlake za Megilat Ester iz 17. i 18. veka predstavljaju bogate barokne
ukrase, vezene zlatnim nitima, istovetni su onima koji su radjeni u Italiji u
tom periodu, a deo njih je i
otuda. Vezeni ornamenti za Toru aškenaskih Jevreja, koji su došli iz Austrije,
Madjarske i Galicije, u 19. veku i naselili se u gradovima severno od Save i
Dunava - siromašniji su od primenjene umetnosti na vez enim obrednim predmetima
koje su Aškenazi stvarali u zemljama odkuda su došli.
Vezeni ukrasi
Kod bosanskih i hercegovačkih sefarada, pa i kod onih u Srbiji, Makedoniji,
Bugarskoj, Grčkoj i Turskoj, uključivši i ostale zemlje Osmanskog carstva,
nastavljeno je prastaro predanje i zajedno s njim razvio se specifični i
samostalni lokalni stil u vezenim ukrasima u sinagogama, na svicima Tore i
ostalim kućnim detaljima, kao na primer i na odeći. Paroheti su uglavnom radjeni
od somota u boji
crvenog vina ili tamno plavoj, a takodje i u zlatno žutoj koja vuče na oker. Vez
je radjen zlatnim i srebrnim nitima, a ukrasi su bili floralno barokni s
posvetama i datumima.
U mnogim slučajevima paroheti su načinjeni od pokrivača za krevete kojem bi se
pridodali vezeni ukrasi u sekundarnoj upotrebi kao posvećeni dar jevrejske
porodice
sinagogi prilikom udaje ćerke ili za sećanje na majku porodice. Krevetski
pokrivač s vezom bio je uobičajen gotovo u svakoj turskoj kući. Medju sefardskim
Jevrejima prihvaćen je običaj da se takav vezeni pokrivač daruje, da bi poslužio
kao parohet za sveti orman i da se na njemu izvezu odgovarajuće posvete i
blagoslovi za tu priliku. Tora, ogrtač Tore, talit i tefilin, molitvenik i
vrećice za njihovo držanje, bili su medju malobrojnim predmetima koje su
izgnanici iz Španije i Portugala poneli sobom u vreme proterivanja. I to su bili
uzorci za sve ono što je stvoreno u narednim pokolenjima, na osnovu sefardske
tradicije i sve do naših dana. Ogrtač Tore izradjivan je od somota u crvenoj
boji, tamno crvenoj, u crveno-ružičastoj
boji vina, svetlo plavoj i plavoj, ljubičastoj i tamno ljubičastoj, žuto-zlatnoj,
oker i smedjoj boji. Na ogrtačima Tore, srebrnim i zlatnim nitima spreda,
izvezene su posvete, a naokolo bi bio izvezen bogat cvetni vez. Na gornjem delu
ogrtača Tore zašivan je čvrst pokrivač a na njemu dva otvora za "drvo života".
Bio je otvoren sa strane i širi u donjem delu. Na osnovu davnog sefardskog
običaja, ukrašavana su četiri ugla talita džepovima za rese, koji su pravljeni
četverougaono od somota i našivani na četiri kraja molitvenog ogrtača (talita),
boja im je bila ista kao i ogrtač za Toru. Mere kvadrata su bile 15x15 cm i na
njima je bilo izvezeno ime vlasnika i datum u obliku debelog cvetnog ukrasa koji
je bivao izvezen zlatom ili srebrnim nitima ili na debljem kartonu. Slični vez
ukrašava i vrećice za talit i tfilin i molitvenik, koji su takodje radjeni iz
somota i sličnih boja kao i ogrtači za Toru.
Detalji odeće
Odelo sefarada bilo je isto kao i kod gradskih stanovnika. Vlasti su
zabranjivale Jevrejima upotrebljavati zelenu boju. To je bilo dozvoljeno samo
Muslimanima. Fes
je bio tamno plave boje. (Istočnjački sefardi u Jerusalimu su nosili crni
tarabuš (fes), u znak žalosti za razorenim hramom.) Turban, parče tkanine koju
su haham i ostali verski službenici obavijali oko fesa, bio je u raznim bojama.
Medjutim, onaj koji su upotrebljavali ostali članovi zajednice, bio je
isključivo žut. Subotom i praznicima, muškarci su na odela oblačili "anteriju",
neku vrstu plašta, koji je bio dugačak i ukrašen vezovima po rubovima.
Žene su oblačile dugačke anterije sa širokim i otvorenim stranama. Subotom,
praznicima kao i prilikom porodičnih svečanosti nosile su dugačke bogatim
cvetnim vezovima ukrašene, veoma raskošne anterije, koje su oblačile na male
jeleke bez rukava, koji su takodje bili floralno ukrašeni. Fermen, deo odeće
koji izgleda kao anterija, je bio svečana "velika haljina", koju su žene
oblačile u posebno svečanim prilikama.
Kao pokrivač glave služio je "tokado" (u Bitoli "tokižo"), mala kapa od cvetne
tkanine, ili ukrašena vezom, malo iskošena prema vrhu. Oko nje su bili nanizani
nizovi bleštežih novčića, što se zvalo "frontira", nešto kao blistava traka na
čelu. Devojčice su na glavi imale skromnija pokrivala ukrašena samo s nekoliko
novčića.
Devojke su stavljale "tokado" ukrašen jednim velikim dukatom. Sve je to odjek
stare tradicije koja je sačuvana u odeći jevrejske žene u balkanskim zemljama.
Izvori te odeće datiraju iz dalekih španskih vremena. Ona je bila u upotrebi kod
sefardskih Jevrejki do prvog svetskog rata. Nakon drugog svetskog rata ovaj
način odevanja potpuno je isčeznuo.
Plastična umetnost kod Jevreja
Tokom prošlog veka, prodiranjem opšte evropske kulture u život Jevreja na
Balkanu, niknule su prve iskre jevrejske umetnosti u Jugoslaviji. Učitelji
jevrejskih umetnika u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu imali su diplome akademija iz
Minhena i Beča. Već pri prvom kontaktu sa svojim mladim učenicima ovi učitelji
su, zajedno sa samom umetnošću, upoznali svoje slušaoce sa stilom akademskog
slikarstva, posebno minhenske škole.
Mladi umetnici počeli su i sami odlaziti na akademije u Minhen, Beč i malo
kasnije u Pariz. Njihov je crtež veran prirodi, stilizovan. Bilo je medju njima
onih koji su prihvatili parisku školu, ali i takvih koji su pripadali slikarima
ekspresionistima iz srednje Evrope. Drugi su se poistovetili s radnicima u
njihovoj boli i siromaštvu i njihova je umetnost (uglavnom grafika) bila
protkana socijalnim - klasnim motivima. Prvi jevrejski skulptori sledili su svog
učitelja Meštrovića i njegov krug. Tokom vremena dosegli su snažan stepen
umetničkog izražavanja.
Jevreji umetnici u Jugoslaviji osetili su na svojoj koži dva svetska rata
uključujući nacističku okupaciju i proganjanja, zatim oslobodilački rat svoje
zemlje i genocid s jedne i, razlika bila, žudnju za zemljom Izraela, s druge
strane. Znaci vremena utisnuti su u njihova dela.
U šaci Jevreja umetnika koji su delovali u Jugoslaviji bilo je najboljih sinova
naroda, medju njima i istaknuti vodja radničkog pokreta u Jugoslaviji i jedan od
čelnika u vlasti. Takodje jedan broj najboljih jevrejskih omladinaca, članova
halučkih omladinskih pokreta, boraca u partizanskim redovima. Mnogi umetnici
Jevreji odvedeni su u koncentracione logore i tamo likvidirani od nacista i
njihovih domaćih pomagača.
Slikari
Leon Koen (1854-1934) je bio prvi poznati jevrejski
umetnika u Srbiji i Jugoslaviji. Rodio se u Beogradu, u siromašnoj porodici
krojača, kod kojeg je u detinjstvu radio
kao šegrt. Učio je slikarstvo i crtanje u Beogradu od 1881-1883. g. Stipendija
od srpskog Ministarstva prosvete omogućila mu je da stigne do Akademije za
umetnost
u Minhenu, gde je uskoro dobio nagradu za sliku "Josifov san". Slika je
romantična, verna minhenskjoj školi. Na početku je slikao u tamnim bojama
obavijenim misterioznošću. Tokom godina njegove su boje postale svetlije. Teme
koje su ga okupirale uzete su iz srpske prošlosti. Na primer, "Turci otimlju
Srpkinje za harem" i slike u romantičarskom duhu tog vremena: "Vizija", "Prolećna
simfonija", "Raj na zemlji", "Proleće" i motivi iz biblije i drevnog istoka kao
"Otmica" i "Harem". Koen je
mnogo izlagao u svojoj zemlji i inostranstvu. Većina njegovih slika nestala je
za vreme drugog svetskog rata. Manji broj je ipak sačuvan. Dvanaest slika nalaze
se u
Narodnom muzeju u Beogradu, tri slike u Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu
(jedna nosi ime: "Nakon pogroma"). Neke slike nalaze se i u privatnim zbirkama.
Mihajlo Štern (1881-1941) rodjen je u Budimpešti.
Detinjstvo i mladost proveo je u Bosni. Štern je bio slikar samouk. Radio je kao
ilustrator u sarajevskim i zagrebačkim novinama. Bavio se crtanjem portreta,
olovkom i tušem. Slikao je takodje i akvarele, uglavnom pejsaže. Prva izložba
njegovih radova bila je 1925. godine. Početkom Drugog svetskog rata odveden je u
Jasenovac i tamo ubijen. Njegova dela sačuvana su u porodici, u Jevrejskom
istorijskom muzeju u Beogradu i Umetničkom muzeju Kibuca Ejn Harod u Izraelu.
1981. g. prilikom 100 godišnjice rodjenja Mihajla Šterna, u Izraleskom muzeju u
Jerusalimu, održana je izložba njegovih dela.
Oskar Herman (1886-1974) rodio se u Zagrebu. Studirao je na Akademiji u Minhenu
i kasnije bio jedan od najistaknutijih umetnika u Hrvatskoj. Njegova dela puna
su siline i boje vezane za figurativni ekspresionizam u Evropi. Svoje slike
izlagao je na mnogim izložbama u Jugoslaviji i izvan nje. 1954. g. dobio je
nagradu grada Zagreba sa slikarstvo. Za vreme rata bio je interniran u Italiji.
Njegova dela nalaze se u Narodnom muzeju u Beogradu, Jevrejskom istorijskom
muzeju u Beogradu, Izraelskom muzeju u Jerusalimu, i u privatnim kolekcijama.
Moša Pijade (1890-1957) rodjen je u Beogradu. Od
detinjstva je bio slikar i crtač. 1905. g. učio je u školi za umetnost u
Beogradu. Sledeće godine odlutao je na Zapad i nastavio studiranje na privatnoj
školi za umetnost u Minhenu, gde je 1907. učio na Umetničkoj akademiji. 1909. g.
boravio je u Parizu. 1911. g. vratio se u Beograd i izdržavao od novinarskog
posla. 1913. g. bio je nastavnik crtanja u ohridskoj gimnaziji, što mu je
omogućilo da se, u slobodnom vremenu, posveti slikanju. 1914. g. vezao je svoju
sudbinu za revolucionarni pokret kojem je posvetio ceo život. Samo povremeno se
predavao slikanju. Bio je jedan od vodja partizanskog pokreta, a nakon rata
vršio je dužnost predsednika Savezne narodne skupštine. Moša Pijade bio je
takodje jedan od zamenika Predsednika SFRJ. Glavnina njegovih crteža posvećena
su liku čoveka, portretu i aktu. Moša Pijade je bio pravi slikar i za sobom je
ostavio oko 70 slika i 200 crteža. Sudelovao je u mnogim kolektivnim izložbama,
a 1952. g. izložio je u svom ateljeu u Beogradu, za uži krug, neke svoje
umetničke radove. Njegova dela nalaze se u Narodnom muzeju
Daniel Kabiljo "Danilus" (1894-1944) rodjen je u
Sarajevu. Slikarstvo je učio u Zagrebu i u Beču, a od 1925. g. u Sarajevu.
Privlačili su ga etnički motivi bosanske narodne odeće, a slikao je i likove
Jevreja iz Sarajeva i okoline. Prva izložba održana mu je u Sarajevu, a izlagao
je i u ostalom delu Jugoslavije i izvan nje. Dela iz njegove umetničke
zaostavštine predstavljena su, hp 1959. g., u Umetnikčkoj galeriji u Sarajevu,
zatim 1964. g. na Sarajevskom univerzitetu i 1965. g. u Galeriji za umetnost u
Banja Luci. Njegove slike nalaze se u porodičnoj zbirci, u Sarajevskom
Zemaljskom muzeju, Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu i u Umetničkom
muzeju u Ejn Harodu. Daniela Kabilja - Danilusa ubile su ustaške u logoru Stara
Gradiška, 1944. g.
Adolf Vajler (1896-1963) studirao je umetnost u
Zagrebu, Beču i Minhenu. Izlagao je zajednički sa Slavkom Brilom, 1922. g. u
Zagrebu. Većina njegovih dela uništena je za vreme drugog svetskog rata. Za
vreme nacističke okupacije uhapšen je, ali mu je uspelo pobeći u partizane.
Nakon rata vratio se slikarstvu. Izdržavao se kao šumar. Odlaskom u penziju
nastavio je da slika, a za svoje radove uzeo je teme iz vremena nacističke
okupacije i genocida nad Jevrejima.
Armin Rajzinger (1899-1945) rodio se u Staroj
Kanjiži. Od detinjstva je pokazivao talenat za slikanje. Tokom svog života
ukrašavao je mnoge sinagoge u gradovima Vojvodine. Za vreme nacističke okupacije,
odveden je na prinudni rat rad u Ukrajinu i tamo ubijen.
Marko Čelebonović, rodio se 1902. g. u Beogradu, a umro u San Tropeu 1986. g. Od.
1920. g. studirao je slikarstvo u Parizu. Za vreme drugog svetskog rata bio je
član francuskog Pokreta otpora i bio je jugoslovenski oficir za vezu kod
savezničkih snaga u Versaju i Frankfurtu. Njegova prva izložba održana je 1922.
g. u Parizu.
Sudelovao je na mnogim izložbama u Jugoslaviji i napolju. Njegov umetnički stil
vezan je za parisku školu. Bio je član grupe nezavisnih umetnika Jugoslavije.
Takodje je bio profesor na Akademiji za likovnu umetnost u Beogradu i predsednik
Saveza likovnih umetnika Jugoslavije. Mnoge godine života proveo je u Francuskoj.
Ivan Rajn (1905-1943). Rodio se u Osijeku. Već u
ranoj mladosti pokazivao je izraziti talenat za slikanje. Studirao je slikarstvo
u Beču, a diplomirao je na Umetničkoj akademiji u Zagrebu. Već kao 18-godišnjak
izlagao je svoje radove. Mnoge godine radio je u Parizu i tamo izlagao.
Postavljao je izložbe u Zagrebu i Beogradu. Bio je univerzalni akademski slikar.
Slikao je portrete, akt, pejsaže i mrtvu prirodu. Služio se uljanim i pastelnim
bojama, a bavio se crtežom i grafikom. U predvečerje drugog svetskog rata, 1940.
g., optužen je za levičarstvo i zatvoren. Uspeo je ipak da se vrati u Zagreb i
nastavi sa slikanjem. 1942. g. ponovno je zatvoren i poslat u prolazni logor
Kraljevica, a odatle u logor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije pridružio
se partizanima i pripadao poznatom jevrejskom Rabskon bataljonu. U jednoj od
borbi na oslobodjenoj teritoriji, 1943. teško je ranjen i podlegao ranama. Od
1946. g. Održane su mnoge izložbe njegovih dela, a poslednja od njih, velika
retrospektivna izložba, održana je u Zagrebu, u Muzeju narodne revolucije, 1982.
godine.
Dido Demajo (1906-1964) rodio se u Beogradu. Bio je
vrhunski grafičar. Već kao mladić od 18 godina bio je ilustrator u listu "Refleks
mladih", koji je izlazio u
Tina Marpurgo (1907-1943), rodjena je u Splitu.
Učila slikanje u Splitu i provela krade vreme u Italiji. Na njenoj izložbi,
priredjenoj 1930. godine u Splitu otkriven je njen veliki talenat. Slikala je
pejsaže Splita i okoline, mrtve prirode, realistički autoportreti u kome je
došao do izražaja njena lirizam. Samo je nekoliko njenih dela ostalo i čuvaju se
u Splitu. Ubili su je nacisti i sahranjena je u Jajincina (1943), kraj Beograda.
Bora Baruh (1911-1942) rodjen u Beogradu. Ranih
tridesetih godina bavio se slikarstvom, skulpturom i crtanjem sopstvenim snagama.
Istovremeno, završio je pravne nauke na Beogradskom univerzitetu. Uz pomoć
stipendije koju mu je dala Jevrejska opština u Beogradu, 1935. g. otišao je u
Pariz i tamo dosta slikao. Učio je u umetničkim studijima i posećivao umetničke
radionice i muzeje, do 1938. g., kada je proteran, pod optužbom da je delovao u
Komitetu za pomoć republikanskoj Španiji. Od tada, njegov život je bio niz
hapšenja, proterivanja i borbi, zbog čega je bio prisiljen da napusti umetnički
rad. 1938. g. ponovno je u zatvoru, kad se vratio u Beograd. To se ponavlja i
januara 1940. g. kad je uhapšen i poslat na godinu dana u logor za političke
zatvorenike. Odmah nakon okupacije, 1941. g., pobegao je s grupom zatvorenika
logora u Smederevu i stavio se na raspolaganje oslobodilačkoj vojsci. U jednoj
od borbenih akcija zarobili su ga Nemci i streljali ga u Jajincima, 1942. g.
Njegovo slikarstvo kombinovano je kasnim ekspresionizmom i
karakteriše ga raznolikost. Njegove boje su bogate, a teme različite:
autoportreti i portreti. Slike članova porodice i odišu lirskim stilom. Mnoge su
posavećene pejsažu, ulicama Pariza i Beograda. Slikao je svoj atelje i mrtvu
prirodu. Bavio se društvenim temama i mnoga njegova dela počivaju na toj osnovi.
Nastavio je sa slikanjem i u logorima, a i u partizanina, na svakom mestu i u
svakoj situaciji. Njegove slike nalaze se u porodici, zatim u Narodnom muzeju u
Beogradu, u Muzeju grada Beograda i u Umetničkom muzeju u En Harodu.
Daniel Ozmo (1912-1942) rodjen je u Olovu (Bosna), u
siromašnoj porodici koja se, dok je još bio dečak, preselila u Sarajevo. U tom
je gradu odrastao i živeo. Učio je u Umetničkoj školi u Beogradu, a posebno se
zanimao za grafiku. 1936. g. postavljen je za nastavnika crtanja u umetničkoj
školi u Sarajevu. Njegova grafička dela, naročito linorezi, posvećena su
radnicima bosanskih šuma, koji su mu prirasli za srce. Mnogo je crtao, a mnoge
slike radio akvarelom. U godinama 1934-1941. svoje radove izlagao je na mnogim
izložbama. Ozmo je nastavio s umetničkim radom takodje i u logoru, do poslednjeg
dana. Ubijen je u Jasenovcu, 5. septembra 1942. g. Njegova dela nalaze se u svim
javnim zbirkama u Sarajevu i Beogradu.
Djordje Bošan (1918-1984), rodjen u Subotici,
studirao na Akademiji za likovnu umetnost u Beogradu i diplomirao 1946. g. Počev
od 1956. g. radio je kao docent
Milan Štajner (1918-1984) rodio se u Sisku. Od
detinjstva se naslućivao njegov dar za slikanje. 1912. g. ulazi u školu za
umetnost i primenjenu umetnost u Zagrebu,
gde je diplomirao 1916. g. Bio je zarobljenik čari zagrebačkih pejsaža i crpeo
iz njih inspiracije za slike: Kiša, Pogled u dolinu Save, obadve u ulju. Njegovo
stvaralaštvo vezano je za evropski postekspresionizam. Štajner je slikao uljanim
i pastelnim bojama, a bavio se i crtežom olovkom, kredom i ugljem. Takodje je
radio linorez i litografije. Slikao je pejsaže, likove, portrete uključujući i
autoportret, kao i aktove. Njegova umetnička dela prikazivana su mnogo puta
nakon njegove smrti. Ona
se nalaze u Galeriji modernog pei Umetničkoj akademiji u Zagrebu, kao i u
porodičnoj zbirci u Zagrebu. Začudjuje obim njegovog umetničkog stvaralaštva
obzirom na kratak životni vek.
Josip Levi-Monsino, rodjen 1915. godine u Sarajevu.
Učio je slikarstvo kod privatnog učitelja. Još kao mladić preselio se u Beograd
da studira umetnost. Bio
Vajari
Početkom našeg veka stigla je umetnost skulpture i do jevrejske zajednice u
Jugoslaviji. Prvi jevrejski vajar u Jugoslaviji bio je
Slavko Bril (1900-1943), koji se rodio u Novoj Gradiški. Bio je samo
svojan umetnik. Sudirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu, kod Meštrovića i
drugih. U godinama 1922-1923. radio je u Beču, a od 1927-1928. u Parizu. Dva
svoja dela posvetio je liku Mojsija. 1925. godine stvorio je statu: Zračila koža
njegova lica. To je bronzani kip čija je visina 81 cm. 1936. godine vratio se
liku Mojsija i izvajao bronzanu bistu Mojsije sa dve zavetne ploče. Takodje je
uradio skulpturu Haluc (Pionir), u prirodnoj ljudskoj veličini. Bril je vajao i
iz drveta, stvarao mnoge kipove i reljefe (npr. spomenik Kralja Tomislava) u
sledećim mestima: Zagreb, Vinkovci i Osijek. Njegova dela izlagana su na
izložbama u Jugoslaviji i izvan nje, a nalaze se u Jevrejskom istorijskom muzeju
u Beogradu (Haluc, Mojsije sa dve zavetne ploče, kopija ove druge nalazi se u En
Harodu), zatim u privatnim zbirkama u Jugoslaviji i u Jerusalimu (statua Mojsija).
Bril je ubijen u Jasenovcu 1943. godine.
Hinko Jun (1891-1940) rodio se u Podgorcu kraj
Našica, u Hrvatskoj. Završio je strukovnu školu i Visoku školu za umetnost
(1911), obe u Zagrebu. 1912. godine studirao je na Akademiji za umetnost u
Firenci. Usavršavao se u keramici, u Čehoslovačkoj i u Beču i u školi za
primenjenu umetnost u Drezdenu. U godinama 1921-1924, u Zagrebu rukovodio je
odeljenjem za keramiku, a nakon toga bio je upravnik škole za primenjenu
umetnost. Svoje skulpture lio je u bronzi (Amazonka), ali većina dela je ipak
bila u keramici. Učestvovao je na izložbama u Firenci (1912-1914) i na izložbama
keramičke skulpture u Jugoslaviji i van nje, u mnogim evropskim zemljama. (0
njegovom bronzanom kipu Amazonka, v. Jevrejski almanah 1955/56.)
Berta Baruh, rodjena je 1911. godine u Doboju.
Bavila se keramičkom skulpturom ali i slikarstvom: portreti Daniela Ozme i drugi.
Pre rata učila je vajarstvo. Za vreme rata bila je zatvorena u logoru na Banjici.
Nakon oslobodjenja učila je u Umetničkom studiju u Sarajevu, u kome i danas živi.
Diplomirala je 1950. godine
Nandor Glid, rodjen 1924. godine u Subotici. Živi u
Beogradu. Jedan je od najistaknutijih vajara u današnjoj Jugoslaviji. Njegova
dela u celini, posvećena su ovekovečenju simbola naše epohe. Studirao je na
Akademiji za primenjenu umetnost u Beogradu gde je i diplomirao 1951. godine.
Dobitnik je mnogih nagrada za skulpturu u Jugoslaviji i izvan nje. Samostalno je
izlagao počev od 1963. godine i to u Somboru, Skoplju, Subotici i Beogradu.
Takodje je učestvovao na kolektivnim izložbama u Jugoslaviji, mnogim gradovima
Evrope i u Izraelu. Spomenici iz njegovog stvaralaštva podignuti su 1951. godine
u rudniku Jarandol, u znak sećanja na poginule rudare. Zatim, 1953. godine, u
Trebinju, u spomen palih boraca i žrtava fašizma, 1967. godine u Subotici za
sećanje na obešene borce protiv fašizma; 1968. godine u Dahau, u spomen žrtvama
holokausta i 1979. godine u Jad vašemu, u Jerusalimu, u znak sećanja na
nastradale u logorima smrti.
Oskar Nojman-Nemon (1906-1985) rodjen je u Osijeku.
Još u detinjstvu je ispoljavao neobičan talenat za vajarstvo. Kao djak petog
razreda Jevrejske škole izvajao je skulpturu sa nazivom Bol. Godinu dana nakon
toga uradio je portret svog učitelja i druge biste, kao na primer Pastir, Sfinga
i Sumnjalo. Završetkom gimnazije, pred maturu, izradio je bronzani reljef grada
Osijeka. Od tada radi samostalno. 1923. godine priredjuje svoju prvu samostalnu
izložbu, a godinu dana kasnije i drugu. 1924. godine odlazi na studije u Beč. U
tom gradu uradio je mnoge portrete glave i biste - bez posebne pomoći nastavnika
Akademije. Studirao je i u umetničkoj akademiji u Briselu. Od 1927. godine radio
je sam i stvarao portrete, mnoge glave i reljefe. Nojman je deset godina živeo u
Bolonji. Povremeno je prelazio u Francusku, Nemačku, Austriju i Englesku. Pre
izbijanja drugog svetskog rata nastanio se u Engleskoj, gde je stvarao do kraja
života. Izvajao je više od 200 portreta i bista poznatih svetskih ličnosti. Pred
njim su "sedeli" Zigmund Frojd i Vinston Čerčil (glava i spomenik u mermeru, u
visini od tri metra). Takodje je uradio i sopstvenu bistu. Pravio je medalje,
reljefe i kipove sa ljudskim likovima. Medju njegovim delima je i spomenik
žrtvama Holokausta. Ovo umetničko
delo otkriveno je 28. januara 1965. godine, u malom vrtu, preko puta kancelarije
nekadašnje Jevrejske opštine u Osijeku, njegovom rodnom gradu.
Umetničko stvaranje koje se razvijalo u Jugoslaviji i dobijalo polet izmedju dva
rata, nastavilo se je i u novoj domovini, Izraelu. Pre i posle rata u Izrael se
doselilo nekoliko umetnika iz Jugoslavije. Rihard Laufer-Rila, Aleks Levi,
pokojna Margot Loker, David Maestro, Šošana Mešulam, Djordje Nojhauz, Avraham
Omri, Felicija Frojndlih, Šošana Mandl, Piri Jarden, David Kalderon, pokojna
Tesa Rakoš, Dan Rajzinger i Ilana Šapir. Neki od ovih umetnika došli su u Izrael
još u mladosti, u okviru "omladinske alije", učili i usavršavali se u Izraelu i
danas su aktivni kao izraelski umetnici.
Muzeji i zbirke
Jevrejski istorijski muzej u Beogradu svoju glavnu dužnost vidi u tome, da
predstavi prošlost jugoslovenskog jevrejstva i da je ne prepusti zaboravu. To je
centralna
ustanova te vrste u ovom području. Kusto muzeja, Milica Mihajlović, rodjena
Kraus, nadležna je za umetničke zbirke, zajedno s Hedvigom Bošković, rodjenom
Brandajs, pod rukovodstvom i nadzorom prof. Vidosave Nedomački, pisca knjiege
Stara jevrejska umetnost u Palestini (izdanje na srpskom, 1964. godine u
Beogradu). Muzej se inače nalazi pod vodjstvom Izvršnog odbora, u okviru Saveza
jevrejskih opština Jugoslavije. Muzej zauzima jedan sprat u velelepnoj zgradi
koja je sagradjena početkom ovog veka i pripadala Jevrejskoj sefardskoj opštini
u Beogradu.
Što se tiče istorije ovog muzeja, odmah po oslobodjenju, dr Albert Vajs,
profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i predsednik Saveza jevrejskih opština
Jugoslavije, pozvao je sve posednike dokumenata jevrejskog sadržaja, kako bi se
osnovao Istorijski arhiv Jevreja Jugoslavije. I zaista, u periodu 1948-1953, dr
Hinko Gelb, iz Zagreba, sakupio je mnogo istorijskih dokumenata i time postavio
temelje Istorijskog arhiva.
1958. godine arhiv je već raspolagao sa više od 10.000 dokumenata i njihov se
broj stalno povećavao. Prikupljanje istorijske gradje pomogli su dr Zdenko
Levantal i dr Andrija Gams, oboje profesori univerziteta i funkcioneri Saveza
jevrejskih opština Jugoslavije (u prvim godinama nakon Holokausta).
1952. godine u okviru Saveza jevrejskih opština Jugoslavije formirana je
Komisija za kulturu, istorijsku dokumentaciju i brigu za Muzej. Na njenom čelu
je stajala
Luci Mevorah-Petrović, koja do današnjih dana nosi na svojim plećima brigu za
muzej, zajedno sa dr Lavoslavom Kadelburgom, predsednikom Saveza jevrejskih
opština Jugoslavije. 1953. godine otvorena je prva izložba, na osnovu
istorijskog materijala koji je sakupljen. Na njoj su izneseni snimci i dokumenti
iz nedavne prošlosti, ratnih godina i posebno iz ustanka. Muzej je otvoren za
javnost 19. maja 1960. godine a uoči otvaranja organizovana je izložba (pod
nadzorom Dušana Sindika) o istoriji jevrejske zajednice u Jugoslaviji.
Zahvaljujući naporima dr Vidosave Nedomački proširena je delatnost muzeja i od
šezdesetih godina su održavane sveobuhvatne izložbe, pokrenute su istraživačke
delatnosti i objavljena naučna dela. Muzej je bio inicijator Medjunarodnog
simpozijuma (o menorama iz Čelareva 1980). Danas, to je ne samo jedan od
najvažnijih muzeja u zemlji, nego i centralni jevrejski muzej na jugoistoku
Evrope.
7. oktobra 1969. godine Muzej je otvoren u obnovljenom obliku, a u vezi s
jubilejom Saveza jevrejskih opština Jugoslavije. Postavljena je stalna izložba s
namenom da osvetli poglavlja istorije jugoslovenske jevrejske zajednice, od
doseljavanja Jevreja do naših dana.
U obnovljenoj zgradi smeštena su odeljenja jevrejske arheologije, zatim istorija
naseljavanja Jevreja, prikazana na mapama jevrejskih opština, gde su označene i
jevrejske četvrti u raznim gradovima Jugoslavije. Tu su i fotografije sinagoga,
nadgrobnih ukrasa, primenjene umetnosti u sinagogama, jevrejskih praznika,
šabata, Purima, Pesaha, Roš hašana i Sukota. Pokazani su i običaji u jevrejskoj
porodici do kraja XVIII veka, pa razni zanati i zanimanja, ženska i muška nošnja,
naročito sefardskih Jevreja iz Bosne. Može se upoznati i sa životom jevrejskih
zajednicu u 19. i 20. veku, kultura, način vaspitanja i škole, organizacije i
kulturni klubovi, pevačka društva, književnost i sport. Nadalje, izložba nas
podseća na jevrejska udruženja i političke organizacije, cijonistički pokret,
omladinske
organizacije raznih političkih struja. Redjaju se imena i fotografije umetnika,
slikara i vajara, likovi ljudi i njihove delatnosti. Na kraju, posebna mesta za
literaturu i novinarstvo, a zatim ono najsvežije i najbolnije: rat i nacistička
okupacija, geta, pogromi i Holokaust.
Poseban naglasak dat je na udeo Jevreja koji su se istakli u partizanskom
pokretu i oslobodilačkom ratu i na pale borce u njemu. Takodje je istaknuta tema
o životu Jevreja nakon rata, obnavljanje Saveza jevrejskih opština Jugoslavije u
svim oblastima i aktivnost dr Alberta Vajsa, neimara obnove Saveza jevrejskih
opština Jugoslavije i života Jevreja.
Muzej objavljuje kataloge (na srpskom, uz engleski prevod) praćene uvodom u
člancima. Evo njihovog spiska:
- Jevrejski istorijski muzej, Beograd 1969, kratak vodič
- Metalni ukrasi za jevrejske praznike i običaje Tekst: Vidosava Nedomački,
1974.
- Izložba o revolucionarnoj porodici Baruh, porodica slikara Bore Baruha, 1976.
- Jevrejski vezovi na sakupljenim jevrejskim tkanjima. Tekst: Dr V. Nedomački.
- Džamila Kolomonos: "Poslovice i uzrečice medju sefardskim Jevrejima Bosne i
Hercegovine", u saradnji sa Savezom JOJ i Institutom Ben Cvi u Jerusalimu,
Beograd, 1978.
- Jezik, pismo i knjiga kod jugoslovenskih Jevreja. Tekst: Eugen Verber, Milica
Mihajlović i Hedviga Bošković, 1979.
- Menore Čelareva, katalog. U saradnji s gradskim muzejom Novi Sad, 1980.
- Jevrejske novine u Jugoslaviji do 1941. godine. Tekst: Milica Mihajlović,
1982.
- Praznički običaji kod Jevreja Jugoslavije. Izložbeni katalog, Beograd, 1986.
Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine u Sarajevu nalazi se u zgradi bivše sinagoge
"El kal grande". Ovaj novi muzej je otvoren za javnost 15. oktobra 1966. godine.
Kustos muzeja je Vedrana Gotovac. I ovaj muzej pretežno se bavi prošlošću
Jevreja iz ovog dela Jugoslavije, a naročito Jevrejske opštine u Sarajevu.
Izloženi eksponati sredjeni su u tri pravca: u prizemlju je predstavljen model
sinagoge u kojoj je sada smešten muzej, a sve to u sklopu jevrejske četvrti u
Sarajevu. U ovom modelu prikazana je unutrašnjost sinagoge sa Svetim ormanom,
bimom, nameštajem kao i izložba sinagogalnih utvari: parohet iz Travnika iz 18.
veka; jad za čitanje Tore i srebrni tas za Toru; talit i dva molitvenika u
srebrnom povezu, za šabat i praznik; dva svećnjaka za šabat i čaša za kiduš;
vezeni pokrivač za subotnje hlebove (halot) i kutija za mirise za izlazak subote.
Dva šofara za Roš hašana, tri svećnjaka za Hanuku i tri srebrne futrole za
svitak o Esteri. Zatim, tu se nalazi i odštampana kopija Sarajevske Hagade i
povećana, u boji, jedna od stranica Hagade, pa onda nož za brit mila (obrezivanje),
stolica za proroka Elijahua, beležnica obrezivača (moela), Šlomo Šaloma iz
Sarajeva i nadgrobni spomenik iz 18. veka koji je ovamo prenesen sa starog
sefardskog groblja u Sarajevu.
U ovom odeljenju izloženi su još detalji odeće lokalnih Jevreja za vreme Turaka.
Na izložbi koja govori o poznatim ličnostima, nalaze se i dokumenta o njihovom
delovanju, kao i mapa o naseljavanju Jevreja u Bosni i Hercegovini.
Na drugoj etaži posvećena je cela galerija doprinosu Jevreja nauci i kulturi
Bosne i Hercegovine, raznim organizacijama i društvenom životu Jevreja do drugog
svetskog rata, kao i jevrejskim novinama. U ovom odeljenju vide se i struke
kojima su se bavili Jevreji grada. Rekonstruisana je i limarska radionica, jer
je ta struka bila u rukama bosanskih Jevreja. Predstavljene su fotografije
lekara, zubara, apotekara, babica, trgovaca i istaknutih javnih ličnosti.
Medju njima, književnik Isak
Samokovlija, profesor Kalmi Baruh, književnik i preduzetnik Abraham Baruh i
slikari Daniel Ozmo i Danilus (Kabiljo).
Najviše odeljenje posvećeno je danima Holokausta nad lokalnim Jevrejima i
doprinosa Jevreja Bosne i Hercegovine narodnooslobodilačkoj borbi.
Muzej povremeno organizuje izložbe na temu jevrejske prošlosti u ovim krajevima.
Jevrejska umetnostu javnim zbirkama
U Povjesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu čuva se mala zbirka jevrejskih obrednih
predmeta za jevrejske praznike, uglavnom iz istočne Evrope, naročito Galicije.
Medju ostalim ovde su izloženi: Srebrni povez za molitvenik iz 18. veka, dva
viseća svećnjaka za večiti plamen, takodje iz 18. veka, instrumenti za
obrezivanje (brit mila) i knjiga Psalama, koja je odštampana u štampariji Propes,
u Amsterdamu, 1745. godine. Čuvena Sarajevska Hagada, iluminirani rukopis iz 14.
veka, iz Španije (Katalonije), čuva se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
U Muzeju za obrt, u Zagrebu postoji odeljenje Judaika. Upravnik muzeja, Fedor
Moačanin, organizovao je veoma uspelu izložbu jevrejskih obrednih predmeta,
1985. godine.
Jevreji u naučnom istraživanju
i umetnikčkom značaju
Istraživanjem istorije umetnosti i umetničke kritike bave se: prof. V. Nedomački,
koja se specijalizuje za jevrejsku umetnost i drevni istok; Oto Bihalji-Merin (rodjen
1904), stručnjak medjunarodnog ranga za Goju, za Carinika Rusoa i za naivnu
umetnost u svetu, koji je na ovu temu objavio mnoga dela i bio utemeljitelj i
osnivač Izdavačkog zavoda "Jugoslavija" (čija su izdanja izlazila na nekoliko
evropskih jezika).
Aleksa Čelebonović (1917-1987), slikar, profesor i kritičar umetnosti, član
medjunarodnih žirija; Solomon Berger, osnivač Etnografskog muzeja u Zagrebu.
24 works in 43 publications in 5 languages and 163 library holdings