LOGORI SMRTI U RAZJEDINJENOJ JUGOSLAVIJI POD VLAŠĆU NACIZMA I FAŠIZMA


U aprilu 1941. godine, nemačka vojska i njeni saveznici Italija, Madjarska i Bugarska izvršili su invaziju Jugoslavije. To je bio kraj Kraljevine Jugoslavije. Kraljevska vojska se predala, kralj pobegao, a državu su podelili osvajači. U Hrvatskoj, vlast je predata grupi od dvestodinjak političkih prognanika, koji su se vratili iz emigracije u Madjarskoj i Italiji. Kratko vreme nakon ove invazije na Jugoslaviju započeto je s podizanjem logora, gde su dovodjeni i zatvarani svi za novu vlast koja je uspostavljena pod nemačkim pokroviteljstvom "nepoželjni elementi". Bilo je nekoliko vrsta tako podignutih logora: privremeni sabirni logori, odakle su zatvorenici odvodjeni u koncentracione logore, prolazni logori, radni logori i koncentracioni logori smrti. Jedan deo logora imao je privremen status i služio samo za pogubljenja. Drugi logori postojali su duže vreme. Pred kraj stravične vlasti formirani su specijalni logori, koji su služili samo za spaljivanje tela ubijenih. To je bio poslednji pokušaj koji su Nemci uradili kako bi
zataškali tragove svojih zverstava.


Potrebno je, medjutim, utvrditi neku razliku izmedju logora koje su podigli Hrvati i Nemci i onih koje su formirali Italijani. Prvi su bili namenjeni za uništavanje u okviru plana za "konačno rešenje". Oni drugi služili su za sakupljanje Jevreja kako bi bili zaštićeni i kako bi se sprečilo njihovo hvatanje od strane Nemaca i njihovih vazala "ustaša".


Hrvatska, pod komandon Pavelića i njegovih "ustaša" zauzela je čelno mesto i što se tiče broja logora koji su na njenoj teritoriji podignuti (više od polovine svih dalje navedenih logora bili su na području Hrvatske) i što se odnosi na načine na koje su zatočenici usmrćivani. Nakon Hrvatske došla je na red Srbija. Razlika u izvršavanju zlodela izmedju ove dve oblasti bila je u sledećem: dok su u Hrvatskoj celu rabotu izvršavali isključivo Hrvati, u Srbiji su direktni izvršioci u većini slučajeva bili sami Nemci. Tu je vlast imala nemačka vojska i njeni pripadnici su svoj posao izvršavali sa hladnom sistematičnošću. U logorima u Hrvatskoj ritam ubijanja bio je različit od jednog logora do drugog, ali uvek surovo i služeći se raznim improvizacijama.


Na teritoriji Srbije, u borakom rudniku bakra, postojala je izvesna medjudržavna saradnja: prisilni radnici bili su Jevreji dovedeni iz Madjarske (iz Budimpešte i drugih madjarskih gradova) i Jevreji iz okupirane Vojvodine kao madjarske radne čete. Za vreme vraćanja tih radnika u Madjarsku 1944. godine, izveden je takozvani "marš smrti" u kojem su mnogi našli smrt. Potrebno je posebno istaći ubistva u selu Crvenka (vidi u nastavku). U delu Vojvodine koji je bio pod madjarskom vlašću protutnjala je, u januaru 1942. godine, čuvena "Racija", poznata po zverskon načinu usarćivanja. U području Šajkaša, a posebno u Novom Sadu, za samo tri dana pobijeno je i podavljeno 1.300 ljudi od kojih su većina (870) bili Jevreji. Ostatak su bili Srbi.
Logori su bili podignuti u blizini Subotice i Zrenjanina (ranije Bečkerek), a u proleće 1944. godine podignut je prolazni logor (na putu za Aušvic) u gradiću Bačka Topola. U tom logoru izgubilo je život više desetina Jevreja. Nekoliko stotina zatvorenika iz radnih četa otpremljeno je u Ukrajinu gde su upotrebljeni za čišćenje minskih polja i na ostalim opasnim radovima. Samo mali broj uspeo je da preživi (manje od jednog na hiljadu).


U Makedoniji i u Pirotu, koji pripada Srbiji, vlast je imala bugarska vojska, verni saradnik Nemaca pri izvršavanju njihovih zločinačkih dela. Bugarski vojnici i policija, sa besprekornom pedanterijom izvršavali su takozvane rasne zakone. Proces je obično zapožčinjao sa oduzimanjem gradjanskih prava Jevrejima. Nakon što je postignut sporazum izmedju Himlerovog izaslanika za Sofiju i Komesarijata za jevrejska pitanja, pohvatano je više od 7.000 Jevreja, stanovnika Bitolja (Monastir), Skoplja, Štipa i Pirota. Svi su transportovani železnicom za Treblinku. Niko od njih nije se vratio.


Kao što je rečeno, situacija u oblastima koje su držali Italijani bila je u mnogočemu drugačija. Istina i u tim područjima bili su formirani logori za sakupljanje jevrejskih izbeglica, ali isti su služili za odbranu zatvorenika. U njima nije bilo ni mučenja ni ubijanja. Iako su nemačke vlasti vršile pritisak na Italijane i tražile da im se izruče jevrejski zatvorenici, Italijani su na sve moguće načine, pod raznim izgovorima, izbegavalia da to urade. Takvi logori postojali su na jadranskim ostrvima Korčula, Brač, Hvar i najvažniji medju njima onaj na ostrvu Rab.


Istovremeno treba istaći da, u ratu s jugoslovenskim partizanima, italijanska vojska nije se ustezala od raznih represalija, proganjanja i zatvaranja, pa i paljenja čitavih sela osumnjičenih za saradnju s neprijateljem. Italijani su takodje ubijali po kratkom postupku pred vojnim sudovima borce koji su im pali u ruke. Medju njima je bio Pavle Pap, posle rata proglašen za narodnog heroja. Medjutim, Italijani nisu proganjali Jevreje zbog same činjenice što su pripadali toj veri. Ko god u njihovim očima nije bio sumnjiv zbog naklonjenosti komunistima ili nije ispoljavao neprijateljstvo prema vlastima, nije bio proganjan. Takav dualizam je došao do izraza u ličnosti italijanskog generala Maria Roate, komandanta druge italijanske armije. Nakon završetka rata, jugoslovenske vlasti tražile su od Italije da im izruči Roatu, kao ratnog zločinca i odgovornog za proganjanje njenih stanovnika (nije izručen i umro je kao slobodan gradjanin), medjutim, taj čovek je dozvolio Jevrejima siguran boravak na području pod njegovom komandom. Šta više, pomagao je i italijanskom ministarstvu inostranih poslova u raznim manevrima oko izbegavanja odgovora na stalne pritiske Nemaca da im se izruče Jevreji, koji su našli utočište u Italiji.


Medjutim, kad se sve sabere, više od 80% Jevreja u Jugoslaviji izgubilo je živote. Makedonski Jevreji poubijani su gotovo do poslednjeg; procenat nastradalih u Hrvatskoj i Srbiji iznosi blizu 85%; Jevreji Banata (istočni deo Vojvodine, pojas koji je predat Nemcima odnosno nemačkoj vojsci i "folksdojčerima") zbrisani su gotovo potpuno. Broj žrtava u drugim predelima Bačka, Baranja, Medjumurje, Dalmacija bio je mnogo manji. Uglavnom zbog mogućnosti bežanja i nalaženja utočišta u Budimpešti s jedne i blagonaklonog odnosa italijanskeih vlasti, s druge strane.


Uprkos obimnim istraživanjima u okviru Saveznog vojno-istorijskog instituta u Beogradu, do sada nisu objavljena sva saznanja o logorima. Vrlo je verovatno da će se otkriti još mnogo mesta, na kojima su učinjena zverstva nad Jevrejima. Medjutim, zahvaljujući pedantnom prikupljanju ovih materijala, koje je uradjeno na inicijativu republičkih komisija za utvrdjivanje ratnih zločina, stavljene su nam na raspolaganje mnoge pojedinosto o svemu onom što se dogadjalo. U nastavku, biće nabrojani svi aktivni logori koji su postojali na teritoriji cele Jugoslavije za vreme okupacije. Oni će biti navedeni po abecednom redu.

Index:

Bačka Topola

Banjica

Begeč

Beograd

Bor

Bosanski Petrovac

Brač

Bročice

Bubanj

Crvenka

Danica

Djakovo

Gornja Rijeka

Dubrovnik

Gospić

Hvar

Jabuka

Jadovno

Jajinci

Jasenovac

Kosovska Mitrovica

Kraljevica

Krapje

Kruščica

Ledine

Lepoglava

Loborgrad

Metajno

Niš

Novi Bečej

Novi Sad

Pag

Palić

Pančevo

Priština

Rab

Sajmište (izmedju Beograda i Zemuna)

Sisak

Skoplje

Slano

Stara Gradiška

Subotica

Šabac

Tenje

Topovske šupe

Vinkovci

Vukovar

Zagreb

Zasavica

Zemun

Zrenjanin

Bačka Topola
Bačka Topola je gradić u središnjem delu Bačke, na železničkoj pruzi Novi Sad - Subotica - Baja. Nakon što je partija Strelastih krstova primila vlast iz ruku Nemaca, u martu 1944. godine, podignut je u tom gradiću prolazni logor, pod upravom madjarskih vlasti. U tom logoru sakupljeni su ostaci jevrejskih grupa iz Bačke koji su još ostali u životu, da bi uskoro bili otpremljeni za Aušvic. Uslovi u tom logoru bili su strašni, na desetine nesrećnika umrlo je od bolesti i gladi. Prema proceni kojom raspolažemo kroz logor je prošlo više od 300 Jevreja na putu za "istok" odnosno za Aušvic.


Banjica
Ovaj logor podignut je u Beogradu, u junu 1941. godine. Zvanično logor je bio pod upravom lokalne marionetske vlasti koju su postavili Nemci. Medjutim, sami Nemci su budno pratili šta se u njemu odvija. Logor na Banjici bio je namenjen za zatvaranje svih protivnika vlasti, a istovremeno služio kao jezgro za organizovanje prinudnih radnika, koji su zatim upućivani na izvodjenje javnih radova čak i u samu Nemačku – na zahtev organizacije TOT. Deo zatvorenika odvodjen je na stratiše u selo Jajinci (vidi o njemu u nastavku). Prema zvaničnoj proceni, kroz kapije ovog logora prošlo je oko 24.000 ljudi, medju njima 2.200 žena. Ovaj logor služio je takodje i kao neka vrsta sabirnog centra iz kojeg su uzimani taoci i izvodjeni na streljanje, u svakoj prilici kad bi bila izvršena neka diverzantska akcija protiv nemačke vojne sile na tlu Srbije. Medju odabranim za streljanje prvi su uvek bili Jevrejai. Viš Više od 500 Jevreja koji su bili zatvoreni u ovom logoru, umrli su ili streljani. Od ovog broja, oko 200 ljudi otpremljeno je u logor "Sajmište" (vidi u nastavku) na likvidaciju. Jevrejske žrtve iz logora na Banjici bile su gulavnom iz Beograda. Jedan od njih bio je i lekar, Dr Bukić Pijade, vodeća ličnost sefardske optšine. Medjutim, bilo je u njemu i žitelja iz Bačke. U taj logor dovodjeni su takodje i zarobljeni partizani. Početkom 1944. godine logor na Banjici je likvidiran (približavanjem oslobodilačke vojske).

Begeč

Selu u Bačkoj (Vojvodina). Otprilike mesec dana nakon okupiranja doveli su Nemci na imanje Vidić nekoliko Jevreja iz Novog Sada. To su uglavnom bili imućni gradjani ili su ih barem takvim smatrali madjarski okupatori. U julu 1941. godine oslobodjeni su posle plaćanja otkupnine. Na taj način, ovaj se logor može nazvati "logor za ucenu". Samo oslobadjanje je bilo za kratak period jer je ubrzo većina Jevreja iz Novog Sada mobilisana u radne čete i samo je mali broj od njih preživeo.

Beograd
Prestonica Srbije i jugoslavije pogodjena je strahovitim bombardovanjem nemačkog vazduhoplovstva izmedju 6-10. aprila 1941. godine. Od posledica ovog bombardovanja nastradalo je desetine brigada ljudi a medju njima je bilo i Jevreja.
U Beogradu je stacionirano sedište nemačke Vrhovne komande za područje Srbije. Odavde su odlazila naredjenja za uništavanje Jevreja.
U Beogradu su takodje bile kancelariji Gestapo-a i SS trupa, koje su nadgledale izvršavanje naredjenja za uništavanje. U predelima grada bilo je i posebnih stanica za uništavanje: Banjica, Sajmište, Topovske šupe. Nedaleko se nalazi i selo Jajinci gde su takodje ubijani Jevreji.
U centru grada, na Tašmajdanu, sakupljani su Jevreji taoci i odavde udvodjeni na streljanje. Danas se na tom mestu nalazi moderni sportski centar.
Likvidiranje beogradskih Jevreja kojih je, na početku rata, bilo više od 10.000, izvrošeno je veoma brzo.

Bor
Grad i rudnik bakra na severoistoku Srbije. U leto 1943. godine kraj rudnika je podignut radni logor. Po zahtevu nemačkog Rajha, madjarske vlasti su prihvatile da mobilišu 10.000 ljudi za rad u rudniku. Madjarska vlada odazvala se ovom zahtevu i organizovala četiri ljudska transporta iz Madjarske, od kojih 100 Jevreja iz okupirane Bačke. Madjarska vlada imenovala je i komandanta i postavila stražu na teritoriji Srbije. Zatvorenici su radili pod teškim uslovima i mnogi od njih umrli su usled malaksalosti ili bolesti. U ovom logoru radilo je više od 6.000 madjarskih Jevreja.
Zbog skorog dolaska partizanskih jedinica u septembru 1944. godine odlučeno je da se logor isprazni. Zatočenici, njih oko 3.600, povedeni su peške, uz divljanja, izgladjivanja, batinjana i ubijanja. Tokom ovog "marša smrti", do dolaska u Crvenku, pomrlo je 700 Jevreja. Kad su stigli u Bačku ubijeno je još na stotine članova njihovih porodica. U madjarsku je stigla tek trećina od onih koji su pošli na put. Većina je od tamo oterana u koncentracione logore u Nemačkoj. Samo mali broj je spasen.
Dolaskom partizanskih jedinica iz sastava osme srpske divizije sprečen je odlazak sledeće grupe zatvorentika iz Bora. Izvestan broj oslobodjenih prisilnih radnika priključio se narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije.


Bosanski Petrovac
Sabirni logor u koji su, od jula 1941. godine, dovedenki Jevreji iz Bihaća i okoline. U septembru 1941. godine zatvorenici su prebačeni, preko Prijedora, u Jasenovac i Staru Gradišku i tamo ubijeni. Za vreme prolaska kroz Prijedor nekolicini je uspelo pobeći.


Brač
Veliko ostrvo, južno od Splita. U novembru 1942. podignut je ovde logor za jevrejske izbeglice, koje su uspeli pobeći iz Nezavisne Države Hrvatske. Brač je potpadao pod područje II, koje je bilo pod italijanskom vlašću. Krajem maja 1943. likvidiran je logor a njegovi internirci sprovedeni na ostrvo Rab.

Bročice

Selo u kojem je podignut logor smrti poznat po imenu Logor II u okviru sistema logora Jasenovac. Prvi zatočenici dovedeni su ovamo u septembru 1941. i do kraja godine većina
je pobijena. Oni koji su preostali prebačeni su u logor III ("Ciglana"). Prema proceni kojom raspolažemo tamo je našlo smrt oko 8.000 zatvorenika.

Bubanj
Ovo mesto predstavljalo je stanicu za uništavanje. Nalazi se u blizini Niša, u centralnoj Srbiji. Iz logora se nazivao Crveni krst u Nišu, prevoženi su zatvorenici u Bubanj i tu su ih streljali nemački vojnici ili pod nemačkom komandom. Ova stanica formirana je sredinom oktobra 1941.
godine i funkcionisala oko dve godine, do 17. Oktobra 1943. godine. Kroz nju je prošlo oko 800 duša. Od njih, oko 600 Jevreja. Medju ovim Jevrejima bili su članovi opštine u Nišu (više od polovine) i žitelji palanki i sela u Srbiji. Takodje, ovamo je dopremljeno 150 izbeglica iz Centralne Evrope koji su se zatekli u Jugoslaviji, od kojih 120 žena, dece i staraca. U februaru 1942. godine oni su odavde prebačeni u logor Sajmište u Beogradu.

Crvenka
Selo u Bačkoj, izmedju Kule i Sivca. U ovom mestu ubijeni su prisilni radnici iz Madjarske, kao i zatvorenici dovedeni s okupiranih područja Vojvodine (koja se u Madjarskoj, za vreme II svetkog rata zvalo Délvidék). Oni su bili na putu iz rudnika Bor, u Srbiji, za Madjarsku - sa sprovodnicima, madjarskim fašistima, koji su trebali onemogućiti pokušaje partizanakih jedinica i boraca Crvene armije da se približe zarobljenicima. U ovom maršu smrti bilo je više od 6.000 Jevreja koji su bili mobilisani za rad u rudniku. Oni su pošli na put u dve grupe: prva, od 3.600 ljudi, krenula je 17. septembra 1944; druga, u kojoj je bilo 2.500 ljudi, pošla je na ovaj "put" 19. septembra 1944. Prva grupa stigla je u Mohač (Madjarska) i odatle otpremljena u nemačke logore. Druga grupa, iznemogla i izgladnela, stigla je u Mohač 7. i 8. oktobra. Tamo ih je dočekalo pravo klanje a ubijeno je oko 1.000 ljudi (ne postoje tačni podaci, ali procene govore da je ubijeno izmedju 700 i 1.500 ljudi). U opisu genocida madjarskog jevrejstva ovo poglavlje poznato je pod imenom krvoproliće u Crvenki. Medju pomenutim žrtvama bilo je i nekolicina članova jevrejskih opština iz Bačke.

Danica
Ovaj logor podignut je u fabrici koja je bila u jevrejskom vlasništvu. Fabrika se nalazila u blizini grada Koprivnica, u selu pod imenom Drnje. To je bio prvi koncentracioni logor kojeg je podigao hrvatski fašistički režim. Logor je proradio krajem aprila 1941. i služio za
sakupljanje Srba, Jevreja (oko 500) i komunista. Medju uhapšenima bilo je žena i dece. U logoru je boravilo u proseku 3.000 ljudi, a sve skupa kroz njega je prošlo više od 5.000 ljudi i žena. U tom broju bilo je i 300 omladinaca koji su dovedeni iz Zagreba, većina aktivni članovi SKOJ-a, ali bilo je medju njima i pripadnika Hašomer hacaira. Zatvorenici su obavljali veoma teške i iscrpljujuće radove, trpeći batinjanja i izgladjivanje. Jevrejska opština iz Zagreba slala je pakete s hranom, ali su ih u najvećem broju slučajeva zaplenile ustaše. Iz ovog logora zatvorenici su poslati u logore smrti Gospić-Jadovno, Pag, Jasenovac i Stara Gradiška (o njima u nastavku).


Djakovo
Grad u Slavoniji. U decembru 1941. godine stigle su u ovdašnji logor dva transporta žena i dece iz Bosne. Većina je bila iz Sarajeva (njih oko 2.000, sve Jevreji sem pedeset žena Srpkinja). U to vreme kapaciteti logora u Hrvatskoj bili su prepunjeni i policija Osijeka (glavni grad Slavonije) dobila je naredjenje da pronadje smeštaj za proterane iz Bosne. Uz pomoć Jevrejske opštine u Osijeku uspostavljen je logor u napuštenom mlinu u Djakovu. Jevrejska opština preuzela je brigu o snabdevanju hranom. U february 1942. dovedeno je u logor Djakovo još 1.200 srpskih i jevrejskih žena iz logora Stara Gradiška, koji je bio zahvaćen trbušnim tifusom i dizenterijom. Pošto nije bilo drugog mesta, prispele žene uvedene su u jednu napuštenu štalu. Napolju je tada bila temperatura od -30 stepeni. Mogućnosti Jevrejske opštine u Osijeku bile su ograničene i prikupljena hrana nije bila dovoljna za sve. Stanje se naročito pogoršalo u martu 1942. godine kada je za komandanta logora postavljen zločinac Matijević. Gotovo sve pošiljke hrane za zatvorenike su zaplenili stražari logora. Početkom juna logor je likvidiran i žene koje su još ostale u životu prebačene za Jasenovac. Za vreme postojanja logora u Djakovu ubijeno je ili umrlo oko 600 Jevrejki i 20 srpskih žena. Čuvar Jevrejskog groblja u Djakovu potajno je vodio spisak umrlih i nakon završetka rata označeni su grobovi i podignuti spomenici. Svake godine se na ovom groblju održava pomen žrtvama.

Gornja Rijeka

Naselje kod grada Križevci, u Hrvatskoj. U novembru 1941. tamo je podignut logor za žene i decu. To je bio ogranak logora Loborgrad. Ovamo su uglavnom dovedene srpske žene i deca iz Bosne i nešto Jevrejki. Početkom 1942. u tom logoru bilo je zatvoreno 250 žena. Krajem marta 1942. godine 140 srpskih žena prebačeno je u Zemun a odavde, one zdravije, na rad u Nemačku. Razlog za podizanje ovog logora bio je izgleda u tome što je u Loborgradu bila strahovita stiska smeštajnih kapaciteta, a logor Jasenovac "nije bio otvoren za žene. Poznato je, da je u aprilu 1942. u Gornjoj Rijeci bilo 73 jevrejske žene. U leto 1942. godine logor je likvidiran, a preostale žene vraćene u Loborgrad. Nakon oslobodjenja ovde je pronadjeno više od sto lešava dece.

I iz ovog logora zatvorenici su transportovani u logore smrti Gospić-Jadovno, Pag, Jasenovac i Stara Gradiška.

Dubrovnik

U predgradjima ovog grada - Lopud, Gruž, Kupari italijanske vlasti koncentrisale su nekoliko stotina mesnih Jevreja i izbeglica, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Mesta internacije bila su hoteli u kojima su u mirna vremena letovali turisti. Internirci su ovde zadržani od novembra 1942. do maja 1943. godine. Tada je većina prebačena u logor na Rabu.

Gospić

Gradić u Lici. U junu 1941. podignut je prihvatni logor za Jevreje, 4 km od grada. Njih 2.000 smešteno je u štalama i pastirskim skladištima. Ali već u julu iste godine veći broj ovih zatočenika preseljen je u logor Kruščica. 20. avgusta žene su prebačene u Jastrebarsko i tamo im se zameo i trag. Logično je zaključiti da su tamo ubijene. Muškarci su prebačeni u Jasenovac. Deo zatvorenika prevezen je na ostrvo Pag. Preostali su, krajem jula i početkom avgusta, ubijeni u okolini Jadovna. Razlog što su zatvorenici razaslati na više raznih mesta bio je taj što je izmedju Hrvatske i Italije postignut sporazum prema kome će Italijani, počev od sredine avgusta, ući u ove delove Like i zato su ustaše počistili ovo područje jer su tačno pretpostavili da će Italijani zaštititi zatvorenike. I, zaista,  italijanske su jedinice spasile nekoliko Jevreja prebacivši ih na područje pod njihovom komandom. Ali sve do njihovog zvaničnog ulaska u grad Gospić, u septembru 1941, Italijani se u praktičnom smislu nisu mešali u ono što se u samom gradu i okolini dogadjalo. Na neki način je za čudjenje što se Italijani nisu više angažovali i pokušali spasiti više Jevreja i što nisu onemogućavali njihovo proganjanje i ubijanja. Možda su još bili daleko od mesta dogadjaja ili je verovati da je većina zverstava izvršena pre njihovog dolaska, a ono što se dogodilo doznali su nakon izvršenja zlodela.

Hvar

Ostrvo na području koje su okupirali Italijani. Ovde je bio zbeg onih izbeglica iz Hrvatske i Bosne i to u periodu novembar 1942. maj 1943. godine, kada su Italijani podigli centralni koncentracioni logor na Rabu.

Jabuka

Selo kraj Pančeva, u Banatu. Na ovom mestu ili u njegovoj bližoj okolini, od sredine avgusta 1941. godine Nemci su streljali Jevreje. Jevreji Pančeva i ostali članovi jevrejskih opština iz Banata, dovodjeni su ovamo u grupama od 150-400 ljudi i streljani na licu mesta. Do leta 1944. broj mrtvih popeo se na 10-12.000. Polovina od ovog broja bili su Jevreji Vojvodine.

Jadovno

Selo na planini Velebit, na nadmorskoj visini od 1200 metara. Selo se nalazi u oblasti Like i leži oko 20 km od Gospića. Ovde je podignut logor pod vedrim nebom, a zatvoreni su u njemu Srbi i Jevreji iz logora Danica (vidi) i samog Gospića. Logor je podignut u junu 1941. i likvidiran već u avgustu iste godine. U njemu je pobijeno blizu 3.500 ljudi. Većina je vezana čeličnim žicama, tučena oštrim orudjem i bacana u teško pristupačni bezdan. Tek nakon nekoliko meseci njihova tela su otkrili italijanski vojnici. Medju žrtvama bilo je nekoliko stotina Jevreja, medju kojima i skupina jevrejske omladine, članova Hašomer hacaira iz Zagreba. Većina pogubljenja su izvršena od 30. jula do 3. avgusta 1941. Kad su na ovo područje ušli Italijani, početkom septembra 1941, naišli su samo na neznatne znakove zverstava koja su ovde počinjena.

Jajinci

Selo u Srbiji, u blizini Beograda, pod Avalom. Mesto je namenjeno za pogubljenja zatočenika iz Logora u Beogradu (Sajmište, Banjica). Broj žrtava koje su ovde ubijene procenjen je na 80.000. Prva streljanja počela su 28. avgusta 1941. Tada je ovde ubijeno 122 Jevreja koji su na streljanje izvedeni kao taoci, nakonk jedne diverzantske akcije u Beogradu koju je izveo jevrejski omladinac, Hajim Nahmijas. 1964. godine na ovom mestu otkriven je Spomen park, u znak sećanja na pogubljene žrtve.

Jasenovac

Najveći i najstrašniji koncentracioni i logor smrti na teritoriji fašističke države Hrvatske. To je bio sistem logora i radionica od nekoliko jedinica označenih rimskim brojevima: I. Lonjsko polje; II. Bročice (vidi ranije), III. Obućarske i krojačke radionice; IV. Kožarska radionica. Jasenovcu su pripadale i ciglana, kao i logori u Staroj Gradiški, zatim Krapje, Gradina i Jablanac - sva ova mesta u prečniku od 40 km sela Jasenovca, koji leži na ušću reke Une u Savu.

Logor su organizovali hrvatske ustaše u avgustu 1941. i bio aktivan do kraja aprila 1945. To je bio logor za prisilni rad, a zatvorenici su na mnogostruke načine bili mučeni i usmrćivani. U mreži jasenovačkih logora, prema zvaničnim podacima, našlo je smrt 700.000 ljudi. Večina su bili Srbi, ali medju žrtvama bilo je i 20-25.000 Jevreja iz Hrvatske i Bosne, kao i mnogi Romi i ljudi koji su osumnjičeni kao komunisti. U ovom logoru postojao je i krematorijum. Medjutim, ubijanja su u najvećoj meri obavijana na zverski način, hladnim i vatrenim oružjem.

Zločini su se izvršavali i potapanjem u Savi, pošto su zatvorenicima pre toga bile vezane ruke i noge.

U šumici Jablanac, u blizini srpskog sela, čiji su stanovnici prethodno ubijeni, oko 12 km od Jasenovca, pogubljeno je na stotine žena koje su ovamo dovedene u jesen 1942. iz Stare Gradiške.

Uslovi u logoru bili su strašni. Zatvorenici su bili smešteni u, na brzinu podignutim, barakama, bez najosnovnijih sanitarnih uslova. Terani su da rade po 12 sati dnevno, naročito na podizanju nasipa, radi sprečavanja poplave u logoru u zimskim mesecima. Logoraši su često izvodjeni na zborove tokom kojih su vršena javna pogubljenja. Mnogi su ubijani odmah po dolasku u logor ili su uskoro umirali od gladi. Samo su najmladji i najsnažniji uspevali da se održe. Nešto bolju sudbinu imali su zanatlije, koji su obavljali radove prema porudžbinama komande logora ili za potrebe ustaških stražara i službenika.

Mogućnost bekstva bile su minimalne jer je logor bio ogradjen bodljivaom žicom i stražarskim tornjevima. Kada su zatvorenici izvodjeni na rad van logora, bili su pod pratnjom dobro naoružanih stražara. Ako bi neko i uspeo da pobegne odmah je streljano na desetine zatočenika u znak odmazde i zastrašivanja. Samo mali broj zatvorenika uspeo je da preživi ovaj pakao i da se pridruži partizanskim jedinicama koje su delovale u okolini. Kad se, medju logorašima, doznalo za predstojeću likvidaciju logora ostaci zatvorenih organizovali su ustanak. 22. aprila 1945. godine uspelo je jednom delu osudjenika da se probiju iz logora pošto su ubili nekoliko stražara. Medjutim, u tom proboju poginuli su mnogi, a preostali dokrajčeni mecima stražara. Krajem aprila ustaše su se povukle prema severu spalivši prethodno barake logoraša.

U mnogim slučajevim pripadnici logorske uprave prisiljavali su Rome da ubijaju Jevreje udarcima maljeva, a zatim likvidirali i njih same.

Za vreme četvorogodišnjeg postojanja logora Jasenovac, samo jednom je došao u posetu predstavnik Crvenog krsta. Ali tu su posetu ustaše odlično pripremile. Uoči njihovog dolaska logor je počišćen i poboljšani su uslovi života. Ali odmah posle toga, sve se vratilo na staro i strašna zlostavljanja nastavljena.

Za osnivanje logora Jasenovac bio je odgovoran Andrija Artuković, ministar unutrašnjih poslova NDH.  1986. godine on je, u Zagrebu, osudjen na smrt nakon št što su ga Sjedinjene Američke Države izručile Jugoslaviji. Dok se ovi redovi pišu još nije poznato da li je smrtna presuda nad njim izvršena.

Medju Artukovićevim komandantima isticali su se Vjekoslav "Maks" Luburić i Ljubo Miloš (ovaj potonji je sopstvenim rukama ili uz pomoć saradnika ubio na stotine ljudi). Medju ubicama bila su takodje i katolička sveštena lica (kao Sidonija i Filipović). Graditelj krematorijuma bio je inženjer Dominik-Hinko Pičili, koji je imao čin potpukovnika.

Logoraše su "nadzirali" i eksperimentisali sa njima poznati razbojnici i alkoholičari. Zatočenice su bile pod nadzorom poznatih kriminalki i prostitutki dovedenih iz Zagreba.

Nakon oslobodjenja, većina ovih dželata i logorskih glavešina pohvatana je i osudjena na smrt ili dugogodišnje kazne zatvora, posle sudskih procesa u Titovoj Jugoslaviji.

Na području bivšeg logora otkriven je monumentalni spomenik i muzej, a celo područje proglašeno kao memorijalni prostor.

O Jasenovcu postoje dva dokumentarna filma (Gavrin i Zafranović). Obe kopije nalaze se u Jad Vašemu, u Jerusalimu.

Kerestinec

U nekadašnjem dvorcu, u blizini Zagreba, početkom maja 1941, ustaška policija podigla je zatvorenički logor koji je imao tri dela: komunisti, Jevreji i Srbi. Prva grupa obuhvatala je 25 političkih neistomišljenika, koje je zatvorila policija Hrvatske seljačke stranke (njen lider bio je V. Maček) i krajem maja predala ih ustašama. Do jula, ova grupa narasla je na 111 ljudi (četvrtina su bili Jevreji). Desetoro iz grupe osudjeni su i streljani pod kratkom sudskom postupku (polovina streljanihg bili su Jevreji). Sredinom jula izvršen je pokušaj proboja logora i bekstva, ali je ova akcija uspela samo delimično. Većina begunaca pobijena je, ranjena ili uhvaćena. Samo četrnaestorici je uspelo pobeći. Preostali su, 17. jula, streljani i logor je bio likvidiran.

U grupi Jevreja bili su uglavnom advokati. Deo njih je oslobodjen, ali većina je prebačena u logore u Gospić-Jadovno i Jasenovac.

Kosovska Mitrovica

Prihvatni logor na Kosovu u kome su, u avgustu 1941, zatvoreni Jevreji ovog grada. U martu 1942. zatočenici su poslati u logor Sajmište i odatle u Bergen Belzen gde su likvidirani. Za vreme štampanja ove knjige grad je promenio ime u "Titova Mitrovica".

Kraljevica

Sabirni logor koji se nalazio u ovom gradiću koji se nalazio u  Području II, tj. bio je pod nadzorom Italijana. Ovamo je dovedeno oko 1.250 Jevreja, koji su smešteni u barakama i štalama. U svakoj baraci bilo je 90 ljudi, a u svakoj štali 145. Logor je bio ogradjen bodljikavom žicom i izgledao je kao koncentracioni logor. Nakon što su učestale žalbe italijanskoj komandi, uslovig života u logoru su poboljšani. Logor je podignut u novembru 1942. i likvidiran u maju 1943. Zatvorenici su prebačeni na ostrvo Rab.

Krapje

U ovom selu, udaljenom 10 km od Jasenovca, formiran je logor br. 1 u Jasenovcu. Prvi  zatvorenici dovedeni su ovamo u avgustu 1941. iz logora Slano. Većina su bili iz Zagreba. Useljeni su u dve barake. Ostale tri barake bile su namenjene Srbima. 30. septembra dovedeni su članovi sarajevske Jevrejske opštine iz logora Kruščica. Zatvorenici su radili na izgradnji nasipa. Nisu imali odgovarajući alat za rad. Ishrana im je bila nedovoljna. Sredinom novembra logoraši su poslati u logor Jasenovac III (Ciglana) i zapošljavani u rušenju pravoslavnih crkvi u Jasenovcu i okolini.

Logor je likvidiran u noći izmedju 21-22 novembra 1941. Tada su mitraljeskim rafalima pobili više od 600 Jevreja. Ustaški zločinci pričali su seljacima iz okolnih sela, da su se logoraši pobunili i pokušali bežati. Istina je medjutim da su to bili većinom starci i iznemogli bolesnici.

Kruščica

U selu istog imena, udaljenom 17 km od Travnika, krajem avgusta 1941. podignut je, na napuštenom imanju, sabirni logor. Tu su postojale tri kuće i dve barake bez krova i patosa. Prihvatni kapacitet logora bio je do 300 ljudi. Medjutim, u septembru 1941. zatvoreno je u njemu 3.000 ljudi, 28. avgusta dopremljeni su preživeli s ostrva Paga, a 3. septembra stigla je grupa od 500 Jevreja iz Sarajeva. Još jedna grupa došla je 9. septembra. U ovaj logor dovodjeni su takodje Srbi, muškarci i žene. Ishrana je bila užasna. Sarajevska jevrejska opština slala je najveći deo hrane za zatvorenike koji su radili najteže poslove.

Logor je zatvoren početkom oktobra 1941. 5. oktobra muškarci su deportovani u Jasenovac, a dan kasnije žene i deca preseljeni su u Loborgrad. Odatle - većina je završila u Aušvicu.

Ledine

Danas selo u istočnom predgradju Zemuna. Za vreme hrvatskog "nezavisnog" režima bile su tu puste ledine, pa je ta mesto tako i dobilo svoje ime. U septembru 1942. ovde je izvedeno na streljanje 250 Jevreja, muškaraca. Postoji spisak streljanih i zna se da su dovedeni na ovo stratište sa Banjice. Kraj zajedničkog groba naše braće podignut je Spomen kamen kraj kojeg se svake godine (od strane mesne zajednice Ledine i Jevrejske opštine u Beogradu) održavaju pomeni za ove  stradalnike.

Lepoglava

Selo u Hrvatskoj. Za vreme Kraljevine Jugoslavije tamo je bio zatvor, uglavnom za protivnike režima, mahom komuniste. U julu 1943, u Lepoglavu su dovedeni zatvorenici iz Stare Gradiške (vidi) i ostalih krajeva Hrvatske.

Početkom 1945. logoraši su sprovedeni u Jasenovac i tamo likvidirani.

Loborgrad

Mesto se nalazi u Hrvatskoj, 10 km od železničke stanice Zlatar-Bistrica. To je stari dvorac u kome se, početkom 1941, nalazio Dom staraca. U septembru 1941. iseljeno je 60 stanara i mesto je pripremljeno za prihvatanje 2.300 uglavnom jevrejskih žena i nekoliko desetina Srpkinja sa decom do 14 godina. Logor je podignut na račun zagrebačke Jevrejske opštine koja je platila 1,300.000 kuna (koje su zamenile dinare). Aktivnost logora započela je početkom oktobra 1941, dolaskom žena i dece iz logora Kruščica (vidi u nastavku). U logoru je vladala strahovita pretrpanost i u jednoj prostoriji tiskalo se 50-90 duša. Higijenski uslovi bili su očajni. Zatvorenicama je stajalo na raspolaganje svega četiri toaleta. Hrana je bila loša i nedovoljna. Za kratko vreme, u logoru je zavladala epidemija trbušnog tifusa.

Komandanti logora, Braća Heger, maltretirali su žene i iskorišćavali ih na razne ponižavajuće načine. Velik broj zatvorenica umrlo je od gladi ili bolesti. Preživele su, u jesen 1942, preko Zagreba oterane za Aušvic. Deo srpskih žena poslat je na rad u Nemačku, a ostale prebačene u Srbiju. Logor je zatvoren u oktobru 1942.

U zverstvima nad logorašicama, pored Hrvata uzeli su učešća i članovi "Kulturbunda" odnosno nemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Zagrebačka jevrejska opština organizovala je slanje paketa sa hranom za logorašice, ali većina od ovih pošiljki nije stigla onima kojima je namenjena. Zaplenili su ih i pojeli zločinci koji su upravljali logorom.

Medju zatvorenicama bila je i lekarka dr Milica Kun Band. S velikom ljubavlju i pažnjom nastojala je ublažiti njihove patnje. I ona je nestala u Aušvicu.

Metajno

Mesto na ostrvu Pag. U junu 1941. ustaše su ovde podigle dva logora, jedan od njih u samom Metajnu. Ovamo su dovedeni članovi Bne brit iz Zagreba i drugi zatvorenici Jevreji iz Gospića i Bosne. Osim što je bio logor za prisilni rad, ovaj logor, kao i sličan logor u mestu Slano (vidi) je bio pravi logor smrti. U ovaj logor koncentrisane su jevrejske i srpske žene s njihovom decom. Komandanti logora, Maks Jocić i Ivan Devčić, zlostavljali su žene, pa čak i silovali. Većina zatvorenica umrle su od gladi. Logor je likvidiran krajem avgusta 1941.

Niš

Grad u Srbiji u kome je, u zgradi Crvenog krsta podignut sabirni logor za Jevreje. U ovom logoru, 15. Oktobra 1941, sakupljeni su mesni Jevreji kao i njihovi sunarodnici iz okolnih sela. Tu su zadržani do 12. februara 1942, kada su muškarci odvedeni na streljanje u obližnje naselje Bubanj.

Žene i deca odvedeni su, u martu 1942, na Sajmište i tamo likvidirani. U zgradi gde je nekad bio logor sada je Muzej, posvećen sećanju na nedužne žrtve.

Novi Bečej

Gradić u Banatu, na reci Tisi. Na početku, ovde je bilo prihvatilište za Jevreje iz samog mesta i obližnjih Novog Knježevca i Kikinde (sredinom avgusta 1941). Ali već početkom septembra muškarci su preseljeni u Topovske šupe (vidi) kraj Beograda gde su, do kraja oktobra iste godine, svi likvidirani. 12. decembra 1941. žene i deca prebačeni su na Sajmište (vidi) i do kraja maja 1942. svi poubijani u ovom zloglasnom logoru.

Novi Sad

Glavni grad Vojvodine. U ovom gradu, madjarski okupatori izvršili su jedno od najvećih zverstava, takozvanu "Raciju". Tokom ove "akcije" ubijeno je 870 Jevreja i 430 Srba. Većina je stradala od kuršuma. Njihova tela bačena su u Dunav. "Racija" je trajala od 21-23. januara 1942. Posle završetka rata, kraj jednog od mostova, na šetalištu uz obalu Dunava, podignut je spomenik u znak sećanja na ubijene.

Pag

Veliko ostrvo duž severne obale Dalmacije. I ovo ostrvo bilo je pripojeno ustaškoj Hrvatskoj, iako je i na njemu bilo italijanske vojske. Na Pagu su izgradjene stanice za mučenja i ubijanja, kraj naselja Metajno i Slano.

Palić

Lečilište na obali istoimenog jezera u blizini Subotice. 7. maja 1941, madjarske okupacione vlasti dovele su ovamo grupu Jevreja iz Subotice i podigli za njih privremeni logor-prihvatilište. Početkom juna zatvorenici su oslobodjeni nakon što su platili traženi iznos novca. Bio je to, dakle, takodje logor za ucenjivanje.

Pančevo

Grad na reci Tamiš, u blizini Beograda. 14. i 15. avgusta 1941. naredjeno je Jevrejima da se jave na odredjeno mesto u gradu. Posle nekoliko dana, počev od 20. Avgusta muškarci su čamcima prebačeni u Beograd i zatvoreni u Topovskim šupama. Žene i deca zatvoreni su 12. decembra 1942. i prebačeni u logor Sajmište. Od članova jevrejske zajednice u Pančevu nije spasen ni jedan čovek.

Priština

Glavni grad pokrajine Kosovo. U ovom gradu grupisani su sem 400 Jevreja Prištine i izbeglice iz Beograda i Kosovske Mitrovice, kao i izbeglice iz Poljske i Nemačke. Pošto su grad, u periodu koji je trajao dva meseca, zauzeli Nemci, koji su vršili diskriminaciju i pljačku imovine - zatvorenici su prebačeni u Berat (Albanija) i tamo pogubljeni.

Izgleda da je i iz prihvatnog logora u Prištini i iz logora u Beratu bilo i spasenih Jevreja. Medjutim, deo ovih izbeglica koji su se, posle kapitulacije Italije u septembru 1943, vratili svojim kućama, uhapsili su Nemci i deportovali u logore za uništavanje.

Rab

Ovo ostrvo u severnom delu Jadrana, u aprilu 1941. pripojeno je Italiji. U maju 1941. ovde je podignut sabirni logor za jevrejske izbeglice. Ovde su sakupljene jevrejska izbeglice iz Dubrovnika, Kraljevice, Brača i Hvata. Kraj jevrejskog logora postojao je još jedan, ranije podignut, za Slovence, koji su u očima Italijana bili sumnjivi zbog naklonjenosti komunistima ili simpatijama za gerilce, koji su se borili protiv okupatorske vojske.

U jevrejskom logoru bilo je 3.500 ljudi. 9. septembra 1943, kratko vreme pred kapitualaciju fašističke Italije, izbio je ustanak zatvorenika koji su oslobodili oba logora, još pre nego što su stigle partizanske jedinice. Uskoro je organizovana jevrejska borbena brigada koja je dobila ime "Rapski bataljon". Neko vreme ova brigada delovala je kao samostalna vojna jedinica, ali su kasnije ovi borci, prema potrebama, uključeni u druge partizanske jedinice. U borbama do konačnog oslobodjenja iz "Rapskog bataljona" poginulo je oko 100 boraca, a 150 zatočenika iz logora na Rabu palo je u ruke neprijatelja ili stradalo od savezničkog bombardovanja. Jedan deo umrli su prirodnom smrću. Od onih koji su ostali u logoru odnosno onih koji se zbog bolesti ili starosti nisu mogli priključiti partizanskim jedinicama, uhvatili su Nemci 205 logoraša i svi su deportovani u Aušvic.

Sajmište (izmedju Beograda i Zemuna)

U napuštenim zgradama predratnog beogradskog Sajmišta Nemci su, u decembru 1941, podigli koncentracioni logor. U literaturi holokausta ovaj je logor poznat po imenu "Jevrejski logor Zemun" obzirom na njegovu lokaciju na levoj strani reke Save, na ulazu u Zemun, koji je tada bio pod suverenitetom NDH. Danas je Zemun jedna od beogradskih opština. U logor na Sajmištu zatvarani su Jevreji iz Beograda, Niša i drugih manjih mesta Srbije. Pored njih i žene s decom iz Banata, čiji su muževi i očevi već ranije pobijeni.

Uslovi života u logoru bili su veoma teški. Mrazevi, glad i bolesti uzrokovali su masovna umiranja, još mnogo pre nego što su u logor dopremljeni kamioni dušegupke, Kojima su zatvorenici tobože trebalo da budu prevoženi u radne logore. U logoru na Sajmištu bilo je više od 10.000 Jevreja. Zbog prirodne ogradjenosti od grada bekstvo iz ovog logora bilo je gotovo nemoguće. Sa tri strane logor je bio ogradjen bodljikavom žicom. Četvrti izlaz štitila je reka Sava, čija je hladna ili zamrznuta voda takodje svaki odstup činila nemogućim. Tokom postojanja logora na Sajmištu u njega su dovodjene jevrejske žene iz Beograda, Bosne i Kosova, kao I žene i deca iz Šapca. Na Sajmištu su takodje bile zatvorene i izbeglice iz Austrije i Nemačke. Sve do maja 1942. kada su započeli transporti logoraša za Aušvic i Bergen-Belzen.

Specifičnost logora na Sajmištu bila je ta što su u njemu bili zatvoreni samo Jevreji kao i to, što je to bio jedini logor u Jugoslaviji gde su zatočenici usmrćivani gasom. Žrtve su sahranjivane u zajedničkim rakama u Jajincima. Logor je bio podredjen SS jedinicama i čiji su zapovednici bili Herbert Andorfer Vengden, Hans Helm i Ludvig Tajhman.

Sama komanda bila je u rukama Gestapoa na čijem je čelu stajao Štrajke i nemačke vojne komande čiji su zapovednici bili general Bader i drugi. Nemci su ovaj logor zvali "Dulag 17".

Sisak

Grad u Slavoniji. Krajem jula 1941, posle nemačke ofanzive na Kozaru, ovde je podignut "prolazni logor za izbeglice" u kome je, kao posebna grupa, delovalo odeljenje za decu izbeglica. Ova deca odvojena su od svojih majki, koje su odvedene na prisilni rad u Nemačku. Većina zatvorenih izbeglica bili su Srbi, ali bilo je i jevrejske dece koja su ostala bez roditelja. I u ovom logoru umirali su od gladi i trbušnog tifusa kojim su namerno zaražena. 8. januara 1943. ovaj je logor zatvoren, a preostala deca otpremljena u Zagreb. Kroz logor u Sisku prošlo je ukupno 7.000 dece.

Skoplje

Glavni grad Makedonije. Medju zidinama fabrtike duvana "Tutun", na inicijativu bugarskih okupacionih vlasti, 11. marta 1943. podignut je logor-prihvatilište. Istog datuma dovedeno je 4.000 Jevreja iz Bitolja i Štipa. Oni su bili zatvoreni pod stravičnim uslovima. Njima su uskoro priključeni Jevreji iz Skoplja i drugih zajednica u Makedoniji. Dovedeni logoraši odmah su opljačkani i izgladnjivani. Zdravstveni uslovi bili su užasni. Sve dok, poslednje nedelje marta, tri transporta nisu pošla za logor Treblinka. I to: 22. marta 2.338 1judi, 25. marta 2.402 i 29. marta 2.404 zatočenika. Ukupno za Treblinku je deportovano 7.144 makedonskih Jevreja. Hapšenja, sprovodjenja i obezbedjivanje transporta, pa i guranje u železničke vagone - vršili su bugarski policajci i vojnici, u skladu sa sporazumon izmedju Nemačke i Bugarske koji je, početkom 1943, potpisan izmedju izaslanika Ajhmana i bugarake vlade. Ni jedan od deportovanih za Treblinku nije preživeo.

Slano

Naselje na ostrva Pag, koje je označeno kao Područje II. kategorije, što znači da je pripadalo NDH. Ali italijanska vojska imala je pravo da ističe svoje vojne prisustvo i pravo delovanja u slučaju potrebe. U Slanom su bili sakupljani muškarci, dok su žene bile zatvorene u Metajnu. Počev od 25. juna 1941. godine ovano su dovodjeni Srbi i Jevreji iz logora Gospić (vidi). Zatvorenici su useljeni u 13 nedovršenih baraka i spavali na hladnom patosu, tako rekuć jedan na drugom. Logorali su radili na telkim poslovima 12 časova dnevno. Hrana je bila ispod minimuma. Mnogi zatočenici su ubijeni, bacani u jame ili u more, pošto su im prethodno bile vezane ruke i noge.

15. avgusta 1941. počela je akcija za likvidiranje logora. Deo zatvorenika pobijen je kraj mesta Fornaža; 3.000 Srba oterano je u Jadovno i tamo ubijeno; 450 Jevreja prebačeno je u Krulčicu (vidi) gde su ostale žene dok su muškarci nastavili za Jasenovac.

Nakon rate ovde je pronadjeno 791 telo, od čega 293 žene i 91 dete. I ovde je ostala do kraja nerazjašnjena činjenica - da li su italijanski vojnici koji su se nalazili na ostrvu znali za sve ovo što se u logoru dogadjalo. I koji je obim njihove odgovornosti zbog same činjenice nemešanja i nepostojanja spasenih logoraša. Stanovnici mesta tvrde da su svima bila poznata ustaška zverstva u logoru i da je teško poverovati da samo italijanski vojnici to nisu znali. U knjizi koju je izdao Savez jevrejskih opština Jugoslavije 1952. godine u Beogradu (strana 129-131), detaljno su navedeni nazivi jedinica i imena njihovih komandanata, koje su bile stacionirane na ostrvu za vreme zločina i posle toga. Istoričar-istraživač, dr Jaša Romano, u svojoj knjizi posvećenoj genocidu, 1980. godine, tvrdi da su se istalijanski vojni komandanti oglušili na zahteve stanovnika ostrva Paga, da intervenišu protiv zverstava ustaša (strana 135-136).

Stara Gradiška

Gradić u Slavoniji u kome je u zgradi lokalnog zatvora, drugom polovinom 1941. godine podignut zatvorenički logor. Na početku su ovde internirani slobodni zidari iz Zagreba, a zatim mnogi Srbi i Jevreji. Sa administrativnog stanovišta logor je bio pripojen Jasenovcu iako je od istog bio udaljen 38 km, duž reke Save. Iako su i ovde umirali logoraši, to nije bio pravi logor za uništavanje već neka vrsta prolaznog logora. Odavde je, od kraja avgusta do decembra 1941, oko 9.000 ljudi transportovano za Aušvic. Velik broj ostalih prebačen je u koncentracioni logor Jasenovac na likvidiranje.

Prezasićenost kapaciteta kao i nedostajanje osnovnih sanitarnih uslova dovelo je do epidemije zaraznih bolesti kao dizenterije, trbušnog tifusa i dr. U prolećnim mesecima 1942. ovde je umiralo 80-100 ljudi svakog dana.

Grupe Jevreja usmrćivane su nasilnim izgladjivanjem ili im je u hranu stravljan otrov. Ovi nesrećnici bili su strpani u izolovanu zgradu koju su logoraši nazivali "Toranj". Najmanje 500 Jevreja izgubilo je život na ovaj način. Deca su ugušivana gasom, takodje nakon izgladjivanja. U oktobru 1944. stigla je komanda da se logor likvidira. Istovremeno u logoru je započeto sa streljanjima. Oni koji su slučajem ostali živi otpremljeni su u Jasenovac i Lepoglavu.

Subotica

Grad na jugoslovensko-madjarskoj granici. U aprilu 1944, madjarske okupacione vlasti podigle su u ovom mestu geto za Jevreje. Zatvoreno je više od tri hiljade ljudi, koji su smešteni u nekoliko zgrada. U svake 2-3 sobe ugurano je 15-20 duša. Svi koji su dovedeni u ovaj geto ostavili su svoje stanove, koje su odmah opljačkali pripadnici madjarske žandarmerije i vojske. Zatočenici geta upućivani su na prisilne javne radove. 16. juna 1944, stanovnici geta otpremljeni su, u zapečaćenim vagonima, u grad Bačalmaš, Madjarska.

Tamo su takodje korišćeni za teške i ponižavajuće poslove -sve dok nisu transportovani za Aušvic i Austriju. Deo zatočenika izvršilo je samoubistvo.

Šabac

U septembru 1940, u ovaj grad u severnoj Srbiji dovedeno je 1300 izbeglica iz Austrije i Nemačke koji su došli u Jugoslaviju s nadom da će Dunavom i Crnim morem moći nastaviti za Palestinu. Medjutim, oni su zaustavljeni u Kladovu jer nisu dobili dozvolu da predju rumunsku granicu i jer nije pronadjen brod kojim bi pošli dalje. Izbeglice su bile smeštene u hotelima i privatnim zgradama ali su se hranili zajedno. Hranu im je dostavljao Savez jevrejskih opština u Beogradu, koje im je činilo i druge usluge.

U julu 1941, nemački osvajači podigli su pravi logor u šest baraka koje su ranije pripadale jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci. Straža u logorima poverena je folksdojčerima. U ovaj logor dovedeno je 670 Jevreja iz Šapca, pošto im je pre toga iznudjena suma od pola miliona dinara.

Uslovi u logoru bili su teški a hrana nedovoljna. Zatvorenici su upotrebljavani za teške javne radove, gde je bilo i mučenja i ubijanja. Posle izbijanja rata i zatvaranja Saveza jevrejskih opština, na malu zajednicu iz obližnje Rume pala je briga za snabdevanje logora hranom. Ali i od tih skromnih pošiljki dobar deo su zaplenili ili ukrali čuvari.

Izmedju 12-13. oktobra 1941, u selu Zasavica, streljano je 400 Jevreja i jedan broj Roma - kao odmazda za ubijene nemačke vojnike u jednoj diverzantskoj akciji. U logoru su ostali samo žene i deca. Oni su krajem januara 1942, odvedeni u logor Sajmište i nakon kraćeg vremena likvidirani.

Nakon oslobodjenja iskopane su kosti ubijenih žrtava i prenesene u zajednički grob na Jevrejsko groblje u Beogradu. Uz pomoć Saveza jevrejskih opština Jugoslavije na ovom groblju je podignut spomenik ovim žrtvama.

Tenje

Selo kraj Osijeka. Ovaj logor podigla je Jevrejska opština Osijek, svojim snagama i sredstvima, na zahtev vlasti. Bilo je to krajem jula 1941. Ovamo su dovodjeni Jevreji iz mesta i okoline. Na početku je to izgledalo kao olakšanje, ali već u avgustu 1942. logor su likvidirale ustaše. Deo od 3.000 zatvorenika sproveden je u Jasenovac, a ostali u Aušvic. Na početku, ustaše su funkcionerima Jevrejske opštine obećali da će tu biti neka vrsta geta, u kome će zatvorenici imati internu autonomiju. Iz ovog logora je ostalo u životu samo nekoliko zatočenika.

Topovske šupe

Sabirni logor, pred pogubljenje, koji je podignut na području Beograda. Logor se nalazio u barakama koje su ranije služile kao magacini oružja za artilerijske jedinice i odatle mu i ime. Podignut je početkom septembra 1941. i ukinut već u decembru iste godine, posle likvidacije oko 4.000 Jevreja iz Banata, koji su onamo dovedeni.

Streljanja su vršili nemački vojnici i to u Jajincima i Jabuci ili njenoj okolini (vidi u nastavku). Nemci su obezbedili stratišta, kako ni jedan od zatvorenika ne bi mogao pobeći. Čak su se pobrinuli da dovedu lekare na mesto streljanja i utvrde smrti nesrećnika.

Vinkovci

Grad u zapadnom delu Srema, Hrvatska. I ovde su pokupljeni svi meštani Jevreji kao i oni iz obližnjih gradića, Rume, Šida i Iloka. U julu 1942. deo njih prosledjen je za Jasenovac, a ostatak u Aušvic.

Vukovar

Gradić i luka u oblasti Srema, koji je pripadao hrvatskoj državi. U avgustu 1941. sakupljeni su ovde svi Jevreji iz mesta, a 8. novembra transportovani su u Jasenovac i tamo usmrćeni.

Zagreb

Glavni grad Hrvatske. Tu je bilo sedište zločinačke ustaške vlade. Zagrebački Jevreji sakupljeni su u prostorijama Medjunarodnog zagrebačkog velesajma (Zagrebački zbor), zatim u policijskoj upravi, u školama, a nekoliko desetina zatvoreno je u Kerestincu. U Zagreb su dovedeni i Jevreji iz ostalih gradova Hrvatske i Bosne, većina od njih u julu 1941.

Odatle su prebačeni u gradić Gospić (Jadovno) i ostale logore. U nemačkoj ambasadi u Zagrebu delovali su, kao deo diplomatskog kora, "atašei za policijska pitanja" koji su bili predstavnici Himlera i Ajhmana. Oni su požurivali svoje hrvatske kolege u pravcu što bržeg čišćenja Jevreja iz Hrvatske i Bosne i njihovog uništavanja.

Prve jevrejske žrtve fašističkog režima bili su članovi lože Bne Brit i advokati. Prvi, izgleda, zbog sličnosti s ložom slobodnih zidara. Ovi ljudi uhapšeni su prema unapred pripremljenom spisku,  sprovedeni za Gospić i likvidirani u Jadovnu ili malo dalje, na ostrvu Pagu (vidi  u nastavku). Ni jedan od njih nije se vratio. Advokati su uhapšeni i zatvoreni u Krestincu, ali su nakon nekog vremena oslobodjeni. Kasnije su svi ponovno uhapšeni. Razlog je, najverovatnije, bio taj što su sve Jevreje, a posebno advokate medju njima, smatrali bogatim. Činjenica je da je većina zagrebačkih Jevreja advokata našla smrt u Jasenovcu.

Zasavica

Selo u blizini Šapca, u kome su kocentrisani Jevreji izbeglice iz Centralne Evrope koji su Dunavom i Crnim morem trebali otploviti za Zemlju Izraela. Medjutim, zbog nemogućnosti prebacivanja u Rumuniju, zadržali su se u gradiću Kladovo. U julu 1941. ove izbeglice su zatvorene u logor pod komandom nemačke vojske. 12-13. oktobra 1941. muškarci su sprovedeni u Zasavicu i tamo streljani. Žene i deca prebačeni su, u januaru 1942, na beogradsko Sajmište i tamo likvidirani. Broj žrtava iz logora Šabac-Zasavica i Sajmište procenjen je na 1.200 ljudi. Nakon završetka rata ostaci ubijenih prebačeni su na Jevrejsko groblje u Beogradu i tamo sahranjeni.

Zemun

Grad na levoj obali Save. Danas jedna od beogradskih opština. U literaturi holokausta spominje se "Zemunski logor", ali u stvari reč je o logoru Sajmište (vidi u nastavku), kojeg su podigli Nemci i u delovima zgrada Beogradskog medjunarodnog sajma. Logor je sagradjen sa zemunske strane reke, kraj mosta koji povezuje Zemun i Beograd. Kroz ovaj logor, koji je funkcionisao od decembra 1941. do letnjih meseci 1944, prošlo je više hiljada ljudi, većinom žena i dece. Broj preživelih iz ovog logora je zanemarljiv.

Zrenjanin

Središnji grad u Banatu. Ranije se zvao Petrovgrad (Bečkerek). Tu su prihvatani Jevreji Zrenjanina i okoline. U noći izmedju 14-15. avgusta na nekoliko mesta u gradu zatvoreni su Jevreji i nakon nekoliko dana, malim čamcima, prebačeni za Beograd. Deo njih je ubijen u Topovskim šupama (vidi u nastavku), a deo na Sajmištu. Pre nego što su transportovani u logore uništenja, Jevreje su opljačkali nemački vojnici i folksdojčeri.