Bačka, SAP Vojvodina
Godina |
Broj
stanovnika |
Jevreji
(porodice) |
Jevreji
(broj lica) |
1736. |
|
15 |
|
1813. |
|
3 |
|
1826. |
|
|
103 |
1931. |
|
30 |
104 |
1940. |
|
|
100 |
1968. |
8.500 |
- |
- |
Gradić se nalazi severozapadno od Novog
Sada u
središtu plodne Bačke. Skoro celo stanovništvo
predstavljaju Slovaci. Privredne objekte čine mlinovi; prerađuje se konoplja;
zastupljeni su građevinski materijal i poljoprivredni proizvodi.
Jevreji
su se doselili u 18. veku.
Popis
stanovništva postoji od 1840. (sačuvan
do1886).
Sinagoga je izgrađena 1905. godine. Groblje
postoji
od 1876. godine. Jevrejska opština je izdržavala i svoju osnovnu školu.
Jevreji
su se izdržavali trgovinom stoke, torbarenjem, obradom kože i drugim
aktivnostima. Među Jevrejima je bio
jedan
lekar i nekoliko službenika.
U novije vreme na čelu opštine su bili Maks
Kenig,
Markus Fišer, Dezider Verber.
Do Holokausta,
predsednik opštine je bio Julije Glid. Kantor je bio
Samuel
Zilber. Učitelj u hederu – jevrejskoj verskoj
školi –
bio je njegov sin Aron Zilber. Gabaj je bio Vilim Berger.
Opština
je bila ortodoksna, pripadala je Savezu
jevrejskih ortodoksnih opština. Jevreji iz sela Kulpina
su
pripadali ovoj opštini. Zanimljivo je da je glavni
urednik
slovačkih novina „Hlas ludu“ (Glas naroda) bio
Jevrejin Tibor Kenig koji je posle rata oženio Slovakinju. Kenig je poginuo u
saobraćajnoj nesreći. Većina Jevreja je ubijena od strane mađarskih fašističkih
okupatora.
Među borcima protiv okupatora je bio i omladinac Milan Kon, Jevrejin iz Novog
Sada. Kada su mađarski žandari hteli da ga uhapse, on je u borbi ubio
jednog,
a ranio drugog, i na kraju izvršio samoubistvo
da im
ne bi pao u ruke. Sahranjen je blizu mesta pogibije na jevrejskom groblju u
Bačkom Petrovcu.
Jevrejska opština nije obnovljena posle rata.
JA, Vršac, 5690 (1929-30).
J. Romano, Žrtve i borci, Beograd, 1980, pp. 245, 250,
413.
Srez Travnik, SR Bosna i Hercegovina
Godina |
Broj
stanovnika |
Jevreji
(broj lica) |
1921. |
15.200 |
40 |
1931. |
15.960 |
46 |
1947. |
- |
8 |
1968. |
5.600 |
- |
Gradić se nalazi u travničkom srezu (oko 45 km od grada)
u
centralnoj Bosni, kraj reke Vrbas, u plodnoj dolini. Čini
lokalni
saobraćajni centar. Ima razvijenu poljoprivredu kroz izvoz krompira i gajenje
ovaca. Stanovništvo većinom čine
Hrvati,
zatim muslimani i Srbi.
Jevreji
su se u mesto doselili krajem 19. veka,
iz
starih opština Travnika i Sarajeva, i bavili se trgovinom. Privredni položaj
Jevreja u Bugojnu uglavnom
je bio
zadovoljavajući, osim malobrojne sirotinje koja je uživala socijalnu pomoć.
U mestu nije postojala sinagoga, pa su malobrojni Jevreji bili skloni
asimilaciji. Poznate porodice su bile Salom, Atijas, Altarac, Špring i Grof,
što će
reći da je u zajednici bilo i Sefarda i Aškenaza.
Holokaust
Nedugo posle pada Jugoslavije, hrvatske ustaše su izvršile masovno ubistvo Srba
i Jevreja, u mestu strašnog imena Jama, kraj sela Gračanice, uz podršku mesnog
katoličkog sveštenika.
Jevrejska opština nije obnovljena.
Arhiv Eventov: B-395
JP, 1978, no. 11-12, p. 12.
Spomenica 400, Sarajevo, 1966, p. 242.
Bačka, SAP Vojvodina
Godina |
Broj
stanovnika |
Jevreji
(porodice) |
Jevreji
(broj lica) |
1813. |
- |
12 |
86 |
1900. |
7.985 |
|
238 |
1931. |
6.449 |
36 |
116 |
1940.
1968. |
-
7.000 |
|
110
|
Gradić i luka na Dunavu nalazi se severno od Apatina.
Predstavlja zimovnik za rečne brodove, posedujući mlinove i laku industriju.
Čini
polaznu tačka kanala Dunav - Tisa – Dunav koji je izgrađen u novoj Jugoslaviji.
Jevreji su se naselili u mestu u drugoj polovini
18.
veka, čini se prvi put 1740. godine. Prvi rabin
je bio
Mordehaj Markus Blic, koji je službovao tamo
do
1865. godine, a zatim i u Somboru, koji
tada
nije imao duhovnog vođu. On je bio učenik rabina
Kon
Šverin-Geca. Kasnije, kao rabini su služili njegov sin
Adolf
Avraham (umro 1902. godine) i Henrik Vizner (od
1901.
do 1922).
Jevrejska osnovna škola je osnovana
1870.
godine koja je nacionalizovana 1890, ali je
nastavila svoj rad kao državna škola.
Iste godine je
izgrađen i opštinski dom sa stanom za rabina. U školi je
podučavao učitelj koji je bio I
pisac i
učenjak. Bio je to Jožef Nađ koji je završio
učiteljsku školu u Čakovcu, istakavši se zatim kao etnograf.
Osamdesetih i devedesetih godina 19. veka objavio je
seriju
eseja u mađarskim časopisima, kao što je “Ethnographia”, u kojima je opisao
običaje Slovaka, i folklorne običaje
iz Bačke i oblasti Arba i Rabe.
1894.
godine
je izabran za člana mađarskog folklornog društva (Magyar Néprajzi Társaság).
Radi poboljšanja svojih
prihoda
podučavao je hebrejski i jevrejske običaje.
Bio je
rođen u Kermendu (Körmend) u
Mađarskoj (o ovoj jevrejskoj opštini v. u Pinkasu
Mađarske koji je štampan u ovoj seriji, godine 5736,
str.
494-5).
Sinagoga je podignuta 1806. godine i dva puta
je
obnavljana. Groblje je osnovano 1778. godine.
Među
prvim porodicama u mestu su bile Hiršl, Špic,
Bruk, Rohajm, Fleš, Špicer i Lošić. U periodu izmedju dva svetska rata
predsednici jevrejske
opštine
su bili dr Nandor Poper i Aladar Lošic. Kao kantori su služili Šimon Slovak i
Šimon Davidović. Kao aktivisti Hevra
kadiše
istakli su se Leopold Kramer, Vilhelm Fišhof i Herman Grinberg. Kroz mesto su
1939-1940. godine prošle izbeglice
iz
Austrije i Nemačke kojima je pružana pomoć.
Ovoj opštini su pripadali Jevreji sela Bački
Monoštor.
U Holokaustu su ubijeni skoro svi Jevreji ovoga
mesta.
Opština nije obnovljena.
JA,
Vršac, 5.690 (1929-1930).
Milenko Beljanski, Somborski Jevreji (1735-1970),
Zbornik
no.
4,
Beograd 1979, pp. 1-55.
Évkönyv, 1980-81, Budapest, 1982, pp. 152-166. (Podaci
o
pomenutom Nađu).
MZSL, Budapest, 1929, pro loco.
Dr Kohn Šandor, Rabbi Kohn, Schwerin Götz, Budapest,
1899,
pp. 37, 39, 114.
Slavonija, SR Hrvatska
Godina |
Broj
stanovnika |
Jevreji
(porodice) |
Jevreji
(broj lica) |
1877. |
4.670 |
|
12 |
1881. |
5.609 |
80 |
|
1852. |
- |
160 |
|
1918. |
10.000 |
250 |
800 |
1921. |
7.859 |
|
501 |
1931. |
10.252 |
|
555 |
1940. |
|
|
429 |
1968. |
21.000 |
|
12 |
Grad se nalazi u podnožju planine Bilogore, u podgorini,
izmedju
reka Bjelovačke
i
Plavnice, u oblasti Moslavine, u Slavoniji. Održavani su sajmovi još u 15. veku.
Posle
napada osmanskih Turaka, grad je zapušten i krajem
18.
veka uključen u Vojnu krajinu. Od 1874. godine, Bjelovar je bio
kraljevski slobodni grad u okviru habsburškog carstva.
Postojala prehrambena industrija (mlečnih proizvoda i
mesnih
proizvoda), uz vinarstvo, i korišćenje gradjevinskih materijala i razvoj
metalne
industrije. Veoma razvijena je bila
trgovina stokom i konjima. Većinu stanovnika su činili Hrvati.
Jevreji su se doseljavali u drugoj polovini 19.
veka,
tačnije, od 1872. godine. Čak i ranije bi
trgovci Jevreji posećivali sajmove, ali bez stalne dozvole boravka. Doseljenici
su dolazili iz Burgenlanda, Slovačke i Mađarske, a neki od njih preko opština
koje su
ranije
osnovane, kao što su Križevci, Varaždin i Koprimnica (v.
pomenute odrednice). Jedan od prvih Jevreja u gradu bio je Ignac Krojcer.
Jevrejska oština je
osnovana 1877. godine, a njen statut je potvrđen 1910.
godine.
Prva sinagoga je izgrađena 1882. godine, druga
u periodu
1913-1917, ali se se zgrada srušila. Tada je izgrađena
nova
bogomolja nalik na južnonemačke sinagoge.
Jevreji su se u početku izdržavali trgovinom stoke i
krojačkim zanatom. Posle toga su se počevi baviti i
drugim
poslovima, slobodnim zanimanjima i zanatima. Bili su sajdžije, krojači, obućari
i mesari. Tokom vremena bilo je Jevreja i među vlasnicima mesne industrije
(ciglane,
farbare tekstila, sapuna i sl.).
Već su se
1878.
godine Jevreji molili u sopstvenoj bogomolji.
Statut opštine je službeno potvrđen 1879.
godine.
Kao što je rečeno, nova sinagoga je podignuta
1917.
godine. Među osnivačima treba pomenuti samo neke:
Flajšmana, Abenšpengera, Kornštajna, Robergera, Libermana,
Mozesa,
Blajvajsa, Polaka, Vajsa i Štorha.
Rabini i kantori
Prvi rabin jevrejske opštine je bio dr Mordehaj
Moric
Grinvald od 1881. do 1884. godine kada mu je dodeljena titula „Bezirksrabbiner“,
pošto su se opštini priključile mnoge jevrejske porodice iz gradića i sela u
okolini. Ovaj rabin je bio veoma aktivan: on je bio izdavač prvih jevrejskih
novina u jugoslovenskim zemljama, pod imenom „Jüdisches Centralblatt“. Novine su
štampane u štampariji Jakova Flajšmana koji je tada bio predsednik Jevrejske
opštine, gde su objavljivane samo oko dve godine – do premeštaja rabina u
Čehoslovačku. Odmah posle njega je kao rabin službovao dr H. A. Kaufman iz
Virovitice (v. odrednicu).
Među aktivnostima rabina Grinvalda treba istaći da je preveo autobiografiju
Šimona Davida Lucatoa sa italijanskog na nemački. Knjiga je objavljena 1882.
godine. Posle dr Kaufmana su službovali sledeći rabini: G. D. Tauber (doselio se
iz Tarnopola, 1917. do Holokausta), Dr Eliezer Margolijus (1924-1928), koji se
iselio se u tadašnju Palestinu, Dr David Ginsburg (pisac istorijskih članaka,
ubijen u logoru Jasenovac). Prvi kantor je bio D. Kindfeld Lindenfeld, a
poslednji Izidor Dorf (ubijen u 45. godini).
Predsednici opština i opštinske ustanove bili su Emanuel Abenšpenger; dr
Bernhard Roberger; Karl Grinhut; dr Naftali Bergštajn (1946-1949, kada se iselio
u Izrael); dr Jaša Heržić i Slavko Volf.
Postojala je i Hevra kadiša, s predsednikom Emilom Krautom.
U početku postojanja Kraljevine Jugoslavije, u gradu je postojalo društvo
devojaka „Mirjam“, na čijem čelu je bila Bela Štern.
Predsednica jevrejskog ženskog društva je bila gospođa Šarlota Abenšpenger.
U mestu je postojao i ogranak društva za odmor dece, sa predsednicom gospođom
Helenom Berkeš. Jevreji u svojoj okolini Jevreji Bjelovara su uglavnom buli
bliski hrvatskom nacionalnom pokretu u vreme austrijske carevine i pomagali su
Starčevićevu stranku. Član opštine, Šmuel-Leopold Singer je čak izabran za
poslanika u Saboru i u Zagrebu, ali, nedugo posle izbora, njegov mandat se nije
ostvario zbog zabrane delovanja Sabora. 1911. godine je u gradu objavljen
antisemit-ski spis čiji je urednik bio Milan Obradović.
To bi bilo prvo antisemitsko glasilo u
Hrvatskoj. Čini se da dugo nije izlazio, pa do Holokausta ne nalazimo
svedočanstva o protivjevrejskim pojavama.
Posle osnivanja nove države 1918.
godine, deo Jevreja Bjelovara je potpomagao malu Samostalno-demokratsku partiju,
jedinu koja je imala članove i Srbe i Hrvate, što nije bila, dakle, slučajnost.
Bilo je i asimilanata koji su naginjali hrvatstvu, a koji su se povezali sa
strankom „Narodni rad“ iz Zagreba (v. odrednicu) i protivili se prodoru cionizma
(poput porodica Liberman i Nijemčić).
1923. godine osnovan je jevrejski pevački hor što svedoči o posebnom društvenom
položaju Jevreja, uprkos njihovom približavanju hrvatskoj većini u mestu.
Cionizam
„Židovsko građansko društvo“ je postojalo od 1910. do 1912. godine i
predstavljalo je jezgro nacionalne svesti, pod vođstvom dr Hinka Hirša i dr
Roberta Glikstala. Članovi “Bar-Giore” iz Beča, Filip Rozencvajg, Braća Semnić i
dr Hinko Gotlib, doneli su sa sobom i širili ideje jevrejske obnove još pre
prvog svetskog rata. Odmah posle uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca (SHS) osnovanao je društvo pod imenom “Teodor Hercl” koje se
pretvorilo u ogranak cionističke organizacije u mestu, pod rukovodstvom Aleksa
Berkeša, Ernsta Taubera, Jože Verbera i Arela Špilera. Društvo je postojalo do
1923. godine. Postojala su još cionistička udruženja kao što su “Degel Jehuda” (Judina
zastava) i “Bnot
Cijon"
(Kćeri Ciona). Jevrejsku opštinu su “osvojili” cionisti i vodili je do propasti
zajednice. Treba istaći
da je na gradskim izborima, održanim 8. juna 1925. godine, objavljena posebna
jevrejska lista koja je dobila većinu jevrejskih glasova. Inicijator ove
nacionalne aktivnosti je bio pesnik i pisac dr Hinko Gotlib, advokat po
zanimanju. Uprkos uspeha nacionalno-cijonističkog pokreta,
asimilatorske težnje nisu prestajale, pa je čak bilo I
ponekih slučajeva pokrštavanja.
Među ženama je delovala podružnica WIZO (sa
predsednicom gospođom Kržić, a posle,
gospođom Abenšpenger). Mesnu cionističku
organizaciju su vodili Joža Verber i Dragutin Grinhut.
Holokaust
Posle ulaska hrvatskih ustaških fašista, počele
su pljačke i sramoćenja. Opština je bila
prinuđena da plati kontribuciju od trista
hiljada dinara. 1942. godine je počelo
skupljanje Jevreja po celoj severnoj Hrvatskoj.
Jevreji iz Bjelovara su prvo prevezeni u zgrade
Zagrebačkog sajma (Zbor), a otuda poslati u logore Gospić i
Kruščica. Broj spasenih je veoma mali.
1945. godine je obnovljena opština.
Arhiv Eventov: B-2 (Svedočanstva)
Jevrejski istorijski muzej u Beogradu: kutija "Hrvatska"
JP, Beograd, 1980, br. 11-12.
Ž, 13.121918, 22.1.1919, 13.2.1919, 2 19.6.1919, 20.7.1919,
11.8.1919, 2.7.1920, 8.6.1925.
Žsv, 18.11.1923.
Josef Klozner, Historia šel Hasifrut ivrit hehadaša, sv.
2, izd.
II, Ahiasaf, Jerušalaim 5.702.
JA, Vršac, 5.690 (1929-30), beleška prof. R. Šej-a, pp.
221-2.
Dr. Moritz Grünwald, Zur Geschichte der jüdischen Kulturgemeinde Belovar (Kroatien).
Bjelovar, 1881.
Semberija, SR Bosna i Hercegovina
Godina |
Broj
stanovnika |
Jevreji
(broj lica) |
1921. |
11.013 |
400 |
1931. |
12.389 |
328 |
1940. |
- |
275 |
1968. |
20.000 |
|
Gradić se nalazi u oblasti Semberije, osam km od reke
Drine,
u niziji kod ušća reke u Savu, na severoistoku Bosne. Predstavlja poljoprivredno
središte (karakteristično po gajenju povrća i plantažama
šljiva),
sa mlinovima i lakom industrijom. Stanovništvo čine Srbi i Muslimani.
Što se Jevreja tiče, opština je jedna od najstarijih u toj oblasti, osnovana
odmah posle
Travnika
(v.
odrednicu) i Sarajeva (v. odrednicu). Postoji najmanje od početka 19. veka, ali,
čini se, i ranije.
Nažalost, ne postoje jasni dokazi. Početkom ovog veka poslat je statut ove
opštine Jevrejskoj opštini u Banjoj Luci (v. odrednicu) kao uzor (prema odluci
rukovodstva opštine, 25. februara 1903.).
Nova sinagoga je izgrađena 1899. godine. Gradnja završena u januaru iste godine
i koštala je 1240 forinti. Tada je u tom mestu kao kantor i veroučitelj
službovao Jehuda Alkalaj. Skrbnici su bili Avraham J. Lod, Hajim Alkalaj, Jehuda
Ozmo, Moric Baruh
i Moric
Papo.
Kantori i učitelji su bili Moše i Avraham Pererak;
zatim,
Moric Finci i Josef Hajon iz Sarajeva (poslednji je
potpisao ugovor o svom zaposlenju na hebrejskom),
Daniel
Pinto i Jaakov Perera koji je primljen na posao
1902.
godine “bez plate”, ali su mu u
budžetu
dodeljene dve krune “za čišćenje škole”. Do
Holokausta je kao haham službovao Šlomo Levi.
U okviru opštine od 1912. godine postojalo je i društvo
žena.
U
novije vreme, u dvadesetom veku, u gradiću su službovali
Kahamim Aharon Altarac,
Avraham Romano i
Baruh
Gadik, sin, kao i rabi Aharon Alkalaj. Na čelu
Hevra
kadiše
bili su
Meir K. Baruh i Avraham Levi,
a
skrbnici su bili Cadik Baruh, Leon Nusbaum i Jaakov
Perera.
Jevrejska omladina je organizovala sportsko
društvo
pa i orkestar “Tamburica”. Među ustanovama
opštine
valja spomenuti “Hesed šel emet” (Istinska
milost),
učilište pod nazivom "Šomre šabat" (Čuvari
subote)
i “Ezrat holim” (Pomoć bolesnima).
U vreme
Habsburgovaca opština je nabavljala macot za Pesah iz Budimpešte ili Segedina.
Po zanimanju, Jevreji su uglavnom bili trgovci poljoprivrednim proizvodima,
predivom i alkoholnim
pićima,
ali među njima je bilo i zanatlija (obućara, krojača i mesara).
Cionizam
Ovaj pokret je u mestu započeo svoju delatnost
početkom ovog veka. Prvi aktivista je bio Natan
Landau
kome su pomagali Cadik Baruh i zemljoposednik
Avraham
Finci, na čijoj zemlji se pripremalo oko
20.
pionira („halucim“) za iseljavanje u tadašnju Palestinu; većini njih je i uspelo
da se posle završenih priprema, početkom dvadesetih godina, isele.
Među aktivistima cionističkog pokreta su bili i Buki Romano, Moše Papo i Baruh
Finci. Pred-
sednik
Mesne cijonističke organizacije je bio Buki
Perera,
a posle njega Maks Grinfeld koji je bio i
dirigent hora „Hazimra“ brojeći oko 25 članova. U mestu
je bila
aktivna i podružnica "WIZO" (sa gospođom Bertom
Baruh
na čelu), kao i ogranci halučkih omladinskih
pokreta.
Predstavnik Jevrejskog nacionalnog fonda
(KKL)
je bio Aharon Altarac.
Holokaust
Kada su u grad ušle ustaše, sudbina Jevreja je
bila
zapečaćena. U pljačkama, nasilju i ubistvima učestvovali su i Nemci iz grada kao
i oficiri nacističke
vojske.
Još se spominju masakri koji su oni, zajedno
sa ustašama, izvršili 1. avgusta 1941. Jevreji ove opštine su ubijeni u logorima
Jasenovac, Stara Gradiška
i
Loborgrad. Među partizanima, 18 Jevreja iz Bijeljine je palo u borbama za
oslobodjenje zemlje.
Arhiv Eventov: A-135, B-226
Centralni arhiv, Jerusalim: Mikrofilm 9773, sa zapisnicima sednica jevrejske
opštine iz 1897-1903. (original
se
nalazi u Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu).
JP, 1975, no. 5-6, p. 76; 1977, no. 7-8, p. 20.
Ž, 23.1.1919, 13.VII 1923, 6.XII 1929, 1.12.1939.
Žsv, 12.4.1920, 19.5.1920, 23.V 1920, 23.7.1923,
16.9.1920, 21.9.1923, 16.11.1923.
JA, Vršac, 5690 (1920-30).
Romano, žrtve i borci, p. 226.
Spomenica 400, p. 244.
Bosanska Krajina, SR Bosna i Hercegovina
Godina |
Broj
stanovnika |
Jevreji
(porodice) |
Jevreji
(broj lica) |
1906.
1921. |
6.372 |
10 |
177 |
1931. |
8.374 |
- |
149 |
1940. |
6.000 |
|
156 |
|
|
|
|
Gradić se nalazi u Bosanskoj Krajini; leži na obe
obale reke Une, u podnožju planine Plješivice.
Nastanjen je od rimskih vremena, a ima nalaza i iz ilirske epohe, mađarske i
turske (osmanlije su njime vladali između 1592. i 1878. sve do a austrijske
aneksije). Stanovništvo predstavljaju
Srbi i Muslimani.
Može se pretpostaviti da su prvi Jevreji stigli
još u vreme osmanske vlasti mada nedostaju
dokumenti koji bi to potvrdili. Jevrejsko
groblje postoji od, najranije, 1800. (to
je godina najstarijeg nadgrobnog
spomenika). Sinagoga je izgrađena 1906. godine, jevrejska deca su učila u “Meldaru”,
sefardskoj tradicionalnoj verskoj osnovnoj školi.
U novije vreme predsednici opštine su bili Jeruham Levi; dr Levi; Rudolf
Rehnicer (ubijen od
ustaša), a njegov zamenik je bio Jehuda Maestro.
Kao hahamim i predmolitelji službovali su Davičo Berera, prvi
koji se se pominje kao duhovni vođa; zatim,
nakon njega, Benjamin (Binjo) Alhalel, vlasnik prodavnice povrća, a od 1900.
godine do Holokausta kantor je bio
Avraham Jehuda Atias (ubijen od ustaša).
Cionizam
Do Holokausta na čelu mesnog ogranka je bio Jaakov Papo. Ogranak je imao svoj
klub sa bibliotekom. Na čelu ženskog društva je
delovala gospođa Rahel Atias. Predstavnik Jevrejskog
nacionalnog fonda (KKL) je bio Aleksandar
Rehnicer. U oktobru 1928. godine su
održani izbori za gradsko veće i
jevrejska lista je dobila jedan mandat. Predstavnik Jevreja je bio Jaakov
Kaveson, trgovac na veliko.
Jevreji Bihaća su se većinom bavili trgovinom,
delom su bili činovnici, zanatlije i ljudi
slobodnih zanimanja. Većinom su bili
Sefardi, iz porodica Abinun, Kaveson, Pinto, Levi, Maestro i Atias; manjina
je bila aškenaska, ali su opštinske ustanove
bile zajedničke, bez podele ili bilo
kakve podvojenosti.
Kćer hahama Atiasa, Regina, bila je prva
sefardska žena u celoj oblasti Bosne i
Hercegovine koja je završila studije
medicine, zahvaljujući materijalnoj pomoći koju je dobila od društva “La
Benevolencija” iz Sarajeva. (v. odrednicu).
Holokaust
Prve oružane snage koje su u grad ušle 13.
aprila 1941. godine, bile su nemačke, posle njih
su došli Italijani i hrvatske ustaše.
Odmah su počela proganjanja, ograničenja, teror i pljačka. Posle prvih
ubistava, nekoliko Jevreja je uzeto za taoce
zajedno sa Srbima iz mesta.
23.-24. juna Jevreji su proterani iz grada u Kulen Vakuf, posle toga u Petrovac
i
Prijedor. Većina ih je ubijena u Jasenovcu. Ostalo
je u
životu svega 25 Jevreja iz Bihaća. Opština nije
obnovljena.
Za vreme drugog svetskog rata fašisti su uništili sinagogu i spomenike na
jevrejskom groblju, te
tamo
nije ostalo ni spomena o Jevrejima.
Arhiv Evethov: 3-372
JG, Sarajevo, no. 44, 9.10.1928.
JP, Beograd, XXVIII, no. 9-10, 1977, pp. 27-8.
Spomenica 400, Sarajevo, 1966, p. 241.
(Bitolj, turski Monastir, u sefardskim izvorima Monasterio)
SR Makedonija
Godina |
Broj
stanovnika |
Broj Jevreja
|
% od stanovništva |
|
|
1520-1935. |
4.225 |
170 |
4,02 |
|
|
1590. |
1.500 (porodica) |
200 (porodica) |
13,33 |
|
|
1634. |
5.000 |
700 (126 porodica) |
14 |
|
|
1790. |
15.000 |
|
|
|
|
1859. |
45.000 |
|
|
|
|
1889. |
31.257 |
5.500 |
17,59 |
|
|
1894. |
60.000 |
6.500 |
10,83 |
|
|
1903. |
80.000 |
8.200 |
10,25 |
|
|
1910. |
50.000 |
7.000 |
14 |
|
|
1913.
1921.
1940.
1947.
1970. |
60.000
28.420
?
33.000
50.000 |
6.000
3.751
3.246
57
0 |
10
11,36
?
0,17 |
|
|
Bitola je najveći grad na jugu jugoslovenske Makedonije,
oko 15 km od grčke granice, oko 160 km južno od
Skopja.
Grad se nalazi u podnožju planine Pelistera (na oko
2.600 m), na
nadmorskoj visini od oko 620 m, u Pelagoniji, na
obe obale rečice Dragor.
Na oko 180 km severozapadno od Soluna, Rimljani
su sagradili grad Herakleju (Heraclea Lyncestis),
jednu od najlepših među gradovima Makedonije. Njenom
je razvoju doprinelo to što je predstavljala
važnu stanicu na carskom putu Via Egnatia koji od rimskih
vremena pa sve do kraja 19. veka nije izgubio od
svoje važnosti. On je povezivao luku Dureš/Duraco[1]
(danas
u Albaniji) na obali Jadranskog mora i Solun,
nastavljujući dalje na istok do Carigrada, na vratima prednje
Azije. Grad je bio na raskrsnici između Dureša i
Soluna. Srušen je najverovatnije u jednom od zemljotresa
koji ovu oblast potresaju s vremena na vreme.
Tokom arheoloških iskopavanja grad je
otkriven u svoj svojoj raskoši, sa
sjajnim građevinama, ukrašenim mermernim
stubovima, trgovima, umetničkim kipovima, mozaičkim
podovima i sl. Pre oko 50 godina otkriveni su na
oko 100 km severoistočno od grada ostaci jevrejskog
naselja u starom gradu Stobi, pa i ostaci
sinagoge iz 3. veka, tako da ne bi bilo iznenađenja ako bi se u nastavku
iskopavanja našli i ostaci jevrejskog naselja
u Herakleji. (v. odrednicu “Štip”).
Severno od
razvalina toga grada izgrađen je,
čini se u 8. veku, novi grad. Krstaši su ga
nazivali Pelagonia, ali je bilo i nekih
koji su ga spominjali pod imenom
Butila (Butelion).
Od Osmanlijskog osvajanja, na kraju 14. veka grad se naziva Toli-Monastir ili
samo Monastir.
U tom vremenu se grad razvio i postao
zemljoradničko i trgovačko središte, a zbog svog strateškog
položaja postao je i važan vojni punkt. 1466.
godine preko Via Egnatie je prošao sultan
Mehmed II Osvajač, i pošto je preselio
čitava naselja iz makedonskih gradova u svoju novu prestonicu Carigrad,
treba pretpostaviti da su i Jevreji Monastira
bili među preseljenima (tzv. “sorgoni”), kao što
se desilo njihovoj braći iz Ohrida i Štipa o kojima postoje posebna svedočanstva.
Grad i njegovo jevrejsko stanovništvo
u 16, 17. i 18. veku
U 16. veku je u gradu bilo 1.500 kuća, od kojih
oko 200 jevrejskih. Bio je to otvoreni grad, bez
zidina, a njegovi stanovnici su se bavili proizvodnjom
žitarica, voska, zanatima vezanim za vunu i
obradu kože. Prema opisu Marcijusa iz Venecije,
tamo je u 16. veku postojao centralni trg,
a pored njega i zatvorena pijaca (bezistan)
za vredne predmete, nakit, oružje i sl. U gradu je bila i neka vrsta
“centralne stanice” – tzv. “karavan seraj”
– za karavane
uz gostionicu i prenoćište za putnike, goniče i
stoku. Tada je u gradu postojala i škola za pripremu sudija
(kadija).
1669. engleski putopisac dr A. Braun piše da je Monastir veliko naselje koje se
nalazi na
lepom mestu.
Iz sredine 17. veka datira opis poznatog putopisca Evlije Čelebije: otvoren i
bogat grad, u plodnoj dolini na obe obale reke preko koje je postavljeno deset
mostova od drveta i kamena. U svakom
kutku grada
raslo je visoko drveće, te je život u
njemu bio prijatan. Grad je bio podeljen na
21 četvrt, a u njemu oko 3.000 jednospratnih i
dvospratnih kamenih kuća, pokrivenih crepovima.
U njemu je bilo 70 džamija, 9 škola i lepa tržnica s gvozdenim vratima. Za
gradsku sirotinju, kao i za putnike namernike bez dovoljno sredstava, delili su
se besplatni obroci u javnim kuhinjama (imareti). Ponekada su u grad
upadali razbojnici koji su većinom
dolazili iz Albanije. Oni su pljačkali i ubijali i tokom dana.
Kretanje stanovništva i međunarodna
trgovina
Krajem 18. veka francuski putopisac Božur je
zapisao da je u gradu našao između 10.000 do
12.000 stanovnika, većinom Turaka, a H.
Fokvil je u to vreme napisao da tamo
stanuje oko 15.000 muslimana, Hrišćana i Jevreja.
1835. godine izbio je ogroman požar koji je
uništio oko 2.000 kuća. To je i razlog
opadanja broja stanovnika, ali je već 1859. godine broj stanovnika ponovo
porastao na 45.000, a u trgovinama se mogla videti
roba iz Londona, Pariza, Venecije i Beča. Nema
sumnje da je jevrejstvo u gradu imalo udela u
ovoj međunarodnoj trgovini. K. N. Kostić
u svom delu „Naši novi gradovi na Jugu“,
koji je i naveo većinu pomenutih podataka,
navodi i sledeće turske statistike iz
1889. godine: u gradu je bilo 5.394 kuća,
31.257 stanovnika, od njih 8.500-9.000 muslimana, 17.500 hrišćana, a ostalo
Jevreja, što će reći oko 5.600 duša ili
više od 17% od celokupnog stanovništva.
Romanioti, Sefardi i Portugalci
Kada su se izgnanici iz Španije i Portugala u Monastir doselili na kraju 15.
veka, naišli su na
Jevreje „romaniote“ – starosedeoce. Ovaj talas
doseljenika nije bio samo brojčano velik već i
vredan po svom kvalitetu. Izgnanici, koji su
došli sa Iberijskog poluostrva su sebe
smatrali delom visoke kulture vezane za
zemlju porekla, one kulture koja ih nije
želela i čak izbacila iz svoje sredine. Na novom
mestu su još mnogo godina posle izgananstva bili
izdvojena zajednica i nisu se lako odricali uspomena prošlosti. Po dolasku u
balkanske gradove su osnovali
svoje opštine ne samo prema zemljama svog
porekla, već i prema oblastima u njoj.
Doseljenici iz Aragonije I Portugala koji
su stigli u Monastir čuvali su stotinama godina, sve do Holokausta, svoje
sinagoge i odvojena groblja. Na kraju,
niko sigurno nije znao kojoj skupini u
stvari pripada, naročito zbog postojanja mnogih
„mešovitih
brakova“. Njihov hispano-portugalski jezik se
ponešto razlikovao od jezika „čistih
Sefarda“ u drugim delovima Jugoslavije, i predstavlja u poslednjim naraštajima
predmet lingvističkih istraživanja i sakupljanja
narodnih poslovica, pesama i sl.
Ubrzo, Jevreji tog grada su se počeli sporiti
među sobom. Glasovi o tim svađama su stigli do
čuvenih rabina toga vremena – tokom druge polovine 16. veka – do
Šmuela De Modene, Jichaka Adrabija i Šloma
Hakoena što nije bilo od pomoći. Posle jednog od velikih požara, kada su
dve sinagoge izgorele, neki od skrbnika su
pokušali da uvedu red i da ujedine Jevreje: „...
da načinimo od dveju opština jednu i da
se molimo u svetoj Opštini aragonskoj....
i da se odmah načini od svete opštine
Portugalske učilište (bet hamidraš), da stolari rade
jedan dan u svetoj Opštini aragonskoj, a jedan
dan u učilištu da bi obe institucije bile
istovremeno završene... da budemo jedan
narod i jedan jezik... i da sednemo u
ljubavi i bratstvu, miru i prijateljstvu... i tako su
izvesno vreme svi sedeli zajedno u Aragonskoj
sinagogi. Sada su portugalski Jevreji videli da nije
dovoljno što njihova sinagoga nije izgrađena i
pretvorena u učilište, već da stranci dolaze i zagađuju je čime tako postade
mesto uvrede i srama...“ (iz Responze Jore-dea, rabi Šmuela de Medine, pogl.
143). Tako se spor odužio desetak godina. Raskol je
stigao do tog stanja da je vlast bila prinuđena
da se umeša i da odlučuje, na osnovu
molbe samih Jevreja, a nasuprot
halaličkim propisima koji zabranjuje obraćanje nejevrejskim vlastima. Ni do
danas nisu razjašnjeni razlozi zbog kojih su se poduzeli tako dalekosežni
postupci.
Dok je spor među „Aragoncima“ i „Portugalcima“ bio na vrhuncu, stigao je novi
talas Jevreja.
To se dogodilo oko 1627. godine kada su se mnogi
od prisilno pokrštenih (tzv. marani)
naselili po balkanskim gradovima, pa su se tada pojavili halahički problemi.
Nailazimo i na znakove netrpeljivosti
među starosedeocima. Novodošli su počeli da
kopaju grobove za svoje mrtve što je još
više zaoštrilo odnose sa dvema
starosedelačkim opštinama. Da bi dokazali da su u pravu, starosedeoci su se
obratili vlastima, pokazujući dozvolu
koju su u prošlosti dobili, a prema kojoj su imali isključivo pravo se bave
kopanjem grobova. Uz posredovanje vlasti,
novopridošlicama je naređeno da prestanu da
se bave tim poslom.
O zanimanjima Jevreja
Pred doseljenicima su se našla mnoga pitanja, počev
od problema opstanka i privređivanja, pa do
razlika u načinu života, a isto tako je postojao problem mešanja zajednica.
Pošto su imali više obrazovanje od ostalog stanovništva u okolini, znali
strane jezike i bili iskusni trgovci
raznim vrstama
robe, nije prošlo mnogo vremena do razvitka
samostalnih trgovačkih veza sa kolegama u gradovima Osmanlijskog carstva pa i
izvan njega. Svedočanstva o privrednim aktivnostima Jevreja Monastira u 16. i
17. veku nalaze se u dubrovačkim arhivima i u zbornicima responza. Skoro svi su
se bavili trgovinom, posredništvom i zanatima, kao što su kožarstvo, bojenje
i štavljenje koža, zatim vinarstvom i
proizovodnjom sira, preradom tekstila - od striže vune i njegovog bojenja
do predenja i tkanja. Među Jevrejima grada je
bilo i zlatara, carinika i mesara,
pozajmljivača novca na kredit,
vinogradara, ženidbenih posrednika, torbara,
ukratko – među njima je bilo bogatih i
siromašnih, gospodara i slugu,
kućevlasnika i nosača. Mnogi od njih su
se bavili trgovinom i razmenom robe, pa
su bili prinuđeni da putuju od mesta do mesta, iz
države u državu. Na tim putovanjima ih je
vrebala opasnost pljačke, pa čak i ubistva. Njihov nestanak bi se
događao ponekada daleko od njihovih kuća i od
bilo kakvog jevrejskog naselja, na putevima ili pored gostionica, na vašarima
ili na lađama. Svaki takav nestanak bi
dovodio žene pred težak problem – sve dok
se muž smatrao „nestalim“, žena bi ostajala u položaju
„vezanice“ (aguna). Stoga je bila bogougodna dužnost
svakog Jevrejina, gde god se nalazio, da skuplja
svedočenja o okolnostima nestanka i da ih dostavi rabinskom
sudu. Zahvaljujući tim svedočenjima, o kojima se
saznaje iz responza,
može se dobiti slika o opasnostima koje su
vrebale Jevreje na putevima, na njihovim
poslovima, kao i opasnostima za robu kojom su trgovali i sl. Takva svedočenja su
često davana na ladino jeziku.
Uredba o posebnoj odeći
Turske vlasti su znale da cene sposobnosti Jevreja i često su ih zapošljavali i
koristili se njihovim uslugama. Uprkos tome, vlasti su se prema njima
odnosile kao prema svim ne-muslimanima da bi se
mogli prepoznati kao „nevernici“ prema
načinu oblačenja. Među Jevrejima u Osmanlijskom carstvu su vladale odredbe i
pristanci za ograničavanje mogućnosti/ dozvola, kao što je (upadljiva) skupa
odeća. Uopšte rečeno, mnogo se vodilo
računa o pridržavanju tih uredbi, ali su se u
Monastiru nalazili i takvi koji su nastojali da
se „prilagode“ načinu odevanja svojih
muslimanskih suseda. Zapovest o odeći je
objavljena u sultanovoj palati 1622. godine. Prema njoj su Jevreji i
drugi nemuslimani bili obavezni da se oblače
prema svojim tradicionalnim običajima.
Jevrejima je zabranjeno da
oblače odeću crvene boje, krznene kapute, bele i šarene
čalme. Isto tako im je bilo zabranjeno da na
putevima nose oružje. Njihovim ženama je
bilo zabranjeno da oblače duge šamije,
zelene šešire i zelene pojaseve. Takođe, Jevrejima je bila zabranjena kupovina
i prodaja robova muslimana.
Osmanski porezi i njihova naplata
Osim poreza koji su naplaćivani unutar opštine,
za potrebe održavanja njenih ustanova,
dobrotvornih društava i pomoći zajednici
u Zemlji Izraela, Jevreji su bili
obavezni, kao i ostali nemuslimanski podanici,
da plaćaju poreze državi. Naplata poreza je bila
u rukama uprava jevrejskih opština čime je izbegnuta
mogućnost ličnog pregovaranja sa vlastima. Pa
ipak, kao što se vidi iz turskih
dokumenata, Jevreji nisu ponekada
oklevali da se obrate izravno državi radi odlučivanja o
svojim sporovima. Vlasti su sa svoje strane
davale uputstva opštinama – podjednako aragonskoj
i portugalskoj – kako da naplaćuju glavarinu.
Prilikom razrezivanja tih poreza podsećali su se na
jevrejski običaj „bogatom prema njegovom
bogastvu, a siromašnom prema njegovom
siromaštvu“. Poreski obeznici su bili podeljeni na tri skupine, dok su siročad
bila oslobođena u potpunosti. Svake treće godine
je vršen popis radi utvrđivanja tačnog
spiska poreskih obveznika. Opština je
1634. godine bila obavezna
da plati 60.000 akča (osmanski novac koji se u
jevrejskim izvorima naziva lavan-beli).
Pošto je poznato a da je svaka porodica te godine platila 476
akči, proizlazi da je u to vreme u mestu živelo
126 jevrejskih porodica koje su bile
uredno popisane (a bilo je i neupisanih,
pa i falsifikata). Ako uzmemo u obzir da je većina porodica imala mnogo dece,
čini se da je u to vreme u Monastiru
živelo oko 700 Jevreja među stanovništvom koje je brojalo 5.000 duša.
Prvi verski službenici
Monastir je bio poznat po svojim rabinima,
sudijama – dajanima i hahamima – više nego mnogi
drugi gradovi. Na kraju 15. veka je u
grad stigao David Ben-Lev, a 1500. godine
se tamo rodio njegov sin Josef, jedan od najvećih rabina i znalaca talmudskog
prava. On je grad napustio uoči 1534.
godine i prešao u Solun. Njemu su upućivana
mnoga pisana pitanja iz talmudskog prava iz cele carevine, pa
čak i izvan njenih granica. Njegovi odgovori su
sabrani u zbornik koji je štampan u Amsterdamu, u dva toma,
1726. godine. Umro je 1580. godine. U prvoj
trećini 16. veka stanovao je neko vreme u
gradu doseljenik iz Portugala, Diego
Pires, po svom hebrejskom imenu Šlomo
Molho, a prihvaćeno je mišljenje da je tamo
napisao svoje mesijanske propovedi koje su
objavljene u „Sefer
hamfuar“
(Knjiga raskoši). Posle toga je,
kao što se zna, bio verni pratilac lažnog mesije
Davida Reubenija, sve dok na kraju obojica nisu
pali kao žrtve španske inkvizicije.
Među poznatim ličnostima koje su u tim vremenima službovale u Monastiru
pomenućemo rabina Šloma ben
Avrahama Hakoena koji je bio poznat po svom
skraćenom imenu Maharajah (oko 1520-1602). On se rodio u
gradu Seresu, severoistočno od Soluna. Kada je
stigao u grad, bio je već ovlašćeni tumač
halahe. On je odobravao razne običaje, među njima i sasvim neuobičajene, koji su
se očuvali tokom pokolenja, i to u slučajevima u kojima je donosio pravne odluke
(kao, na primer, kod ženskih običaja u Monastiru). Kasniji
rabini nisu opovrgavali njegove odluke. Tako, na
primer, prema rečima rabi Gatinjoa, „imaju
one na šta da se oslone i ne treba da se
odreknu svojih običaja“ (C’
ror hakesef, Jore dea,
11). Maharašah je i posle naseljavanja u Solunu, oko 1573. godine, nastavio da
se zanima za poslove svoje ranije opštine, kao
što se može videti iz njegovog spisa
Responza, objavljenog u četiri knjige u tom gradu, u periodu od 1586. do 1652.
godine.
Šezdesetih godina 16. veka u gradu je službovao
rabi Josef Alrueti, a pored njega su kao dajani
službovali Šlomo Adidžes, Josef Halpaki, Josef Eskalona i Aharon Bahar Moše.
1577. godine umro je u Solunu rabi David Luka koji je neko vreme službovao kao
mesni rabin. U drugoj
polovini 16. veka gradski dajani su bili Jichak ben
Ploni, Gavriel de Sisa i Šlomo Mursa. U to vreme
je u gradu stanovao verski pesnik Avraham bar
Reuven čiji su mnogi stihovi uzeti iz njegove knjige pesama za natpise na
nadgrobnim spomenicima u Solunu.
Osamdesetih godina 16. veka je u gradu službovao rabi Benjamin Gaskon. On je
doneo mnoge talmudske
presude, među njima i takve koje zabranjuju
Jevrejima iz grada i članovima opštine u
Beogradu da trguju na vašarima u Strugi u
vreme jevrejskih praznika.
1643. godine je službovao rabi Avraham
Halkon, „istraživač i velikan iz učilišta rabi
Šloma ben Majora Starog“. Umro je 1657.
godine. Na kraju 17. veka bio je rabi i
učitelj, „dragi i veliki gospodin učitelj u Izraelu po stvarima suda i pravde,
veliki rabin... Šmuel Cadok, iz porodice koja je pripadala svetoj opštini
aškenaskoj u Solunu“. Umro je 1737. Na
kraju veka su kao dajani služili sledeći: Moše de
Majo, Jehuda Kasuto i Mešulam Halevi.
Hahami iz 18. veka pa nadalje
1702. godine su delovali sledeći dajani: Josef
Bahar Moše, Moše Kamhi, Josef Kasuto, Josef ben
Baruh, Natanel Hananja i Macliah de Buli.
Tridesetih godina osamnaestog veka kao
rabin je službovao rabi Benjamin Modena,
a 1738. godine su dajani bili Jichak Peso,
Ovadia Honen i Šabetaj Kamhi. 1760. godine „svetlio
je i blistao u dvema svetim opštinama u Monastiru"
rabi Avraam ben Jehuda de Buton, autor knjige „Mahaze
Avraham“ (Solun, 1795), a uz njega su kao dajani
službovali Avraham Kamhi i Josef Peso. 1794. godine se pominje kao gradski rabin
David de Buton.
Dajani i
rabini u novije
vreme
i
njihova dela
1834. godine, nakon još jedne paljevine u gradu,
izaslana su dva rabina u gradove Evrope,
Rumelije, Anadolije i na ostrva Egejskog
mora da skupljaju priloge za obnovu
njihove opštine. Bili su to Dan Kamhi, zvani “Merkado”, i Avraham Peso, a s
njima je bio i haham Jichak Carfati.
Gradski dajani 1838. godine su bili Hajim
Avraham Peso i Rafael Šlomo Karelio, a 1853.
godine su kao dajani službovali Moše Kamhi,
Rafael Jehošua Hazan i Matatja Jaakov
Hakoen. U to vreme je u gradu službovalo
još trojica dajana: Mordehaj Kamhi,
Šmuel Alba i Šlomo ben Jakar. 1859. godine je
na putu za Solun ubijen Benvenisti ben Avraham
Gatenju, jedan od najpoznatijih rabina
svoga naraštaja. 1860. godine članovi
rabinskog suda su bili: Šlomo Aruesti,
Šemuel Jehošua, Avraham Bahar, Šlomo Nahmias, Dan
Albahari i Šabetaj Kamhi.
Pitoreskna ličnost je bio rabi Avraham Ger-Cedek.
On se rodio 1800. godine u Mitileni, u Grčkoj,
hrišćanskoj porodici, a 1815. godine je poslat da uči
bogosloviju u Izmiru.
Lađa kojom je plovio je potonula, a on je čudom spasen. Od tada je nastojao da
pređe na jevrejsku veru, pa je radi toga izmislio da
mu je porodica poreklom jevrejska-romaniotska,
pošto nije znao da govori ladino jezikom.
Kada je istina otkrivena, zvanično je tražio da napusti pravoslavnu
crkvu, ali mu je molba odbijena. Zbog toga je
otputovao u gradić Dojran i tamo je dao da se obreže. Posle
ženidbe se preselio Avraham Ger-Cedek u Monastir
gde je službovao neko vreme kao dajan, i uskoro
izabran za rabina i predsednika rabinskog suda (tamošnje)
jevrejske opštine. Tu je službovao skoro celog života i tek se u sedamdesetoj
godini vratio u Solun gde je umro.
Krajem 19. veka službovao je kao rabin
rabi Jaakov ben Josef Jisrael.
O njegovoj delatnosti i o
članovima porodice znamo iz predgovora knjizi
Jagel Jaakov koju je u Beogradu 1900.
godine izdao njegov sin Josef.
On se iselio u Zemlju Izraela i umro u
Jerusalimu. “Tokom života učitelj moj i otac moj
pisao je (pravne) novele o našoj svetoj Tori, a od dana njegova
izbora poučavao je mnogo učenika u šest razreda
i svi su postali odlični rabini; posle
toga su ga primili ljudi Monastira za
rava i učitelja svoga; on je još napisao
i 32 kuntresa tumačenja o Tori i haftarama... i još midraše i basne na govornom
jeziku... a sva ta tumačenja sam već dao u štampu pre četiri godine u knjizi
Jismah Jisrael (Beograd 1896)... starac
sjajni rav Josef Jaakov Jisrael koji je bio
rav i velikan Izraela 36 godina... Jaakov Rafael
Jisrael... koji je za sobom ostavio divnu baštu…
i za našu ješivu opštine Jaakovljeve Jaakov ben
Jichak u Monastiru...”.
U početku 20. veka u gradu je službovao rabi David ben Šlomo Papo, rođen u
Carigradu (1848).
Učio je u ješivama i dobio zvanje učitelja u
Jerusalimu. Pre toga je delovao u Tripoliju, u severnoj Africi, i u gradu Brusi,
a 1901. izabran je za glavnog rabina u Monastiru gde je boravio oko
dve godine, a otuda je prešao za Bagdad kao
hahambaši[2].
Rabi David Papo je izdao knjigu svojih propovedi
pod naslovom “Bne Meir” (Jerusalim, 1914)
i knjigu responza "Pne David" (Jerusalim, 1924).
Pokret iseljavanja
Od početka ovog veka jevrejska opština u Bitoli je patila od nedostatka posla i
zarade i od viška
broja svojih članova što je bila posledica
nezaposlenosti u gradu. Jevreji su tražili izlaz
u iseljavanju preko mora. Talas
iseljavanja je počeo 1905. godine,
nastavljajući se; broj iseljenika se menjao, ali nikada nije pretvoren u masovno
bežanje (za to su nedostajala kako mesta koja bi prihvatala
doseljenike tako i sredstva za put). Prema
podacima Alliance Israelite Universelle
iz godine 1912, iselilo
se oko 3.000 Jevreja iz Bitole, ali se ispostavilo da
je ovaj broj preteran i da uključuje, čini se,
unutarnje jugoslovenske i turske (u stvari
grčke) seobe iz Monastira u Solun, u Kastoriju i
ostale grčke gradove. Većina migranata se uputila u Sjedinjene Države Amerike i
tek je tridesetih godina povećano
iseljavanje u tadašnju Palestinu. Između 1931. i 1940. iselilo se 1090 ljudi od
kojih je u Zemlju Izraela stiglo 429. O problemima iseljavanja u Izrael iz
Monastira – vidi dalje.
Rabinat u vreme Srbije i Jugoslavije
1913. godine, priključenjem Bitole
Srbiji, pozvan je “mladi rabin iz Jerusalima,
poreklom iz ugledne porodice izgnanika iz
Španije, koji je svoje naučne studije
završio u Nemačkoj – dr Ariel Bencijon –
i tako je i zajednica Izraela u Monastiru
doživela da ima za rabina jednog od najviđenijih među
sefardskim mudracima” (v. “Haolam”, br. 22,
1914). Posle Prvog svetskog rata među
hahamima (rabinima) se isticao Jichak
Elicafan (Solun, 1870 - Hajfa, 1948),
učitelj i kantor. On je osnovao
versko-vaspitnu ustanovu za dečake “Lomde
Tora” (učenici Tore); režirao je predstave za koje je
sam pisao tekstove na hebrejskom jeziku, većinom
alegorijske, cionističko-nacionalnog karaktera. Prilikom
jevrejskih praznika učenici “Lomde Tora” su izlazili
u povorkama na ulice grada u naročitoj odeći,
pevajući hebrejske pesme. On se 1932. godine iselio za
u tadašnju Palestinu.
1924. godine izabran je za hahama rabi Šabetaj
ben Josef Djaen (Plevna, Bugarska 1883 –
Argentina 1946).
Još od detinjstva je pisao pesme i književne sastave i isticao se kao dobar
govornik. Pošto
je završio svoje studije u rabinskom teološkom
zavodu u Carigradu, pozvan je 1902. godine u Niš kao
učitelj hebrejskog i tamo je bio među prvim
aktivistima cionističkog pokreta. Djaen je službovao
u Travniku, Sarajevu, a kasnije u Beogradu gde
je bio među osnivačima cionističkog
omladinskog društva “Gideon”, kao i “Hatehija”.
Još pre Prvog svetskog
rata, kada je izabran za glavnog rabina Bitole,
već se pročuo po svojim delima koja su
štampana u Beču. Među njima su bili
pozorišni komadi sa biblijskim temama, kao i sa temama iz života Jevreja
u Zemlji Izraelu, kao i u Jugoslaviji, poput
“Iz gornjeg i donjeg sveta”, “Sara Aronson”, “Pioniri”,
“Slatke pesme života” i dr. Spomenućemo među
njegovim delima i drame “Jiftah” (Beč, 1921),
“Devora” (Beč, 1922) i “Kći sunca” (Beč, 1922).
U njegovoj zaostavštini se nalaze
rukopisi raznih sadržina, većinom
pozorišni komadi, istorijske i savremene sadržine.
Za vreme svog boravka u gradu pridobijao je
nove sledbenike za cionističku ideju, sarađujući
sa Leonom Kamhiem, kako u radu sa omladinom tako
i sa odraslima. Rav Djaen je učinio neke
stvari koje su se tada smatrale
revolucionarnim – naredio je da se uklone
čelične rešetke sa “ženskog hrama”, doveo je
učitelje i vaspitačice u dečji vrtić iz zemlje
Izraela, čak je i učestvovao u organizovanju predstava. Njegova lepa pojava se
isticala na svim prijemima na koje su
pozivani predstavnici verskih zajednica,
i služio je na ponos Jevreja meštana. Iz
sredstava koje su poklanjali emigranti iz Monastira
u SAD organizovao je akcije prehrane za ratnu
siročad i bio je među aktivistima društva
“Matanot leevjonim” (Darovi za siročad).
Kada je video da stanovnici iz okoline
upotrebljavaju nadgrobno kamenje sa starog
jevrejskog groblja kao građevinski materijal,
prikupio je darove i ogradio groblje gvozdenom ogradom
sa ukrasima u vidu šestokrakih zvezda. Rav Djaen
je službovao u Bitoli do 1928. godine kada je pošao u Južnu
Ameriku po nalogu Svetskog saveza sefardskih
Jevreja.
Kraće vreme je službovao kao vrhovni rabin Sefarda
u Argentini, a 1931. godine je pozvan u Bukurešt
za sefardskog rabina. Za vreme Drugog svetskog rata nekoliko puta su ga hapsilie
fašističke vlasti.
Između dva svetska rata u Monastiru, koji je
postao Bitola, službovali su, pored pomenutog
hahama
Elicafana, sledeći hahami koji su služili i kao veroučitelji za decu meštana:
Zaharija Šamaj, Rahahim
Jisrael, Nisim Ruso, Reuven Geron, Šlomo Kasorla,
Jichak Koen i Jichak Becalel. U kasnim dvadesetim godinama je u gradu bilo
nekoliko omladinaca koji su tražili da se osposobe za “svete dužnosti”. Posle
osnivanja “Srednjeg teološkog zavoda” u Sarajevu (v. odrednicu)
1928. godine, među 16 prvih učenika, četvoro je
bilo Bitole, i to: Meir J. Kasorla, Meir M. Kasorla, Rafael
Talvi i Moše ben Jehošua kasorla.
Većina diplomiranih
učenika iz prve generacije je ubijena za vreme
rata. Među četvoricom Bitolčana ostao je
u životu samo Moše (Moris) Kasorla koji
je nastavio svoje studije u Francuskoj i
mnoge godine službovao kao rabin sefardske zajednice u Parizu. Za vreme Drugog
svetskog rata učestvovao je u francuskom pokretu otpora i dobio visoko
francusko odlikovanje. Iselio se u Izrael i živi
u Jerusalimu.
Rabi Avraham ben Moše Romano (Sarajevo 1895-Treblinka 1943) je bio poslednji
rabin u gradu, a
došao je iz Dubrovnika početkom 1931. godine.
Još na svom prethodnom mestu službovanja
rav Romano se proslavio u jugoslovenskoj
jevrejskoj štampi pričama iz života svog naroda. Pošto je stigao u Bitolu, koja
je od 1928. godine ostala bez duhovnog
pastira, mladi rabin se potresao kada je shvatio
privredni i društveni položaj svoje opštine. On je o tome
obavestio jevrejsku javnost širom Jugoslavije i
tražio hitno rešenje tih bolnih problema. Zahvaljujući njemu o toj opštini je
nađeno mnogo štampanog materijala. On je putovao i govorio, objašnjavao i
zahtevao, rame uz rame s Leonom Kamhijem,
i na kraju, zajedno s njim, odveden u
Poljsku na stratište Treblinku gde je
ubijen u proleće 1943.
Život u jevrejskoj četvrti
Kao ni sam grad, tako ni jevrejska četvrt nije
bila ograđena zidovima. Jevreji nisu bili
stešnjeni samo u jedan kutak, oni su se
raširili duž reke Dragor.
Dve sinagoge „El kal de Aragon“ i „El kal de
Portugal“ nisu bile dovoljne za brojne vernike.
Tokom vremena sagrađene su još neke bogomolje ili u privatnim kućama dograđeni
spratovi, većinom iz darova uglednih
članova opštine, kao što je bila sinagoga koja je nosila ime Šloma Halevija, „Ozer
dalim“ iz priloga porodice Arueti, ili sinagoga
pod imenom Jichaka Halevija ili Jehiela
Halevija, zatim bogomolja u „Los Kurtižos“,
„El kal de la Hevra kadiča“ i dr.
Jevrejska četvrt je bila podeljena na
sledeće delove: „La bustaniku“, „La
tabana“, „La bomba“, „Los Kurtižos“,
„Čiftlik“ i dr. Prva dva dela su se nazivala
prema zanimanjima stanovnika: u prvom su stanovali baštovani, a u drugom kožari
koji su deo svojih poslova obavljali na
reci Dragoru, i to već dug niz naraštaja.
U „Los Kurtižos“ (dvorište) je postojalo jedno veliko dvorište oko kojega su se
dizale kuće prilepljene
jedna na drugu kao neki zaštitni zid, pri čemu
je svaka kuća imala svoje malo dvorište.
Skoro nad svim ulaznim kapijama je bio
urezan natpis hebrejskim pismom ili godina po jevrejskom kalendaru što je
svedočilo o godini izgradnje kuće. Većina
jevrejske četvrti je bila „Čiftik“ (imanje, domaćinstvo) gde su uslovi života
bili ispod ljudskog dostojanstva, čak i prema
bitolskim
merilima, a u Bitoli nije bilo mnogo imućnih ljudi.
U Monastiru su se prema predanju držali halahički propisi. Šabat i praznici su
se slavili veoma
brižno i nije bilo Jevrejina koji bi otvorio
svoj dućan ili zanatsku radnju subotom ili
na jevrejske praznike. Čak i ako bi se našao
poneki „slobodni“ Jevrejin, ni on ne bi
činio ništa da povredi osećanja svoje
braće. Bilo je među njima torbara koji su svojom profesijom bili prisiljeni da
se udalje od svojih domova i da borave na
putu. Subotnji odmor im je donosio gubitke, a odvojenost od svoje zajednice im
je donosila opasnosti koje su ih vrebale
na putu. Čuvanje šabata je zahtevalo
žrtve, naročito među nosačima i drugim
fizičkim radnicima. Ponekad je bilo pokušaja da se naudi Jevrejima određivanjem
pazarnog dana upravo na subotu.
Kabala i narodna predanja
Učenja Kabale i Zohara[3],
zadovoljstva odgonetanjem gematrije[4],
i očekivanja Mesije su tokom svih
naraštaja zauzimali počasno mesto u životu
Jevreja ovog grada. Čudesni su putevi
nastanka priča koje većinom nemaju
uporišta u stvarnosti.
I tu, kao i u Skoplu, održavala se tradicija svetog groba. Iznad padina planine,
gde je bilo jevrejsko groblje, prema
vrhu, uzdizala se stena na koju bi svaki
posetilac obavezno stavljao tri kamenčića.
Tako je nastala golema kamena humka.
Priča kazuje da je jednog dana u grad
stigao rabi Jaakov Halevi, jedan od velikana
kabalističkih mističara (niko nije znao da kaže
o kom vremenu je reč), sa svojim vernim
pomoćnikom. Činio je čuda sve dok jedne
večeri nije iznenada umro. Sahranili su ga još iste večeri iznad jevrejskog
groblja. Sutradan je i njegov pomoćnik
nađen u beživotnom stanju. Kada su ga
poneli da ga sahrane pored njegovog učitelja,
iznenađeni ugledaše na grobu pravednika da je u
toku noći izrastao ogroman prirodni spomenik u
obliku stene. Od tada je grob postao mesto hodočašća.
Čak su i muslimani i hrišćani verovali u
čudotvorne moći tog groba, pa su u
godinama suše molili meštane Jevreje da se okupe oko groba i da se mole, a bilo
je žitelja grada koji su bili spremni da se
zakunu da su videli čudo da je u vreme
suše padala kiša.
Još od 16. veka pa sve do poslednjih naraštaja,
Jevreji Monastira su hodočastili u svete gradove,
u Jerusalim i Cfat (Safed), o čemu su sačuvana svedočanstva u
responza-zbornicima. Članovi ove opštine nikada nisu izgovarali slovo j (“jod”)
u imenu svetog grada, pa su ga nazivali
Rušalajim jer su tvrdili da će slovo “jod”
da se doda onda kada dođe mesija i kada će ponovo biti izgrađen sveti hram.
Njihov odnos prema Zemlji Izraela se
izražavao i kroz izražavanje poslednje volje – u testamentima su se brinuli za
sirotinju i učilišta u svetoj zemlji.
Poput svih porodičnih događaja, kao što su
venčanja, rođenja, proslave obrezivanja i sl, i
smrt se “dogadjala” u krilu porodice – bio je to
prirodan završetak u procesu očekivanog nestanka.
Trenutna smrt (hebr. smrt-poljubac) je bila rezervisana za pravednike. Kada bi
čovek stigao u svoje šezdesete godine,
običaj je bio da joj/mu se priredi obred šivenja mrtvačke košulje.
“Slavljenica/k” bi legla/o na prostrto laneno platno na podu.
Posle uzimanja mere, ustajala/o bi na noge, i
dok bi ustajala/o
prisutni bi je/ga posipali slatkišima, a posle
toga bi se služilo piće i pevale pesme određene
za taj obred.
U jednom uglu groblja sahranjeni su za vreme
Prvog svetskog rata umrli od epidemije kolere.
Na udaljenom kraju, izvan ograde, sahranjivane su samoubice.
Većina ih je izvršila samoubistvo 1929. godine, u
vreme svetske ekonomske krize, koja se u Bitoli
osetila veoma teško.
Allience Israelite Universelle
i Talmud Tora
Veze sa društvom Allience Israelite Universelle
su počele da se održavaju skoro od
osnivanja. 1864. godine je u gradu već postojao
mesni ogranak te organizacije gde je bilo učlanjeno šesnaest uglednih građana,
na čelu sa Šlomo Nahman Halevijem, Ergasom, Nehamamom, Nahmiasom i dr. Treba
da se pretpostavi da dobrotvori nisu ni
pomislili da će već sledeće pokolenje postati
većinom tako siromašno da će očekivati
potporu.
Alijansin prvi obrazovni centar u gradu je
osnovan 1893. Godine gde su postojali kursevi
za zanate: stolarstvo, kovački i kolarski zanat.
Posle dve godine pod upravitljestvom D.
Arijea, otvorena je osnovna škola za
dečake u kojoj su poučavali učitelji za hebrejski, turski i grčki.
1902. godine
učilo je 158 učenika, među njima 70-oro bez
plaćanja školarine. 1903. godine je otvorena devojačka škola. 1904 je u te dve
ustanove učilo 357 učenika i učenica.
Ali ne mali broj roditelja je
izražavao protivljenje ustanovama Alijanse
nastavljajući da šalju svoju decu isključivo u drevnu „Talmud
Tora“ školu, razume se, samo dečake.
1904. godine
u njoj je učilo 254 učenika. 1906. godine u
„Talmud Tori“ je učilo 270 učenika, a u
Alijansinim školama 2.195 devojaka i 170
dečaka. 1909. godine u „Talmud Tori“ je
učilo 250 učenika, dok je u Alijansinim
školama upisano 144 učenica i 228 učenika. Neki od
odličnih učenika poslati su u „Mikve Jisrael“[5],
u Zemlju Izrael na račun društva. 1911.
godine je u toj ustanovi završilo svoje školovanje 357 učenika i učenica,
a godinu posle toga 435. 1913. godine je u
okviru Alijansine škole učilo 293 devojaka i 226 dečaka.
Iste godine u „Talmud Tori“ je učilo 260 učenika
i te godine su prvi put dobili pedagoškog
nadzornika. Nadzornik je bio učitelj koji
se zvao Menda. U devojačkoj školi, pod
upravom gospođe Ben Simhon, između ostalog se učilo i šivenje. Tu je radilo šest
učiteljica.
Izvori finansiranja Alijansinih škola su bili
sledeći: trećina od školarine, druga trećina je
dolazila od Alijanse, a ostatak je bio obezbeđivan iz blagajne Jevrejske
opštine. Od
519 učenika i učenica, 159 je oslobođano
školarine. U školi za dečake je četiri učitelja
predavalo srpski jezik što je bio prvi put u
istoriji te škole. Bila su zaposlena i dva učitelja za hebrejski jezik. Alijansa
je davala 800 franaka za „Talmud Tora“. Posle
izbijanja Prvog svetskog rata, kada se srpska
vojska povukla prema Grčkoj, prestala je
delatnost Alijansinih škola.
Između dva svetska rata je u Bitoli bilo uobičajeno, kao i u ostalim gradovima
države – školski
sistem od 12 razreda u državnim školama, od
kojih 4 obavezna razreda osnovne škole i 8 razreda srednje. U to vreme je samo
mali broj ljudi mogao da dozvoli svojoj
deci srednje obrazovanje, tako da su već
od svoje desete godine deca morala napuštati okvire obrazovanja kako bi
zarađivala za svoj hleb – dečaci kao
šegrti na zanatu, a devojčice kao pralje i sluškinje po kućama. 1924. godine, s
dolaskom rav Djaena, odlučeno je da se
pozovu vaspitačice za dečje vrtiće i
učitelji iz Zemlje Izraela da bi deca naučila hebrejski jezik pre iseljavanja (alija)
čemu su se i nadali. Prva vaspitačica u gradu
koja je decu učila hebrejskom bila je Lea
ben David koju su zvali „La gveret“.
U školskoj godini 1935/36. u osnovnim školama je učilo 625 jevrejske dece.
U stručnoj devojačkoj
školi je učilo 13 devojčica. Te godine je od 625
učenika osnovne škole samo 20 učenika
upisalo srednje škole! Socijalna organizacija jevrejskih
žena je dala stipendije za sedam učenica koje su
upisane u stručnu školu za izradu tepiha; društvo „Potpora“ iz Beograda je
pomoglo tri dečaka, a društvo „Benevolencija“
iz Sarajeva – dva.
U školskoj godini 1939/40. doneta je vladina
uredba o ograničenju broja jevrejske dece u
školama (numerus clausus), pa se
Jevrejska opština u Bitoli obratila
opštini u Skopju i molila da joj se saopšti
da li oni imaju nameru da otvore privatnu školu
kojoj bi se moglo priključiti najmanje 25
dece koja su bila udaljena bitolskih
škola kao "suvišna".
Filantropska društva
Tokom naraštaja su održavane ustanove za
pomoć, potporu i milostinju siromašnih u mestu i
u Zemlji Izraela, čak i u onim periodima
kada su većinu članova opštine činili socijalni slučajevi.
1894. godine siromašne je pomagao Ovadia
ben Josef Perera. On je zahtevao od čelnika
opštine promenu u pristupu ovom osetljivom predmetu.
Ono što je govorio, sam je i ostvario. U društvu
„Ozer
dalim“ je uveo nov način rada čija su osnovna načela bila da: nema više
neposredne pomoći bogatih siromašnima,
već će to činiti društvo čiji su svi
članovi obavezni da plaćaju članarinu, svaki prema
svojoj mogućnosti. Kako ne bi došlo do prekida
članstva u tom društvu, čak bi i
siromašni članovi uredno plaćali svoje doprinose. Kada bi se članovi društva ili
njihovi članovi porodica razbolevali, društvo bi
im slalo lekara, kupovalo lekove i hranu, a po potrebi bi im plaćalo i bolničke
troškove. U slučajevima teških oboljenja, bolesnici bi se slali u bolnice u
Beograd, pa i u Beč. Porodica
Arueti
je čak
osnovala sinagogu pod imenom „Ozer dalim“ čiji
su prihodi bili namenjeni tom društvu. Vremenom je
društvo „Ozer dalim“ steklo priličnu imovinu
koja je poticala od ostavina i priloga.
Društvo „Malbiš arumim“ je obezbeđivalo
odeću i obuću deci koja su bila u nevolji.
Podela bi se obavljala na praznike
Pesah i Roš hašana. Ovu ustanovu su prilozima
pomagali Jevreji iz grada, ali iseljenici za Ameriku.
“Američki fond” koji se održavao od priloga
Bitoljčana, iseljenika u SAD-u, vodila su petorica koju je birala uprava
Jevrejske opštine. 1924. godine je u
blagajni tog fonda bilo skupljeno 100.000 dinara. Od kamata, u iznosu 7.000
dinara, kupovan je školski pribor i
deljen siromašnim učenicima. Od društava
poput “Matanot leevjonim” ili “Menza di alievos
poveris” 200 siročića je dobijalo svakoga dana
topli obrok s mesom. Dva društva, “Hevra
kadiša” i “Hevra
ketana”
(koja je bila, izgleda, neka vrsta podružnice “Hevra kadiše”) brinula su se za
poslednju počast
umrlima, a pošto su u gradu imali nepokretnu
imovinu, kuće i magacine, čak su doprinosili I budžetu
opštine u iznosu od 25.000 dinara. “Društvo
jevrejskih žena” se uglavnom brinulo za
opremu siromašnih nevesta.
Obrazovani ljudi su branili prava neškolovanih
pred vlastima grada ili države.
Dvadesetih i tridesetih godina, kada je Bitola postala sabirno mesto jevrejskog
proletarijata, socijalni slučajevi su se tako
povećali da ni sva dobrotvorna društva nisu
uspevala da zadovolje stvarne potrebe.
Pa i pored toga, sva ta društva su činila sve što su mogla i delovala su u gradu
do izbijanja rata u
aprilu
1941.
Uprkos uzdržavanja Jevreja od učešća u političkim borbama za vreme Osmanlijske
carske vlasti,
bilo je nekoliko ličnosti koje su se i na tom
polju isticale. Najpoznatiji među njima
je bio
Rafael ben
Moše Kamhi. On se priključio makedonskoj
revolucionarnoj organizaciji (VMRO) još pre 1894. godine i bio je jedan od
njenih predstavnika. Avgusta 1903, na Ilinde, izbio je ustanak u Makedoniji.
Ustanak je zaustavljen, Turci su ga krvavo ugušili. Pre Drugog svetskog rata,
Rafael Kamhi je stanovao u Solunu gde je
službovao kao gabaj u sinagogi
“Il kaldi los Monasterlis”.
Poslednjeg časa je uspeo da se
spasi od Bugara i nacista, a posle rata se
iselio u Izrael. Umro je u Tel Avivu
posle svog stotog rođendana.
Od Balkanskih ratova do kraljevine
Srbije i Jugoslavije
U toku periodu kraćem i od sedam godina (1912-1918), geografska karta Evrope se
promenila do neprepoznatljivosti.
Na Balkanskom poluostrvu su se vodila tri
rušilačka rata. Ranije velike sile su se
srušile. Nastale su nove države i novi
režimi. Postavljanje novih granica je
stvaralo nove izvore sporova. Mirovni ugovori su
povredili nacionalnu čast i ponos pobeđenih.
Uporedo s tim su rasli nacionalizmi pobednika. Usled tih promena, Jevreji su
bili prinuđeni da ponešto menjaju u načinu svojih života i da se prilagode novom
poretku. Jevreji Bitole i drugih gradova u “Južnoj Srbiji” su prvi put u svojoj
istoriji regrutovani u vojsku, da budu daleko od
svojih kuća, pa su čak bili i prinuđeni da jedu hranu koja
nije odgovarala verskim propisima o ishrani.
Njihove trgovačke i zanatske radnje su bile
zatvorane dva puta sedmično: nedeljom prema državnom zakonu i subotom prema
verskim zakonima, što im je donosilo
znatne gubitke. Posle balkanskih ratova,
tursko stanovništvo je većinom proterano iz Makedonije. U gradu su ostali mnogi
nenaseljeni prostori. U cilju
predstavljanja nove stvarnosti ostaloj braći, vlada Srbije je poslala u
jevrejske opštine Makedonije dr Isaka Alkalaja, koji je nedugo pre toga izabran
za vrhovnog rabina Srbije pošto je organizovao dobrovoljnu medicinsku službu za
ranjenike balkanskih ratova, kao i Davida Albalu, mladog lekara
koji je u srpskim ratovima učestvovao kao oficir.
Oni su pošli na jug i vršili svoju dužnost. Bili
su ubeđeni da Jevreji treba da budu
srpski patrioti i da treba da učestvuju u
izgradnji novonastalog nacionalnog života, a da ne napuštaju svoje verske
tradicije. Ako bi se naseljavali u područjima koje su Turci
napustili, dobijali bi pomoć koja je uključivala
i potporu za gradnju sinagoga. Tokom poseta po
gradovima, ovi izaslanici su se obraćali svojoj
zbunjenoj braći. Uprkos nastojanju srpske vlade,
našlo se samo nekoliko Jevreja “severnjaka” koji su
pristali da se dosele na jug i da tamo ostanu.
Jevreji u mesnim novinama
Mnogi Srbi su protiv svoje volje poslati na
jug po nalogu vlade. Među njima je bio i Johanan
ben Benjamin Mandil; rođen u Šapcu (1873),
diplomirani pravnik sa Beogradskog univerziteta, bio je jedan
od prvih novinara Jevreja u Srbiji. Posle
dolaska u Bitolu, 1913. godine, Mandil je
otvorio advokatsku kancelariju i izabran je za nastavnika u srednjoj trgovačkoj
školi, ali je njegovo glavno polje rada
bilo u novinarstvu. Osnovao je “Bitoljske novine”,
prve srpske novine u Makedoniji, čiji je bio i
glavni urednik. Mandil se nije bavio jevrejstvom,
već srpskom propagandom, tako da su ga vlasti ga
izabrale sa namerom, znajući da je mogao da pridobije Jevreje za ideju
velike Srbije. Mandilov saradnik u tom poslu je
bio Šmuel-Samuilo
A. Alkalaj.
Uprkos svim nastojanjima, Jevreji Bitole nisu
odmah našli svoj put unutar novog poretka. Bili
su otuđeni kako od spoljnje kulture koja
je nestala, tako i od one koju još nisu
prisvojili. Razumljivo je da su se mladi
brže i lakše uključivali u novo stanje.
Ali, nije prošla ni godina, a tu oblast je ponovo pogodio rat, ovoga puta
nekoliko puta većih razmera u odnosu na
Balkanske ratove – Prvi svetski rat. Srbi su se
povukli, a u grad je ušla bugarska vojska.
Usled rata, stanovnici su napuštali grad, pri čemu je većina je prešla u Grčku.
Mnogi Jevreji se više nisu vratili u svoj grad posle
prestanka bitaka.
Oko 60 porodica se preselilo u grad
Larin (Florina) gde do tada nije postojala
jevrejska opština.
U Solunu je ostalo 150 porodica koje su
tamo izgradile vlastitu sinagogu. Nekoliko
porodica je ostalo u Atini i u Kastoriji.
Ostali su se vratili u Bitolu gde su
našli pustoš i razvaline. Umesto dinamičnog grada, središta sreza i sedišta,
12 konzulata, povratnici su
našli zapušteni pogranični grad, sa spaljenim
kućama. Tako je, na primer, sinagoga
„Portugal“ bila spaljena do temelja.
Članovi opštine su ostali bez izvora prihoda.
Tada je počelo iseljavanje. Neki su pošli u
Zemlju Izraela, drugi su otputovali u
zemlje Severne i južne Amerike, ali,
nažalost, samo je manjina članstva
opštine imala mogućnosti da se iseli.
Delatnost između dva svetska rata
Za vreme rata, kada je grad bombardovan i pretvoren u poprište bitaka, Leon
Kamhi, tada mladić od
17 godina, takođe se preselio u Solun. 1917.
godine je i on bio zahvaćen talasom
oduševljenja koji se širio Solunom posle
objavljivanja Balfurove deklaracije. Kada se vratio u svoju Bitolu, Kamhi se
pokazao kao vođa koji je razumeo svoju dužnost u teškoj
stvarnosti
svoga grada. Govorio je da njegov naraštaj
mora da se pripremi za spas(avanje) u okviru
date stvarnosti. U gradu je tada bilo
aktivno društvo „Makabi“ koje se nije na
najbolji način oslobodilo posledica rata.
1919. godine Kamhi je osnovao omladinska cionistička
udruženja pod nazivom „Bne Cijon“ i „Bnot Cijon“.
Početkom novembra 1923. ta dva udruženja su se
ujedinila sa „Makabijem“ u društvo pod nazivom „Hatehija“
(Preporod) koje je tada brojalo oko 200 članova.
Za predsednika je izabran Leon Kamhi, a njegov
zamenik je bio Šmuel Levi, uz izabrano rukovodstvo
od 8 članova.
Iste godine se „Hatehija“ priključila Savezu
židovskih omladinskih udruženja Kraljevine SHS.
Po prirodi stvari sportska sekcija je
privukla većinu omladine. Bila je
najaktivnija. Tokom prve decenije
delovanja osnovane su fudbalske sekcije kao
što su „Makabi“, „Sinaj“, „Esperansa“, „Olimpik“
i dr. Priređivane su utakmice sa mesnim
timovima i sa sličnim jevrejskim omladinskim klubovima iz Skopla.
Osnovan je novi klub za gimnastiku „Josef
Trumpeldor“.
U tom okviru je Henri Nahmijas organizovao
dramsku sekciju i režirao predstave, većinom one
koje je sam pisao. Kao što je rečeno,
igrane su i alegorične drame hahama Jichaka Elicafana rabi Šabtaja
Djaena; u okviru Društva „Hatehija“ je delovala
i grupa devojaka „Sara Aronson“ koja je
1924. godine imala 80 članica. Njen cilj
je bio vaspitni „u narodnom, hebrejskom duhu“. U toj grupi su održavana
predavanja samih članica, pored predavanja predstavnika
gradske inteligencije.
Organizovan je i duvački orkestar koji je pratio
svaku pojavu cionističke omladine u gradu i okolini.
1923. godine je u Bitolu stigao lekar dr Moše
ben Ašer Djerasi koji je postao sreski lekar i
učitelj higijene u srednjoj školi. Izvesno vreme
je bio predsednik Mesne cionističke
organizacije. Siromašnima je pružao besplatnu lekarsku pomoć. S vremena
na vreme je dr Djerasi pozivan da miri sukobe i
služio je kao neka vrsta posrednika između Jevrejske
opštine i nejevrejskog stanovništva, u
slučajevima kada bi ono postupalo neprijateljski prema Jevrejima. Sredinom
dvadesetih godina, kada su neki stanovnici hteli da oklevetaju Jevreje za
ritualno ubistvo, dr Djerasi je odmerenim
postupcima prema mladićima koji su krenuli
sa nasilništvom, uz dokaze za lažne optužbe,
umirio duhove. Zajedno s Kamnijem je
radio na iseljavanju Jevreja Bitole u
tadašnju Palestinu, i to na osnovu malobrojnih
certifikata koji su dodeljivani Zemaljskoj
cionističkoj organizaciji Jugoslavije uopšte, a i Bitoli
posebno.
(O tome vidi dalje.)
Budžet Jevrejske opštine i cionistička aktivnost
1924. godine
su u Bitoli održani izbori za
upravu opštine koja je tada imala oko 820
porodica u svom članstvu. Na čelu
opštinske uprave su tada bili Jichak
Nehama i Moše ben Aharon Asael. Opština
je imala nepokretnu imovinu, među kojom su bile i
razvaline velike škole, koja je ranije pripadala
Alijansi, zatim nešto kuća i magacina. Budžet opštine
bi se sastavljao u saglasnosti sa prihodima od
najamnina ovih nepokretnosti. Drugi prihodi su dolazili iz prireza za klanje
košer mesa (gabela), od prodaje
macota
i naplate dva odsto od miraza (poreza na svadbe).
Veoma mali broj Jevreja u gradu bio je imućan,
pa je na njih pao teret pomoći siromašnima.
Dobrostojeće porodice su stanovale u mešanim krajevima
grada, među muslimanima i hrišćanima. Druga
vrsta poreskih obveznika u opštini, što se tada nazivalo “srednja
klasa”, u stvari bili su vlasnici malih dućana,
torbari ili krojači, kožari, obućari, limari, ćumurdžije
i sl. Oni su u ostalim delovima države smatrani
za veoma siromašne. Njihove kćeri su
radile kao služavke po kućama koje su
umesto plate dobijale hranu i već nošenu
odeću svojih poslodavaca.
1926. godine Kamhi je bio na čelu delegacije
bitoljskih Jevreja koja je posetila Zemlju
Izrael. Pošto se vratio u svoj grad,
podsticao je omladinu na stručnu
prekvalifikaciju i halučku emigraciju u tadašnju Palestinu. U tom zabačenom
gradu je Kamhi uspeo da probudi zanimanje
za sve što se u svetu uopšte događalo, a posebno u jevrejskom svetu. Cionistički
šekel je za Jevreje Bitole bio svetinja. U
periodu od 1924. do 1927. godine je
prodato godišnje u proseku 700 šekela,
što predstavlja više od 10% svih šekela koji su
prodavani u državi (kvota za celu državu je bila
6.500 šekela). Između 1928. i 1931. godine, kada
je položaj Jevreja bio na dnu lestvice, u
Bitoli bi se kupilo više od 400 šekela.
Kasnih dvadesetih godina iselile su se neke
grupe Bitoljčana, naselivši se širom Zemlje
Izraela. Kada su ovi haluci (pioniri)
polazili, cela opština ih je ispraćala do
železničke stanice. Svaka vest koja bi
dolazila od njih široko je odzvanjala. Tako
je na primer J. Kalderon u svojim uspomenama
zapisao: „...
Sećam se tog tužnog i čemernog dana. Bio je to
pazarni dan.
Toga dana dolaze u grad seljaci da prodaju svoje proizvode. Bio je to jedan od
toplih dana
meseca ava 5689. godine (1929.) kad je stigla
vest da je u Zemlji Izraela bio pogrom i
da su stotine Jevreja stradale u Hevronu, Cfatu[6]
i Jerusalimu. Jevreji su odmah počeli da zatvaraju svoje dućane. Pronelo se da
prve žrtve sa liste bile iz Ereca, obešene o zid velike sinagoge. Kao
po nekoj zapovesti, odjednom je prestala svaka
delatnost po ulicama. Ljudi su hitali prema velikom hramu.... Glavni rabin,
hahami i viđeni gradjani sedeli su sa
celom zajednicom na zemlji i gorko plakali.
Jevrejska zastava, koja se vila u dvorištu,
spuštena je na pola koplja. Posle pomena
žrtvama, svi su izašli na ulice. Naši
susedi pitali su: “Zašto ti Jevreji
pozatvaraše svoje dućane? Toga dana nije bio nikakav
jevrejski praznik, a nije bila ni subota. Oni bi
znali po nekoliko dana unapred kada su padali jevrejski
praznici... šta se dogodilo danas da svi
koračaju tako tužni i čemerni? ...” (“Hed
hamizrah”, 21. 9.1945, str. 9).
Predstavnik “Keren hajesoda”, koji je stigao
u grad početkom oktobra 1931. godine, izveštava
da je sreo tamo čoveka koji je izgubio
sina u nemirima 1929. godine u Zemlji
Izraela, a koji mu je rekao da šalje svog
drugog sina da popuni mesto poginulog
brata.
Kada je na početku 1931. godine u Bitolu stigao rav Romano da preuzme službu,
potresao se videvši
bedan materijalni položaj zajednice, zbog čega
je počeo da objavljuje članke. 1932.
godine je samo osamdeset osam jevrejskih
porodica od 823 bilo u zadovoljavajućem položaju, 139 u srednjem, 267 porodica
je živelo u siromaštvu, a 331 porodica je bila u potpunosti lišena
sredstava za život. Oko osmine Jevreja su bili
nosači koji nisu ni imali osiguranu zaradu i
mnogi naprosto gladovali. Ti jadnici su se stiskali
u svojoj uskoj i zagušljivoj četvrti, u bednim
kućama napuklih zidova koje su bile u
ruševnom stanju. U svakoj od desetine mračnih je stanovala porodica od šest do
deset duša. Leti, za vreme jakih žega,
buve i stenice su napadale stanare, pa su
ovi prostirali ćebad na zemlju u dvorištu. Deca su
za obrok u najboljem slučaju dobijala krišku
hleba sa lukom i paprikom, a pasulj bi za
njih već značio bogat praznični obed. Sva
njihova odeća je bila u zakrpama.
Zajednički nužnik za sve stanare dvorišta
bio je u dvorištu u posebnom kućerku.
Materijalna oskudica i problemi emigracije i iseljavanja u Zemlju Izraela
Leon Kamhi je pozvao viđene ljude jugoslovenskog jevrejstva da se lično uvere u
bedu
i urade nešto za poboljšanje stanja kroz
materijalnu
pomoć, a posebno kroz davanje prednosti u podeli
Certifikata kao i za odlazak na pripremne
stanice (hahšarot) i u stručnoj
prekvalifikaciji.
I tako su u Bitolu stigli čelnici iz Beograda, Zagreba i Sarajeva, videli stanje
i referisali o njemu u centralnim ustanovama i jevrejskoj štampi. Donosili su
predloge i osnivali komisije.
A pored toga, posle napisa u štampi stigla je u
grad posebna komisija, sastavljena od
predstavnika Saveza jevrejskih
bogoštovnih opština, WIZO-a i delegata
raznih društvenih organizacija. Na čelu delegacije
je bio dr F. Pops, predsednik Saveza, gde je
učestvovao i Lazar Avramović, predstavnik
sefardskih organizacija u Beogradu. On je odbacivao
nastojanja Jevreja Bitole da se isele u Zemlju
Izraela, tvrdeći da to usporava njihov napredak.
Avramović je predlagao da se Jevreji iz
Bitole rasele po celoj državi, pa je čak
tvrdio da oni „duguju zahvalnost svojoj
rodnoj grudi – Jugoslaviji“. Nakon tih reči, u sali je nastala vika, ali je
Kamhi sačuvao smirenost, zahvalio svim
predstavnicima na trudu što su doputovali,
istakavši jedinstvenu volju Jevreja iz
Bitole da se isele u Cion. Stvarnost je
bila daleko od želja. Mada nisu imali
potrebnih sredstava, oni su pokušavali da
otputuju sa ili bez dozvola za iseljavanje. Mali
je broj meštana mogao da dobije „kapitalističke
certifikate“ koji su se davali onima koji mogu da
investiraju najmanje 1.000 engleskih funti (među
malobrojnim iseljenicima ove vrste su bili Nisim
Baruh i njegova porodica koji su u Zemlji
Izraela osnovali tekstilno preduzeće „Niva“).
Uzgred, iseljavanje malog broja bogatih
je još više štetilo siromašnima koji su izgubili izvor pomoći i
prilike za zapošljavanje. Mnogi su se koristili
„turističkim vizama“ koje su omogućavale boravak od 3
meseca u britanskoj Palestini, a izdavane su na
osnovu depozita od 60 funti. Ovaj depozit je
svaki put nekim čudom bivao vraćan u Bitolu čime je omogućavao
iseljavanje još poneke porodice „turista“. Kada
bi stizali u zemlju, momci bi „nestajali“,
a devojke bi se udavale. Kamhi je
zahtevao, pa i uspevao, da dobije od rukovodstva Zemaljske cionističke
organizacije u Zagrebu većinu dozvola za useljavanje koje su
dodeljivale Jugoslaviji. Uprkos manjem broju
dozvola, stvarao je optimalne kombinacije
putem sklapanja fiktivnih brakova, tako da bi se ženama
„nalepljivalo“ toliko dece koliko je bilo moguće.
Pod pritiskom teške stvarnosti, organizovana su data iseljavanja u Zemlju
Izraela, zajedno sa nekom vrstom unutrašnjih seoba u okviru države koje je
preporučivao
Beograđanin Avramović.
Između 1931. i 1939. godine Bitolu je
napustilo 203 porodice i 120 samaca. U druge
gradove unutar
države u koje su se preselili spadali su Zagreb sa 205 duša, Skopje
– 181, Beograd – 162, Novi Sad – 27, bosanske
gradovi – 7, u Štip – 7 i u Novi Pazar –
5.
Zanimanja
Pod jednim krovom bi stanovale brojne rođačke
porodice koje su vodile zajedničko domaćinstvo.
To je bila, u stvari, neka vrsta porodične zadruge roditelja sa oženjenim
sinovima. I posle smrti oca porodice,
sinovi i zetovi bi ostajali u zadruzi, sve dok njihova
deca ne bi zasnovala svoje porodice. 1939.
godine poreze je platilo svega 210 porodica. Ostale su bile veoma siromašne.
Među korisnicima besplatnog
macota
za pashalne praznike te godine
je bilo 318 porodica, sa 1.426 duša (nasuprot
1931. Godini kada je ta vrsta pomoći data za
294 porodice koje su imale 1.155 članova). Treba
naglasiti da je propadanje porodica napredovalo
mnogo brže nego iseljavanje što je u
proseku podrazumevalo do 136 duša godišnje. Slede podaci o vrsti
glavnih zanimanja po porodicama, onako kako su
zapisani u Jevrejskoj opštini 1. decembra
1939:
Prodavci - 89, nosači -70; bez zanimanja –
63; obućari (krpači obuće) – 57; povrtari – 54;
trgovci starom odećom – 43; trgovci – 43; nadničari –
42; torbari 2 – 34; prodavci brašna i pekari –
29; prosjaci – 29; krojači i krpači – 26;
prodavci i bakali – 24; mesari – 22.
Omladinski pokreti i
kretanje ka levici
Od početka tridesetih godina jevrejska omladina
se priključivala redovima
cionističko-socijalističkih pokreta, većinom “Hašomer hacair-u”, a manjim
delom “T’helet lavanu” jer su u njima nalazili
duhovni oslonac – mogućnosti spasenja i
ljudskog uzdizanja. Dom (na hebrejskom –
“ken” sa značenjem gnezda) “Hašomer hacair-a” u Bitoli
je bio jedan od najvećih u državi. 1932. godine
je u grad stigao Moše Aškenazi kao
izaslanik “Hašomer hacair-a” iz Zemlje Izraela. Pored svojih ostalih delatnosti,
počeo je sa večernjim kursevima hebrejskog jezika za iseljeničke kandidate i
gotovo da nije bilo mladih koji nisu želeli da kod
njega uče “sveti jezik”.
Vlasti nisu ometale delatnost cionista, ali su nastojale da poremete levičarsko
organizovanje. Neko je, čini se, potkazao
Aškenazija kao tobožnjeg komunističkog propagandistu, te je
Savez jevrejskih opština bio prinuđen da mu izda
uverenje prema kome je bio zaposlen kao
veroučitelj.
Međutim, kasnih tridesetih godina su se u
gradu okupili intelektualci – protivnici režima,
levičarskih sklonosti, a među njima je bilo ljudi koji
su posebno bili proterani u gradove “Južne
Srbije” kako bi bili odvojeni od svoje
ranije sredine. 1937.
godine je tamo delovao prof. Arpad Lebl kao profesor
ekonomije i dr Mira Popadić koja je bila
zaposlena kao nastavnica higijene. Oboje
su bili poznati komunisti, posedujući sposobnost ubeđivanja. Ukazivali su na
društvene nepravde i građansku nejednakost koje
su vladale u mestu, šireći nove ideje
koje su zahvatile i neke jevrejske omladince, većinom članove “Hašamer
hacair-a”. Ovi omladinci su se priključili SKOJ-u, istovremeno ostajući članovi
“Hašomer hacair-a”, pošto su smatrali da
članstvo u SKOJ-u nije bilo u suprotnosti
sa njihovom pripadnošću cionističko-socijalističkoj organizaciji. U tom duhu je
bio, na primer, aktivan Elijahu Baruh,
zvani Likac, koga su poslali početkom
1939. godine iz Beograda da pojača mesni “ken”.
Sa izbijanjem Drugog svetskog rata, Jevreji, pripadnici
Komunističke partije, kao i drugi levičari,
stavljeni su pred najteži mogući problem:
23. avgusta 1939. godine Sovjetski Savez
je potpisao ugovor sa Trećim Rajhom, što
je bilo teško razumeti. Članovi “Hašomer hacair-a”,
koji su se u Bitoli nazivali “Čuvari domovine”,
i njihovi drugovi u “T’helet lavanu”, pod imenom "Jevrejska zastava”, brojali su
800 članova (omladinaca) među kojima je bilo, kao što je rečeno, nekoliko
članova SKOJ-a. Zabuna koja je usledila usled sovjetsko-nemačkog pakta,
produžila se i jačala je u vreme približavanja
Jugoslavije Silama Osovine, dakle jačanjem linije Berlin - Rim - Tokijo, pa sve
do
izbijanja rata 6. aprila 1941. godine.
Okupacija, stradanja i junaštva
Bitola je okupirana već 9. aprila. Posle izvesnog vremena nemačka sila je pošla
na jug, u Grčku. U
drugoj polovini aprila 1941. godine, u grad je
ušla bugarska vojska i objavila aneksiju celokupne “Južne
Srbije” (pripajanje Bugarskoj). Makedonsko
stanovništvo je dobilo bugarsko
državljanstvo. Srbi su otpušteni sa posla i proterani u Srbiju koja se nalazila
pod nemačkom okupacijom. Jedini koji su
ostali bez državljanstva i bez građanskih
prava bili su Jevreji. Sva njihova
imovina je zaplenjena, otpušteni su sa svojih radnih mesta i nije im bio
dozvoljen dalje nikakav rad.
U maju 1941. godine, jevrejski
omladinci su sabrani u zgradu gradonačelnika
odakle su odvedeni na prinudni rad. Dobili su zadatak da iz vojnih magacina
prenesu oružje i municiju na železničku stanicu.
Rad se odužio danima. Omladinci su uspeli da
bace nekoliko sanduka kraj puta, da bi ih
posle sklonili.
Mesec dana posle aneksije Makedonije, u kući Benjamina Rusoa skupljeno je oko
stotinu pušaka sa municijom u nadi da će se podići ustanak protiv nacista i
njihovih pomagača. 22. Juna
1941, Nemačka je napala Sovjetski Savez. To se
očekivalo, ali na čelu Mesnog komiteta Komunističke
partije u to vreme bio je
Metodi Šatorov Šarlo
koji je javno
stao na bugarsku stranu. U Makedoniji je došlo do rascepa po pitanju da li je
pripajanje Bugarskoj
predstavljalo oslobođenje ili okupaciju; oko tog
pitanja su se skoro dve godine vodili
unutrašnji sukobi, a u međuvremenu ništa
nije učinjeno protiv fašista. Ponegde su se,
doduše, vršile neke diverzantske akcije,
organizovali se određeni odredi otpora
koji bi vrlo brzo doživeli poraz i bivali
raspušteni. Jevreji, koji su bili spremni
da se priključe borbenim jedinicama, prešli su u ilegalu i organizovali
partizanske akcije protiv vojnih objekata.
Uprkos svom teškom položaju, u svom skučenom prostoru u jevrejskoj četvrti,
Jevreji grada su vršili ilegalne
aktivnosti koje su bile za divljenje:
jevrejske kuće bi služile za skladištenje oružja, njegovu popravku, za
umnožavanje i distribuciju propagandnog materijala, kao i za skupljanje
sanitetske opreme, budući i sklonište za
partizane. Jevreji su tada predstavljali
10% stanovništva grada, a među članovima ilegalnog pokreta njihov broj je
dostigao do 75%. U aprilu 1942, zbog
izdaje, uhapšena je grupa komunističkih
aktivista koja je većinom bila sastavljena
od jevrejskih omladinaca, te su osuđeni na
zatvorske kazne do 15 godina. Vođstvo
pokreta se složilo da se manja grupa
sklonjenih priključi partizanskom odredu
koji se nalazio na samom početku organizovanja. Zbog svega
toga, prvih dana decembra 1942, uhapšeni su i
proterani iz grada skoro svi rukovodioci Jevrejske opštine, a među njima i Leon
Kamhi.
Bila je to dobro
smišljena akcija da bi se opština obezglavila.
10. marta 1943. godine proganicima je
javljeno da im je dozvoljeno da se vrate
u svoje domove, ali da treba zajedno da
pođu na željezničku stanicu u Sofiji kako bi otputovali za Skopje. U Skopju su
povratnike očekivali bugarski policajci. Odvedeni su u zatvor, a
sutradan su, okovani u lance i u pratnji
policajaca naoružanih puškama sa
bajonetima, pošli prema magacinima fabrike duvana “Monopol”. To se desilo 11.
marta 1943.
Jevreji iz Bitole su prevezeni do stanice
Malkinija, u tri transporta, 22, 25. i 29. marta
1943. godine. U teretne vagone je bivalo
utovareno po 70 do 80 ljudi. Iz Malkinije
su odvedeni u logor smrti, u Treblinku,
gde su vi ubijeni – prema službenim
bugarskim podacima reč je o 3.269 duša. Opština nije obnovljena pošto nije bilo
preživelih.
ŽL
Arhiv Svetskog saveza sefardskih Jevreja u Jerusalimu, dosije “Monastir”.
Arhiv
Jad Vašem: 10/15; 30/3277; 0-33/1405
Jichak
ben Elijahu Sanči, Beerot hamajim, Solun,
1955. &
26.
Haim
Palači, Hakake lev, Solun, 1840-1843. & 43.
Smuel
ben Moše di Medina, Response, I-IV, Sonu, 1594-1958.
141, & 39.
Šlomo
ben Avraham Hakoen, Response, 1-4, Solun,
1586-1652, & 36, 77; & 41, 45, 134; & 76.
Avraham
ben Benvenisti Gatenju, Cel hakesef, Solun,
1872-18881.
David
Konforti, Kore hadorot, Berlin, 1846. str. 52.
Josef
ben Šmuel Modiljano, Roš mašbir, Solun, 1821.
Ašer
ben Jaakov Kovo, Šaar Ašer, I-II, Solun,
1877.
Benvenisti ben Avraham Gatenju, Trumat kesef, Solun,
1867.
Rabin
Jichak (Ignjat) Hakoen Šlang, Pismo iz Srbije,
Nedeljnik “Haolam”, br. 22, Jerusalim, 5-18. juna 1914.
Jakov Kalderon, O Jevrejima Monastira, “Hed
hamizrah”, Jerusalim, 1945, 21.IX i 12.XII. 1945.
M. D.
Gaon, Jehude mizrah baerec Jisrael (Orijentalni
Jevreji
u Zemlji Izraela), I-II, Jerusalim, 1938, str.
535.
Ž. Lebl,
Plima i Slom – iz istorije Jevreja Vardarske
Makedonije, Jerusalim, 1986. (hebr.).
Isaac S. Emmanuel, Precious Stones of the Jews of
Salonica, Jerusalem 1963, str. 150, 224, 320, 555,
621.
BAIU,
dern. trim. 1864, III Sčrie, no. 38. 1913.
JG, 17.7.1936, 20.9.1940, 29.9.1940.
JP,
1963, no. 5-6, p. 42; 1974, no. 5-6. p. 70;
1981,
no. 1-2. p. 70.
Vesnik
jevrejske sefardske opštine u Beogradu, Beograd,
14.2.1940, pp. 7-8.
Ž,
13.4.1920, 20.10.1923, 2.11.1923, 16.11.1923,
17.11.1923, 13.1.1928, 9.2.1940.
Kosta N. Kostić, Naši novi gradovi na Jugu,
Beograd, 1922. pp. 9-11.
Zločini, Beograd, 1952, pp. 189-195.
[1]
Durrës/ Drač u Albaniji
[2]
Turski termin za glavnog rabina jevrejske
zajednice (Haham Bashi).
[3]
Zohar je zbirka komentara na Toru.
[4]
Gematrija se odnosi na duhovno stanje u svetu za
koje je bitna snaga slova i reči kroz koju se
spoznaje stanje duše.
[5]
Mikveh Israel – „Nada Izraela“.
[6]
Grad Safed na severu Izraela; sefardski
hebrejski i moderni hebrejski – Tsfat; aškenaski
hebrejski – Tzfas.