U aprilu 1941. godine, nemačka vojska i njeni saveznici
Italija, Madjarska i Bugarska izvršili su invaziju Jugoslavije. To je bio kraj Kraljevine Jugoslavije. Kraljevska vojska se predala,
kralj pobegao, a državu su podelili osvajači. U Hrvatskoj, vlast je predata grupi od dvestodinjak
političkih prognanika, koji su se vratili iz emigracije u
Madjarskoj i Italiji. Kratko vreme nakon ove invazije na
Jugoslaviju započeto je s podizanjem logora, gde su
dovodjeni i zatvarani svi za novu vlast koja je uspostavljena pod
nemačkim pokroviteljstvom "nepoželjni elementi". Bilo je
nekoliko vrsta tako podignutih logora: privremeni sabirni
logori, odakle su zatvorenici odvodjeni u koncentracione
logore, prolazni logori, radni logori i koncentracioni
logori smrti. Jedan deo logora imao je privremen
status i služio samo za pogubljenja. Drugi logori postojali su duže
vreme. Pred kraj stravične vlasti formirani su specijalni
logori, koji su služili samo za spaljivanje tela ubijenih.
To je bio poslednji pokušaj koji su Nemci uradili kako bi
zataškali tragove svojih zverstava.
Potrebno je, medjutim, utvrditi neku razliku izmedju
logora koje su podigli Hrvati i Nemci i onih koje su formirali
Italijani. Prvi su bili namenjeni za uništavanje u okviru
plana za "konačno rešenje". Oni drugi služili su za sakupljanje
Jevreja kako bi bili zaštićeni i kako bi se sprečilo
njihovo hvatanje od strane Nemaca i njihovih vazala "ustaša".
Hrvatska, pod komandon Pavelića i njegovih "ustaša"
zauzela je čelno mesto i što se tiče broja logora koji su
na njenoj teritoriji podignuti (više od polovine svih dalje
navedenih logora bili su na području Hrvatske) i što se
odnosi na načine na koje su zatočenici usmrćivani.
Nakon Hrvatske došla je na red Srbija. Razlika u
izvršavanju zlodela izmedju ove dve oblasti bila je u sledećem: dok su u
Hrvatskoj celu rabotu izvršavali isključivo Hrvati, u
Srbiji su direktni izvršioci u većini slučajeva bili
sami Nemci. Tu je vlast imala nemačka vojska i njeni
pripadnici su svoj posao izvršavali sa hladnom sistematičnošću. U logorima u
Hrvatskoj ritam ubijanja bio je različit od jednog
logora do drugog, ali uvek surovo i služeći se raznim improvizacijama.
Na teritoriji Srbije, u borakom rudniku bakra, postojala je izvesna medjudržavna
saradnja: prisilni radnici bili su Jevreji dovedeni
iz Madjarske (iz Budimpešte i drugih madjarskih gradova) i Jevreji iz okupirane
Vojvodine kao madjarske radne čete. Za vreme
vraćanja tih radnika u Madjarsku 1944. godine,
izveden je takozvani "marš smrti"
u kojem su mnogi našli smrt. Potrebno je
posebno istaći ubistva u selu Crvenka (vidi u
nastavku). U delu Vojvodine koji je bio pod
madjarskom vlašću protutnjala
je, u januaru 1942. godine, čuvena "Racija",
poznata po zverskon načinu usarćivanja.
U području Šajkaša,
a posebno u Novom Sadu, za samo tri dana pobijeno je i podavljeno
1.300 ljudi od kojih su većina (870) bili Jevreji.
Ostatak su bili Srbi.
Logori su bili podignuti u blizini Subotice i
Zrenjanina (ranije Bečkerek), a u proleće 1944. godine podignut je prolazni
logor (na putu za Aušvic) u gradiću Bačka Topola. U
tom logoru izgubilo je život više desetina Jevreja.
Nekoliko stotina zatvorenika iz radnih četa otpremljeno je
u Ukrajinu gde su upotrebljeni za čišćenje minskih polja i na ostalim
opasnim radovima. Samo mali broj uspeo je da preživi
(manje od jednog na hiljadu).
U Makedoniji i u Pirotu, koji pripada Srbiji, vlast
je imala bugarska vojska, verni saradnik Nemaca pri izvršavanju njihovih
zločinačkih dela. Bugarski vojnici i policija, sa besprekornom
pedanterijom izvršavali su takozvane rasne zakone.
Proces je obično zapožčinjao sa oduzimanjem
gradjanskih prava Jevrejima. Nakon što je postignut sporazum
izmedju Himlerovog izaslanika za Sofiju i Komesarijata za
jevrejska pitanja, pohvatano je više od 7.000 Jevreja, stanovnika Bitolja
(Monastir), Skoplja, Štipa i Pirota. Svi
su transportovani železnicom za Treblinku. Niko od njih
nije se vratio.
Kao što je rečeno, situacija u oblastima koje su
držali Italijani bila je u mnogočemu drugačija. Istina i u
tim područjima bili su formirani logori za sakupljanje jevrejskih
izbeglica, ali isti su služili za odbranu zatvorenika. U njima nije bilo ni
mučenja ni ubijanja. Iako su
nemačke vlasti vršile pritisak na Italijane i tražile
da im se izruče jevrejski zatvorenici, Italijani su na
sve moguće načine, pod raznim izgovorima, izbegavalia da
to urade. Takvi logori postojali su na jadranskim ostrvima Korčula, Brač,
Hvar i najvažniji medju njima onaj
na ostrvu Rab.
Istovremeno treba istaći da, u ratu s jugoslovenskim partizanima, italijanska
vojska nije se ustezala od raznih represalija,
proganjanja i zatvaranja, pa i paljenja čitavih sela
osumnjičenih za saradnju s neprijateljem. Italijani su takodje ubijali po
kratkom postupku pred vojnim sudovima borce koji su
im pali u ruke. Medju njima je bio Pavle Pap, posle
rata proglašen za narodnog heroja. Medjutim,
Italijani nisu proganjali Jevreje zbog same činjenice
što su pripadali toj veri. Ko god u njihovim očima nije bio sumnjiv zbog
naklonjenosti komunistima ili nije ispoljavao neprijateljstvo prema vlastima,
nije bio proganjan. Takav dualizam je došao do izraza u
ličnosti italijanskog generala Maria Roate, komandanta
druge italijanske armije. Nakon završetka rata, jugoslovenske vlasti
tražile su od Italije da im izruči Roatu, kao ratnog
zločinca i odgovornog za proganjanje njenih
stanovnika (nije izručen i umro je kao slobodan gradjanin), medjutim, taj čovek
je dozvolio Jevrejima siguran boravak na području pod
njegovom komandom. Šta više, pomagao je i
italijanskom ministarstvu inostranih poslova u raznim
manevrima oko izbegavanja odgovora na stalne pritiske
Nemaca da im se izruče Jevreji, koji su našli utočište u
Italiji.
Medjutim, kad se sve sabere, više od 80% Jevreja u Jugoslaviji izgubilo je
živote. Makedonski Jevreji poubijani su gotovo do
poslednjeg; procenat nastradalih u Hrvatskoj i Srbiji iznosi
blizu 85%; Jevreji Banata (istočni deo Vojvodine, pojas koji je
predat Nemcima odnosno nemačkoj vojsci i "folksdojčerima") zbrisani su
gotovo potpuno. Broj žrtava u drugim predelima Bačka,
Baranja, Medjumurje, Dalmacija bio je mnogo manji. Uglavnom zbog
mogućnosti bežanja i nalaženja utočišta u Budimpešti s
jedne i blagonaklonog odnosa italijanskeih
vlasti, s druge strane.
Uprkos obimnim istraživanjima u okviru Saveznog vojno-istorijskog instituta u
Beogradu, do sada nisu objavljena sva saznanja o
logorima. Vrlo je verovatno da će se otkriti još mnogo mesta, na
kojima su učinjena zverstva nad Jevrejima. Medjutim,
zahvaljujući pedantnom prikupljanju ovih
materijala, koje je uradjeno na inicijativu republičkih komisija za utvrdjivanje
ratnih zločina, stavljene su nam na raspolaganje
mnoge pojedinosto o svemu onom što se dogadjalo. U
nastavku, biće nabrojani svi aktivni logori koji
su postojali na teritoriji cele Jugoslavije za vreme okupacije.
Oni će biti navedeni po abecednom redu.
Index:
Bačka Topola
Banjica
Begeč
Beograd
Bor
Bosanski Petrovac
Brač
Bročice
Bubanj
Crvenka
Danica
Djakovo
Gornja Rijeka
Dubrovnik
Gospić
Hvar
Jabuka
Jadovno
Jajinci
Jasenovac
Kosovska Mitrovica
Kraljevica
Krapje
Kruščica
Ledine
Lepoglava
Loborgrad
Metajno
Niš
Novi Bečej
Novi Sad
Pag
Palić
Pančevo
Priština
Rab
Sajmište (izmedju
Beograda i Zemuna)
Sisak
Skoplje
Slano
Stara Gradiška
Subotica
Šabac
Tenje
Topovske šupe
Vinkovci
Vukovar
Zagreb
Zasavica
Zemun
Zrenjanin
Bačka Topola
Bačka Topola je gradić u središnjem delu Bačke, na železničkoj pruzi Novi Sad -
Subotica - Baja. Nakon što je partija Strelastih krstova primila vlast iz ruku
Nemaca, u martu 1944. godine, podignut je u tom gradiću prolazni logor, pod
upravom madjarskih vlasti. U tom logoru sakupljeni su ostaci jevrejskih grupa iz
Bačke koji su još ostali u životu, da bi uskoro bili otpremljeni za Aušvic.
Uslovi u tom logoru bili su strašni, na desetine nesrećnika umrlo je od bolesti
i gladi. Prema proceni kojom raspolažemo kroz logor je prošlo više od 300
Jevreja na putu za "istok" odnosno za Aušvic.
Banjica
Ovaj logor podignut je u Beogradu, u junu 1941. godine. Zvanično logor je
bio pod upravom lokalne marionetske vlasti koju su postavili Nemci. Medjutim,
sami Nemci su budno pratili šta se u njemu odvija. Logor na Banjici bio je
namenjen za zatvaranje svih protivnika vlasti, a istovremeno služio kao jezgro
za organizovanje prinudnih radnika, koji su zatim upućivani na izvodjenje javnih
radova čak i u samu Nemačku – na zahtev organizacije TOT. Deo zatvorenika
odvodjen je na stratiše u selo Jajinci (vidi o njemu u nastavku). Prema
zvaničnoj proceni, kroz kapije ovog logora prošlo je oko 24.000 ljudi, medju
njima 2.200 žena. Ovaj logor služio je takodje i kao neka vrsta sabirnog centra
iz kojeg su uzimani taoci i izvodjeni na streljanje, u svakoj prilici kad bi
bila izvršena neka diverzantska akcija protiv nemačke vojne sile na tlu Srbije.
Medju odabranim za streljanje prvi su uvek bili Jevrejai. Viš Više od 500
Jevreja koji su bili zatvoreni u ovom logoru, umrli su ili streljani. Od ovog
broja, oko 200 ljudi otpremljeno je u logor "Sajmište" (vidi u nastavku) na
likvidaciju. Jevrejske žrtve iz logora na Banjici bile su gulavnom iz Beograda.
Jedan od njih bio je i lekar, Dr Bukić Pijade, vodeća ličnost sefardske optšine.
Medjutim, bilo je u njemu i žitelja iz Bačke. U taj logor dovodjeni su takodje i
zarobljeni partizani. Početkom 1944. godine logor na Banjici je likvidiran (približavanjem
oslobodilačke vojske).
Begeč
Selu u Bačkoj (Vojvodina). Otprilike mesec dana nakon okupiranja doveli su Nemci
na imanje Vidić nekoliko Jevreja iz Novog Sada. To su uglavnom bili imućni
gradjani ili su ih barem takvim smatrali madjarski okupatori. U julu 1941.
godine oslobodjeni su posle plaćanja otkupnine. Na taj način, ovaj se logor može
nazvati "logor za ucenu". Samo oslobadjanje je bilo za kratak period jer je
ubrzo većina Jevreja iz Novog Sada mobilisana u radne čete i samo je mali broj
od njih preživeo.
Beograd
Prestonica Srbije i jugoslavije pogodjena je strahovitim bombardovanjem nemačkog
vazduhoplovstva izmedju 6-10. aprila 1941. godine. Od posledica ovog
bombardovanja nastradalo je desetine brigada ljudi a medju njima je bilo i
Jevreja.
U Beogradu je stacionirano sedište nemačke Vrhovne komande za područje Srbije.
Odavde su odlazila naredjenja za uništavanje Jevreja.
U Beogradu su takodje bile kancelariji Gestapo-a i SS trupa, koje su nadgledale
izvršavanje naredjenja za uništavanje. U predelima grada bilo je i posebnih
stanica za uništavanje: Banjica, Sajmište, Topovske šupe. Nedaleko se nalazi i
selo Jajinci gde su takodje ubijani Jevreji.
U centru grada, na Tašmajdanu, sakupljani su Jevreji taoci i odavde udvodjeni na
streljanje. Danas se na tom mestu nalazi moderni sportski centar.
Likvidiranje beogradskih Jevreja kojih je, na početku rata, bilo više od 10.000,
izvrošeno je veoma brzo.
Bor
Grad i rudnik bakra na severoistoku Srbije. U leto 1943. godine kraj rudnika je
podignut radni logor. Po zahtevu nemačkog Rajha, madjarske vlasti su prihvatile
da mobilišu 10.000 ljudi za rad u rudniku. Madjarska vlada odazvala se ovom
zahtevu i organizovala četiri ljudska transporta iz Madjarske, od kojih 100
Jevreja iz okupirane Bačke. Madjarska vlada imenovala je i komandanta i
postavila stražu na teritoriji Srbije. Zatvorenici su radili pod teškim uslovima
i mnogi od njih umrli su usled malaksalosti ili bolesti. U ovom logoru radilo je
više od 6.000 madjarskih Jevreja.
Zbog skorog dolaska partizanskih jedinica u septembru 1944. godine odlučeno je
da se logor isprazni. Zatočenici, njih oko 3.600, povedeni su peške, uz
divljanja, izgladjivanja, batinjana i ubijanja. Tokom ovog "marša smrti", do
dolaska u Crvenku, pomrlo je 700 Jevreja. Kad su stigli u Bačku ubijeno je još
na stotine članova njihovih porodica. U madjarsku je stigla tek trećina od onih
koji su pošli na put. Većina je od tamo oterana u koncentracione logore u
Nemačkoj. Samo mali broj je spasen.
Dolaskom partizanskih jedinica iz sastava osme srpske divizije sprečen je
odlazak sledeće grupe zatvorentika iz Bora. Izvestan broj oslobodjenih prisilnih
radnika priključio se narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije.
Bosanski Petrovac
Sabirni logor u koji su, od jula 1941. godine, dovedenki Jevreji iz Bihaća i
okoline. U septembru 1941. godine zatvorenici su prebačeni, preko Prijedora, u
Jasenovac i Staru Gradišku i tamo ubijeni. Za vreme prolaska kroz Prijedor
nekolicini je uspelo pobeći.
Brač
Veliko ostrvo, južno od Splita. U novembru 1942. podignut je ovde logor za
jevrejske izbeglice, koje su uspeli pobeći iz Nezavisne Države Hrvatske. Brač je
potpadao pod područje II, koje je bilo pod italijanskom vlašću. Krajem maja
1943. likvidiran je logor a njegovi internirci sprovedeni na ostrvo Rab.
Bročice
Selo u kojem je podignut logor smrti poznat po imenu Logor II u okviru sistema
logora Jasenovac. Prvi zatočenici dovedeni su ovamo u septembru 1941. i do kraja
godine većina
je pobijena. Oni koji su preostali prebačeni su u logor III ("Ciglana"). Prema
proceni kojom raspolažemo tamo je našlo smrt oko 8.000 zatvorenika.
Bubanj
Ovo mesto predstavljalo je stanicu za uništavanje. Nalazi se u blizini Niša, u
centralnoj Srbiji. Iz logora se nazivao Crveni krst u Nišu, prevoženi su
zatvorenici u Bubanj i tu su ih streljali nemački vojnici ili pod nemačkom
komandom. Ova stanica formirana je sredinom oktobra 1941.
godine i funkcionisala oko dve godine, do 17. Oktobra 1943. godine. Kroz nju je
prošlo oko 800 duša. Od njih, oko 600 Jevreja. Medju ovim Jevrejima bili su
članovi opštine u Nišu (više od polovine) i žitelji palanki i sela u Srbiji.
Takodje, ovamo je dopremljeno 150 izbeglica iz Centralne Evrope koji su se
zatekli u Jugoslaviji, od kojih 120 žena, dece i staraca. U februaru 1942.
godine oni su odavde prebačeni u logor Sajmište u Beogradu.
Crvenka
Selo u Bačkoj, izmedju Kule i Sivca. U ovom mestu ubijeni su prisilni radnici iz
Madjarske, kao i zatvorenici dovedeni s okupiranih područja Vojvodine (koja se u
Madjarskoj, za vreme II svetkog rata zvalo Délvidék). Oni su bili na putu iz
rudnika Bor, u Srbiji, za Madjarsku - sa sprovodnicima, madjarskim fašistima,
koji su trebali onemogućiti pokušaje partizanakih jedinica i boraca Crvene
armije da se približe zarobljenicima. U ovom maršu smrti bilo je više od 6.000
Jevreja koji su bili mobilisani za rad u rudniku. Oni su pošli na put u dve
grupe: prva, od 3.600 ljudi, krenula je 17. septembra 1944; druga, u kojoj je
bilo 2.500 ljudi, pošla je na ovaj "put" 19. septembra 1944. Prva grupa stigla
je u Mohač (Madjarska) i odatle otpremljena u nemačke logore. Druga grupa,
iznemogla i izgladnela, stigla je u Mohač 7. i 8. oktobra. Tamo ih je dočekalo
pravo klanje a ubijeno je oko 1.000 ljudi (ne postoje tačni podaci, ali procene
govore da je ubijeno izmedju 700 i 1.500 ljudi). U opisu genocida madjarskog
jevrejstva ovo poglavlje poznato je pod imenom krvoproliće u Crvenki. Medju
pomenutim žrtvama bilo je i nekolicina članova jevrejskih opština iz Bačke.
Danica
Ovaj logor podignut je u fabrici koja je bila u jevrejskom vlasništvu. Fabrika
se nalazila u blizini grada Koprivnica, u selu pod imenom Drnje. To je bio prvi
koncentracioni logor kojeg je podigao hrvatski fašistički režim. Logor je
proradio krajem aprila 1941. i služio za
sakupljanje Srba, Jevreja (oko 500) i komunista. Medju uhapšenima bilo je žena i
dece. U logoru je boravilo u proseku 3.000 ljudi, a sve skupa kroz njega je
prošlo više od 5.000 ljudi i žena. U tom broju bilo je i 300 omladinaca koji su
dovedeni iz Zagreba, većina aktivni članovi SKOJ-a, ali bilo je medju njima i
pripadnika Hašomer hacaira. Zatvorenici su obavljali veoma teške i iscrpljujuće
radove, trpeći batinjanja i izgladjivanje. Jevrejska opština iz Zagreba slala je
pakete s hranom, ali su ih u najvećem broju slučajeva zaplenile ustaše. Iz ovog
logora zatvorenici su poslati u logore smrti Gospić-Jadovno, Pag, Jasenovac i
Stara Gradiška (o njima u nastavku).
Djakovo
Grad u Slavoniji. U decembru 1941. godine stigle su u ovdašnji logor dva
transporta žena i dece iz Bosne. Većina je bila iz Sarajeva (njih oko 2.000, sve
Jevreji sem pedeset žena Srpkinja). U to vreme kapaciteti logora u Hrvatskoj
bili su prepunjeni i policija Osijeka (glavni grad Slavonije) dobila je
naredjenje da pronadje smeštaj za proterane iz Bosne. Uz pomoć Jevrejske opštine
u Osijeku uspostavljen je logor u napuštenom mlinu u Djakovu. Jevrejska opština
preuzela je brigu o snabdevanju hranom. U february 1942. dovedeno je u logor
Djakovo još 1.200 srpskih i jevrejskih žena iz logora Stara Gradiška, koji je
bio zahvaćen trbušnim tifusom i dizenterijom. Pošto nije bilo drugog mesta,
prispele žene uvedene su u jednu napuštenu štalu. Napolju je tada bila
temperatura od -30 stepeni. Mogućnosti Jevrejske opštine u Osijeku bile su
ograničene i prikupljena hrana nije bila dovoljna za sve. Stanje se naročito
pogoršalo u martu 1942. godine kada je za komandanta logora postavljen zločinac
Matijević. Gotovo sve pošiljke hrane za zatvorenike su zaplenili stražari
logora. Početkom juna logor je likvidiran i žene koje su još ostale u životu
prebačene za Jasenovac. Za vreme postojanja logora u Djakovu ubijeno je ili
umrlo oko 600 Jevrejki i 20 srpskih žena. Čuvar Jevrejskog groblja u Djakovu
potajno je vodio spisak umrlih i nakon završetka rata označeni su grobovi i
podignuti spomenici. Svake godine se na ovom groblju održava pomen žrtvama.
Gornja Rijeka
Naselje kod
grada Križevci, u Hrvatskoj. U novembru 1941. tamo je podignut logor za žene i
decu. To je bio ogranak logora Loborgrad. Ovamo su uglavnom dovedene srpske žene
i deca iz Bosne i nešto Jevrejki. Početkom 1942. u tom logoru bilo je zatvoreno
250 žena. Krajem marta 1942. godine 140 srpskih žena prebačeno je u Zemun a
odavde, one zdravije, na rad u Nemačku. Razlog za podizanje ovog logora bio je
izgleda u tome što je u Loborgradu bila strahovita stiska smeštajnih kapaciteta,
a logor Jasenovac "nije bio otvoren za žene. Poznato je, da je u aprilu 1942. u
Gornjoj Rijeci bilo 73 jevrejske žene. U leto 1942. godine logor je likvidiran,
a preostale žene vraćene u Loborgrad. Nakon oslobodjenja ovde je pronadjeno više
od sto lešava dece.
I iz ovog
logora zatvorenici su transportovani u logore smrti Gospić-Jadovno, Pag,
Jasenovac i Stara Gradiška.
Dubrovnik
U
predgradjima ovog grada - Lopud, Gruž, Kupari italijanske vlasti koncentrisale
su nekoliko stotina mesnih Jevreja i izbeglica, uglavnom iz Bosne i Hercegovine.
Mesta internacije bila su hoteli u kojima su u mirna vremena letovali turisti.
Internirci su ovde zadržani od novembra 1942. do maja 1943. godine. Tada je
većina prebačena u logor na Rabu.
Gospić
Gradić u Lici. U junu 1941. podignut je prihvatni logor za Jevreje, 4 km od
grada. Njih 2.000 smešteno je u štalama i pastirskim skladištima. Ali već u julu
iste godine veći broj ovih zatočenika preseljen je u logor Kruščica. 20. avgusta
žene su prebačene u Jastrebarsko i tamo im se zameo i trag. Logično je
zaključiti da su tamo ubijene. Muškarci su prebačeni u Jasenovac. Deo
zatvorenika prevezen je na ostrvo Pag. Preostali su, krajem jula i početkom
avgusta, ubijeni u okolini Jadovna. Razlog što su zatvorenici razaslati na više
raznih mesta bio je taj što je izmedju Hrvatske i Italije postignut sporazum
prema kome će Italijani, počev od sredine avgusta, ući u ove delove Like i zato
su ustaše počistili ovo područje jer su tačno pretpostavili da će Italijani
zaštititi zatvorenike. I, zaista, italijanske
su jedinice spasile nekoliko Jevreja prebacivši ih na područje pod njihovom
komandom. Ali sve do njihovog zvaničnog ulaska u grad Gospić, u septembru 1941,
Italijani se u praktičnom smislu nisu mešali u ono što se u samom gradu i
okolini dogadjalo. Na neki način je za čudjenje što se Italijani nisu više
angažovali i pokušali spasiti više Jevreja i što nisu onemogućavali njihovo
proganjanje i ubijanja. Možda su još bili daleko od mesta dogadjaja ili je
verovati da je većina zverstava izvršena pre njihovog dolaska, a ono što se
dogodilo doznali su nakon izvršenja zlodela.
Hvar
Ostrvo na
području koje su okupirali Italijani. Ovde je bio zbeg onih izbeglica iz
Hrvatske i Bosne i to u periodu novembar 1942. maj 1943. godine, kada su
Italijani podigli centralni koncentracioni logor na Rabu.
Jabuka
Selo kraj
Pančeva, u Banatu. Na ovom mestu ili u njegovoj bližoj okolini, od sredine
avgusta 1941. godine Nemci su streljali Jevreje. Jevreji Pančeva i ostali
članovi jevrejskih opština iz Banata, dovodjeni su ovamo u grupama od 150-400
ljudi i streljani na licu mesta. Do leta 1944. broj mrtvih popeo se na
10-12.000. Polovina od ovog broja bili su Jevreji Vojvodine.
Jadovno
Selo na
planini Velebit, na nadmorskoj visini od 1200 metara. Selo se nalazi u oblasti
Like i leži oko 20 km od Gospića. Ovde je podignut logor pod vedrim nebom, a
zatvoreni su u njemu Srbi i Jevreji iz logora Danica (vidi) i samog Gospića.
Logor je podignut u junu 1941. i likvidiran već u avgustu iste godine. U njemu
je pobijeno blizu 3.500 ljudi. Većina je vezana čeličnim žicama, tučena oštrim
orudjem i bacana u teško pristupačni bezdan. Tek nakon nekoliko meseci njihova
tela su otkrili italijanski vojnici. Medju žrtvama bilo je nekoliko stotina
Jevreja, medju kojima i skupina jevrejske omladine, članova Hašomer hacaira iz
Zagreba. Većina pogubljenja su izvršena od 30. jula do 3. avgusta 1941. Kad su
na ovo područje ušli Italijani, početkom septembra 1941, naišli su samo na
neznatne znakove zverstava koja su ovde počinjena.
Jajinci
Selo u
Srbiji, u blizini Beograda, pod Avalom. Mesto je namenjeno za pogubljenja
zatočenika iz Logora u Beogradu (Sajmište, Banjica). Broj žrtava koje su ovde
ubijene procenjen je na 80.000. Prva streljanja počela su 28. avgusta 1941. Tada
je ovde ubijeno 122 Jevreja koji su na streljanje izvedeni kao taoci, nakonk
jedne diverzantske akcije u Beogradu koju je izveo jevrejski omladinac, Hajim
Nahmijas. 1964. godine na ovom mestu otkriven je Spomen park, u znak sećanja na
pogubljene žrtve.
Jasenovac
Najveći i
najstrašniji koncentracioni i logor smrti na teritoriji fašističke države
Hrvatske. To je bio sistem logora i radionica od nekoliko jedinica označenih
rimskim brojevima: I. Lonjsko polje; II. Bročice (vidi ranije), III. Obućarske i
krojačke radionice; IV. Kožarska radionica. Jasenovcu su pripadale i ciglana,
kao i logori u Staroj Gradiški, zatim Krapje, Gradina i Jablanac - sva ova mesta
u prečniku od 40 km sela Jasenovca, koji leži na ušću reke Une u Savu.
Logor su
organizovali hrvatske ustaše u avgustu 1941. i bio aktivan do kraja aprila 1945.
To je bio logor za prisilni rad, a zatvorenici su na mnogostruke načine bili
mučeni i usmrćivani. U mreži jasenovačkih logora, prema zvaničnim podacima,
našlo je smrt 700.000 ljudi. Večina su bili Srbi, ali medju žrtvama bilo je i
20-25.000 Jevreja iz Hrvatske i Bosne, kao i mnogi Romi i ljudi koji su
osumnjičeni kao komunisti. U ovom logoru postojao je i krematorijum. Medjutim,
ubijanja su u najvećoj meri obavijana na zverski način, hladnim i vatrenim
oružjem.
Zločini su se
izvršavali i potapanjem u Savi, pošto su zatvorenicima pre toga bile vezane ruke
i noge.
U šumici
Jablanac, u blizini srpskog sela, čiji su stanovnici prethodno ubijeni, oko 12
km od Jasenovca, pogubljeno je na stotine žena koje su ovamo dovedene u jesen
1942. iz Stare Gradiške.
Uslovi u
logoru bili su strašni. Zatvorenici su bili smešteni u, na brzinu podignutim,
barakama, bez najosnovnijih sanitarnih uslova. Terani su da rade po 12 sati
dnevno, naročito na podizanju nasipa, radi sprečavanja poplave u logoru u
zimskim mesecima. Logoraši su često izvodjeni na zborove tokom kojih su vršena
javna pogubljenja. Mnogi su ubijani odmah po dolasku u logor ili su uskoro
umirali od gladi. Samo su najmladji i najsnažniji uspevali da se održe. Nešto
bolju sudbinu imali su zanatlije, koji su obavljali radove prema porudžbinama
komande logora ili za potrebe ustaških stražara i službenika.
Mogućnost
bekstva bile su minimalne jer je logor bio ogradjen bodljivaom žicom i
stražarskim tornjevima. Kada su zatvorenici izvodjeni na rad van logora, bili su
pod pratnjom dobro naoružanih stražara. Ako bi neko i uspeo da pobegne odmah je
streljano na desetine zatočenika u znak odmazde i zastrašivanja. Samo mali broj
zatvorenika uspeo je da preživi ovaj pakao i da se pridruži partizanskim
jedinicama koje su delovale u okolini. Kad se, medju logorašima, doznalo za
predstojeću likvidaciju logora ostaci zatvorenih organizovali su ustanak. 22.
aprila 1945. godine uspelo je jednom delu osudjenika da se probiju iz logora
pošto su ubili nekoliko stražara. Medjutim, u tom proboju poginuli su mnogi, a
preostali dokrajčeni mecima stražara. Krajem aprila ustaše su se povukle prema
severu spalivši prethodno barake logoraša.
U mnogim
slučajevim pripadnici logorske uprave prisiljavali su Rome da ubijaju Jevreje
udarcima maljeva, a zatim likvidirali i njih same.
Za vreme
četvorogodišnjeg postojanja logora Jasenovac, samo jednom je došao u posetu
predstavnik Crvenog krsta. Ali tu su posetu ustaše odlično pripremile. Uoči
njihovog dolaska logor je počišćen i poboljšani su uslovi života. Ali odmah
posle toga, sve se vratilo na staro i strašna zlostavljanja nastavljena.
Za osnivanje logora Jasenovac bio je odgovoran Andrija Artuković, ministar
unutrašnjih poslova NDH. 1986.
godine on je, u Zagrebu, osudjen na smrt nakon št što su ga Sjedinjene Američke
Države izručile Jugoslaviji. Dok se ovi redovi pišu još nije poznato da li je
smrtna presuda nad njim izvršena.
Medju
Artukovićevim komandantima isticali su se Vjekoslav "Maks" Luburić i Ljubo Miloš
(ovaj potonji je sopstvenim rukama ili uz pomoć saradnika ubio na stotine
ljudi). Medju ubicama bila su takodje i katolička sveštena lica (kao Sidonija i
Filipović). Graditelj krematorijuma bio je inženjer Dominik-Hinko Pičili, koji
je imao čin potpukovnika.
Logoraše su
"nadzirali" i eksperimentisali sa njima poznati razbojnici i alkoholičari.
Zatočenice su bile pod nadzorom poznatih kriminalki i prostitutki dovedenih iz
Zagreba.
Nakon
oslobodjenja, većina ovih dželata i logorskih glavešina pohvatana je i osudjena
na smrt ili dugogodišnje kazne zatvora, posle sudskih procesa u Titovoj
Jugoslaviji.
Na području
bivšeg logora otkriven je monumentalni spomenik i muzej, a celo područje
proglašeno kao memorijalni prostor.
O Jasenovcu
postoje dva dokumentarna filma (Gavrin i Zafranović). Obe kopije nalaze se u Jad
Vašemu, u Jerusalimu.
Kerestinec
U nekadašnjem
dvorcu, u blizini Zagreba, početkom maja 1941, ustaška policija podigla je
zatvorenički logor koji je imao tri dela: komunisti, Jevreji i Srbi. Prva grupa
obuhvatala je 25 političkih neistomišljenika, koje je zatvorila policija
Hrvatske seljačke stranke (njen lider bio je V. Maček) i krajem maja predala ih
ustašama. Do jula, ova grupa narasla je na 111 ljudi (četvrtina su bili
Jevreji). Desetoro iz grupe osudjeni su i streljani pod kratkom sudskom postupku
(polovina streljanihg bili su Jevreji). Sredinom jula izvršen je pokušaj proboja
logora i bekstva, ali je ova akcija uspela samo delimično. Većina begunaca
pobijena je, ranjena ili uhvaćena. Samo četrnaestorici je uspelo pobeći.
Preostali su, 17. jula, streljani i logor je bio likvidiran.
U grupi
Jevreja bili su uglavnom advokati. Deo njih je oslobodjen, ali većina je
prebačena u logore u Gospić-Jadovno i Jasenovac.
Kosovska
Mitrovica
Prihvatni
logor na Kosovu u kome su, u avgustu 1941, zatvoreni Jevreji ovog grada. U martu
1942. zatočenici su poslati u logor Sajmište i odatle u Bergen Belzen gde su
likvidirani. Za vreme štampanja ove knjige grad je promenio ime u "Titova
Mitrovica".
Kraljevica
Sabirni logor koji se nalazio u ovom gradiću koji se nalazio u
Području II, tj. bio je pod nadzorom Italijana. Ovamo je dovedeno oko
1.250 Jevreja, koji su smešteni u barakama i štalama. U svakoj baraci bilo je 90
ljudi, a u svakoj štali 145. Logor je bio ogradjen bodljikavom žicom i izgledao
je kao koncentracioni logor. Nakon što su učestale žalbe italijanskoj komandi,
uslovig života u logoru su poboljšani. Logor je podignut u novembru 1942. i
likvidiran u maju 1943. Zatvorenici su prebačeni na ostrvo Rab.
Krapje
U
ovom selu, udaljenom 10 km od Jasenovca, formiran je logor br. 1 u Jasenovcu.
Prvi zatvorenici dovedeni su ovamo u
avgustu 1941. iz logora Slano. Većina su bili iz Zagreba. Useljeni su u dve
barake. Ostale tri barake bile su namenjene Srbima. 30. septembra dovedeni su
članovi sarajevske Jevrejske opštine iz logora Kruščica. Zatvorenici su radili
na izgradnji nasipa. Nisu imali odgovarajući alat za rad. Ishrana im je bila
nedovoljna. Sredinom novembra logoraši su poslati u logor Jasenovac III
(Ciglana) i zapošljavani u rušenju pravoslavnih crkvi u Jasenovcu i okolini.
Logor je
likvidiran u noći izmedju 21-22 novembra 1941. Tada su mitraljeskim rafalima
pobili više od 600 Jevreja. Ustaški zločinci pričali su seljacima iz okolnih
sela, da su se logoraši pobunili i pokušali bežati. Istina je medjutim da su to
bili većinom starci i iznemogli bolesnici.
Kruščica
U selu istog
imena, udaljenom 17 km od Travnika, krajem avgusta 1941. podignut je, na
napuštenom imanju, sabirni logor. Tu su postojale tri kuće i dve barake bez
krova i patosa. Prihvatni kapacitet logora bio je do 300 ljudi. Medjutim, u
septembru 1941. zatvoreno je u njemu 3.000 ljudi, 28. avgusta dopremljeni su
preživeli s ostrva Paga, a 3. septembra stigla je grupa od 500 Jevreja iz
Sarajeva. Još jedna grupa došla je 9. septembra. U ovaj logor dovodjeni su
takodje Srbi, muškarci i žene. Ishrana je bila užasna. Sarajevska jevrejska
opština slala je najveći deo hrane za zatvorenike koji su radili najteže
poslove.
Logor je
zatvoren početkom oktobra 1941. 5. oktobra muškarci su deportovani u Jasenovac,
a dan kasnije žene i deca preseljeni su u Loborgrad. Odatle - većina je završila
u Aušvicu.
Ledine
Danas selo u istočnom predgradju Zemuna. Za vreme hrvatskog "nezavisnog" režima
bile su tu puste ledine, pa je ta mesto tako i dobilo svoje ime. U septembru
1942. ovde je izvedeno na streljanje 250 Jevreja, muškaraca. Postoji spisak
streljanih i zna se da su dovedeni na ovo stratište sa Banjice. Kraj zajedničkog
groba naše braće podignut je Spomen kamen kraj kojeg se svake godine (od strane
mesne zajednice Ledine i Jevrejske opštine u Beogradu) održavaju pomeni za ove
stradalnike.
Lepoglava
Selo u
Hrvatskoj. Za vreme Kraljevine Jugoslavije tamo je bio zatvor, uglavnom za
protivnike režima, mahom komuniste. U julu 1943, u Lepoglavu su dovedeni
zatvorenici iz Stare Gradiške (vidi) i ostalih krajeva Hrvatske.
Početkom
1945. logoraši su sprovedeni u Jasenovac i tamo likvidirani.
Loborgrad
Mesto se
nalazi u Hrvatskoj, 10 km od železničke stanice Zlatar-Bistrica. To je stari
dvorac u kome se, početkom 1941, nalazio Dom staraca. U septembru 1941. iseljeno
je 60 stanara i mesto je pripremljeno za prihvatanje 2.300 uglavnom jevrejskih
žena i nekoliko desetina Srpkinja sa decom do 14 godina. Logor je podignut na
račun zagrebačke Jevrejske opštine koja je platila 1,300.000 kuna (koje su
zamenile dinare). Aktivnost logora započela je početkom oktobra 1941, dolaskom
žena i dece iz logora Kruščica (vidi u nastavku). U logoru je vladala strahovita
pretrpanost i u jednoj prostoriji tiskalo se 50-90 duša. Higijenski uslovi bili
su očajni. Zatvorenicama je stajalo na raspolaganje svega četiri toaleta. Hrana
je bila loša i nedovoljna. Za kratko vreme, u logoru je zavladala epidemija
trbušnog tifusa.
Komandanti
logora, Braća Heger, maltretirali su žene i iskorišćavali ih na razne
ponižavajuće načine. Velik broj zatvorenica umrlo je od gladi ili bolesti.
Preživele su, u jesen 1942, preko Zagreba oterane za Aušvic. Deo srpskih žena
poslat je na rad u Nemačku, a ostale prebačene u Srbiju. Logor je zatvoren u
oktobru 1942.
U zverstvima
nad logorašicama, pored Hrvata uzeli su učešća i članovi "Kulturbunda" odnosno
nemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Zagrebačka
jevrejska opština organizovala je slanje paketa sa hranom za logorašice, ali
većina od ovih pošiljki nije stigla onima kojima je namenjena. Zaplenili su ih i
pojeli zločinci koji su upravljali logorom.
Medju
zatvorenicama bila je i lekarka dr Milica Kun Band. S velikom ljubavlju i
pažnjom nastojala je ublažiti njihove patnje. I ona je nestala u Aušvicu.
Metajno
Mesto na
ostrvu Pag. U junu 1941. ustaše su ovde podigle dva logora, jedan od njih u
samom Metajnu. Ovamo su dovedeni članovi Bne brit iz Zagreba i drugi zatvorenici
Jevreji iz Gospića i Bosne. Osim što je bio logor za prisilni rad, ovaj logor,
kao i sličan logor u mestu Slano (vidi) je bio pravi logor smrti. U ovaj logor
koncentrisane su jevrejske i srpske žene s njihovom decom. Komandanti logora,
Maks Jocić i Ivan Devčić, zlostavljali su žene, pa čak i silovali. Većina
zatvorenica umrle su od gladi. Logor je likvidiran krajem avgusta 1941.
Niš
Grad u Srbiji
u kome je, u zgradi Crvenog krsta podignut sabirni logor za Jevreje. U ovom
logoru, 15. Oktobra 1941, sakupljeni su mesni Jevreji kao i njihovi sunarodnici
iz okolnih sela. Tu su zadržani do 12. februara 1942, kada su muškarci odvedeni
na streljanje u obližnje naselje Bubanj.
Žene i deca
odvedeni su, u martu 1942, na Sajmište i tamo likvidirani. U zgradi gde je nekad
bio logor sada je Muzej, posvećen sećanju na nedužne žrtve.
Novi Bečej
Gradić u
Banatu, na reci Tisi. Na početku, ovde je bilo prihvatilište za Jevreje iz samog
mesta i obližnjih Novog Knježevca i Kikinde (sredinom avgusta 1941). Ali već
početkom septembra muškarci su preseljeni u Topovske šupe (vidi) kraj Beograda
gde su, do kraja oktobra iste godine, svi likvidirani. 12. decembra 1941. žene i
deca prebačeni su na Sajmište (vidi) i do kraja maja 1942. svi poubijani u ovom
zloglasnom logoru.
Novi Sad
Glavni grad
Vojvodine. U ovom gradu, madjarski okupatori izvršili su jedno od najvećih
zverstava, takozvanu "Raciju". Tokom ove "akcije" ubijeno je 870 Jevreja i 430
Srba. Većina je stradala od kuršuma. Njihova tela bačena su u Dunav. "Racija" je
trajala od 21-23. januara 1942. Posle završetka rata, kraj jednog od mostova, na
šetalištu uz obalu Dunava, podignut je spomenik u znak sećanja na ubijene.
Pag
Veliko ostrvo
duž severne obale Dalmacije. I ovo ostrvo bilo je pripojeno ustaškoj Hrvatskoj,
iako je i na njemu bilo italijanske vojske. Na Pagu su izgradjene stanice za
mučenja i ubijanja, kraj naselja Metajno i Slano.
Palić
Lečilište na
obali istoimenog jezera u blizini Subotice. 7. maja 1941, madjarske okupacione
vlasti dovele su ovamo grupu Jevreja iz Subotice i podigli za njih privremeni
logor-prihvatilište. Početkom juna zatvorenici su oslobodjeni nakon što su
platili traženi iznos novca. Bio je to, dakle, takodje logor za ucenjivanje.
Pančevo
Grad na reci
Tamiš, u blizini Beograda. 14. i 15. avgusta 1941. naredjeno je Jevrejima da se
jave na odredjeno mesto u gradu. Posle nekoliko dana, počev od 20. Avgusta
muškarci su čamcima prebačeni u Beograd i zatvoreni u Topovskim šupama. Žene i
deca zatvoreni su 12. decembra 1942. i prebačeni u logor Sajmište. Od članova
jevrejske zajednice u Pančevu nije spasen ni jedan čovek.
Priština
Glavni grad
pokrajine Kosovo. U ovom gradu grupisani su sem 400 Jevreja Prištine i izbeglice
iz Beograda i Kosovske Mitrovice, kao i izbeglice iz Poljske i Nemačke. Pošto su
grad, u periodu koji je trajao dva meseca, zauzeli Nemci, koji su vršili
diskriminaciju i pljačku imovine - zatvorenici su prebačeni u Berat (Albanija) i
tamo pogubljeni.
Izgleda da je
i iz prihvatnog logora u Prištini i iz logora u Beratu bilo i spasenih Jevreja.
Medjutim, deo ovih izbeglica koji su se, posle kapitulacije Italije u septembru
1943, vratili svojim kućama, uhapsili su Nemci i deportovali u logore za
uništavanje.
Rab
Ovo ostrvo u
severnom delu Jadrana, u aprilu 1941. pripojeno je Italiji. U maju 1941. ovde je
podignut sabirni logor za jevrejske izbeglice. Ovde su sakupljene jevrejska
izbeglice iz Dubrovnika, Kraljevice, Brača i Hvata. Kraj jevrejskog logora
postojao je još jedan, ranije podignut, za Slovence, koji su u očima Italijana
bili sumnjivi zbog naklonjenosti komunistima ili simpatijama za gerilce, koji su
se borili protiv okupatorske vojske.
U jevrejskom
logoru bilo je 3.500 ljudi. 9. septembra 1943, kratko vreme pred kapitualaciju
fašističke Italije, izbio je ustanak zatvorenika koji su oslobodili oba logora,
još pre nego što su stigle partizanske jedinice. Uskoro je organizovana
jevrejska borbena brigada koja je dobila ime "Rapski bataljon". Neko vreme ova
brigada delovala je kao samostalna vojna jedinica, ali su kasnije ovi borci,
prema potrebama, uključeni u druge partizanske jedinice. U borbama do konačnog
oslobodjenja iz "Rapskog bataljona" poginulo je oko 100 boraca, a 150 zatočenika
iz logora na Rabu palo je u ruke neprijatelja ili stradalo od savezničkog
bombardovanja. Jedan deo umrli su prirodnom smrću. Od onih koji su ostali u
logoru odnosno onih koji se zbog bolesti ili starosti nisu mogli priključiti
partizanskim jedinicama, uhvatili su Nemci 205 logoraša i svi su deportovani u
Aušvic.
Sajmište
(izmedju Beograda i Zemuna)
U napuštenim
zgradama predratnog beogradskog Sajmišta Nemci su, u decembru 1941, podigli
koncentracioni logor. U literaturi holokausta ovaj je logor poznat po imenu
"Jevrejski logor Zemun" obzirom na njegovu lokaciju na levoj strani reke Save,
na ulazu u Zemun, koji je tada bio pod suverenitetom NDH. Danas je Zemun jedna
od beogradskih opština. U logor na Sajmištu zatvarani su Jevreji iz Beograda,
Niša i drugih manjih mesta Srbije. Pored njih i žene s decom iz Banata, čiji su
muževi i očevi već ranije pobijeni.
Uslovi života
u logoru bili su veoma teški. Mrazevi, glad i bolesti uzrokovali su masovna
umiranja, još mnogo pre nego što su u logor dopremljeni kamioni dušegupke,
Kojima su zatvorenici tobože trebalo da budu prevoženi u radne logore. U logoru
na Sajmištu bilo je više od 10.000 Jevreja. Zbog prirodne ogradjenosti od grada
bekstvo iz ovog logora bilo je gotovo nemoguće. Sa tri strane logor je bio
ogradjen bodljikavom žicom. Četvrti izlaz štitila je reka Sava, čija je hladna
ili zamrznuta voda takodje svaki odstup činila nemogućim. Tokom postojanja
logora na Sajmištu u njega su dovodjene jevrejske žene iz Beograda, Bosne i
Kosova, kao I žene i deca iz Šapca. Na Sajmištu su takodje bile zatvorene i
izbeglice iz Austrije i Nemačke. Sve do maja 1942. kada su započeli transporti
logoraša za Aušvic i Bergen-Belzen.
Specifičnost
logora na Sajmištu bila je ta što su u njemu bili zatvoreni samo Jevreji kao i
to, što je to bio jedini logor u Jugoslaviji gde su zatočenici usmrćivani gasom.
Žrtve su sahranjivane u zajedničkim rakama u Jajincima. Logor je bio podredjen
SS jedinicama i čiji su zapovednici bili Herbert Andorfer Vengden, Hans Helm i
Ludvig Tajhman.
Sama komanda
bila je u rukama Gestapoa na čijem je čelu stajao Štrajke i nemačke vojne
komande čiji su zapovednici bili general Bader i drugi. Nemci su ovaj logor
zvali "Dulag 17".
Sisak
Grad u Slavoniji. Krajem jula 1941, posle nemačke ofanzive na Kozaru,
ovde je podignut "prolazni logor za izbeglice" u kome je, kao posebna grupa,
delovalo odeljenje za decu izbeglica. Ova deca odvojena su od svojih majki, koje
su odvedene na prisilni rad u Nemačku. Većina zatvorenih izbeglica bili su Srbi,
ali bilo je i jevrejske dece koja su ostala bez roditelja. I u ovom logoru
umirali su od gladi i trbušnog tifusa kojim su namerno zaražena. 8. januara
1943. ovaj je logor zatvoren, a preostala deca otpremljena u Zagreb. Kroz logor
u Sisku prošlo je ukupno 7.000 dece.
Skoplje
Glavni grad
Makedonije. Medju zidinama fabrtike duvana "Tutun", na inicijativu bugarskih
okupacionih vlasti, 11. marta 1943. podignut je logor-prihvatilište. Istog
datuma dovedeno je 4.000 Jevreja iz Bitolja i Štipa. Oni su bili zatvoreni pod
stravičnim uslovima. Njima su uskoro priključeni Jevreji iz Skoplja i drugih
zajednica u Makedoniji. Dovedeni logoraši odmah su opljačkani i izgladnjivani.
Zdravstveni uslovi bili su užasni. Sve dok, poslednje nedelje marta, tri
transporta nisu pošla za logor Treblinka. I to: 22. marta 2.338 1judi, 25. marta
2.402 i 29. marta 2.404 zatočenika. Ukupno za Treblinku je deportovano 7.144
makedonskih Jevreja. Hapšenja, sprovodjenja i obezbedjivanje transporta, pa i
guranje u železničke vagone - vršili su bugarski policajci i vojnici, u skladu
sa sporazumon izmedju Nemačke i Bugarske koji je, početkom 1943, potpisan
izmedju izaslanika Ajhmana i bugarake vlade. Ni jedan od deportovanih za
Treblinku nije preživeo.
Slano
Naselje na
ostrva Pag, koje je označeno kao Područje II. kategorije, što znači da je
pripadalo NDH. Ali italijanska vojska imala je pravo da ističe svoje vojne
prisustvo i pravo delovanja u slučaju potrebe. U Slanom su bili sakupljani
muškarci, dok su žene bile zatvorene u Metajnu. Počev od 25. juna 1941. godine
ovano su dovodjeni Srbi i Jevreji iz logora Gospić (vidi). Zatvorenici su
useljeni u 13 nedovršenih baraka i spavali na hladnom patosu, tako rekuć jedan
na drugom. Logorali su radili na telkim poslovima 12 časova dnevno. Hrana je
bila ispod minimuma. Mnogi zatočenici su ubijeni, bacani u jame ili u more,
pošto su im prethodno bile vezane ruke i noge.
15. avgusta
1941. počela je akcija za likvidiranje logora. Deo zatvorenika pobijen je kraj
mesta Fornaža; 3.000 Srba oterano je u Jadovno i tamo ubijeno; 450 Jevreja
prebačeno je u Krulčicu (vidi) gde su ostale žene dok su muškarci nastavili za
Jasenovac.
Nakon rate
ovde je pronadjeno 791 telo, od čega 293 žene i 91 dete. I ovde je ostala do
kraja nerazjašnjena činjenica - da li su italijanski vojnici koji su se nalazili
na ostrvu znali za sve ovo što se u logoru dogadjalo. I koji je obim njihove
odgovornosti zbog same činjenice nemešanja i nepostojanja spasenih logoraša.
Stanovnici mesta tvrde da su svima bila poznata ustaška zverstva u logoru i da
je teško poverovati da samo italijanski vojnici to nisu znali. U knjizi koju je
izdao Savez jevrejskih opština Jugoslavije 1952. godine u Beogradu (strana
129-131), detaljno su navedeni nazivi jedinica i imena njihovih komandanata,
koje su bile stacionirane na ostrvu za vreme zločina i posle toga.
Istoričar-istraživač, dr Jaša Romano, u svojoj knjizi posvećenoj genocidu, 1980.
godine, tvrdi da su se istalijanski vojni komandanti oglušili na zahteve
stanovnika ostrva Paga, da intervenišu protiv zverstava ustaša (strana 135-136).
Stara
Gradiška
Gradić u
Slavoniji u kome je u zgradi lokalnog zatvora, drugom polovinom 1941. godine
podignut zatvorenički logor. Na početku su ovde internirani slobodni zidari iz
Zagreba, a zatim mnogi Srbi i Jevreji. Sa administrativnog stanovišta logor je
bio pripojen Jasenovcu iako je od istog bio udaljen 38 km, duž reke Save. Iako
su i ovde umirali logoraši, to nije bio pravi logor za uništavanje već neka
vrsta prolaznog logora. Odavde je, od kraja avgusta do decembra 1941, oko 9.000
ljudi transportovano za Aušvic. Velik broj ostalih prebačen je u koncentracioni
logor Jasenovac na likvidiranje.
Prezasićenost
kapaciteta kao i nedostajanje osnovnih sanitarnih uslova dovelo je do epidemije
zaraznih bolesti kao dizenterije, trbušnog tifusa i dr. U prolećnim mesecima
1942. ovde je umiralo 80-100 ljudi svakog dana.
Grupe Jevreja
usmrćivane su nasilnim izgladjivanjem ili im je u hranu stravljan otrov. Ovi
nesrećnici bili su strpani u izolovanu zgradu koju su logoraši nazivali "Toranj".
Najmanje 500 Jevreja izgubilo je život na ovaj način. Deca su ugušivana gasom,
takodje nakon izgladjivanja. U oktobru 1944. stigla je komanda da se logor
likvidira. Istovremeno u logoru je započeto sa streljanjima. Oni koji su
slučajem ostali živi otpremljeni su u Jasenovac i Lepoglavu.
Subotica
Grad na
jugoslovensko-madjarskoj granici. U aprilu 1944, madjarske okupacione vlasti
podigle su u ovom mestu geto za Jevreje. Zatvoreno je više od tri hiljade ljudi,
koji su smešteni u nekoliko zgrada. U svake 2-3 sobe ugurano je 15-20 duša. Svi
koji su dovedeni u ovaj geto ostavili su svoje stanove, koje su odmah opljačkali
pripadnici madjarske žandarmerije i vojske. Zatočenici geta upućivani su na
prisilne javne radove. 16. juna 1944, stanovnici geta otpremljeni su, u
zapečaćenim vagonima, u grad Bačalmaš, Madjarska.
Tamo su
takodje korišćeni za teške i ponižavajuće poslove -sve dok nisu transportovani
za Aušvic i Austriju. Deo zatočenika izvršilo je samoubistvo.
Šabac
U septembru
1940, u ovaj grad u severnoj Srbiji dovedeno je 1300 izbeglica iz Austrije i
Nemačke koji su došli u Jugoslaviju s nadom da će Dunavom i Crnim morem moći
nastaviti za Palestinu. Medjutim, oni su zaustavljeni u Kladovu jer nisu dobili
dozvolu da predju rumunsku granicu i jer nije pronadjen brod kojim bi pošli
dalje. Izbeglice su bile smeštene u hotelima i privatnim zgradama ali su se
hranili zajedno. Hranu im je dostavljao Savez jevrejskih opština u Beogradu,
koje im je činilo i druge usluge.
U julu 1941,
nemački osvajači podigli su pravi logor u šest baraka koje su ranije pripadale
jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci. Straža u logorima poverena je folksdojčerima.
U ovaj logor dovedeno je 670 Jevreja iz Šapca, pošto im je pre toga iznudjena
suma od pola miliona dinara.
Uslovi u
logoru bili su teški a hrana nedovoljna. Zatvorenici su upotrebljavani za teške
javne radove, gde je bilo i mučenja i ubijanja. Posle izbijanja rata i
zatvaranja Saveza jevrejskih opština, na malu zajednicu iz obližnje Rume pala je
briga za snabdevanje logora hranom. Ali i od tih skromnih pošiljki dobar deo su
zaplenili ili ukrali čuvari.
Izmedju
12-13. oktobra 1941, u selu Zasavica, streljano je 400 Jevreja i jedan broj Roma
- kao odmazda za ubijene nemačke vojnike u jednoj diverzantskoj akciji. U logoru
su ostali samo žene i deca. Oni su krajem januara 1942, odvedeni u logor
Sajmište i nakon kraćeg vremena likvidirani.
Nakon
oslobodjenja iskopane su kosti ubijenih žrtava i prenesene u zajednički grob na
Jevrejsko groblje u Beogradu. Uz pomoć Saveza jevrejskih opština Jugoslavije na
ovom groblju je podignut spomenik ovim žrtvama.
Tenje
Selo kraj
Osijeka. Ovaj logor podigla je Jevrejska opština Osijek, svojim snagama i
sredstvima, na zahtev vlasti. Bilo je to krajem jula 1941. Ovamo su dovodjeni
Jevreji iz mesta i okoline. Na početku je to izgledalo kao olakšanje, ali već u
avgustu 1942. logor su likvidirale ustaše. Deo od 3.000 zatvorenika sproveden je
u Jasenovac, a ostali u Aušvic. Na početku, ustaše su funkcionerima Jevrejske
opštine obećali da će tu biti neka vrsta geta, u kome će zatvorenici imati
internu autonomiju. Iz ovog logora je ostalo u životu samo nekoliko zatočenika.
Topovske šupe
Sabirni
logor, pred pogubljenje, koji je podignut na području Beograda. Logor se nalazio
u barakama koje su ranije služile kao magacini oružja za artilerijske jedinice i
odatle mu i ime. Podignut je početkom septembra 1941. i ukinut već u decembru
iste godine, posle likvidacije oko 4.000 Jevreja iz Banata, koji su onamo
dovedeni.
Streljanja su
vršili nemački vojnici i to u Jajincima i Jabuci ili njenoj okolini (vidi u
nastavku). Nemci su obezbedili stratišta, kako ni jedan od zatvorenika ne bi
mogao pobeći. Čak su se pobrinuli da dovedu lekare na mesto streljanja i utvrde
smrti nesrećnika.
Vinkovci
Grad u
zapadnom delu Srema, Hrvatska. I ovde su pokupljeni svi meštani Jevreji kao i
oni iz obližnjih gradića, Rume, Šida i Iloka. U julu 1942. deo njih prosledjen
je za Jasenovac, a ostatak u Aušvic.
Vukovar
Gradić i luka
u oblasti Srema, koji je pripadao hrvatskoj državi. U avgustu 1941. sakupljeni
su ovde svi Jevreji iz mesta, a 8. novembra transportovani su u Jasenovac i tamo
usmrćeni.
Zagreb
Glavni grad
Hrvatske. Tu je bilo sedište zločinačke ustaške vlade. Zagrebački Jevreji
sakupljeni su u prostorijama Medjunarodnog zagrebačkog velesajma (Zagrebački
zbor), zatim u policijskoj upravi, u školama, a nekoliko desetina zatvoreno je u
Kerestincu. U Zagreb su dovedeni i Jevreji iz ostalih gradova Hrvatske i Bosne,
većina od njih u julu 1941.
Odatle su prebačeni u gradić Gospić (Jadovno) i ostale logore. U nemačkoj
ambasadi u Zagrebu delovali su, kao deo diplomatskog kora, "atašei za policijska
pitanja" koji su bili predstavnici Himlera i Ajhmana. Oni su požurivali svoje
hrvatske kolege u pravcu što bržeg čišćenja Jevreja iz Hrvatske i Bosne i
njihovog uništavanja.
Prve jevrejske žrtve fašističkog režima bili su članovi lože Bne Brit i advokati.
Prvi, izgleda, zbog sličnosti s ložom slobodnih zidara. Ovi ljudi uhapšeni su
prema unapred pripremljenom spisku, sprovedeni
za Gospić i likvidirani u Jadovnu ili malo dalje, na ostrvu Pagu (vidi
u nastavku). Ni jedan od njih nije se
vratio. Advokati su uhapšeni i zatvoreni u Krestincu, ali su nakon nekog vremena
oslobodjeni. Kasnije su svi ponovno uhapšeni. Razlog je, najverovatnije, bio taj
što su sve Jevreje, a posebno advokate medju njima, smatrali bogatim. Činjenica
je da je većina zagrebačkih Jevreja advokata našla smrt u Jasenovcu.
Zasavica
Selo u blizini Šapca, u kome su kocentrisani Jevreji izbeglice iz Centralne
Evrope koji su Dunavom i Crnim morem trebali otploviti za Zemlju Izraela.
Medjutim, zbog nemogućnosti prebacivanja u Rumuniju, zadržali su se u gradiću
Kladovo. U julu 1941. ove izbeglice su zatvorene u logor pod komandom nemačke
vojske. 12-13. oktobra 1941. muškarci su sprovedeni u Zasavicu i tamo streljani.
Žene i deca prebačeni su, u januaru 1942, na beogradsko Sajmište i tamo
likvidirani. Broj žrtava iz logora Šabac-Zasavica i Sajmište procenjen je na
1.200 ljudi. Nakon završetka rata ostaci ubijenih prebačeni su na Jevrejsko
groblje u Beogradu i tamo sahranjeni.
Zemun
Grad na levoj obali Save. Danas jedna od beogradskih opština. U literaturi
holokausta spominje se "Zemunski logor", ali u stvari reč je o logoru Sajmište (vidi
u nastavku), kojeg su podigli Nemci i u delovima zgrada Beogradskog
medjunarodnog sajma. Logor je sagradjen sa zemunske strane reke, kraj mosta koji
povezuje Zemun i Beograd. Kroz ovaj logor, koji je funkcionisao od decembra
1941. do letnjih meseci 1944, prošlo je više hiljada ljudi, većinom žena i dece.
Broj preživelih iz ovog logora je zanemarljiv.
Zrenjanin
Središnji grad u Banatu. Ranije se zvao Petrovgrad (Bečkerek). Tu su prihvatani
Jevreji Zrenjanina i okoline. U noći izmedju 14-15. avgusta na nekoliko mesta u
gradu zatvoreni su Jevreji i nakon nekoliko dana, malim čamcima, prebačeni za
Beograd. Deo njih je ubijen u Topovskim šupama (vidi u nastavku), a deo na
Sajmištu. Pre nego što su transportovani u logore uništenja, Jevreje su
opljačkali nemački vojnici i folksdojčeri.