Glavni grad SR Srbije i SFR Jugoslavije
Na keltskom: Singidunum, u rimsko vreme Alba graeca, u
tursko vreme Tarla Cihad, u
mađarsko vreme Nándor-fenérár, u jevrejskim izvorima Belogrado.
Godina |
Broj
stanovnika |
Jevreji
(porodice) |
Jevreji
(broj lica) |
% od stanovništva |
1582. |
|
|
22 |
|
1663. |
|
|
oko 800 |
|
1717.
1838. |
924 kuća
12.963 |
47
210 |
oko 250
1.530 |
5,08
11,80 |
1845. |
14.371 |
363 |
1.530 |
11,80 |
1854. |
17.096 |
|
1.506 |
8,81 |
1865. |
25.00 |
|
1.440 |
5,76 |
1874. |
27.605 |
- |
1.754 |
6,35 |
1884. |
35.483 |
- |
2.177 |
6,14 |
1889.
1895.
1901.
1910.
1921.
1931.
1941.
1944.
1945.
1961
|
55.868
59.115
64.140
89.876
111.739
238.775 |
|
2.729
3.097
3.730
4.192
4.844
7.906
oko 12.000
oko 600
490 |
6,03
5,23
5,81
4,66
4,34
3,31
(posle iseljavanja
u Izrael 1948:1950) |
Grad do 1521. godine
Prvu tvrđavu iznad ušća Save u Dunav su sagradili
Rimljani, ali je naselje postojalo, kako se
pretpostavlja već
nedugo posle povlačenja Panonskog mora.
Kelti su u ovu oblast stigli u 3. v. pre naše ere, a pretpostavlja se da je jedno od
njihovih plemena – Skorci – izgradilo (ili
osvojilo) grad i nazvalo ga Singidunum;
postoji objašnjenje da reč znači “grad na
vodi”. Prodiranje plemena iz Azije i istočne
Evrope, poznato pod imenom Seoba naroda,
zaustavljeno je privremeno snagama
Rimskog carstva.
Car Trajan je
grad osvojio 127. godine pre n.e. i pripojio ga
provinciji Meziji. Grad je imao dobre uslove za
brzi razvoj. Pored položaja na vodenim
putevima i na raskrsnici kopnenih puteva, grad je imao plodno područje,
pa su njegovi žitelji mogli da se bave
zemljoradnjom i stočarstvom.
U 3. veku n.e. podignut je grad na stepen
rimske kolonije. 441. godine okupirali su ga
Huni, pod vođstvom Atile, porušili ga i
srušili raniju kulturu. Hunska država
nije bila dugovečna, pa je u toku 5. veka
grad prešao iz ruku jednog u ruke drugog
varvarskog plemena. U početku 6. veka prelazi pod vlast
Vizantije. Car Justinijan je počeo da podiže
grad, ali nije uspeo mnogo
da učini – avarska plemena su ga dva
puta osvajali krajem 6. veka. Na kraju su
Vizantijci pobedili i nastavili da
razvijaju grad. Ništa se ne zna o sudbini
grada od 630. do 878. godine kada se prvi
put pojavljuje njegovo slovensko ime Beograd, naime, posle
pada u ruke cara Semjona, Borisovog sina. Grad
je menjao gospodare još nekoliko puta. Vizantija je vladala
njime ponovo do kraja 12. veka kada je postala mađarski grad. Srbi su njime
ovladali prvi put 1284. godine u vreme
kada je predat u ruke Dragutina, sina cara Uroša,
kao venčani dar od tasta, kralja Stefana V, ali
samo za vreme njegovog života, što će
reći do 1316. godine, nakon čega je
ponovo postao mađarski grad. 1403. godine
je potpisan ugovor između Mađara i kneza Stevana Lazarevića.
Srpska kneževina je služila kao neka vrsta odbrambenog zida između Mađara i
Osmanskog carstva koje
je tada u tom delu Evrope počelo sa osvajanjima.
Srpska vlast nad Beogradom se završila
posle 24 godine, pa je grad ponovo potpao
pod Mađare. Trinaest godina kasnije je
počela opsada Beograda pod Turcima koji od tada
mnogo puta pokušavali da ga osvoje (1440, 1456 i
1459. godine, kada su osvojili grad Smederevo), sve dok u
tome nisu uspeli 29. avgusta 1521. Time je pred
Turcima otvoren put ka severu, prema Budimu koji je pao u
njihove ruke 1541. godine.
Od osmanskog osvajanja pa nadalje
Turci su Beograd obično nazivali TARLA DŽIHAD “Polje (grad)
svetog rata”.
Odmah posle osvajanja su, prema svom
običaju, preselili mnoge od stanovnika, iz
svih slojeva i vera, u Carigrad kako bi ga
naselili i razvili. Beograd je pripojen
smederevskom sandžaku, kao delu
Rumelijskog vilajeta. Turci su želeli da
postanu omiljeni mesnom stanovništvu zbog čega su
im davali izvesne privilegije. Osmanski
zakoni su priznavali postojanje jednobožačkih
vera kao što su hrišćanstvo i jevrejstvo. Njihova prava
i dužnosti su utvrđeni u saglasnosti sa
feudalnim poretkom. Sva njihova imovina
je bila zapisana u posebne knjige, poput
verskih zadužbina (vakufa); mogući su bili najmovi i “zimijama” nemuslimanskom
stanovništvu, uključujući i Jevreje. Porezi su
razrezivani na sve stanovnike, ali potlačeni
narodi, što će reći nemuslimani, plaćali su
dodatne poreze. Turci su izvan tvrđave našli
razvijeno naselje, sa kućama i sa malim pristaništima,
jednim – vojnim na obali reke Save, a drugim –
trgovačkim na obali Dunava, sa veštačkim zalivom od
oko 50 lađa. Do 1541. godine grad se nije
razvijao zbog toga što se nalazio na
liniji fronta. Sa osvajanjem Budima, oba su se grada našla ponovo pod
istom vlašću. Beograd je tada postao veoma važan
trgovački centar u toku perioda od 150 godina.
Pokretači trgovine i zanatstva su bili Dubrovčani,
Jevreji i Jermeni. Tokom 16. i 17. veka je grad
primio nove stanovnike. U tom periodu su se u
Beogradu izmešali mnogi sa hrišćanskog Zapada,
ali i sa muslimanskog Istoka. Dunavom,
drugom rekom po dužini u Evropi, plovile
su lađe od grada Ulma, kraj Beča,
Presburga (Bratislave), Budimpešte i
Beograda na istoku, pa sve do Crnog mora. Povoljan geografski
položaj je Beogradu mnogo koristio, ali
povremeno i štetio. Sredinom 17. veka grad je imao
oko 12.000 porodica.
Avgusta 1688. godine, austrijska vojska je stigla do Beograda. Bavarski
knez Maksimilijan Emanuel je počeo opsadu grada, a borbe su trajale oko mesec
dana. Grad je pao u ruke Austrijanaca u
septembru i ostao u njihovim rukama oko
dve godine. U oktobru 1690. godine Turci
su ponovo ovladali gradom. Prema mirovnom
ugovoru koji je potpisan u Sremskim Karlovcima 1699.
godine, ceo smederevski sandžak, uključujući i
Beograd, priznat je kao deo pod turskim
suverenitetom, izuzimajući Budimski pašaluk. Obe velike sile su ostale
nezadovoljne tim sporazumom. Turci su
želeli da vrate izgubljene oblasti, a Austrijanci su želeli nova osvajanja.
Tako su Austrijanci avgusta 1717. osvojili grad i
vladali njime do 1739. Pod rukovodstvom kneza
Eugena Savojskog, Austrijanci su proterali
Turke, tadašnje stanovnike grada,
pomažući i podstičući naseljavanja hrišćana. Bavili su se obnovom grada. Glavne
promene su pretrpela muslimanska groblja nad kojima su izgrađivane kuće i
preduzeća što je svakako povredilo osećanja
Turaka.
1739. godine grad je predat Turcima bez borbe. 7. oktobra 1789,
dakle, jednu godinu posle prvog osvajanja
grada, Austrijanci su ponovo stigli do njegovih zidina. Turci su se povukli, pa
je hrišćansko stanovništvo preplavilo
grad.
Posle dve godine se
ponovo promenilo stanovništvo Beograda jer su se
Turci vratili.
Jevreji u Beogradu
Čini se da jevrejska zajednica Beograda postoji
još od vremena Drugog hrama, tokom svih godina
kada je postojao sam grad. Jevreji u
Beogradu nisu slavili praznik Purim 14.
adara, nego 15. kao u Šušanu, Jerusalimu i u gradovima u kojima su prebivali
u vreme Jehošue ben Nuna (Isus Navina), a koji
su bili opasani zidovima. Jevreji su se doseljavali u grad
iz raznih gradova Turskog
carstva. Tokom vremena su se
priključile porodice i iz Italije, Austrije i Mađarske.
Broj Jevreja je rastao uporedo s rastom
stanovništva u gradu. Jevreji su aktivno
uzimali učešća u pretvaranju malog naselja u razvijeno trgovačko središte.
Čini se da su mar Šaul i mar Josef, izaslanici
Hasdaja ibn Šapruta, državnika iz Kordove u
muslimanskoj Španiji, prošli kroz Beograd na putu za Bugarsku
i Kaspijsko more u 10. veku. Postoje
pretpostavke da su se neki Jevreji iz
zemalja kroz koje su prošli krstaši
naselili balkanske gradove, pa tako i u Beograd.
Kada je u Zapadnoj Evropi harala crna smrt,
a Jevreji bili okrivljeni kao trovači bunara,
Jevreji izbeglice su doplovili Dunavom i naselili se u Beogradu i gradovima
Bugarske, što su činili i posle izgnanstva
iz središnje Mađarske 1376. godine i iz Bavarske
1470. godine. Učestvovali su u privrednom
razvoju i povezivali se sa drugim zemljama. Privredni procvat grada
je nastao kao posledica turskih osvajanja i
prodiranja na sever Evrope, daleko od linije fronta, što je predstavljao jedan
od razloga za naseljavanje mnogih naroda, pa i Jevreja.
Carigradski dvor, zvani “Visoka porta”, Beogradu je dao neku vrstu mesne
autonomije, kao što je i Jevrejima dodelio pravno-sudsku autonomiju. Do
osmanskog osvajanja Beograda, Jevreji su
stanovali na obalama reke Save. Turci su, kao što je rečeno, preselili deo
beogradskog stanovništva u Carigrad za
vreme vlasti sultana Mehmeda II koji
je osvojio Carigrad 1453. godine. Doseljenom
stanovništvu iz evropskih gradova, pripadnicima raznih vera i društvenih
slojeva, Mehmed je dodelio prava da bi
ojačao njihovu vernost. Bilo je i takvih koji su se
svojevoljno preseljavali radi dobijanja posebnih
prava, dok su druge preseljavali prema
sultanovoj zapovesti i nazivali
“surgunima” (surgun – proteran,
izgnanik). Bilo je među njima i Jevreja iz
Beograda. 1540. godine je u Carigradu
bilo šesnaest porodica beogradskih
Jevreja od kojih je posle pet godina ostalo samo osam.
Oni koji su ostali u svom gradu prešli su,
sredinom 16. veka, sa obala Save na obale
Dunava da bi bili bliži trgovačkom centru
i pristaništu, kao i kasarnama, što će
reći, mestima koja su im mogla obezbediti posao. Tamo su izgradili svoju četvrt.
Vreme gradnje jevrejske četvrti pored
obala Dunava (Jalija) može da se datira
prema poslatom pismu sa rabinskim pitanjima rabi Hajimu
Šabtaju u Solun 1610. godine u kome je podrobno
opisano jevrejsko naselje. Jevrejin, o kome je reč u
tom pismu, imao je dvospratnu kuću pokrivenu
ćerpičima, sagrađenu pre pedeset ili više godina “od dana
kada je izgrađeno jevrejsko dvorište...”.
Iz toga proizlazi da je
jevrejsko naselje počelo da se gradi sredinom 16. veka. Prema onom što je
napisano, vlasniku imanja je bilo
dozvoljeno da gradi „u vazduh, do visine neba“, što će reći da mu je bilo
dozvoljeno da gradi u visinu po svojoj
volji, što je on i iskoristio, pa je dodao još dva lakta iznad krova svog suseda
(što je dovelo do spora). (Podaci prema
Responsi, Torat-hajim, 34.)
Tako su beogradski Jevreji svoje naselje izgradili pod
zidinama tvrđave na obali Dunava, kao što
je rečeno, u kraju koji je na turskom nosio naziv
Dortjol, a koji je narod nazivao Dorćol
(raskršće četiri puta). Središte četvrti je bilo
na raskrsnici današnjih ulica 7. jula i
Cara Dušana. Kuće su bile skrivene iza
drvenih taraba ili dosta
visokih kamenih ograda. U sredini između dva
dvorišta je bio „javni put, kraljevski put,
dovoljan za prolaz dvoja kola; kuće u
dvorištu su bile udaljene otprilike
20 lakata, osim puta na javnom dobru koji
je u sredini“. Skoro da se nisu ni videli
prozori prema ulici. Nasuprot tome, prema
dvorištima kuće otvarali su se prozori i
„kapidžici“ – mala vrata, pa je celom četvrti moglo da se prođe, a da se ne
izađe na ulicu.
U središtu četvrti su se nalazile sinagoga, škola „Talmud tora“,
kao i kupatilo sa ritualnim kupatilom. Ovaj
tradicionalni model naselja možda ukazuje na želju Jevreja
da se izdvoje što svakako nije bio izraz njihove
zatvorenosti prema narodima koji ih okružuju jer su i oni stanovali izdvojeno –
svaki narod u svom naselju. Zemljište je
bilo vlasništvo vakufa koje je izdavano
po sistemu
„mukate“,
dakle po principu izdavanja nekretnina u najam sa
određenim plaćanjem unapred. U okolini Dunava su
stanovali i Turci, Jermeni, Grci i Arnauti
(Albanci), svaki u svom naselju, a ulice
su nosile imena prema svojim stanovnicima. U svakom slučaju, Jevreji nisu
tada nosili bilo kakva osećanja manje vrednosti.
Kupovali su i prodavali robu od inoveraca; bili su posrednici nekretnina i
njihovi iznajmljivači; radi svojih poslova su sa Turcima u gradove, na sajmove i
vašare, pa su se čak služili njima u
svoju odbranu, a s vremena na vreme su im oni i
svedočili pred jevrejskim sudom; s druge strane,
Jevreji su imali prava da se žale na
Turke i da ih optužuju pred šerijatskim sudom.
Prema izveštajima stranih putnika, obalni pojas oko Dunava je bio
mnogo niži nego što je danas. U vreme
povodnja, voda reke je stizala do glavnog
trga Dorćola, pa je stanovništvo trpelo
od poplava skoro svake godine.
Putnik
Dernšvam je zapisao 1553. godine da u gradu žive
Turci, nešto Jevreja i Srba, a da se tu
nalazi i nešto mađarskih zarobljenika, dok je [drugi putnik] Pigafeta je opisao
1567. godine deo grada pored Dunava
sledećim rečima: „U podnožju pomenutog brda, u pravcu istoka, izvan zidina grada
ima mnogo kuća Turaka, Jevreja i Srba i
dosta dućana, trgovaca iz Raguze i drugih. Ovaj deo grada je najživlji, pun
trgovačkih radnji“. Tokom 1573. i 1578.
godine boravio je u Beogradu Gerlah[1]
koji je pisao da u gradu stanuju mnogi
Jevreji nemačkog, italijanskog i španskog porekla i da svi pohađaju jednu školu.
U „popisu“ iz godine 1582. pojavljuje se samo 22 Jevrejina i otuda pretpostavka
da su ostali bili korisnici privilegija zbog
čega nisu bili uključeni u spiskove za
naplaćivanje harača, tj. glavarine. 1587. godine je
putnik Lovnau
video većinom niske kuće u gradu sa širokim i dugačkim ulicama, ali punih blata. Grad
je bio opasan dućanima i tezgama, a bilo
je u njemu i lepih džamija i dosta hanova.
On je video i hrišćanske crkve i sinagoge
(kako navodi u množini).
Isto tako je u gradu bilo hamama, a u dućanima se moglo
kupiti sve što čovek želi, prema modi u gradovima
Španije i Nemačke.
Od osvajanja Budima, proširile su se mogućnosti veza među Jevrejima – žiteljima Carigrada,
Soluna i Adrianopolja na jugu do
mađarskih gradova na severu
i između dva grada izvan carstva, posebno na zapadu i jugozapadu – između Venecije i Dubrovnika.
31. maja 1542. godine su Šlomo, Jevrejin iz Beograda, i njegov drug Jehuda
Kalderon iz Dubrovnika zatražili da se uporede
njihova plaćanja poreza sa onim što plaćaju
trgovci Firence, i to prema privilegiji koja im je dodeljena 1532.
godine. Šlomo i Jehuda su se sa svoje strane
obavezali da svoju robu prevoze tokom 10
godina kroz dubrovačku luku. U jevrejskim dokumentima se govori
o vezama Jevreja Beograda i njihove braće iz
Sofije i iz Budima. U tim dokumentima je pomenut sledeći događaj: Među skupinom
Jevreja koja je plovila iz Beograda ubijena su trojica. Stvar je stigla do
rabinskog suda u Beogradu koji je
skupljao svedočanstva o ubistvu kako bi
dao razrešnice za brak “vezanicama”. Data su tri svedočanstva krajem 1546.
godine. Sudila su trojica dajana
(prisuditelja) koji su se smenjivali,
tako da znamo ne samo imena ubijenih, već i imena
svedoka i imena petorice dajana, što svedoči o
obimu jevrejske opštine u to vreme. Ima i
svedočenja o gubitku života Jevreja na
trgovačkim putevima u 16. veku. 20.
januara 1565. naredio je sultan Sulejman
Veličanstveni istragu o ubistvu šestorice jevrejskih
izaslanika done Grasije Mendes-Nasi koji su
došli u Beograd njenim poslovima, ali su
tokom plovidbe iz Beograda na istok ka
Vidinu ubijeni na palubi lađe.
1568. godine je poslovno boravio je Mordehaj ben Jahid, stanovnik
Beograda u Sofiji. Na putu svojoj
kući, kada je bio u društvu dvojice Turaka, zameo mu se
trag, a njegova žena je bila u položaju „vezanice“.
Tek je 1573. godine dobijeno svedočanstvo
o njegovom ubistvu koje je dao Jaakov Jafe Aškenazi koji je putovao s turskim
karavanom iz Sofije u Skopje i čuo od
turskog roba da je njegov gospodar ubio
„Jevrejina iz Beograda“.
1579. godine Beograd je bio zahvaćen epidemijom kuge. Većinom su zaraženi
muslimani od kojih su mnogi i umrli. Smrtnost među Srbima
i Jevrejima je bila mnogo manja.
Devedesetih godina 16. veka je neki Jevrejin u Budimu ostavio nalog
svom prijatelju da ga prenese u Beograd i preda njegovom posredniku koji je
tamo stanovao. Pre polaska mu je naredio da se
priključi jednom naoružanom stražaru i da se ne miče i
ne odvaja iz njegovog društva. Usred puta, u
jednoj od kula u kojoj su zastali da
prenoće, Jevrejin je zaspao, a kada se
probudio, video je da je cela družina
već otputovala. Tada je uzjahao svoga konja
i pojurio za družinom, ali pre nego što ih je
stigao, napali su ga razbojnici i oduzeli
mu sve depozite. Navodimo još jedan
primer o stanju na drumovima kojima su u
to vreme putovali trgovci: Jevrejin, žitelj Sarajeva, putovao je u Budim svojim
poslovima, i tamo se teško razboleo.
Zamolio je svoju ženu da dođe da mu
pomogne. 25. adara 5.405. (1645), bračni par je otputovao za Beograd, a pošto
[bolesni suprug] nije mogao
da jaše, doveli su ga u Beograd na kolima, vezanog
za svoju postelju. Iz 1650. godine datira
sačuvan opis puteva koji vode iz centralne Evrope
za Jerusalim.
Većinom bi karavan bio organizovao u Beču: “...i uglavnom treba se opremiti pasošem od
slavnoga cara a to i ne staje mnogo... Iz Svete opštine
Beča putuje se lađom po reci koja se zove Dunav
do Svete opštine Ofen koja se turski zove
Budon (Budim)... a u Svetoj opštini Ofenu
pita se i traži družina, tj. karavan, pa
će trojica po trojica zajedno unajmiti po jedna kola u koja će lako utovariti
svoje pokretnosti. Kola su odozgo otvorena, a sa
strane zatvorena od slame zbog kiše.
Za trojicu u takvim kolima do Svete opštine
Beograd treba platiti 6 carskih talira, a putuje se 9
dana. Od Svete opštine Beograda do Sofije
se plaća za trojicu isto tako 6 talira.”
(Putovanja za zemlju Izrael Jevreja
doseljenika – Masaot Erec Jisrael šel olim Jehudim,
Tel Aviv 1946, str. 272).
Hahami, rabini i dajani
Ispitivanjem imena beogradskih Jevreja u 16. veku može se ustanoviti njihovo poreklo.
Četrdesetih godina su dajani u opštini
bili Moše bar Nahman, Jehuda bar David,
Josef bar Jichak, Josef Bahar i Josef
Bahamar Daniel Varon. Na jedan dokument su se
se potpisala “desetorica iz zajednice Svete
opštine Belogrado”, ali data imena nedostaju. U
osmanskim poreskim knjigama iz 1560.
godine se pominje svega 7 Jevreja (5
oženjenih a 2 neoženjena) koji su imali
tradicionalna imena. 1596. godine se u Beogradu pojavljuju sledeća prezimena:
Sakamiš, Mežulam, Galdit[2],
Halfi, Hakim i Adanja[3].
U to vreme je počeo privredni procvat od čega su koristi imali i Jevreji. Turci
su im dali ugledne službe, a porezi su bili
manji od onih u Solunu. Zahvaljujući znanju
stranih jezika, nekoliko Jevreja je
služilo u konzulatima kao prevodioci,
uživajući prava koja su proizlazila iz ugovora o kapitulacijama.
Od kraja 16. veka, jevrejske opštine u Beogradu
su imale socijalne ustanove i društva za pomoć
siromašnih. Sara, udovica Jaakova Sakamiša,
ostavila je putem testamenta nešto od svoje imovine za sirotinju Zemlje Izraela
i 1000 dukata za “Društvo Bikur Holim
(Poseta bolesnika) Svete opštine Belogrado”.
1608. godine se takođe pominje Društvo „Bikur
Holim“ u testamentu Avrahama de Kalo
koji je zaveštao “da se
društvu ‘Bikur Holim’, odavde iz Belogradoa,
da 2.000 dukata, uz odeću rabi Šmuela Manoa, koji
se kod njega nalaze; da se sve proda i šta god
dobije preda pomenutom društvu”. Ni
Avraham de Kalo nije zaboravio Zemlju Izraela,
pa je tako zaveštao “da se sirotinji Zemlje Izraela pošalje
200 zlatnika”.
O uređenoj jevrejskoj opštini na početku 17. veka svedoči zanimljiv slučaj koji se tiče
čuvanja skromnog ponašanja pojedinca.
Beogradjani su dobijali pisma i druge poštanske pošiljke. Jednom, kada
je pismonoša stigao u grad, došao je neki
Jevrejin i preuzeo pisma, ali ih nije predao onima kojima su bila
namenjena. Na to je tumač zakona iz Soluna
odgovorio veoma ljutito, rekavši da nema
sumnje da otkrivanje tajni nanosi čoveku veliku štetu, ako ne u
novcu onda u drugom, i zato prestupnika treba
kazniti, “a ostali neka čuju i neka vide; a po onome što
mi je rečeno, bilo je to u gradu Belogrado, neka
ga Bog sačuva, slavnome kod nas, pošto je to
veran grad u kojem sam našao zakon i
pravdu" (response Torat Hajim, & 47). Kao stanovnici Beograda,
Jevreji se pominju 1608. godine, pored Hendl de
Kalo i njenog muža Avrahama Sfaradija, javlja se
oko 30 prezimena od kojih je, nakon dva
pokolenja, malo preoostalo, kao na primer:
Kabaljero, Prinsipal, Sintron, Eli, Miranda, Trinki, Ješurun, Tomaš, Paltiel.
Dve godine kasnije se u dokumentima pojavljuju imena
sledećih dajana: Ben Hananija, Zevulun, Danon i
Hakoen. U to vreme je službovao kao rabin Jisrael Aba.
Posle njega je u Beogradu službovao rav Meir ben
Avraham Andžel, rođen u Sofiji. On je
rukopoložen u Cfatu (Safedu), a delovao
je pre toga u Sofiji i Carigradu. Rav Andžel je autor knjiga “Kešet nehuša”
(1593), “Masoret habrit” (1619) i “Masoret habrit
hagadol” (1622). U starosti se iselio u Zemlju
Izraela. Od 1617. do 1642. godine službovao je kao
glavni rabin opštine rabi Jehuda Lerma, rođen
1580, koji je stekao naziv
“rav muvhak upaskan ga dol”
(odličan rabin i veliki tumač zakona). U njegovo vreme je u Beogradu osnovana čuvena ješiva
- talmudsko učilište. Pored rabi Lerme službovali su I
sledeći hahamimi: David Baruh, Jona de Avero,
šaul Faradži, Moše Mačoro, Avraham
Hananija, nazivan “velikim svetlilom, odličnim sudijom, velikim
i silnim”, i Avraham Hakoen. Ovaj poslednji je
umro 1641. godine i na njegovom grobu
piše: “Ako zapitate čije je ovo obeležje / savršenog mudraca /
skromnog, pobožnog, poštovanog učitelja našeg i
rabina rav / Avrahama Hakoena .../ koji
je umro utorak, u 29. u mesecu / nisanu
godine 5401". Učenik i naslednik rabi
Jehude Lerme u rabinskoj časti je bio
Sinha ben Geršon Hakoen koji je u Veneciji,
1647. godine objavio responze svoga učitelja pod
naslovom “Pletat bet Jehuda”, naglasivši u predgovoru da je njegov učitelj
napisao mnoge knjige koje su sadržavale oko 40.000 odgovora, a koje su uništene
“u požaru koji je Gospod zapalio u ovom gradu, slavnom Beogradu, neka ga Bog
sačuva; sve je spaljeno i ništa nije ostalo… A danas, ja, njegov mali učenik,
potrudio sam se i tragao u rupama i procepima i našao 29 odgovora koji su se
nalazili u posedu domaćina iz ovog grada, pa sam odlučio da ih sakupim u
knjigu…”. Simha Hakoen je bio izuzetna i
čuvena ličnost i izvan granica svoga
grada. On je sakupio sva imena u postojećim brakorazvodnim presudama, te je
1657. godine objavio u Veneciji “Sefer šemot” (Knjiga imena). Rabi Simha je
dobro znao i nemački i španski.[4] U svom književnom
radu su ga pomagali učeni ljudi
koji su tada delovali u Beogradu, a to su Ašer
Zevulun, Jehuda Kalderon, Josef Aseo i Aharon bar Da vid Aškenazi. Prva trojica
su umrla u Beogradu, a četvrti se iselio u Zemlju Izraela i umro u Jerusalimu. U
vreme službovanja Simhe Hakoena, u Beograd je stigao jedan od najvećih rabina
generacije, rav
Šimšon Hajut.
On je stigao u leto 1655. ladjom,
u subotnju noć, ali je pre zore umro od kuge, te
je s velikim počastima zahranjen u nedelju.
Simha Hakoen je pozvan 1668. godine u
mađarsku prestonicu,
ali pošto je u Budimu saznao da važi pravilo prema kome
u službi glavnog rabina ne može da bude čovek koji u mestu ima rodbinu, a rabi
Simha je tamo imao rođake, vratio se u Beograd gde je umro u svojim najboljim
godinama. Njegovu stolicu je nasledio zet Josef Almosnino. On je bio sestrić
Jehude Lerme i učenik Jaakova Hagiza u Jerusalimu gde je učio kod kabaliste i
šabatijanskog vođe Natana is Gaze (koji je umro i bio sahranjen 1680. godine u
Skopju, v. odrednicu). U Beogradu su u to vreme delovali sledeći hahami: Jichak
Albalag, Moše Nahman, Šlomo Trinki, Elija Aharon, Hajim Koen, David Ruso, Moše
ben Mihael Hakoen i Josef ibn Danon koji je službovao i kao lični sekretar rabi
Josefa Almosnina.
Jevrejska opština je tada imala oko nešto više od sto članova.
Odjeci šabatijanskog pokreta
Dogodilo se da je neko od hahama okrivio rava Almosninoa za šabatijanske ideje i
propovedi, kao i da je subotom tobože javno propovedao sramne reči. U njegovu
odbranu je stao rabi Hakoen uz posebno tople reči: “Josef je ... borac u ratu za
Toru ... koga vređaju, ali koji ne vređa, koji čuje uvrede, ne odgovara ni rečju
... on je među miljenicima ... našeg poštovanog učitelja i rabina Josefa
Almosninoa...”
(knjiga responsa Šaara Efrajima). Pa ipak, čini se, da je u tome bilo zrno
istine: Jevrejska
opština Beograda, kojoj je tada na čelu bio rav
Josef Almosnino, poslala je dva
izaslanika Šabetaju Cviju, a rabi je
svojom rukom prepisao dva raspisa Natana
iz Gaze, šaljući ih drugim opštinama. Treba
istaći da je rabi J. Almosnino dao svedočanstvo
o smrti Šabetaja Cvija po molbi njegove žene – vezanice
nekog
Joheved: Rabi je prihvatio svedočenje nekog
muslimana, stanovnika Berata (“Arnaut
Belogrado” u Albaniji), koji je bio
prisutan u vreme bolesti, smrti i sahrane Šabetaja Cvija. (v. „Cijon“ 17, 1952,
str. 75-78.). U vreme Almosninovog
službovanja, u Beograd su stigli
“vernici” Šabetaja Cvija, čak i posle njegovog prihvatanja islama, članovi sekte
“Denme”, uglavnom iz Soluna, koji su bili
isključeni iz jevrejske zajednice: “Onaj ko je prešao u drugu veru ne može više
da stavi na sebe uleras Jevreja.... pa
čak i ako hoće da ga stavi, stanovnici
grada neće mu to dopustiti..." (Nehemija
Hija Hajon, “Hacad Cvi”, list 37).
Iz
ovoga saznajemo da je „jevrejski ukras” nošen,
čini se, s ponosom. A to je bilo vreme
ograničenja u odevanju, pod uticajem tadašnjih rabinskih odluka, kao i
prema propisima turske vlasti koja je želela da
razlikuje muslimane i zimiju (hrišćane i Jevreje), ali
Jevreji Beograda su zanemarivali te propise.
Rabi Almosnino je u tim pojavama video opasnost od asimilacije.
Tako je on pisao: “Vidimo svakoga dana ovde u
gradu
postupke koji se čine uprkos zabranama (rabinskim), koji se čak
čine i pod pretnjom isključenja iz
zajednice...
Dolazi do prestupa, a nema nikog da otvori
usta
ili da mrdne krilima.
Nekoliko puta su donete odluke i zaprećeno je
isključenjem (harem)
ovde u gradu
ukoliko se dovode inoverci svirači i svirka svake vrste na veselja, svadbe i na
gozbe prilikom obrezivanja, a još nekoliko puta je odlučeno da žene ne
idu u kupatilo ili šetaju u kućama inoveraca sa
zlatom i srebrom okićene i odevene u
haljine izvezenim srebrnim nitima...
I u jelu i piću, svake vrste jela od mesa, vina.... da se ne uznose pred narodima
tuđim kako su bogati jer će zbog toga da se povećaju porezi i izdaci, kao i
rasipništvo, pa će punim ustima ogovarati
narod izraelski... i još mnogo takvih stvari prema kojima je ranije odlučeno da
žene ne idu da šetaju van grada ili
posećuju vrtove i bašte inovernika u samom gradu, a bez muškog
društva, kako im se ne bi dogodila
neka nepodopština...”
(V. Responsa “Elu Bejehosat”
& 4). Ko ove redove pažljivo čita, dobija jasnu
sliku o materijalnom položaju Jevreja i o njihovom
životu sa susednim narodima. Sredinom 17. veka,
Jevrejska opština u Beogradu je postigla najviše
u svom kulturnom, duhovnom i privrednom razvoju,
a najviše zbog toga što je međunarodna granica
bila
daleko od grada.
Povlačenja Osmanlija su počela posle
poraza pod kapijama Beča 1683. godine i produžila se
do austrijskog osvajanja Budima (1686). Beograd je, kao što je rečeno, osvojen u septembru
1608, posle teške opsade koja je trajala
oko mesec dana i tokom koje su vođene
teške borbe. Samo je nekoliko Jevreja
uspelo da se spasi iz grada i da nađe sklonište u
gradovima Osmanskog carstva.
Razaranje i izgnanstvo
Najteže je bila pogođena jevrejska zajednica u Beogradu 1688. godine – sinagoga je
opljačkana i srušena, stanovnici su proterani iz svojih kuća, opljačkani,
odvedeni su goli putem dugim oko 180 km,
tokom kojeg su napadani, i bivali sabirani u logor pored grada
Osijeka. Odnos porobljivača, teška klima,
bolesti i glad su ostavili velike i teške posledice na izgnanike i samo je
četvrtina među njima je uspela da preživi dok nije stigao za njih otkup u
novcu iz jevrejskih opština širom Evrope. Ovo
proterivanje je bilo urezano u srca Jevreja Beograda koji su se svega sećali
generacijama. U to vreme su ispevane i
žalopojke koje su opisivale patnje i bol i one predstavljaju pouzdan izvor opisa
događaja, pošto su pisci opisali ono što su na
svom telu osetili. Rabi Josef Almosnino
je umro u mestu svog izgnanstva, u
Nikolsburgu (danas Mikolov u Čehoslovačkoj) 1689. godine, a ni sloj obrazovanih
ljudi
se nije nikada više vratio u Beograd posle otkupa (uglavnom su se naselili
u Veneciji, Amsterdamu į Londonu).
Šloma Monijana,
koji je odveden u ropstvo u sedmoj godini života, usvojila je austrijska
jevrejska zajednica, te je
kasnije izabran za rabina i predsednika verskog
suda Jevrejske opštine u Noj-Rausnicu gde je
službovao od 1718. do 1750. godine. Rukopisi rabi
Almosninoa su dospeli u ruke austrijskih vojnika
koji su ih prodali Turcima, pa su tako stigli do
Carigrada gde su pripadnici porodice otkupili
iste i izdali 1711. i 1733. godine u dva
toma pod naslovom “Edut bejehosa”. 1990.
godine posle opsade koja je trajala 12 dana, Beograd je ponovo pao
u turske ruke i skoro je sav razoren. Hrišćanski
stanovnici su ga napustili, došli su Turci, a sa
njima i šaka Jevreja koji su počeli da
obnavljaju svoju opštinu. 1692. godine je u Beogradu kao
glavni rabin službovao Šmuel Pinto iz Soluna.
1706. godine, kada je u Beogradu kao
glavni rabin službovao Jichak Bahar Moše, grad su posetila dvojica izaslanika
iz Jerusalima, Hajim Mordehaj Zeevi i Nisim
Rozolijo, što ukazuje da je opština već bila stala na svoje
noge. Uprkos malom broju Jevreja na početku 18.
veka, čini se da je njihov privredni pa
čak i politički uticaj bio znatan.
Dokumenti govore o braći Avrahamu i Moši
Albuharu; Avraham je bio predstavnik Di-Piriola, francuskog ambasadora u
Carigradu, te je on bio taj koji je uspostavio i vodio veze između ambasadora i
Ferenca Rakocia, vođe mađarskog ustanka (1703-1711) protiv habzburške kuće i
feudalnog poretka, a koji je čak bio krunisan za kralja
1705. godine.
Moše
Albuhar je raznim povodima često putovao u
Mađarsku, Vlašku I druge zemlje povodima.
U to vreme su u Beogradu boravili mnogi trgovci i zanatlije iz Dubrovnika
(hrišćani), zbog čega je mnogo kasnije,
posle povratka Austrijanaca, uvedena zabrana njihovog
boravka u gradu. Pre austrijskog osvajanja,
1717. godine, jevrejska opština je imala
oko 250 članova, pored korisnika
privilegija koji nisu bili ubeleženi u
poreske knjige, a činili su gotovo četvrtinu
lica koja su tamo boravila do 1688. godine.
Smena vlasti
Rat između Austrije i Turske je obnovljen 1716. godine. Knez
Eugen Savojski je osvojio grad Temišvar,
i stigao je pod kapije Beograda. Grad je bombardovan pet dana. 18. avgusta 1717.
Beograd je pao i posle godinu dana je
potpisan mirovni ugovor u Požarevcu po kome je Beograd ostao u rukama
Austrijanaca. Time je počeo najduži period tokom
kojeg grad nije bio u vlasti Osmanskog carstva: od
1717. do 1739. godine. Posle bitaka, Turska je
sklopila
razne trgovačke ugovore sa Austrijom, tako da je
Beograd kao pogranični grad postao i prolazna raskrsnica između Istoka i Zapada.
U sefardskoj opštini
je u to vreme službovao rav Moreno, a Aškenazi
su se 1720. godine obratiti Volfu Jafe Margolijusu. U
pozivnom pismu, potpisanom rukom desetorice
najuglednijih pripadnika zajednice Aškenaza, zapisano je, između ostalog:
„Okupivši se, mi, čelnici naroda, iz Svete opštine Aškenaza ovde u Beogradu...
[naglašavamo] da su se od dana kada je
kraljevstvo Edoma osvojilo grad izmešali svetlo i tama i nastala je potpuna
zbrka... tako smo ostali bez pastira i kao grad bez zapovenika... Gospodine
naš, ugledni i uzvišeni vođo, poštovani učitelju
naš i rabinu naš, rabi Volf Jafe, vodite
nas i budite nam čelnik i poglavar...“. Čini se da taj rabin, koji
je tada već imao 63 godine, nije uspeo mnogo da
učini u svojoj opštini, pa je umesto
njega izabran jedan od potpisnika
pozivnog pisma, Levi Jichak Jerušalami, a
uz njega su službovali kao dajani Moše ben Avraham
iz Treviča i Josef ben Mordehaj iz Nikolsburga.
Predsednici dveju opština su tada bili David Neir Amigo u sefardskoj zajednici i
Šimšon Frankl u aškenaskoj zajednici.
Rabi Jichak Jerušalami je bio prihvaćen u krugovima
obeju zajednica jer je odlično poznavao nekoliko
jezika uključujući „aškenaski i sefardski“.
1724. godine su se među sobom posvađali članovi sefardske zajednice. O stanju u
opštini je ostao sledeći opis:
„Ovde
u Svetoj opštini Beogradu, neka ga Bog sačuva, nalaze se dve opštine – Sveta
opština sefardska, neka Bog sačuva njeno
stablo, i Sveta opština aškenaska, neka Bog sačuva njeno stablo; svaka opština
ima za sebe posebnog rabina i pravednog
učitelja“.
A godine 5484 (1724.) od stvaranja sveta, pale su
teške reči usled svađe u Svetoj opštini
sefardskoj te su nastale dve stranke.
Obe stranke, jedna sa rabinom u kojoj je bila većina, a i druga, zamolile su
rabina Svete opštine
Aškenaza za pomoć i savet. Svađa se odužila i u njoj su glavnu reč vodili
pripadnici stranke koja je bila sa rabinom
aškenaske Svete opštine, pa je stvar stigla do vlasti
inoveraca, tako da je načelnik grada zapovedio
Svetoj
opštini Sefarda da se pomire, a ako to ne učine
da će im on suditi. Posle izvesnog vremena je između dva rabina nastao mir, tako
da su „zavladali ljubav i bratstvo kao nekada“. Kada je rav Moreno odlučio da se
iseli u zemlju Izraela. Sakupio je svoju pastvu uz reči da će u Turskoj
potražiti nekoga ko bi došao na njegovo mesto,
ali mu to nije uspelo i stoga je savetovao da
privremeno prihvate „odličnog dajana, poštovanog učitelja našeg i rabina rav
Levija Jerušalamija, neka ga očuva
Milostivi i spasi, a on neka vas poučava
i neka vam sudi jer poznaje naš jezik i odlično zna
naše običaje...“. Na putu za Jerusalim, rav Moreno se zaustavio u Carigradu i
odatle poslao pismo u Beograd: „Tražio
sam vam već sefardskog rabija i nisam našao nikoga ko bi hteo da pođe i ko bi
odgovarao svim vašim potrebama“, pa im zato
preporučuje da se i dalje zadovolje rabinom
Jerušalamijem. Do praznika Hanuke 5489 (kraj 1728.), pomenuti rabin je službovao
dobrovoljno kao vršilac dužnosti sefardskog rabina kada je objavio da više
ne može da služi dvema opštinama i dao im rok od
osam dana, ali pošto nisu našli zamenika,
došli su do sledećeg zaključka: „Tu je sa
nama danas savršeni mudrac, odličan
sudija... nema boljeg od njega; čak i ako bismo dalje tragali, ne bismo našli
nikoga kao što je on, a skoro je sasvim
sigurno da u ovu zemlju ne bi došao rabin iz Turske ukoliko ne bismo potrošili
mnogo novca, a mi nismo u stanju [za to].“
Nakon toga su odlučili da ustoliče Jerušalamija
za svog rabina. Vreme službovanja
pomenutog rabina nije bilo uopšte lako.
Da bi uspešno obavljao svoju dužnost, morao je da održava komunikaciju kako sa
aškenaskim tako i sa sefardskim rabinima i često je morao prevoditi pitanja
stranaka u parnicama i odgovore rabina. Kako on sam piše: „... To što bi bilo
rečeno na španskom jeziku, mi bismo prevodili u celosti na aškenaski jezik“, kao
na primer, „Obećavam i uveravam da ću njegove
prijatne reči prevesti sa aškenaskog na
sefardski i poslaću ih rabinima i
mudracima iz Konstantine“ (naziv za
Carigrad; navod je prema responsi „Dvar
Moše[5]",
rabi Moša Amarilja, & 10)“, ali u slučaju "aškenaske udovice koju je trebalo da
‚otkupi‘ sefardsk dever“ (prema propisima
o leviratskom braku[6]),
on se kolebao između dva komentatora: da li da presudi prema
Majmonidu[7],
prema sefardstom običaju, ili prema rabi Moše Iserlesu, prema aškenaskim
običajima. 1739. godine rabi je napustio Beograd i prešao u grad Temišvar (prema
knjizi rabina I. Šlanga, str. 56;
spomenuti rabin je napisao knjigu
responsa „Ben Avot halevi“).
Austrijska vlast, koja je proterala sve Jevreje iz Beča, pa je čak
pokušala da protera i Jevreje iz Praga, i u Beogradu je uvela teške zakone.
Mali broj aškenaskih Jevreja je dobio pravo
boravka, a turski Jevreji su
dobili izvesne privilegije na
osnovu ugovora o „kapitulaciji“ koji su, uzgred,
tada igrali značajnu ulogu. Rabin Šlang navodi u svojoj knjizi
„Jevreji u Beogradu“ 33 porodice koje su imale
tursko državljanstvo (većinom sefardske, ali i
nekoliko aškenaskih). U aškenaskom jevrejskom dvorištu
je bilo 47 soba za stanovanje, 25 kuhinja 17
podruma, a u „Jevrejskoj kući“ su stanovali „turski“
Jevreji u 103 sobe u stanovima koji su
posedovali 49 kuhinja i 27 podruma.
O sinagogama u gradu
Sudbina sinagoga u Beogradu je bila slična sudbini ostalih građevina u gradu
koje su često
bivale oštećene tokom neprijateljskih delovanja
ili požara. Odnos osmanskih vlasti prema obnovi postojećih
sinagoga koje su bile oštećene bio je dosta
liberalan, ali je ostajala zabrana za izgradnju novih.
U jednom od dokumenata iz godine 1670. piše:
„... Još u ranijim godinama otac braće Avrahama i Šmuela, sinova pokojnog
poštovanog rabi Jichaka
Albalaga, neka mu je duša u raju, zaveštao je
500 zlatnika da se izgradi nova sinagoga ovde u našem gradu
(Belogrado) i kupio je kamen i grede i daske i
sve što je potrebno za pomenutu gradnju,
pa su mu rekli da izgradnja sinagoge
zahteva kraljevski ukaz, a kraljevski ukaz se trenutno ne izdaje za datu
izgradnju...“ (responsa Perah mate Aharon, & 64). U vreme austrijske
okupacije 1688. godine srušena je singagoga i
pošto su Jevreji Beograda odvedeni u
zatočeništvo, vrativši se u svoj grad tek posle dve godine sa turskom
vojskom, izgrađena je, uprkos načelnoj zabrani,
zgrada od opeka okrenuta u pravcu
jugoistoka – u pravcu Jerusalima. U
borbama 1717. i 1739. godine, sinagoga je
ponovo oštećena, a 1752. godine je u njoj
izbio požar.
Jevrejske opštine u Austriji i Italiji
su darovale velike sume za pogorelce u Beogradu. U zahvalnom pismu
Jevrejskoj opštini u Mantovi, koja je
poslala 2.000 mantovanskih lira, beogradski Jevreji potvrđuju da će tim novcem
da se posluže za obnovu sinagoge.
Uspomena na požare iz 1790. i 1795. godine, kao i na one sa početka 19. veka,
bila je urezana na ploče u staroj
sinagogi u Beogradu.
S dolaskom kneza Miloša na vlast, odmah je poboljšan položaj Jevreja u gradu. Među
njihovim prvim delima je bila opravka i
obnova sinagoge koja je ponovo i veoma
svečano otvorena septembra 1819. godine.
Oko godinu dana pre toga su Jevreji Beograda slavili
osvećenje učilišta (“bet
hamidraš”)
i škole koji su
izgrađeni od darova braće Aharona i Šloma Azriela.
Promena odnosa vladara im je omogućio da se
vrate svom starom običaju, stvaranju
genize, tj. sahranjivanju oštećenih rukopisa Tore i drugih i svetih
knjiga koje bi bivale pohabane u toku bitaka.
Takav obred je priređen uz prisustvo velikog broja članova
opštine septembra 1820. na starom jevrejskom
groblju u gradu. Knez Miloš je povremeno
posećivao sinagogu, pa je i darovao, “a
jednom je došao u subotu u vreme čitanja
poglavlja Bešalah da čuje napev Pesme o moru koja mu se veoma dopala, pa je
opštini darovao veliki i lepi, sjajni bakarni svećnjak koji vredi
800 srebrnih franaka, tako da se sada nalazi u
sinagogi
kao večita uspomena”. (“Hamagid”, br. 11, 1996).
Posle bombardovanja Beograda, juna 1862, kada su skoro svi članovi jevrejske opštine bili
prinuđeni da napuste svoj grad, nanete su
znatne štete sinagogi. 1864. godine je opština pristupila popravci,
ali zbog nedostatka budžeta, prodali su za
nepovratne obveznice oko 60 mesta
imunićnijim članovima zajednice koji od
tada pa nadalje nisu više plaćali za
svoja mesta. 1889. godine su čelnici opštine pokušali da otkupe ta mesta, ali su
naišli na negativan odgovor. Te godine je
izvršen pregled i popravka zgrade, te je
opština za tu svrhu izdvojila oko 12.000 franaka.
Dodali su oko 70 sedišta. U istoj ulici je bila
još jedna sinagoga, novija, koja se zvala
Nova sinagoga, čija su se vrata otvarala
dva do tri puta na dan za molitvu.
Postojala je i treća sinagoga u blizini. Bila
je to sinagoga aškenaske zajednice koja je bila
smeštena u iznajmljenoj kući “koja se
otvarala samo subotom i praznicima gde se
uz veliki trud tamo okupljao molitveni kvorum (minjan) za božju službu”,
kako to kazuje rav Bežerano 1886. godine.
Od 1888. godine kada su ukinuti diskriminacioni zakoni koji su zabranjivali Jevrejima
izlazak iz svoje četvrti, umanjili su se
prihodi sinagoga jer su bogatiji napuštali jevrejsku četvrt. Nova naselja,
uglavnom Zerek (danas ulica 7. jula),
privlačila su mlade, pa je tako počela i
asimilacija. Ona je zahvatila
pre svega Aškenaze, all postepeno i Sefarde. Kao primer navodimo da
je 1886. godine bilo otvoreno oko deset
dućana subotom i praznicima.
Krajem 19. veka, u Beograd su stigli mnogi aškenaski Jevreji, većinom zanatlije koji
su otvorili svoje poslovne prostorije u novim centrima. Sinagoga
u iznajmljenoj kući na Dorćolu nije više
odgovarala njihovim potrebama. Tada je
kupljena zgrada koja je u vreme kneza
Miloša služila kao pozorište. Ona je
obnovljena i popravljena, a pored toga što u
njoj je bila sinagoga, služila je i kao stambena
zgrada gde su dve sobe bile određene za školu dečaka i devojčica.
Ovaj “Templ”, koji se nalazio u Kosmajskoj ulici
broj 51, bio je u upotrebi do 1926.
godine dok se nije završila gradnja nove sinagoge u istoj ulici pod brojem
19. (v. dalje). Pisac sećanja ističe da su njih
petorica bili zaposleni u to vreme u
opštini kao verski službenici, a kako bi uvek za molitvu imali “minjan”, plaćali
su još 4 “batlana” (dosl. besposličara), u vidu jednog
Aškenaza i trojice Sefarda koji su dobijali
platu od oko 10 dinara po glavi. Deseti
čovek je bio uvek neko koji je dolazio na
godišnjicu smrti roditelja (“Jarcajt”) ili dečko od trinaest godina pa naviše.
Početkom 20. veka, Sefardi su odlučili da izgrade raskošnu sinagogu na Zereku.
Njihova želja da izađu iz svoje uske tetvrti bila je tako
snažna da su mnogi veoma rado darivali za
postizanje toga cilja.
1899. godine je Matatja Levi testamentom ostavio dve kuće, gotovog novca i
vrednosne hartije za podizanje te sinagoge.
Na konkursu je pobedio arhitekta
Viktor Azriel, sin predsednika opštine. Nacrt
građevine je odobren 1905. godine, a 1907. godine je kralj
Petar I Karađordjević postavio kamen temeljac
sinagoge. Otprilike godinu dana kasnije, kralj je ponovo
učestvovao sa članovima vlade u obredu osvećenja
zgrade koja je nazvana „Bet Jisrael“ (Dom Izraela). To su
suvlji podaci koji ne odražavaju tačno stanje
duhova tih dana kada se je u opštini došlo do rascepa,
svađa i optuživanja, posebno u vezi sa
pravilima konkursa, izvorima finansiranja i
visinom honorara za arhitektu, kao i
moralnošću predsednika opštine. Samo su
Balkanskih ratovi 1912. godine mogli
smiriti buru.
Sinagoga „Bet Jisrael“[8]
je bila ukras beogradskog jevrejstva; postojala je do 6. aprila 1941 kada su je
avioni Trećeg Rajha srušili. Posle rata je
zgrada obnovljena, ali danas služi kao galerija
srednjevekovnih fresaka iz srpskih manastira. U njoj se priređuju i koncerti,
uglavnom horski, među kojima učestvuje i hor opštine beogradske Jevrejske
„Braća Baruh“. Stara sinagoga, koja je ostala i
posle nacističke okupacije, nagrižena zubom vremena, srušena je
posle rata po naređenju mesnih vlasti, uprkos
molbama stanovništva da se obnovi i čuva
kao uspomena na
jevrejske stanovnike četvrti koji su ubijeni tokom
rata.
Posle prvog svetskog rata, u
Beograd su se doselili Aškenazi iz novih ke
oblasti kraljevine, uglavnom iz Vojvodine, te je „Templ“ postao mali. Predsednik
opštine, dr Fridrih Pops, pokrenuo je izgradnju nove sinagoge, te je
gradonačelstvo Beograda dalo zemljište u
istoj ulici u kojoj je bila stara
sinagoga. Proračun za izgradnju je iznosio oko 3 miliona dinara. Među darovima
se ističe poklon starca Hermana Flajšera u vidu kuće u
vrednosti od oko milion dinara, u kojoj je za
njega trebalo jedino obezbediti skroman stan do kraja
života. Radove je nadzirao arhitekta Milan
Šlang. Osvećenje sinagoge je bilo 1926.
godine. U njoj su se nalazile klupe od
hrastovog drveta, vredni svećnjaci i
Davidove zvezde, kao i raskošni lusteri. Prozori su bili
ukrašeni umetničkim vitražima, belgijske
proizvodnje, koje su darovali Geca Kon,
Benjamin Flajšer i Šandor Bauer. Zgrada
je bila u velikom i lepom dvorištu. U prizemlju se nalazilo obredno kupatilo
(mikve), gimnastička sala i stanovi obrednog
klača i poslužitelja, kao i prostorije
studentske menze. U toj sinagogi ima 300
sedišta, a na galeriji za žene još 180. Iznad svetog ormara su se nalazile
orgulje pored kojih su pevali dečji
mešoviti hor što je bilo suprotno pogledima pobožnih
koji su se doselili iz Sente i Subotice i to je
znatno doprinelo rascepu i osnivanju beogradske
Ortodoksne opštine tridesetih godina.
Uz sinagogu sinagogu se nalazila i školska
dvorana. Na dva sprata su bile smeštene
prostorije opštinskih kancelarija, stanovi rabina, učitelja, kantora i
spomenutog Hermana Flajera. Na najvišem
spratu je nedeljom radila škola veronauke za učenike beogradskih škola, kako su
nalagali tadašnji običaji u državi.
Za vreme Drugog svetslog rata, ova aškenaska
sinagoga je služila kao kuća srama za nemačke
vojnike. Posle rata je ceo prostor
očišćen i obnovljen, zatim posvećen i
danas služi kao jedina sinagoga u Beogradu.
Jevrejska groblja
U osmanskom periodu, 1521. godine je određen
deo zemljišta za jevresjko groblje u neposrednoj
blizini gradskih zidina. Ali, na karti grada iz 1735.
godine M. Zojtera jevrejsko groblje je ucrtano
iza naselja „turskih“ Jevreja.
Pretpostavlja se da je deo posmrtnih
ostataka Jevreja i njihovih nadgrobnih
spomenika prenet iz starih grobova na prilazima reke
Save na novo zemljište, pošto su pri kopanju
temelja za nove kuće tamo nađeni ostaci
nadgrobnih spomenika i kostiju.
Proširenjem grada su izmešteni i prostori
za groblja, pa se ne zna tačno gde su u stvari ona najpre
postojala. 1759. godine su sa groblja uzeti
spomenici, verovatno najveći i najznačajniji, da bi se od
njih načinile ograde i odvodni kanali za česmu, čini se, pored obližnje džamije „Jahja paše“.
Kada su Jevreji saznali za takve postupke Turaka,
obratili su se odmah vlastima, pa je ta gradnja
prekinuta. Spomenici koji još nisu bili upotrebljeni, vraćeni
su na groblje, ali pošto su kamenje već bilo
obrađeno a natpisi izbrisani, nije se moglo
utvrditi kom grobu pripada izvesni kamen. Jevreji su te
spomenike postavili na zemlju i obratili se svom
rabinu rabi Šlomu Šalemu sa molbom da im dozvoli
prodaju kamenja, a da se novac dobijen od
prodaje upotrebi za potrebe Hevra kadiše,
svetog pogrebnog društva. Rabin nije
odmah odgovorio na njihovu mobilu, a u
međuvremenu su počele krađe spomenika, te je
rabin bio prinuđen da dozvoli prodaju.
Ovde je reč o jevrejskom groblju na Dorćolu.
1886. godine je dr Reuven Birer[9]
pokušao „da istraži
prošlost starih Jevreja“; on ovako opisuje
sefardske nadgrobne spomenike:
„Ovim bih hteo da pomenem staro jevrejsko
groblje jer je ono iz davnina, te zaslužuje da
na njega obratimo svoju pažnju. Letopisi
našeg naroda, urezani na nadgrobne ploče
po poljima groblja Izraela neće nam ovde pomoći…Uzalud ćemo pokušati da čitamo
reči i da saznamo nešto o prošlim vremenima jer ovde nije običaj da se spomenici
podižu uspravno, već se postavljaju na sam grob, i zbog toga su propadali i
zarastali u korov i zelenilo…“.
1886. godine prilikom kopanja temelja za kuću nađen je red grobova
i kamenih spomenika, postavljenih
vodoravno. Na jednom od spomenika su nađeni zapisi „asirskim
pismenima na svetom jeziku“ u vidu sledećih reči: „Ovde je sahranjen uzvišeni,
mudri i uvaženi Aharon Jichak Abravanel.
Neka mu je duša povezana u povesmo
života", ali je mesto urezanog meseca i godine
smrti bilo izbrisano. Rav Bežerano je utvrdio da
je to bio dokaz da je u stara vremena
tamo bilo jevrejsko groblje, ali se grad
širio „sve dok se ovaj dom mrtvih nije
pretvorio se u dom živih, sada u naše vreme jedan od najlepših trgova u
gradu" (časopis Hamagid, br. 24, 1886).
Beogradski Jevreji su tada pokupili zemne
ostatke i sahranili ih na groblju uz
velike počasti. Hteli su da kupe to
zemljište, ali je Srbin, vlasnik kuće, zahtevao
za znatnu svotu. Članovi opštine su se skupili i
odlučili da ga ne otkupe.
U 19. veku groblje se nalazilo u četvrti zvanoj Palilula, u blizini
današnje Dalmatinske ulice. 1888. godine
je naređeno Jevrejima da zatvore
tamošnje groblje jer je predstavljalo prepreku za razvoj grada.
Izdaci za novo groblje su prelazili
40.000 franaka. Kupljeno je zemljište, sagrađena
je kamena ograda, iskopan bunar i izgrađena
mrtvačnica. Zaposleni su i čuvari. U to vreme
je predsednik društva "Rehica kedoša" bio Moše
Demajo. Otvaranje kapije novog groblja Jevreji
Beograda su proslavili veoma svečano u zgradi škole “Talmud
Tora” gde je priređena i obredna gozba.
Prvi govornik je bio predsednik sefardske opštine
Jaakov M. Alkalaj koji je, između ostalog,
rekao: “Zatvorismo kapije starog groblja
u kome više nećemo sahranjivati naše mrtve. Otvorismo novo grobije na širokom
prostoru, uz velike izdatke.” (časopis
“Hacefira”, br. 240, 1889). Rabin dr Šimon
Bernfeld je rekao da je jedan od razloga za
svečanost bilo i sahranjivanje dela oštećenih svetih
knjiga. U korist društva Hevra kadiše skupljeno
je oko 3.000 srebrnih dinara; izdatke za gozbu
su snosili sami prisutni članovi.
Pripadnici naraštaja Holokausta nisu mogli
biti
sahranjeni pored svojih predaka. Malobrojni
preživeli su se pobrinuli da na stare spomenike
pored imena svojih najdražih koji su ubijeni
urežu reči “žrtve fašizma”.
O zanimanjima Jevreja
1719. godine Aharon Hiršl je molio vlasti da mu odobre isključivo pravo za
pečenje rakije, uz
naplatu hiljadu franaka mesečno, ali njegova
molba je odbijena. 1721. godine, Jichak Mozes
i braća Šimšon i Kopl Frankel su molili monopol
za pečenje rakije u zemlji, uz obećanje
da će državnoj blagajni plaćati 19.268 franaka godišnje. Uprkos tome što
je njihov suparnik u tom poslu Jichak Hanoh
podneo mnogo bolju ponudu, vlast je dodelila prava
prvoj trojici. Oni su želeli da dobiju i pravo
za proizvodnju piva, ali je to pravo
dodeljeno braći Kafiš. 1724. godine oni
su u posao uložili oko 100.000 franaka i
obavezali se da državi plate godišnje 20.000 franaka. Pošto je u gradu bilo tada
tri pivare koje su pripadale Austrijancima i
uživale razne povlastice, po nalogu
vlasti, braća Kafiš su bili prinuđeni da
zatvore svoje preduzeće.
1734. godine, Jichak Hiršl
Jichak i Jichak Kafiš su molili da ponovo otvore
pivaru, ali je hrišćansko stanovništvo
zahtevalo od vlasti da zabrani Jevrejima svaku vrstu poslovanja sa nejevrejskim
stanovništvom, tako da im je preostalo da samo međusobno trguju. Pretpostavlja
se da je izbijanje netrpeljivosti bilo vezano za dolazak Josefa ben Isahara
Ziskinda Openhajmera u Beograd koji je
1732. godine imenovan za privrednog savetnika i zastupnika kneza Karla
Aleksandra od Virtemberga, a koji je od
1720. do 1933. godine bio zapovednik
Beograda. Taj knez je bio omražen u
svojoj zemlji, međutim sva mržnja je bila upravljena prema “Jevrejinu Zisu”
(Ziskindu[10])
koji je
pogubljen 1737. godine. Položaj Jevreja se pred kraj austrijske vlasti pogoršao,
pa su neki čak menjali svoju veru.
Znameniti rabini (sa kraćim boravkom u mestu)
Povratak Turaka u Beograd je doneo olakšanje u položaju Jevreja grada. Posle
odlaska rava J.
L. Jerušalamija, kao rabin ujedinjene Jevrejske
opštine službovao je Natan Ginsburg oko trinaest
godina, ali kada je izabran za rabina
opštine Starog Budima, napustio je
Beograd.
1752. godine doselio se u grad rav
Šlomo ben Jehiel Šalem, iz Adrianopola,
koji je do tada službovao u Sofiji čije reči glase: “.... Opkolili su me sa obe
strane, sav narod od mlađih do starijih, i
tražili i zahtevali od mene, Šalema, da im budem poglavar i
sudija, tako da nisam mogao da ih odvratim.” On
je stvarno prihvatio poziv, ali pod
uslovom da mu se omogući “izlazak u
strane zemlje” da bi mogao štampati svoje
knjige. On je u Beogradu oženio svog sina Jehiela
devojkom iz ugledne porodice, a svoju je kćer
dao Davidu, sinu imućnog predsednika opštine Rafaela
Rusoa. U vreme svog službovanja putovao je
nekoliko puta u Austriju i Nemačku, a na
kraju se naselio u Amsterdamu (1761) kada
je beogradska opština ostala bez duhovnog
vođe.
Rav Š. Šalem, koji je služio dvadeset
godina kao rabin Svete opštine “Talmud Tora” (dakle, pri zajednicama Sefarda i
Portugalaca) u Amsterdamu, zapisao je u svim
svojim knjigama da je “štitio Svetu opštinu
Belogrado, neka ga Bog sačuva” (tako u “Šone
Halahot”,
list 72, i u mnogim drugim spisima). Čelnici jevrejske zajednice u Beogradu,
Rafael Ruso, Moše ben Avraham Koen i Haim
Šlomo Amar su nastojali da rešavaju
probleme koje bi opština imala, ali često nisu bivali u mogućnsosti,
čak i kad je u Beograd stigao rabi David
Pardo, poznat po svojim biblijskim komentarima. Pardo se nadao da će ga izabrati
za rabina, ali je uvideo da nema nikakvih
izgleda dok je Šlomo Šalem živ, pa je
zbog toga napustio Beograd i preselio se u Sarajevo gde su ga izabrali za
rabina. 1771. godine je u Beograd stigao
izaslanik opštine iz Cfata, Isahara Abulafia,
koji je pristao da ostane [i
služi],
ali je posle oko dve
godine otišao u Sofiju. Posle smrti Šloma Šalema
1781. u Amsterdamu, u Beogradu je izabran za
rabina Azriel Jehiel Magriso koji je službovao do
1791. godine. To su bila teška vremena pošto je
1788. godine ponovo buknuo rat između
Austrijanaca i Turaka, tokom kojega je
1789. Godine Beograd ponovo okupiran. Jevreje,
koji su potražili utočište od ratnih strahota u okolnim selima, uhvatili su i
zatočili austrijski vojnici, koji su ih
surovo kažnjavali jer su ih sumnjičili za
špijunažu u korist Turaka. Kada su se Turci vratili
i ponovo osvojili Beograd 1791. godine, za
Jevrejima su okolnosti postale nešto
lakše. Posle smrti rava Magrisoa, izabran
je kao njegov naslednik, sin Jehošua Rafael Magriso,
uz koga su službovali
dajani David Pinto i Nisim Eliezer
Bahar Daniel. Jula 1794. godine je u gradu
izbila epidemija kuge od koje su mnogi
stanovnici preminuli. Svakoga dana je
umiralo 50-60 Turaka, 6-16
Srba i otprilike toliko Jevreja. Tog leta je u
Beogradu preživelo svega 4.470 duša.
Prvi srpski ustanak i njegove posledice
1795. godine su Beograd napali janjičari koji su se pobunili protiv centralne
vlasti u Carigradu. Oni su ubijali, pljačkali i palili sve što
im je padalo pod ruke. Bilo je žrtava kako među
Turcima tako i među Jevrejima, all su Srbi
trpeli najveće gubitke. Bol i pritajen bes, koji su se
taložili tokom godina, eksplodirali su u proleće
1804. godine. U velikoj jarosti su srpski
ustanici porušili cele turske gradiće, i nisu pravili
razliku izmedju Turaka i Jevreja, “njihovih
štićenika”, “uhoda” i sl. Preživeli Jevreji, stanovnici tih gradića, pobegli su
u Beograd i našli utočište kod svoje braće u maloj Jevrejskoj četvrti.
U početku opsade Beograda Jevreji su se
nalazili na obe strana barikada. U susednom
Zemunu je radilo oko 50 jevrejskih radnika na
proizvodnji oružja za srpske ustanike, kao što
su istovremeno i Turci
upotrebljavali jevrejske zanatlije
za proizvodnju oružja. Prema tome, Jevreji su na početku
19. veka, u vreme Prvog srpskog ustanka protiv
Osmanskog carstva, 1804-1807. godine, mnogo
patili. Na čelu ustanka je bio Karađordje Petrović.
Jevrejsko naselje se nalazilo između dva
protivnička tabora, pa je trpelo udare sa obeju
strana. Njegovi stanovnici su postali žrtvom
posebno prvog ustaničkog garnizona, sastavljenog od
nacionalistickih izbeglica ili srpskih seljaka,
nacionalsta,
koji nisu hteli da žive pod vlašću Turaka i koji
su većinom boravili na tlu susedne Austrije,
koja
ih je iskorišćavala za svoje ciljeve. Bilo je među njima i takvih koji su u jedinicama
garnizona zavodili teror, pljačku, sramoćenja i ubistva, kako bi samo iskazali
svoj bes. U jurišu na Beograd, 12.
decembra 1806. godine, ustanici su ubili
i neke Jevreje, napali na jevrejsku
četvrt i porušili njihove kuće, a pošto im je isplaćen visok otkup, 13. januara
1807. godine, 182 osobe, većinom žena i deca, dobile su dozvolu da pređu u
Zemun. Mnogi od onih koji su ostali u gradu,
platili su svojim životima za vreme izgreda sa
turskim stanovništvom (7. i 8. marta), a neki
su bili prisiljeni da se pokrste. U spiskovima
iz tog vremena se govori o oko 3.000
Turaka i “Čifuta” koji su bili prinuđeni da napuste svoju veru.
Stotine jevrejskih porodica iz Beograda, sa
starcima, ženama i nejači, proterani su na leve obale
Save i Dunava gde su našli utočista u gradovima
Zemunu i Pančevu; drugi su prešli u Bosnu i
Bugarsku, a izbeglice koje su stigle do Beča
požalile su se ruskom ambasadoru, predstavniku slovenske velesile, pošto se
jedna ruska jedinica borila na strani
ustanika. Posle toga se zapovednik te jedinice obratio Karađorđu i dobio
odgovor od Saveta srpske države da su takvi
postupci prema Jevrejima usledili jer su “Jevreji bili u turskoj službi”
(Prema Jevrejskom almanahu, Beograd, 1958/56, str. 33).
U leto 1913. godine, iskoristivši rat
Rusije protiv Napoleona, Turci su počeli sa
napadom protiv Srba i 5. oktobra 1813.
osvojili Beograd koji je bio skoro potpuno bez stanovnika.
7. novembra objavljena je Sultanova zapovest da će
u Beogradu ostati samo garnizon od 3.000
vojnika. U tom periodu su počeli da se vraćaju u grad njegovi srpski i jevrejski
stanovnici. Uporedo sa brigom za
obnavljanje svojih kuća, bili su
prinuđeni da učestvuju u obnavljanju gradskih
utvrđenja, kako novcem tako i radnom snagom.
Nova dinastija sa zaštitnikom
Jevreja na čelu
Miloš Obrenović je bio sin siromašnog seljaka koji je u svom detinjstvu
i mladosti služio kod trgovaca stoke. Učestvovao
je u Prvom srpskom ustanku, ali nije
pobegao iz zemlje posle poraza.
Kada se predao Turcima, obećao im je da
će umiriti duhove. Turci su ga imenovali za neku
vrstu načelnika nad tri okruga, i Miloš im je
pomogao da uguše sledeći ustanak koji je izbio
1814. godine, ali kada je video da su se na
taj način Turci osilili, napustio je Beograd i
stao na čelo Drugog ustanka, 1815. godine. Posle
nekoliko uspešnih bojeva, pristao je da
pregovara sa Turcima, pa je čak prihvatio njihovo obećanje
da dobije autonomije na uskom pojasu oko
Beograda koji je tokom vremena lukavstvom
i veštim potezima uspeo da znatno proširi.
Miloš je znao da učvrsti svoju viast, pa je već
iste godine, 1815, smatran za kneza Srbije.
Iskoristio je sukobe između Rusije i Turske da bi postigao priznanje srpske
autonomije kako sa sultanove tako i sa
strane velikih sila Evrope. Ali, pre nego
što to je priznanje postignuto, ušao je u
šest dodatnih okruga, utvrdio svoju poziciju, i o
svemu tome dobio službeno priznanje u sultanovom
„hatišerifu“ 1833. godine. Prva vladavina Miloša
kao kneza Srbije do 1939. godine, kada je
bio prinuđen da napusti presto u korist svoga
sina, bila je neka vrsta skatne „zlatnog doba“
u istoriji Jevreja Srbije. Uživali su sva
građanska prava, budući smatrani korisnim činiocem za
napredak zemlje. Milošu su u službi pomagali
ne samo Jevreji starosedeoci Srbije, već i mnogi
Jevreji zanatlije iz Bugarske, Austrije,
Poljske i drugih zemalja, kao što su krojači i
tapetari, zlatari i košari, i druge zanatlije,
ali i oni koji su imali veze sa
trgovačkim kućama Evrope da bi mogli da
izvoze proizvode iz zemlje i da uvoze
potrebnu robu. Srpski trgovci, i ne samo oni, nisu sa simpatijama gledali na
davanje ravnopravnosti Jevrejima, pa su pokušavali na svaki način da naškode
zajednici, što je bilo bezuspešno jer je Miloš uveo poseban običaj, prema kome
su sve žalbe protiv jevrejskih podanika
morale proći kroz njegovu kancelariju, tako da
je samo on imao pravo da prosudi i odlučuje o njima.
Čini se
da je do njegove lične naklonosti došlo i stoga
što je jedan od Jevreja, koji je imao veza
u turskoj vlasti, upozorio kneza na nameru
Turaka da ga otruju. Bio je to Hajim ben
David Hajim kome je Milos nadenuo ime od milja „Davičo“ (a njegovi potomci nose
to novo prezime do danas). Sam Davičo je
morao da pobegne iz Beograda kada je
otkriveno njegovo učešće u toj aferi, pa su morale proći godine dok se nije
vratio u svoju kuću.
Knez Miloš je predložio Jevrejima Beograda da izađu iz svoje
male četvrti na obali reke jer je bio spreman da im da besplatno zemljište,
pod uslovom da sami sagrade kuće, vodoskoke,
česme i trgovine, kao ukras njegove nove prestonice. Jevreji su odbili njegovu
ponudu pošto su na označenom mestu tada
stajale
ciganske
čerge „koje
su bile ruglo grada... pa zbog toga Jevreji
nisu hteli da izađu iz svog mesta, sumnjajući
da bi time izazvali mržnju naroda“. Oko 50
godina kasnije, časopis Hamagid, br. 12
(1866), beleži: „I ko da skine prah sa očiju vođa sinova
Izraela, koji su sada progledali i videli da trg koji im je tada dat na poklon
sada predstavlja jedan od najlepših trgova grada i da
je svaki pedalj zemlje vredan velikog
imetka, pa možemo samo da zamislimo koliko bi
bilo dobro za sinove Izraela da su
poslušall
glas svoga dobrotvora.“
U burna vremena pred kraj Prvog ustanka i ponovne turske vladavine nad gradom,
kao rabin je
u Beogradu službovao Avraham Jichak Pardo, a
posle njega je izabran, 1817. godine,
starac Moše Pinto, koji se tada vratio iz Zemuna, kuda je pobegao
u zastrašujućim vremenima, kada je „ozleđen i
napaćen, lutao zemljom i stigao u Zemun,
27. sivana 5575
(juna 1815)“ (V. Uvod, knjiga Hibat Avraham,
Beograd, 1862). Pardo je bio omiljen među
članovima svoje opštine i poštovan kod vlasti. 1862.
godine, njegov sin, Hajim Semuel Pardo je
u beogradskoj štampariji izdao njegove četiri
knjige u jednoj svesci: Hibat Avraham,
Cicim uferahim, Ocar tahčite kala i
Amtahat hakatan.
1930. godine, za rabina Beograda je izabran Reuven Baruh, poznat po svojoj
učenosti,
mudrosti i oštrini jezika. Nije uspeo da nađe
zajednički jezik sa imućnim članovima opštine, pa
su se oni čak obraćali knezu moleći da se rabin
ukloni sa položaja. Žalbu protiv rav
Baruha je
potpisalo 28 članova zajednice, među njima porodice Ben Hajim (Davičo), Ozer i
dr. Žalba je
napisana 21. juna 1837. Prinuđen da napusti grad
po naređenju kneza, rabin je otputovao u Beč gde je primljen s velikim
počastima. U tom gradu je mnogo godina službovao kao predsednik verskog suda.
(Pošto je i sam bio proteran, Miloš se u Beču
sastao
s
rav
Baruhom, i u času izvinjavanja mu rekao: „Rabine
moj, ono što sam tebi učinio učinjeno je
i meni.“)
1837. godina je bila odlučujuća za hebrejsku
štampu u Beogradu. Posle priprema koje su
trajale oko tri godine, objavljene su tri
knjige hebrejskim pismom, a od tada su na
hebrejskom i ladino jeziku objavljene mnoge knjige, čak i u
najtežim vremenima istorije Jevreja u Beogradu,
između četrdesetih i osamdesetih godina 19. veka. (V.
spisak knjiga u dodatku br. 3).
„Ustavobranitelji“ (postupci
protiv Jevreja)
Tridesetih godina se na tlu mlade države pojavila opozicija protiv autokratske
kneževe vlasti.
To su uglavnom bili imućni srpski trgovci koji
su tražili da se ograniče kneževa ovlašćenja ili da
se smeni nekim koji će im više odgovarati, pa su
pod parolom „branilaca ustava“ delovali protiv
njega svim mogućim sredstvima, uključujući i obraćanje sultanu. Usled tog
pokreta, Miloš je
bio prinuđen da podnese ostavku i da ode u
izgnanstvo. „Ustavobranitelji“ su ustoličili
njegovog bolesnog sina Milana koji je umro iste
godine, da bi na vlast doveli njegovog
maloletnog brata Mihajla koga su isto tako posle
kraćeg vremena udaljili i na kraju za
svog kneza postavili Aleksandra, Karađorđevog sina. Odmah posle
Miloševog udaljavanja iz Beograda su objavljeni
zakoni protiv Jevreja. Vremenom su ti zakoni
postali brojni, prateći Jevreje Beograda i Srbije u trajanju od 50 godina. Nije
čudo da su najteže prolazili Jevreji koji
su bili bliski svrgnutom knezu Milošu. Maja 1839. godine, divljački je pretučen
i uhapšen muzičar Josip Šlezinger, prvi dirigent i
rukovodilac srpske vojne muzike
i jedan od sakupIjača i obradjivača narodne muzike (Oko četiri meseca kasnije
je bio oslobođen usled nedostatka dokaza o krivici). Iste godine, položaj
Jevreja Beograda je pogoršan zabranom otvaranja njihovih radnji nedeljom
i srpskim praznicima, dakle, pored subote i
jevrejskih praznika, kada i inače nisu
radili. Zbog toga je njihov privredni
položaj brzo pogoršan, a nisu im pomogla ni obraćanja vlastima. Krvna kleveta
u Damasku, 1840. godine, došla je do izražaja u
odnosima prema Jevrejima Beograda i Smedereva,
koji su takođe bili okrivljeni za ubistvo
hrišćanskog deteta. U ime opštine su se
čelnici Š. Koen, Jichak Karaoglan, A.
Sozin i Mešulam Levi obratili vlastima memorandumom kojim su tražili da se
oslobode svake krivice.
1844. godine je objavljen ukaz s potpisom
kneza Aleksandra prema kojem su Jevrejima
oduzeta sva građanska prava – oni se
proteruju iz svih gradova unutrašnjosti.
Sabrani su u uskom i jadnom prostoru gradske četvrti u podnožju beogradske
tvrđave koji je jedva mogao primiti svoje
starosedeoce. Njihovo imanje je bilo
zaplenjeno i sve više je bilo proganjanja.
Žitelji četvrti nisu smeli da izlaze iz svog
naselja i da svoju robu i usluge nude na drugim mestima
u gradu gde je pazarni dan bio pomeren na
subotu.
U proleće 1855. godine, posle kongresa u
Parizu, kada je vazalna Srbija dobila od
evropskih sila jemstvo za samostalnost,
pod uslovom da poštuje zakone i slobodu
veroispovesti, trgovine i plovidbe,
Jevreji su se ponovo obratili vlastima i
zahtevali svoja prava. Da bi ih privremeno ućutkali, dato im je „pravo“ da
borave van svoje četvrti radi prodaje robe. Iz pisma
beogradskih Jevreja od 21. aprila 1956. (koje se
čuva u Arhivu Srbije), potpisanog od 44
domaćina, u hrabrom tonu izveštava o njihovoj nevolji. Na kraju čitamo u tom
pismu da je 285 porodica ostalo bez kore
hleba i da zavise od milosrđa petnaest porodica koje su tada smatrane za
dobrostojeće.
Borba za ravnopravnost
Tokom 1858. godine došlo je do rascepa u
redovima ustavobranitelja, a krajem januara
1859. je odlučeno da se knez Aleksandar udalji
sa prestola i da se Miloš pozove da se
vrati u svoju zemlju. Sa svojih 79 godina
i bolestan, knez Miloš se nije
više činio opasnim tadašnjim dvorskim ljudima,
a Jevreji su u njemu videli svoju jedinu nadu.
Oni su odmah uputili molbu da im se vrate
ljudska prava koja su imali u vreme
njegove prve vladavine.
Miloš se obratio srpskom parlamentu sa predlogom da se reši situacija
Jevreja u duhu vremena prema zahtevima
pravde, pa je čak pozvao izaslanstvo Jevreja u Kragujevac gde je zasedala
skupština, all njegov predlog nije
prihvaćen. 26. septembra 1959. godine,
Miloš je odlučio da svojevoljno objavi ukaz prema kome se ukidaju sva
ograničenja Jevreja. To je olakšalo položaj Jevreja Srbije i odmah su
počeli da
se naseljavaju po gradovima u unutrašnjosti što je izazvalo ozlojeđenost
trgovaca koji su se navikli na „zemlju
čistu od Jevreja“. Na nesreću
Jevreja, Miloš je posle godinu dana umro. Odmah nakon njegove smrti, narodna
skupština se sastala i ukinula je ukaz. Za kneza Srbije je po drugi put izabran
Mihajlo Obrenović. Predstavnici Jevreja su mu se
obratili (20. marta 1961.) sa molbom da im
omogući da u svojoj zemlji žive časno.
Oni su se iznenađujuće smelo izrazili sledećim rečima:"Još pre uspostavljanja
kneževine Srbije, kada su još bili pod turskim
jarmom, Jevreji su uživali ravnopravnost sa
ostalim narodima Osmanske carevine.“ Ovaj
memorandum nije dobio odgovor, pa su se
obratili društvu Allience Israelite Universelle,
koje je pre dve godine bilo osnovano u
Parizu. Na isti način su se obratili
Ministarstvu spoljnih poslova Engleske koje je svog konzularnog predstavnika u
Beogradu ovlastilo da poduzme korake u
korist obespravljenih. Od tada pa nadalje se u opštoj pa tako i u jevrejskog
štampi širom centralne
i zapadne Evrope mnogo pisalo o njima. Tako
uprkos tome što su im dopisi o sopstvenom lošem položaju uzrokovali mnoge
neprijatnosti, Jevreji Beograda su počeli
osećati da nisu usamljeni u svojoj borbi.
Srpske vlasti, koje su nastojale da udalje turski
garnizon iz beogradske tvrđave, često su
se sukobljavale sa turskim vojnicima, ali
u junu 1862. Godine ti sukobi su se
pretvorili u pravi rat. Iz tog vremena datiraju različiti, često protivrečni,
izveštaji.
U jevrejski izvorima nalazimo odjeke o događajima u vezi sa postupcima prema
članovima opštine.
Donosimo ovde nekoliko redova: „... Počela je
velika i ogorčena svađa u prestonici među
Turcima i Srbima, tako da su jedni druge ubijali, te je na ceo grad pala
zastrašujuća sena smrti. Sve su radnje zatvorene, pa je u
gradu nastala nestašica robe... Turci su se
skupili unutar zidina. Njima je ovladao
strah od Srba, pa su napuštali svoje
domove i svoju imovinu i sve što su
imali ostaviše otvoreno... A imanja njihova su
pljačkana... Srbi rekoše: Ovo je dan koji smo očekivali...
Dođoše i opkoliše zidine grada, ceo narod sa
svih krajeva, a ljudi bejahu naoružani te
su opsađivali kapije opsađenog grada i ne
dadoše Turcima da izađu... Srbi su podigli nasipe prema zidinama i
popell se na najviša mesta odakle su pucali
olovni mecima iz pušaka i počeli da
uništavaju Turke od kojih je mnogo njih
palo... A odrasli Turci su pošli na
položaje velikih topova odakle su pucali sa zidina, uz veliku grmljavinu
i buku, vatru i smrt, a pod nebom su letela
đulad, padajući na kuće i dvorista, na
trgove i ulice, uništavajući sve najbolje
delove grada... Domaćini, sinovi Izraela, jurili su u strahu.. da se
sklone pod krov škole „Talmud tora“ koja je
snažno i dobro bila izgrađena od kamena i
maltera... I napuni se cela kuća. Cela odaja sa tremovima velika, s jedne i
druge strane, ljudi i žene i nejači pružahu ruke ka nebu ne bi li Gospod
otklonio zlo jer su đulad koja su padala kao grad razbijala zidove okolnih kuća.
Kad odjednom noćna munja sevnu i začu se veliki štropot i buka u kući, a temelji
kuće se potresoše i uzdrmaše, jer to veliko olovno đule, veoma teško, probi se u
južni zid kuće, ali je milost Božja zaustavila đule i ništa nije uništeno.
To đule se polako ohladilo i popustilo u svojoj jarosti, te se nesrećnici
spasiše.” (Iz časopisa “Hamagid”, br. 14, 1886).
Oko 500 porodica je našlo privremeno utočište u susednom Zemunu. Grad je u to
vreme pripadao austrijskoj vojnoj granici u kojoj su postojala ograničenja za
naseljavanje Jevreja; pa ipak, na molbu predstavnika sefardske i aškenaske
opštine, izbeglicama je dozvoljeno da se sklone u dve vojne zgrade i još neke
kuće i dvorišta… “Dovedeni smo da stanujemo ovde dok ne prođe ratna nesreća…”
(Hamagid, br. 33, 1862). 22. avgusta 1862. je došlo do preokreta u austrijskoj
politici prema Jevrejima: ukinuta su ograničenja i dozvoljeno je naseljavanje u
svim područjima Vojne krajine, pa tako i širom Carevine; u Zemunu je tada
osnovana akcija pomoći za izbeglice, pa je novac
počeo da dolazi iz mnogih krajeva i u raznim
iznosima – kuća Rotšilda je darovala svotu od 25.000
zlatnih franaka; dr Leman, urednik lista “Izmaelit”,
koji je izlazio u Nemačkoj, darovao je
317 forinti; iz mađarskog grada Segedina
je stiglo 50 forinti; grada Varaždina 152
forinte, dok je mala jevrejska opština iz
gradića Kula prihvatila 15 beograd izbegličkih porodica.
Jevrejska štampa je nastavila da izveštava
o svemu što se dešavalo. Oko pet meseci
kasnije, izbeglice su se vratile u Beograd, izuzev
oko 50 porodica koje su odlučile da se ne
vrate. Povratnici su našli svoje domove u stanju u
kom su bili, “više razvaline nego cele kuće” (prema
pomenutom izvoru). Ono olovno zrno koje je
prodrlo u zgradu “Talmud Tora” i nije
eksplodiralo, izvađeno je i učvršćeno
iznad ulaza u obnovljenom domu te škole,
a Jevreji su od tada taj dan čuda, 19. meseca sivana,
slavili kao dan zahvalnosti i molitve.
Obnova jevrejske četvrti i
pitanje trgovačkog prostora
Posle povratka u svoj grad, Jevreji se nisu
sučeljavali samo sa obnovom već, pa čak i
najviše, sa starim pitanjem neravnopravnosti koja se sve više
zaoštravalo. Oni su se ponovo obratili knezu
pismom koje su potpisala 120 domaćina,
20. juna 1863. godine, ali, pošto odgovor nije stigao, jula 1863,
obratili su se generalnom
konzulu Engleske i molili za zalaganje kraljice
Viktorije u njihovu korist. Oni su istakli, da su pisali knezu i molili ga da im
vrati građanska prava, za koja su jamčile
velike sile; u suprotnom, neka ih proteraju iz zemlje kako bi mogli tražiti za
sebe drugu domovinu u kojoj nema razlike
po veri i narodnosti. Druga mogućnost je da im kraljica pruži svoju zaštitu, pa
da kao engleski podanici žive slobodno, prema ugovorima o kapitulaciji koji su
bili na snazi između Engleske i Turske. Slična pisma su poslata i njihovom
velikom braniocu i dobrotvoru, Leopoldu Levu,
rabinu Segedina, a isto tako i Mozesu
Montefijoriju, kući Rotšilda i društvu
Alijans Izraelit.
Sve to je pogoršalo stanje, pošto je srpska štampa sa “Svetovidom” na čelu
objavljivala dopise koji su podstrekivali
antisemtiska osećanja i čak napadala javrejsku veru, njihove svete spise, a
naročito Talmud. Predstojnici opštine su se hrabro postavili prema svim tim
pojavama i ponovo upoznavali diplomatske predstavnike zapadnih zemalja sa
postojećim stanjem.
Ubistva i pokušaji iseljavanja
u Zemlju Izraela
1865.
godina
je
počela
u
atmosferi
straha
i
proganjanja,
a
tokom
iste
godine
su
se
čak
desila
dva
slučaja
ubistva
i
otmica
prisilno
pokrštene
devojčice,
i
sve
to
–
u
gradu
Sapcu.
Jedan od ubijenih, Jakov Alkalaj, bio je poznata ličnost i
jedan od osnivača mesnog ogranka Društva
za naseljavanje Zemlje Izraela u Šapcu. On je
nađen obešen u dvorištu sinagoge. Ispostavilo se
da je Alkalaj ubijen davljenjem, kome su posle
smrti sipali u
usta sumpornu kiselinu da bi se stvorio utisak
samoubistva, međutim kiselina nije stigla do želuca.
Napetost je postigla svoj vrhunac kada je
sedamnaest šabačkih jevrejskih porodica, na
čelu sa predsednikom opštine, Hajimom Gayrielom,
Nahmijasom i hahamom Avrahamom Mordehajem
Alkalajem, zatražilo da se isele u zemlju
Izraela i da se nastane u Jafi.
Uprkos pritiscima i zahtevima stranih predstavnika,
ili možda
upravo zbog toga, Vlada Srbije je uporno
odbijala da ostvari zakone i ukine ograničenja
za svoje podanike Jevreje, uključujući i Jevreje strane državljane. Pritisak
vlasti je jačao iz dana u dan; proterani iz svih okruga Srbije su bili sabrani i
zgušnjeni u jednu beogradsku ulicu koju, prema zakonu iz 1861. godine, nisu
smeli da napuštaju. Pored toga što je prema humanitarnim načelima predstavljalo
sramotu, položaj Jevreja predstavljao
prekršaj zakona koje
je Srbija prihvatila pred vladama velikih sila.(Iz
govora A. Kremijea, predsednika AIU - V. časopis
“Hamelic”, br. 16, 1867).
29. maja 1868. godine politički suparnici
su ubili kneza Mihaila i vlast je preuzela grupa
konzervativnih političara, naslednika “Ustavobranitelja”, uz dasno krilo
liberala.
Oni su vladali kao namesnici u ime maloletnog kneza Milana. Po novom
ustavu, koji je objavljen jula 1869,
rečeno je da su svi u Srbiji jednaki pred zakonom, i da su svi do tada važeći
ukazi u potpunosti ukinuti, svi – osim
zakona br. 1660 od 3. oktobra 1856. i
zakona br. 2244 od 4. novembra 1861. Tako je stajalo u paragrafu 132. Novog
ustava, a tamo nije jasno rečeno da su zakoni
čija važnost je produžena upravo oni koji
diskriminišu Jevreje.
Krajem 1869. godine, vlasti su prvi put u istoriji srpskih Jevreja uveli i za
njih obaveznu vojnu službu. Za vreme turske vlasti Jevreji
nisu bili u obavezi da služe vojsku, i umesto
toga su plaćali posebne poreze za
izdržavanje vojske. Jevreji Srbije su
mislili da će vojna služba predstavljati važan faktor u njihovoj borbi za
građanska prava, ali i tu su doživeli
gorko razočarenje – odmah posle regrutacije mladića, njihove porodice su
proterane iz mesta stanovanja o čemu saznajemo
iz dopisa Ben Menahema iz Šapca koji je
brinuo o svojoj braći:
„... Tih dana je vlada naredila da će se među sinovima Izraela regrutovati u
vojsku ljudi od 20 godina pa naviše, a naša
braća, sinovi Izraela, prihvatiše tu
zapovest s radošću... Mnogi su od njih
verovali da će to biti početak njihove ravnopravnosti i dobijanja više prava u
državi, dao Bog da se njihove reči
ostvare... pa ipak, iako bi se našli neki
koji su se uplašili tog naređenja, uskoro ih nisam osuđivao da su bili slabići
ili, nedajbože, mrzitelji te zapovesti,
već sam ih morao pravdati jer su u krajevima gde su stanovali ostali bez potpore
i radosti.
To čini sluga za zemlju u kojoj je smatran za stranca i u kojoj
dobra se ne nasiti. Neka bude volja Božja pa da
vlada shvati to pa da nam podari ravnopravnost u
svim zakonima zemlje i neka dođe u naše
dane spasenje za Izrael, amen.” (časopis
“Hamagid”, br. 14, 1870).
Berlinski
kongres
i
posledice
Nakon
sedam
godina,
u
ratu
od 1876. do 1877,
u
redovima
srpske
vojske
se
borilo
proporcionalno
više
Jevreja
nego
što
ih
je
bilo
među
stanovništvom,
a
mnogi
Jevreji
su
se
istakli
kao
dobrovoljci.
Rusko-turski
rat,
u
kome
su
uzeli
učešća
i
Srbi,
završio
se
pobedom
Rusije.
Potpisan je Sanstefanski mir, koji je omogućio znatan
uticaj Rusije
na Balkanu. Ali, velike sile toga vremena nisu bile
time zadovoljne. Odlučeno je da se sazove
kongres u Berlinu sredinom 1878. godine,
da bi se ispravile odredbe Sanstefanskog ugovora. Berlinskim ugovorom
je severna Bugarska priznata kao samostalna
kneževina pod nadzorom Turske. Crna Gora
je dobila samostalnost, pa tako i
Rumunija koja je dobila Dobrudžu umesto
Besarabije koja je predata Rusiji. Srbiji je data samostalnost uz dodate nove
teritorije. Što se Rumunije i Srbije tiče,
bila je to uslovna nezavisnost. U
Rumuniji je jevrejsko pitanje bilo mnogo zaoštrenije
nego u Srbiji, pre svega zbog velikog broja
Jevreja koji su tamo živeli. Jevreji
Rumunije i Srbije su se obratili AIU s molbom da iskoristi svoje veze, da se na
kongresu postavi pitanje građanskih prava
Jevreja tih dveju zemalja i da se davanje
nezavisnosti poveže sa obavezom da se osiguraju građanske povlastice i
politička prava Jevrejima. Društvo AIU je
pripremilo
memorandum mirovnom kongresu koji je poslat
predstavnicima svih zemalja učesnica. Bilo je i takvih koji
su smatrali da je to najpovoljniji čas da se na
kongresu postavi i pitanje ravnopravnosti
Jevreja u Rusiji, a i pitanje onih koji su izražavali ideju osnivanja jevrejske
države u tadašnjoj osmanskoj Palestini. Sve delegacije, uključujući i tursku,
bile su za davanje ravnopravnosti, a jedina koja se tome protivila bila je
delegacija Rusije, na čelu s knezom
Gorčakovom. On je bio misljenja da je reč o
Jevrejima kao što su to nemački Jevreji i ne bi se tome protivio, ali pitanje je
bilo po čemu Jevreji Rumunije, Srbije i Rusije
liče na Jevreje Berlina, Pariza, Londona i Beča.
Jevreji Rumunije, Srbije i nekih krajeva u
Rusiji su, prema njegovom mišljenju, “opasna
pošast za ostale žitelje zemlje”. Predsednik kongresa, Bizmark,
pokušao je da ispravi njegov način izražavanja,
rekavši: “Prema mom misljenju, može se reći, da loš duhovni položaj Jevreja u
pomenutim mestima ima svoje poreklo u
nedostatku njihovih sloboda I prava u državi, ali će otklanjanjem uzroka nestati
i posledice.” Gorčakov je odgovorio
vičući: “To nije tako! Ruska vlada je bila prinuđena da donese posebne zakone za
Jevreje da bi odbranila ostale stanovnike države među kojima oni
žive!”
(Oko četiri godine kasnije, kao što se zna, vršeni su pogromi nad Jevrejima Rusije).
Posle savetovanja sa knezom Milanom i članovima njegove vlade, predstavnik
Srbije je odlučio da prihvati uslove koje je kongres postavio.
I tako je Ristić izjavio, u ime Srbije,
da je njegova vlada spremna da, odmah
posle potpisivanja mirovnog ugovora, ukine, s pristankom svih poslanika njegove
zemlje, sve posebne protivjevrejske
zakone u državi. Bizmark
je shvatio da se u tome krije zamka protiv Jevreja,
pa je izrazio svoje mišljenje da se kongres ne
može osloniti na srpske poslanike, “jer
će u tom slučaju ako se poslanici ne
slože, vladi to poslužiti kao izgovor da
je ona svoje obaveze izvršila. Zato smo
danas obavezni da objavimo da se protivjevrejski
zakoni tamo moraju ukinuti čak i ako poslanici
zemlje to ne prihvate." (Navodi prema
časopisu “Hamagid”, br. 31. 187).
Vremenom je postalo jasno da su Birzmarkove
sumnje bile osnovane – poslanici srpske
skupštine su raznim izgovorima
odugovlačili ukidanje protivjevrejskih zakona i tek posle oko 10 godina, s novim
ustavom iz 1888, Jevrejima Srbije su data prava
kojima su se nadali proteklih pedeset
godina.
Život jevrejskih opština i njihova postignuća
čak i u najtežim vremenima, uključujući i vremena opasnosti za fizički opstanak,
Jevreji su se trudili da očuvaju svoje opštinske organizacije. Rabin Beograda
izmedju 1837. i 1850. godine je bio Josef Jichak Finci, rođen u Sarajevu. 1842.
godine je u Beogradu štampana njegova
knjiga “Vajelaket Josef”, koja je
sadržavala objašnjenja halahičkih tekstova,
većinom u duhu kabale, izreke jevrejskih
učenjaka,
propise i sl. Namera pisca knjige je bila da svojim učenicima u talmudskom
učilištu olakša učenje usled nedostatka talmudskih knjiga. Učilište je osnovano
uz novčanu pomoć Moša Rusoa, a učitelji su
bili David ben Moše Alkalaj, Reuven ben Moše
Farhi, Jehuda Perera i Meir ben Hajim
Koen. Posle rava Fincia, službovao je Rafael Josef Sason, rođen u Turskoj, koji
je donosio veoma stroge halahičke odluke.
Pošto je opštinska blagajna bila prazna, on je odlučio da se “gabeli” doda
izvesna svota ranije odlučenom iznosu. Aškenazi,
koji su se služili uslugama sefardske opštine,
ali održavajući svoju autonomiju (njihov rabin dr J.
Tauber je stanovao u Zemunu), smatrali su da su
prirezi, kao i naplata
gabele,
išli na njihovu štetu,
pa su tražili da se i po tome odvoje od sefardske
zajednice. Oni su se pobunili protiv odluka
sefardske zajednice 1860. godine, na čelu
sa Lazarom Levenzonom. Na čelu sefardske
zajednice su bili tada Moše ben Avraham
Ruso, Moše Ozer i još petorica staratelja – uglednika. Vlasti su pokušale da
postignu pomirenje među sukobljenim stranama, ali ne razumejući u čemu je
u stvari spor, pa su pozvali prosuditelje radi
objašnjenja. Upitali su ih, između ostalog, da li
su dve strane pripadnici jedne veroispovesti i
da li su njihovi običaji istovetni, a ako nisu, postavlja se pitanje gde
počivaju
razlike.
Odgovor obeju strana je bio, razume se, da je vera jedna, a da su razni
običaji. Vlasti nisu mogle da smire sukobe.
Rav Sason je
umro neposredno pre bombardovanja Beograda 1862. godine, a pošto je tadašnji
aškenaski rabin, Jehuda Zev Vajnberger, bio među izbeglicama koji su stigli do
Zemuna, tamo je potpisao apel kojim se obraćao jevrejskoj javnosti za
prikupljanje priloga u korist izbeglica, naglasdvši da je on „rav aškenaske
zajednice u Beogradu sa stalnim prebivalištem u gradu Zemunu“. (v. „Hamagid“,
br. 33, 1862).
Posle
povratka izbeglica krajem 1862. godine, za hahama je izabran Jaakov Šalom
Kalderon koji je od mladosti bio slagač u beogradskoj štampariji za knjige
pisane na hebrejskom i ladino jeziku; bio je korektor i prevodilac bez plate, a
čak je i pisao knjige, pored toga što je bio učitelj i predmolitelj. J. Š.
Kalderon je umro 1872. u pedeset prvoj godini. Bio je prvi koji se potpisivao
kao vršilac dužnosti rabina i učitelja. U stvari, od 1862. godine opština nije
imala rabina, već ju je vodila skupina izabranika koju je vlada priznavala.
Za rešavanje halahičkih problema obraćali su se hahamu među žiteljima grada koji
je imao
biblijsko obrazovanje, ali nisu imali pravog ovlašćenog rabina i duhovnog vodju.
Posle njega su
službovall vršioci dužnosti rabina,
Avraham Elija, Aharon Amadaj (Hamodai) i
Moše ben David Alkalaj, koji se potpisivao kao poslednji
vršilac dužnosti rava i
učitelja deci Ješurunovoj, u školi „Talmud tora“.
1882. godine je dao otkaz, preselio se u Beč
gde je izabran za učitelja u sefardskoj opštini,
ali je nastavio s pisanjem, pravljenjem
zbornika i izdavanjem knjiga. U to vreme je kao
učitelj jevrejske škole u Beogradu službovao Avraham
ben Jisrael Beterano, zvani Haaviv, rođen u
Bugarskoj. Imao je veoma široko
obrazovanje pa su članovi uprave molili da prihvati službu vršioca dužnosti
rabina, učitelja i predsednika verskog
suda što se i desilo.
U sudu su mu bili prisuditelji, dajani Moše Finci i David de Majo.
Opština traži ovlašćenog rabina
1884. godine je u Beograd stigao Benjamin
Hamoj, izaslanik za
prikupljanje priloga iz Jerusalima koji
je, pošto je čuo da opština traži rabina,
predložio sebe za to mesto pa je i primljen sa zvanjem glavnog rabina, ali je
posle šest meseci bio primoran da napusti, „pa je otišao kako je došao, ništa ne
učinivši u toku svoje rabinske službe“.
U to vreme je
predsednik sefardske zajednice Jaakov ben Moše
Alkalaj odlučio da dovede ovlašćenog rabina koji
je diplomirao na nekoj od teoloških ustanova iz velikih
evropskih gradova, pa je u tom cilju objavio oglase u hebrejskoj štampi
poput: „Opština naše zajednice traži pravednog
učitelja koji treba da bude glasnogovornik i
vođa, tumač i propovednik koji zna da
vodi narod po pravdi i zakonu prema Tori
i mudrosti u pravoj veri, a koji je i
završio svoje nauke i znanja u jednom od rabinskih učilišta u Evropi i koji će
znati dobro da piše i da govori na jednom
od živih jezika. Za nas je najvažnije znanje jednog od slovenskih jezika, kao
što su srpski ili ruski jezik ili slično. Tražimo učitelja koji će znati i
italijanski ili španski jezik. Svaki koji
se usavršio u tim naukama i koji može da
pokaže pisana svedočanstva, neka se
obrati nama pismom na adresu koja je gore upisana
i neka u tom pismu objasni svoju želju, za
koliko dukata godišnje može da prihvati
tu službu i neka nam javi da li ima ženu
i decu ili je neženjen/samac, pa ćemo o
tome opširnije pregovarati sa njim ličnim
pismom...
Potpisuje u ime uprave Jaakov
M. Alkalaj, Beograd, prestonica Srbije, 12.
Meseca teveta 5644."
(V. “Hamagid”, br. 7, 1884). Na ovaj
oglas je odgovorio Šlomo Mandelkern koji je
diplomirao na rabinskom učilištu u Vilni i na univerzitetu Petrograda. Dr
Mandelkern je tražio platu koju nisu
mogli ili nisu hteli da mu daju i posle
kraćeg vremena je napustio Beograd, pa je rabinski
položaj ostao ponovo upražnjen sve dok pažnju Jaakova Alkalaja nije privukao dr
Šimon Bernfeld, o kome
je saznao sve najbolje iz njegovih članaka u
jevrejskim novinama toga vremena. Alkalaj mu je ponudio službu
glavnog rabina, predsednika verskog suda I
nadzornika škole, sa platom od 3000 franaka
godišnje.
Čelnici
sefardske opštine u Beogradu su želeli da
se odvoje od Osmanskog carstva, pa su u to vreme prestajali da budu pod
neposrednim uticajem jevrejskih središta u Solunu, Carigradu i Adrianopolju,
težeći uticaju bliže okoline, ali je “prost
narod”, koji je govorio špansko-jevrejskim
jezikom, teško prihvatao rukovodstvo
aškenaskog rabina. Bernfeld je nastojao da vrši svoju dužnost na najbolji
mogući način. Tražio je od Alkalaja i Bežeranoa
da
se prevedu njegovi udžbenici na ladino jezik, pa
je i sam učio “španjolski”. On je i
propovedi držao na tom jeziku, odgovarao
je uspešno svim zahtevima I često se
pojavljivao pred vlastima da brani prava svoje pastve. I pored svega toga u
očima većine naroda, koja se čvrsto držali svojih predanja, smatran je za
stranca, a njegovo ponašanje je prema
njihovom shvatanju smatrano za isuviše “slobodno”.
Na kraju, skinuo je sa svoje glave krunu i krajem
1893. godine prešao je u Berlin. Od kraja 19.
veka pa sve do svoje smrti 1905. godine,
kao rabin sefardske zajednice u Beogradu,
službovao je ranije pomenuti Avraham ben Jisrael
Bežerano.
Zanimanja članova opštine
Osamdesetih godina 19. veka u Srbiji je
živelo oko 5.000 Jevreja, od kojih su oko 1200
bili Aškenazi, a ostali Sefardi. Većina
ih je stanovala u prestonici, u Beogradu.
Među njima nije bilo veoma bogatih, ali
nije bilo ni sasvim siromašnih ljudi. Svi su živeli
od sopstvenog rada. Većina se bavila trgovinom
odelima, svilenim koncem, pamukom, vunom, lanom,
voćem i plodovima zemlje koje su izvozili u
evropske države, kao što je to bilo sa
krupnom kožom i sitnom stokom. "Ima među
našom braćom malih bankara, ali ne i zelenaša; ima i malo zanatlija, lekara,
pisaca i pisara, bojadisara, sajdžija, mlekara, kuvara i poslastičara,
limara, krojača, kožara i obućara, zlatara i
prerađivača drugih metala i pecara jakih pića... pa
čak i nezaposleni stanovnici siromašnih kuća su
u manjini i žive od stvari koje prenose
za druge, a njihova bogatija braća ih
pomažu dajući im neupadljivo priloge u nevolji kako to valja da se doveka čini u
miru i tišini“ („Hamagid“, br. 15, 1886).
1893. godine su vlasti odlučile da zabrane
Jevrejima prodaju pića i duvana jer su prišli
radikalima“ , a rav Bernfeld se obratio kralju Aleksandru Obrenoviću sa molbom
da se zabrana ukine, rekavši da će
pripadnici njegove zajednice „biti uvek njegove verne sluge koje slušaju vladara“.
U to vreme je položaj rabina bio često
ponižavan i primoravao je vršioca te dužnosti da se dodvorava i ponižava, što se
nije slagalo sa Bernfeldovim pogledima, pa se čini da je to bio jedan od razloga
za njegovu ostavku u novembru 1893.
Krajem 19. veka i početkom 20, u aškenaskoj zajednici su bili sledeći verski
upravitelji: Jaakov
Rozendorn, Jonas Goldman, Josef Zager, Julius
Fuks i Hajnrih Švarc, sve dok 1902.
godine nije u Beograd stigao, u početku
kao kantor a posle toga kao rabin
zajednice, Jichak Hakoen (Ignjat) Šlang koji je
službovao do propasti zajednice kada je i bio
ubijen 1942. godine.
Opštinske ustanove krajem
19. veka
Sefardsku zajednicu je vodio odbor od 16
članova koji je biran svake druge godine većinom
glasova birača, to jest platiša opštinskog
prireza (haaraha). Odbor je birao
rukovodioce i gabaje svih opštinskih
ustanova, raznih milosrdnih institucija,
škola, sinagoga i sl, a svi su bili pod nadzorom
opštinskog odbora kome su bili obavezni da
predaju izveštaj o prihodima i izdacima.
Rabin opštine ili vršilac dužnosti je bio takođe biran odlukom tog
odbora. Dužnost rabina je, pored verskih zabrana
i odobrenja, sklapanja i rastave brakova, uključivala i bavljenje svakodnevnim
pitanjima, kao i učestvovanje na
sednicama uprave. Rabinska služba je morala biti odobrena od vlade.
Ovo su ustanove koje su svaka za sebe vodile svoju blagajnu i koje su sve
delovale pod nadzorom opštinskog odbora:
„Talmud Tora“
čiji su ciljevi su bili skupljanje
darova, kupovana knjiga, hartija,
mastila i pera za siromašnu deci; institucija se
brinula i o ostalim njihovim potrebama. Najveći deo prihoda ove
blagajne je dolazio od plaćanja gabele od koje
su uzimane i plate učitelja i pogrebnih
obrednih klača. Dodatni izvor prihoda je
dolazio iz prodaje počasti subotnjeg
čitanja odeljka proroka (haftara) koji je
donosio znatne sume.
„ Anije hair“
(gradska sirotinja) je osnovano
za podelu milostinje siromašnima u času potrebe.
„Muke hamilhama“
(ratom oštećeni) osnovano s ciljem pomoći svima koji su na pomoć upućeni,
bez razlike u veri i narodnosti, koji su zbog
rata bili onemogućeni
da se sami izdržavaju.
„Cicit i Šomre tušija“
(Obredne rese i Čuvari mudrosti) su se brinuli za vršenje obrednih
zapovesti, upotpunjavajući delatnost
socijalnih ustanova na ovom polju.
U Beogradu je takodje delovalo šest blagajni u korist ustanova u
Zemlji Izraela, a to su: Kehal
hasidim,
Rahel imenu, Anije Erec Jisrael, svi sa sedištem u Jerusalimu;
blagajna rabi Meira Baal hanesa iz Cfata, blagajna rabi Šimona bar
Johaja iz Tiberije i blagajna Magen Avot iz Hevrona. Dalje navodimo
nazive i delokrug socijalnih ustanova:
U okviru opštine je delovalo oko deset potpornih društava. Najveće i najstarije
među njima je
bilo društvo „Bikur holim“ (Poseta
bolesnicima) koje se pominje već u 16.
veku, u testamentima i zaveštanjima beogradskih
Jevreja. 1886. godine je bilo 280 članova i svaki je
plaćao godišnji doprinos od pet franaka. Pored
toga je društvo imalo stalni prihod iz
prireza plaćanog za klanje živine. U to
vreme je društvo vodio Jaakov Medina. Treba istaći da je to društvo imalo svog
lekara Jevrejina, sa ugovorenom platom od
1200 franaka godišnje. On je bio obavezan da jednom dnevno poseti
svakog bolesnika u jevrejskoj ulici; on ih je
pregledao i pisao im recepte. Društvo je imalo i svoju apoteku koje je besplatno
delilo lekove, bez obzira na količinu i
cenu. Ako je bolesnik bio veoma siromašan,
društvo se brinulo čak i za donošenje hrane u
njegovu kuću.
U
mesnom
ogranku
AIU
je
1886.
godine
bilo
upisano
89 članova.
Veza sa prvom međunarodnom
Jevrejskom organizacijom je počela 1864. godine
kada je osnovan ogranak sa predsednikom Davidom G. Rusoom koji je imao 27 %lanova,
1891. godine Avraham Ozerović je za akcije AIU-a darovao 200 forinti.
Skoro svi članovi opštine su pripadali verskom udruženju “Tikun
hacot” koje je imalo lep dom u dvorištu
sinagoge čija su vrata bila otvorena
celoga dana od rane zore, od početka septembra do kraja marta,
tokom dugih i hladnih noći u tom periodu od
sedam meseci. Svi posetioci “Tikun hacot-a”
su se osećali prijatno – dom je bio zagrejan i osvetljen plinskim svetiljkama, a
poslužitelj udruženja bi svim posetiocima donosio šoljicu kafe. Po desetorica bi
učila u minjanu, kvorumu, obred “Tikun hacot”[11]
i biblijske tekstove do zore kada bi prelazili u
sinagogu na jutarnju molitvu, a zatim
odlazili na posao.
Leti bi
se vrata doma otvarala samo subotom i praznicima. Održavanje ovog doma je
iziskivalo mnogo izdataka, pa je
organizovana posebna blagajna u koju su dolazili darovi, a poslušitelj (šamaš)
je svake sedmice obilazio dućane Jevreja
i prikljupljao novac u tu svrhu. Na čelu
tog udruženja je tada bio Jaakov Mevorah
kome su pomagala dvojica pomoćnika. Među
dobrotvornim društvima isticala se “Aqudat
našim Cidkanijot”
(Društvo pobožnih žena).
To društvo je osnovano 1674. godine s različitim ciljevima: pomoć u mirazu za
siromašne devojke, pomoć porodiljama iz socijalno ugroženih porodica,
koja je uključivala i darovanje tovljenih
kokošaka, darovanje toplih vunenih haljina, i to
svake jeseni, za 40 siromašnih učenica.
1886. godine je u tom društvu delovalo 80
žena na čelu sa odborom od osam žena.
Predsednica je bila Solči, supruga
Jedidje Bulija, blagajnica Sara, supruga Josefa
Alkalaja. Odbor je biran jedanput u tri godine. 1885. godine društvo je darovalo
400 franaka porodicama mobilisanih vojnika.
1886. godine je osnovano društvo “Kom
Mih K’ore tave
haitim”
(Čitaoci časopisa). Imali su lep dom sa čitaonicama.
Među članovima je bilo 110 obrazovanih
mladića koji su plaćali po šest franaka godišnje za članarinu. Bili su
pretplaćeni na razne novine i časopise na
srpskom, nemačkom, ladino i hebrejskom jeziku.
Dom je bio otvoren danju i noću. Osnivač društva
i prvi predsednik je bio Jaakov Alkalaj.
Posle dve godine, 1888, on je počeo da objavljuje u Beogradu prvi
mesečnik na ladino jeziku “El amigo del pueblo”
(Prijatelj naroda). Jaakov Alkalaj je osnovao i društvo “Lomde
Tora” (Izučavaoci Tore). članovi bi
se okupljali svake subote po privatnim
kućama i izučavali Sveto pismo i
komentare. U društvu “Seuda šlišit” (Treća gozba) je bilo 25 članova koji
bi se skupljali svake subotnje večeri
posle popodnevne molitve (minha). 1881. godine je Menahem ben Ezer osnovao
omladinsko društvo pod nazivom “Hevrat menagnin” (Muzičko društvo).
Oni bi angažovali učitelja muzike i svirali na
raznim instrumentima.
U gradu su, razume se, delovala dva društva koja su bila uobičajena u svim vremenima i
u svim jevrejskim zajednicama, naime “Hevra
kadiša” (Sveto društvo) i “Hevrat
harehica” (Društvo za pranje mrtvaca). Imućniji ljudi su plaćali njihove usluge,
ali i preminuli siromah bi dobijao poslednje počasti.
Na kraju 19. veka, posle dobijanja građanskih prava, pohrlili su Jevreji Srbije
u visoke škole što je iziskivalo požrtvovanje cele porodice.
Obično
bi
u
porodicama
s
mnogo
dece
bio
izabran
jedan
od
sinova
koji
je
pokazivao
sklonost
ka
učenju
pa
bi
se
cela
porodica
trudila
da
mu
omogući
postizanje
akademskog
obrazovanja.
1897. godine je došlo do preokreta u tom
običaju. Mladić, učenik 10. razreda, Jichak (Isak)
Alkalaj, obratio se molbom upravi opštine da mu
dodeli stipendiju koja bi mu omogućila završavanje srednjeg obrazovanja i
nastavak studija jevrejskih nauka i
filosofije. Tako je 23. septembra 1897. godine je osnovano “Društvo za potporu
učenja zanata, umetnosti i nauka” – kasnije nazvano “Potpora”. Među njegovim
osnivačima su bili dr David Alkalaj, Ben-Cijon Buli i dr Jaakov Čelebonović.
Među aktivistima ovog društva je bio i Leon De Leon.
Društvo potpora je delovalo do propasti zajednice
1941. Prvi štićenik “Potpore” je bio i spomenuti
Isak Alkalaj koji je kasnije bio vrhovni
rabin Jevreja Srbije, a posle toga i
Jevreja Jugoslavije.
Za ostvarenje toga cilja uključila se cela zajednica i
njena opština. Štićenici nisu bili
obavezni da vrate stipendiju, ali su posle završetka
studija i njihovog uključivanja u struku i
društvo, bili među glavnim darivaocima
društva. Među prvim štićenicima „Potpore“,
koji su tokom godina postali poznati javni radnici, spomenućemo samo neke:
lekare dr Bukić Pijade, dr M. Rusoa, dr
Rafael Margulisa, dr David Albalu, dr Žak
Konfina, slikara Samuila Elića koji je stradao u Balkanskim ratovima. Od kraja
Prvog svetskog rata do 1933. godine svoje visoke
studije zahvaljujući „Potpori“ završili je 30
lekara, 10 pravnika, 16 inžinjera, 4
apotekara i ostalih – svega 99 štićenika.
Na skupštini društva, koja je održana 3. aprila 1921,
odlučeno je da se „Potpora“ brine o potrebama i
obra- zovanju ratne siročadi. Bilo je
porodica koje su izgubile svoje hranitelje, pa ipak nisu bile deo tog projekta,
tako da je samo 31 porodica, sa 98 siročadi,
uživala pomoć društva.
Od 1920. do 1933. „Potpora“ je za obrazovanje svojih štićenika
izdala 658.628 dinara, a za pomoć ratnoj
siročadi 329.853 dinara. Na čelu društva od tridesetih godina do rata stajao je
dr Rafael Margulis – jedan od prvih štićenika.
Počeci cionizma
Zasnivač ideje povratka u Cion u celoj Srbiji bio je zemunski rabin, rabi Jehuda
ben Šlomo
Haj Alkalaj koji je u Beogradu i u Šapcu,
zajedno sa Hajimom Gavrielom Nahmijasom
osnovao podružnice Društva za naseljavanje Zemlje
Izraela.[12]
1882. godine, odmah nakon prvih pogroma Jevreja u Rusiji, Jevrejska opština u
Beogradu je,
po preporuci AIU, organizovala masovni skup za
moralnu potporu i skupljanje novčanih priloga.
Na skupu se govorilo o tome da hiljade Jevreja Rusije traže da napuste svoju
zemlju i da se isele u SAD.
Jevrejska opština Beograda je izrazila
svoje mišljenje da bi za njih bilo bolje da
se isele u tadašnju Palestinu.
1885. godine je iz Beča u Beograd došao za gradskog lekara
spomenuti dr Reuven Birer, aktivista društva “Hovevej Cijon” [Chovevej Cijon]
i jedan od osnivača studentskog društva u Beču “Kadima” u kome je između ostalih
bio aktivan i L. P. Lebl iz Beograda, ujak Teodora
Hercla, koji je osamdesetih godina bio jedan od
čelnika društva “Admat Ješuruh”, a devedesetih predsednik
društva “Cijon”. Dr Birer je slao celi niz
dopisa časopisu “Hacefira” koji su objavljeni pod naslovom "AI
Admat Serbia" (“U zemlji Srbiji”). U svom dopisu
je izrazio žaljenje što u Srbiji još nije
osnovano društvo “Hovevej Cijon”. On je
verovao da će Jevrejima kao uzor poslužiti Srbi, taj mall i siromašni narod,
koji je zbacio sa sebe jaram svojih
porobljivača, i zahtevao od Jevreja “da
uprave svoje misli ka spasenju Izraela i
spasu Ciona". Ministar unutrašnjih poslova Srbije
M. Garašanin, koji nije tolerisao duh cionizma,
budući suprotan raširenom poimanju “Srba
Mojsijeve vere”, učinio je sve da ga [Dr Birera] odstrani iz Beograda.
Stvar se završila kratkim naređenjem: otkazom bez prava na žalbu
(24. maja 1886). Dr Birer je rekto bivao
prinuđen da napusti grad, pa se preselio u Sofiju gde je razvio široku
cionističku aktivnost (Hercl mu je poslao
svoju knjigu “Jevrejska država” sa posvetom
“Pioniru cionističke ideje”). Krajem 19. veka
nosioci cionističke zastave u Beogradu su bili Jaakov
Alkalaj i dr David Alkalaj. Poslednji je izabran
da 1897. predstavlja cioniste Srbije na I
cionističkom kongresu u Bazelu. Posle povratka sa kongresa (sa suprugom Rahelom,
unukom rabi Jehude Alkalaja) osnovao je društvo „Cijon koje je iz svojih redova
slalo predstavnike na sledeće kongrese. Društvo “Cion” je delovalo i na rušenjae
ograda među Sefardima i Aškenazima što je bilo izraženo i u sastavu
uprave: predsednik dr David Alkalaj, zamenik
predsednika dr Samuel Pops, prvi sekretar S. De Majo, blagajnik Adolf Rešofski.
1910. godine održan je kongres ujedinjenja sa omladinskim društvom „Gideon“.
Tom prilikom je upisan dr David Alkalaj u zlatnu knjigu
Jevrejskog nacionalnog fonda (KKL). „Gideon“ je tada
imao oko 100 clanova. Društvo je zahtevalo od
kandidata polaganje prijemnih ispita. Svaki član je bio obavezan da plati
doprinos – u cionističkim šekelima i da pokaže
znanje o željama i ciljevima cionističkog
pokreta.
Od početka 1911. godine je u Beogradu delovao orden „Bnei Brit“, pod nazivom „Loža
Srbija br.
676“. Taj orden je mnogo pomogao socijalnim i
kulturnim ustanovama Jevreja. Među
inicijatorima ordena pomenućemo dr Davida Alkalaja, rabina I. Šlanga i dr
S. Popsa. Članovi tog ordena su nastojali da
uspostave razumevanje među svetovnjacima i vernicima, među
ortodoksima i neolozima, medju Sefardima i
Aškenazima. Orden je stavljen van zakona
5. avgusta 1940. Bila je to prva
podružnica u državi koja je poslužila kao
uzor ograncima koji su osnovani u Zagrebu, Osijeku,
Novom Sadu i drugim gradovima. 1913. godine rav
Šabetaj Djaen je osnovao udruženje pod
nazivom „Hatehija“ (Obnova). Sva
cionistika aktivnost je prekinuta 1914. godine kada je izbio Prvi svetski rat.
Jevreji u ratovima Srbije
Od 1912. godine, kada se su izbili balkanski ratovi, pa nadalje, Jevreji
Beograda su učestvovali u ratnim naporima Srba, uprkos svojoj malobrojnosti
među
stanovništvom iz opštine, koja je imala
oko 5.000 članova, učestvujući u srpskoj vojsci sa
600 vojnika što predstavlja 12% od ukupnog broja. Za podsticanje rodoljubivih
osećanja „Srba Mojsijeve vere“ doprineli su svojim propovedima rabini dr Isak
Alkalaj, s jedne, i dr Ignjat Šlang, s
druge strane. Čak i Jevreji koji su
ostali u pozadini doprineli su svojim učešćem
u ratnim naporima, novčanim doprinosima i radnom
snagom. Sefardska opština je darovala sanitetu opremu za
vojnu bolnicu sa 100 kreveta, a aškenaska
opština je sa svoje strane darovala
bolnicu za prihvat 24 ranjenika koja je tokom Drugog balkanskog rata mogla
primiti 40 ranjenika. Jevrejske devojke i
žene su služile kao dobrovoljne bolničarke. Opštine su izgubile svoje najbolje
sinove. Među njima su bili Moša Amar i Benko Davičo. Posle potpisivanja mirovnog
ugovora u Bukureštu, 10. Avgusta 1913,
Vardarska Makedonija je dodeljena kraljevini
Srbiji, zajedno s gradovima Skople, Bitolj i
Štip. U tim gradovima stanovalo mnogo
Jevreja, te je stoga srpska vlada zatražila od čelnika jevrejske opštine u
Beogradu da tamo pošalje vođe sa znajem
ladino jezika, radi uveravanja tamošnjih Jevreja da će kroz nove vlasti uživati
svoj položaj. I tako su, još iste godine,
u „oslobođenu Južnu Srbiju“ otputovali
vrhovni rabin Srbije dr Isak Alkalaj, dr David Albala, Šalom Ruso i Moše Pinto,
ali se uskoro ispostavilo da kratke posete nisu dovoljne, pa su zato
u Bitolj poslati srpski rodoljubi iz jevrejske
zajednice Beograda, kao sto su Johan Mandil i Samuilo
Alkalaj. Mandil, koji je bio pravnik i novinar,
čak
je osnovao u Bitoli (v. odrednicu) prve srpske
novine u Makedoniji.
Po izbijanju Prvog svetskog rata, Austrijanci su bombardovali
Beograd 30. jula 1914. Jevrejska omladina
je ponovo mobilisana da ratuje rame zu
rame sa Srbima. Za vreme rata su zajedno proterani
stanovnici Beograda, Srbi i Jevreji su odvedeni
u sabirne logore u Mađarsku, Češku i Moravsku, a mnogi su tamo i umrli. U
Narodnoj skupštini, koja je zasedala u izbeglištvu na ostrvu Krfu, bio je i
jevrejski poslanik Ben Cion Buli. Srpska
vlada je poslala u Sjedinjene Američke
Države jednog od svojih najboljih propagandista, lekara, rezervnog kapetana, dr
Davida Albalu radi pridobijanja američke vlade za pomoć Srbiji.
Dr Albala je bio istovremeno srpski rodoljub i
cionista. Tako je delovao u korist Srbije, ali
je od dana objavljivanja Bafurove deklaracije
delovao i na pridobijanju podrške Srbije za pravo svog
naroda na samostalnost. U tome je i uspeo. 27.
decembra 1917. godine, Milenko Vesnić, šef srpske delegacije u izbeglištvu (ministar
spoljnih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca), uputio je službeno pismo
u kome je priznao Jevrejima pravo na nacionalno ognjište u Zemlji Izraela –
tadašnjoj Palestini. Vesnić je dodao da
će mu biti žao ako Jevreji, građani Srbije,
napuste zemlju da bi se vratili u svoju obećanu
zemlju, ali ih razume i nada se da će predstavljati
snažan most između Zemlje Izraela i Srbije.
Treba napomenuti da je ovo pismo napisano
nešto manje od dva meseca nakon pisma lorda Balfura baronu Rotšildu čime je
Srbija postala prva država koja je priznala
Balfurovu deklaraciju.
Što se tiče unutarnjih jevrejskih odnosa, dr Albala je bio uzor
za postavljanje mostova izmeđ dveju zajednica pošto se oženio aškenaskom ženom,
Paulinom Lebl-Albala, književnicom, koja je
između dva svetska rata bila predsednica
unije
akademski obrazovanih žena Jugoslavije.
U ratovima Srbije 1912-1918. je poginulo u
borbama više od 60 beogradskih Jevreja. Najveće gubitke je pretrpela porodica
Ruso koja je ostala bez 4 sina, i porodica Amar, koja je izgubila trojicu. Mladi
novinar Leon B. Lebl je pao junačkom smrću, advokat David Koen je ubijen kada je
neprijatelj saznao da je on pisac sveske PROPOVEDI u duhu srpsko-jevrejskog
bratstva. Na ulazu u jevrejsko groblje u Beogradu podignut je spomenik palim
borcima koji su poginuli u ratovima Srbije.
Autori spomenika su bili arhitekt Samuilo Sumbul, a kamenorezac Josip Dojč. Pored srpskog teksta, stihova Petra Petrovića-Njegoša, uklesan je i stih iz II knjige Samuilove (1, 25): "Kako padoše junaci u boju!" a i sledeći stihovi:
Kamen ovaj o velikim delima govori,
o braći našoj koja padoše u ratu kazuje
za domovinu svoju krv proliše
kao lavovi su ratovali do zadnjeg daha svoga
Neka su imena ovih žrtava slavljena
za uspomenu na njih podigoše kulu ovu članovi opštine.
Organizovanje posle I svetskog rata
1. decembra 1918, rodila se nova država: Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca. Posle 11 godina promenila je svoje ime u Kraljevinu
Jugoslaviju, naime zemlju južnih Slovena, a Beograd je od njenih početaka
postala prestonica. Osim teškoća prilagodjavanja stanovništva ostalog dela
države, u Kojima su do tada vladali drugi narodi (Austrijanci, Madjari,
Italijani, Turci, Bugari) stanovništvo Beograda uopšte, i Jevreji posebno, su
bili zadovoljni novim stanjem. U odgovarajućim prilikama pomagali su svojoj
braći koji su trpeli diskriminaciju ili su bili lišeni svojih prava zbog
učestvovanja u vojskama "neprijateljskih država" u prošlosti. Država je tada
imala više od 70.000 stanovnika Jevreja, pa je odlučeno da se osnuje Savez
jevrejskih bogoštovnih opština, koji je predstavljao sve jevrejske opštine na
tlu Jugoslavije. Posle mnogih rasprava i protivljenja, rodio se Savez, na
osnivačkoj skupštini, održanoj u Osijeku, 1. jula 1919. Za predsednika je
izabran dr Hugo Špicer iz Osijeka, a u glavnom odboru su bili četiri čelnika
jevrejstva prestonice: vrhovni rabin dr Isak Alkalaj, dr David Akalaj, dr
Fridrih Pops i David Hohner. Jugoslovenski ustav je Jevreje priznao kao versku
zajednicu. Vremenom je donet zakon koji je opštinama priznao autonomiju u
vodjenju verskih, društvenih i kulturnih poslova.
Oktobra 1923. je u Beogradu osnovano još jedno centralno
telo, Savez rabina Jugoslavije, a za vrhovnog rabina je izabran dr Isak Alkalaj,
kome su data široka ovlašćenja.
Cijonizam - ideja i praksa
Cijonističu ideju su u grad doneli, još na kraju prošlog
veka, uglavnom studenti koji su se vraćali sa svojih studija u Beču. Ideja je
pala na plodno tlo medju pripadnicima sefardske opštine, čije su žudnje za
Cijonom i Zemljom Izraela bile od uvek snažne. Ali su se pojavile teškoć u
svakodnevnom ostvarivanju ideje, jer je u tu svrhu trebalo imati i organizacione,
propagandne napore ali i druge dodatne doprinose (najčešće nacionalnim fondovima).
Ideja je lepo prihvaćena medju delom inteligencije
a bila je urezana i u narodnu svest, ali
je bilo potrebno prevladati razne otpore. U opština je vladalo izvesno
podozrenje prema novim oblicima organizacije, jer
su stare organizacione forme bile već odavno ustaljene. Ni idejni otpori
nisu bili retki: Jevreji, rodjeni i odrasli u Srbiji posle dobijanja gradjanske
ravnopravnosti, koji su postigli zadovoljavajući način zajedničkog života sa
svojom okolinom, su odbijali jevrejsko nacionalno opredeljivanje, te je medju
njima bilo i takvih koji su se radije predstavljali u javnosti, kao što je
rečeno, kao pripadnici Mojsijeve vere, što su i upisivali u svoje zvanične
dokumente. Medju njima su bili A. Lević i advokat dr Jakov čelebonović. Bilo je
potrebno mnogo ubedjivanja da se dokaže da nema suprotnosti izmedju takve
identifikacije i one jasne nacionalno-jevrejske. Bilo je potrebno izvesno vreme
dok je taj stav prihvaćen od većine članova jevrejske opštine.
Uprkos prodoru cijonizma i širenja jevrejske nacionalne
svesti, kao njegove posledice, pokret nije obuhvatio sve slojeve jevrejske
zajednice. Ostala je dosta velika skupina "Jevreja uopšte" koja se mogla nazvati
ne-cijonističkom, medju kojima su bili Geca Kon, izdavač i poznati knjižar, i
Bernard Robiček, načelnik poreskog odeljenja u Ministarstvu finansija i
potpredsednik aškenaske jevrejske opštine.
Dodatnu prepreku, koja je delovala protiv organizovanog
cijonizma, je predstavljalo posebno organizovanje oko vernosti sefardskom
predanju. Praktični izraz tih težnji je ostvaren u beogradskoj organizaciji
sefardskih Jevreja, na čijem čelu je bio imućni poslovni čovek Lazar Avramović,
sa saradnicima Avramom Levićem i dr Solomonom Alkalajem. Iako njeni inicijatori
nisu tako nameravali, ova pojava i njen organizacioni izraz su vodili ka
asimilaciji i anticijonizmu. Ona je predstavljala faktor za sprečavanje razvoja
cijonizma u prestonici. Predstavnici ove grupacije, koja je naglašavala svoje
sefardsko opredeljenje kao osnovno u svom jevrejstvu, su učestvovali veoma
aktivno na kongresu Svetske sefardske federacije u Beču (1925), a 1930. godine
je upravo u Beogradu održan Balkanski kongres sefardskih Jevreja.
Na tom kongresu je pronadjen kompromis izmedju isticanja
sefardskog opredeljivanja i pripadnosti cijonističkom pokretu, uz pomoć
predstavnika sefarada Bugarske, koji su uporno odbijali kritiku i uzdržavanje
prema Svetskoj cijonističkoj organizaciji. Od tada pa nadalje su otklonjene
poteškoće koje su se pre toga pojavljivale, te je pomenuti Avramović bio medju
aktivistima jevrejskog nacionalnog fonda (Keren hajesod) i učestvovao u stalnoj
cijonističkoj aktivnosti. Položaj lokalnog cijonizma je ojačan posle osnivanja
Mesne cijonističke organizacije (MCO) koja je pripadala zemaljskoj,
jugoslovensko) organizaciji, u kojoj su se isticala braća
Moša i Šemaja Demajo I David (Dača)
Alkalaj. Treba istaći da je organizovana i cijonistička grupa koja je osnovala
Klub cijonista aktivista. Na čelu grupe, koja je od članova zahtevala i
iseljavanje u Zemlju Izraela, bio je inženjer-hidrolog, dr Avraham Verber (
kasnije Avišur), koji se iselio u tadašnju Palestinu na početku tridesetih
godina i bio aktivan u razvoju izvora voda i zemaljskog vodovoda još u vreme
mandatorne vlasti, ali i posle uspostavljanja države Izrael. Još 1925. godine je
osnovano društvo pod nazivom Mevaser (pretpostavlja se da je tako nazvano pod
uticajem knjižice rabi Jehude Alkalaja Ragle hamevaser, koja je izdata u
Beogradu 1865 ( 5.625) godine), koja je
sebi stavila u zadatak da organizuje putovanja po Zemlji Izraela. čini se da
ideja nije znatnije ostvarena pa čak i iseljavanja su predstavljala samo
pojedinačne pojave.
Pod uticajem cijonizma Jevrejska opština je proširila
granice svojih delatnosti: snovan je dečji vrtić, a vaspitačice su pozivane iz
Palestine; otvoren je Hug ivri (Hebrejski kružok); u budžetima su predvidjena
sredstva za pomoć pripremnih stanica (hahšarot) i omladinskih logorovanja. Kada
je došlo do nailaska izbeglica iz nacističke Nemačke i Austrije Jevreji Beograda
su organizovali pomoć. Treba pri tom naglasiti da se vlasti nisu mešale u tu
delatnost.
Ogranak WIZO je u Beogradu osnovan 1928. godine,
posredstvom dr Celine Sokolov, koja je pratila svoga oca, Nahuma Sokolova, kada
je ovaj posetio Jugoslaviju. Medju glavnim aktivistima tog ženskog cijonističkog
pokreta u Beogradu su bile Roza Štajndler (kasnije članica svetskog rukovodstva)
i Hermina Melamed.
U Beogradu su debovale i dve organizacije pobožnih žena,
pomenuta sefardska i aškenaska, koja je osnovana 1895. godine.
Posebnu pojavu predstavlja razvoj koji je vezan za
osnivanje doma (Ken-gnezdo) Hašomer hacaira
1931. godine u Beogradu. Još pre dolaska u grad propagandista pomenutog
cijonističko-socijalističkog pokreta, znatan deo jevrejske omladine je bio
organizovan u okviru mesnog skautskog pokreta. U tom okviru su bili priznati i
delovali su kao odvojena jedinica pod imenom Plavo-belo Pleme Teodor Hercl I
stega beogradskih skauta. Treba istaći činjenicu da je to celo pleme prišlo
Hašomer hacairu, i time je veoma olakšano priključivanje ostale omladine u
redove mesnog doma. Pojava je karakteristična u društvenom pogledu, jer u njoj
ima nešto od iskazivanja istovečenosti i pripadnosti društvu koje ih je
okruživalo, putem čuvanja posebnosti, sve dok na početku tridesetih godina ta
identifikacija nije prevladala i dovela do potpunog izdvajanja.
Većina članova "kena" su bili učenici srednjih škola. 1933.
godine je osnovan novi pokret pod imenom Irgun stam halucim (Organizacija opštih
pionira) koja je bila bliska Radničkoj partiji Zemlje Izraela (MAPAJ) i njenoj
kibučkoj organizaciji (Kibuc meuhad) u tadašnjoj Palestini a čiji su članovi
pripadali radničkoj omladini. 1935. godine ova skupina se priključila svetskom
pokretu Tehelet lavan (Plavo-beli). Najmanja i poslednja medju omladinskim
pokretima je bila Akiva. Njeni organizatori su bili opšti cijonisti, a u
njihovom beogradskom domu (kenu) je 1939. godine bilo 124 člana.
U gradu je delovao i ogranak Palestinskog ureda (centrala
je bila u Zagrebu, uz Zemaljsku cijonističku organizaciju Kraljevine Jugoslavije).
U Beogradu u je bilo i predstavništvo Keren hajesod-a (Jevrejski nacionalni
fond), na čijem je čelu, posle dr Leo Štajndlera, bio Samuilo-Mile Demajo;
generalni sekretar je bio Karlo Fridman (obojica ubijeni u toku rata). Čelnici
cijonističkog pokreta su povremeno posećivali Beograd, medju njima, kao što je
rečeno, N. Sokolov, Menahem Usiškin i dr Nahum Goldman, a tridesetih godina, i
vodja revizionista Vladimir-Zeev Žabotinski.
Jevrejska štampa i izdavaštvo
Mesna jevrejska štampa se relativno polako razvijala.
Centri jevrejske štampe su bili u Sarajevu i u Zagrebu. Pri istraživanju ove
delatnosti treba da se razlikuje štampa na ladino jeziku i ona koja je izlazila
na srpskohrvatskom.
Na kraju prošlog veka (1888-1892. godine) u gradu je
izlazio list pod nazivom El amigo del Pueblo (Prijatelj naroda), kojega je
uredjivao Jakov M. Alkalaj. Početkom ovoga veka su izlazila sledeća glasila:
1905. godine Pasatiempu (Razonoda); 1903-1906. Hašalom (Mir); Karmi šeli (Moj
vinograd), pod uredništvom Baruha ben Jichaka Mataranija. Pisanje na ladino
jeziku je bilo u opadanju, nova pokolenja su se jezički potpuno uklopila i
društveno potpuno zbližila sa svojom srpskom okolinom, tako da im više nije bio
potreban poseban jezik. Pa ipak do 1924. godine je izlazio, povremeno,
Beogradski jevrejski glasnik. U tom listu, pod uredništvom Morica Hercla je
postojala i rubrika na ladino jeziku, slično takvoj rubrici u nedeljniku
Jevrejski glas, koji je izlazio u Sarajevu. Pošto je to bila pojava koja se nije
ponavljala, treba da se pomene ovde kao neka vrsta završetka poglavlja.
Što se tiče štampe na jeziku države, ona je bila neznatna i
vezana za opštine i za Savez jevrejskih bogoštovnih opština.
Prvi nedeljnik je bio Jevrejski glasnik, čiji je sadržaj
bio prvenstveno zabavni i narodno prosvetiteljski, a izlazio je 1909-1910.
godine, izdavač je bilo udruženje Cijon, s dr Davidom Alkalajem na čelu, i
urednikom Isakom Levijem. 1920-1921. godine izlazile su pod istim imenom novine
Mesne cijonističke organizacije. Urednici su bili David Demajo i Moša Altarac. I
ove novine, koje se nisu održale, a na početku su izlazile tri puta sedmično, su
imale rubriku na ladino jeziku.
Sva ostala izdanja su bila periodična i predstavljala
glasila dveju opština i Saveza opština i njih ovde nećemo pominjati (Vidi
katalog izložbe Jevrejska štampa u Jugoslaviji do 1941, održane u Jevrejskom
istorijskom muzeju u Beogradu 1982. godine).
Nasuprot malog broja štampe, krajem tridesetih godina je
razvijena široka izdavačka delatnost. Izdavačka kuća Jevrejski narodni kalendar,
pod zajedničkim uredništvom Davida A. Levija i Alekse Klajna iz Zagreba, je
objavila šest svezaka Kalendara, koji nisu bili samo godišnji kalendari, već su
sadržavali i članke u godinama 1935-1941. i bili veoma široko rasprostranjeni
širom države. Pored toga izdate su dve biografije (Hercla i Arlozorova),
izabrane priče Hajima Nahmana Bjalika I molitvenik sa prevodom i objašnjenjima
na hrvatskosrpskom, koji je sastavio rabin dr Miroslav Šalom Frajberger (podaci
u bibliografiji na kraju knjige).
Veliku novinu u štampi je predstavljala inicijativa
cijonističkog aktiviste i novinara pomenutog Davida A. Levija, koji je osnovao
Jevrejsku novinsku agenciju i
nazvao je Jevkor, prema tadašnjoj novinskoj agenciji
Svetske cijonističke organizacije iz Jerusalima - Palkor. Vesti ove agencije su
se bavile dogadjajima od jevrejskog interesa u celoj državi i služile uglavnom
jevrejskoj štampi i jevrejskim opštinama u unutrašnjosti Jugoslavije. Bilten
Jevkora je izlazio 1936-1940. godine redovno i dostavljan pretplatnicima 2-3
puta sedmično. Bio je to važan izvor veza i informacija za Jevreje i pokazivao
veliki napredak koji je nastao u sredstvima veza u jevrejstvu.
Sport
U ovoj oblasti aktivnosti su bile relativno male. Počev od
1916. godine postojalao je Omladinsko udruženje za gimnastiku, čiji je
rukovodilac bio Jakov -"Żak" Davičo. Jevrejska omladina je učestvovala u
sportskom društvu Soko i u domovima cijonističke omladine.
Jevreji u kulturnom životu
Jevrejsko učešće u duhovnom životu prestonice je raslo od
dvadesetih godina pa nadalje. Pomenućemo samo najistaknutije medju mnogima i
dobrima. Medju slikarima su se
isticali u novije vreme Leon Koen i Bora Baruh (poginuo u ratu), Moša Pijade i
dr. Medju jevrejskim piscima treba istaći Haima S. Daviča, koji je podigao
književni spomenik jevrejskoj četvrti Beograda, i Arona Alkalaja, koji je
napisao biografiju o Mojsiju. Medju
ženama je postigla uspehe književnica Paulina Albala.
Uz ovo ćemo istaći društvo intelektualaca pod nazivom
Bratstvo, koje je delovalo tridesetih godina i bila neka vrsta debatnog kluba
jevrejskih obrazovanih ljudi, a služilo je i kao središte za procenu situacije.
Medju pokretačama su bili Jošua Hajon i dr Josip Heršković (ubijen za vreme
rata).
U zajednici su, ismedju ostalih delovale i dve kulturne
ustanove: dvadesetih godina Prosvetiteljski klub "Maks Nordau". Osnivač je bio
H. Hazanović. Jevrejsku biblioteku je osnovao 1929. godine Aron Alkalaj, koji ju
je vodio do rata.
Muzika
1879. godine je u gradu osnovano Srpsko-jevrejsko pevačko
društvo. S prekidima za vreme ratova ono radi i danas. Sada hor nosi naziv Hor
braće Baruh - po imenu trojice braće partizanskih boraca, koji su pali u borbama.
Osnivači društva su svojevremeno bili: Mihajlo Ozerović, Hajim S. Davičo i David
A. Koen, a prvi predsednik je bio Avraham Mevorah. U početku je to bio muški hor
a tek mnogo kasnije mešoviti hor u kome su učestvovali studenti. Hor je nastupao
i u inostranstvu, uključivo u Izraelu (na festivalima Zimrija 1952. i 1958).
Ovaj hor je vršio veoma častan obrazovni i društveni zadataka medju Jevrejima
Beograda i pomagao je približavanju i učvršćivanju veza izmedju članova
jevrejske zajednice i srpske okoline. Ova kulturno-umetnička saradnja je bila
beogradska posebnost i simbolizuje uspeh uključivanja Jevreja u kulturni život
prestonice. Danas se na čelu hora nalazi Aleksandar Levi.
Hebrejska štamparija u Beogradu
(Belogrado)
1837. godine je u državnoj štampariji Kneževine Srbije (Knjažesko-serbska
pečatnja) otvoreno odeljenje za štampanje knjiga hebrejskim slovima. Do danas se
ne zna odakle potiču ova kvadratna slova, ali je važno to da su se gradski
rabini, jevrejski učenjaci i učitelji služili ovim sredstvom i da su se
brinuli da u tu štampariju donose molitvenike i jevrejske učene knjige,
ali i knjige biblijskih komentara na štampu. Medju relativno brojnim knjigama -
više od 50 koje su štampane u toj srpskoj državnoj štampariji izmedju 1837. i
1874. godine, treba istaći posebno udžbenik iz 1839. godine pod nazivom Darhe
noam (Putevi miline), koji je predstavljao hebrejsku gramatiku sa objašnjenjima
na špansko-jevrejskom jeziku, koju je napisao rabi Jehuda ben Šlomo Haj Alkalaj.
Medju istorijskim knjigama pomenućemo knjigu Ševet Jehuda (Jehudino pleme)
Solomona i Josefa
ibn Verge, iz 1859. godine i knjigu rabina Šimona Bernfelda,
koja je prevedena na špansko-jevrejski jezik i objavljena pod nazivom
Istorija de los Džudios, 1890. godine (ova je knjiga štampana u štampariji
Samuela Horovica, a ne u knjaževskoj štampariji).
Medju halahičkim knjigama treba istaći delo Josefa Fincija
Vajelaket Josef, zatim Damesek Eliezer rabi Eliezera ben Šem Tov Papoa iz
Sarajeva i Ze hašulhan (uredio Moše David Alkalaj) i Izreke otaca (s prevodom na
ladino Davida M. Alkalaja).
Većinu knjiga su predstavljali molitvenici i obredno verski
sastavi, što svedoči o vernosti
predanju predaka. U njima se oseća didaktičko-vaspitna tendencija. O postojanju
mističkih strujanja medju Jevrejima Beograda u drugoj polovini 19. veka svedoči
knjiga Ha'dara raba Kadiša (izdavač i sastavljač Moše David Alkalaj), koja
predstavlja najistaknutiju izrazito kabalističku knjigu objavljenu u Knjaževskoj
štampariji (1872. godine).
O velikoj pobožnosti svedoče razna izdanja molitvenika
Tikun Hacot, (obredna knjiga za mističarski ponoćni obred) koji je bio i prva
knjiga objavljena u Beogradu 1837. godine (izdavač Hajim ben David Hajim, zvani
"Davičo"). Postoje još tri mesna izdanja ove knjige. Od sredine sedamdesetih
godina 19. veka prestalo je štampanje hebrejskih knjiga u državnoj štampariji, a
nastavljeno je u privatnim štamparijama. Srpski štampari, kao Stefanović i drug,
Djordje Kimpanović, i drugi su nastavili da štampaju hebrejske knjige do
devedesetih godina, a medju njima je radila i štamparija Šmuela Horovica, koja
je nosila ime Prosveta. Ova delatnost se završila početkom ovog veka, pod
uticajem dva paralelna procesa: prodor srpskog jezika u domove i lični život, uz
nastavu na srpskom jeziku s jedne strane, a s druge sekularizacija i moderno
evropsko obrazovanje koje je i u Srbiji našlo svoje mesto.
Naglašavamo da je
na tlu Srbije to bila jedina hebrejska štamparija, koja je predstavljala
retku ali veoma pozitivnu pojavu u zajednici i relativno malobrojnom jevrejstvu.
Sefardske opštinske ustanove novijeg vremena
Za potrebe obreda i kašer ishrane su se brinule sledeće
organizacije:
Hevra kadiša: u njoj su delovali Nisim Ben-Arojo i Moša N. Levi; za društvo Oneg šabat Ugemilut hasadim,
čija je
zgrada osvećena 4.
marta 1923 je odgovarao je Hajim Medina.
Ezrat ahim: rukovodio je Jaakov Benvenisti.
Menza (sa kašer ishranom za studente):
vodili su je šabetaj Ruso i Rafael B. Meir. (Uporedo je postojala i mala
aškenaska menza).
U tom vremenu su u sefardskoj opštini postojale i njene
velike ustanove:
Sinagoga Bet Jisrael: sagradjena 1908. godine,
srušili su je Nemci 1941. godine;
Narodni dom i škola: izgradjen 1929. godine (arhitekta - Samuel Sumbul iz
Sarajeva.
Danas se u jednom krilu zgrade nalaze kancelarije Saveza jevrejskih opština
Jugoslavije, Jevrejski istorijski muzej i Jevrejska opština Beograda).
Približavanje propasti...
1938. godine su počele pojave, u početku veoma retke,
napuštanja jevrejstva. List Židov je otvorio posebnu rubriku, posvećenu "pokrštenima",
sa imenima onih koji su napustili zajednicu. Bilo je medju njima i takvih koji
su izrazili želju da i dalje u tajnosti plaćaju svoje doprinose Jevrejskoj
opštini i priloge cijonističkim organizacijama, ali je Zemaljska cijonistička
organizacija to odbila i odlučila da se nikakvi prilozi ne primaju od pokrštenih.
U to vreme je Jevrejska opština
u Beogradu započela nagradni konkurs za učenike viših razreda srednjih škola, za
sastave pod naslovom "Zašto ću ostati Jevrejin u ovo teško vreme".
Pod uticajem dolaska Hitlera na vlast u Nemačkoj i početka
II svetskog rata, počeli su da se pojavljuju antisemitski članci. Uprkos rečima
umirenja koje su izgovorene članovima jevrejskih delegacija koje su posetile
visoke ličnosti u vlasti, osećala se briga i nemir. Usred dana upisa u novu
školsku godinu, 1. septembra 1940, obavešteni su Jevreji Beograda i cele države,
da njihova deca neće moći biti primljenia u školu. Delegacija Saveza jevrejskih
opština Jugoslavije je tražila da se bude primljena kod ministra unutrašnjih
dela Antona Korošca, koji je samo potvrdio činjenicu. I dok su Jevreji očekivali
ukidanje zabrana, u Službenim novinama, br. 222, 5. oktobra 1940. objavljene su
dve dodatne uredbe koje su istoga dana stupile na snagu. Prva uredba je govorila
o zabrani držanja preduzeća i prehrambenih trgovina, a druga o "numerus clausus"-u
za učenike srednjih, stručnih, viših škola i univerziteta. Savez jevrejskih
opština je objavio protest zbog tih postupaka, koji su teško pogodili Jevreje
Jugoslavije. Stotine učenika su ostale izvan škola. Jevreji Beograda su osnovali
posebne razrede u okviru jevrejske škole koju je od ranije vlast priznavala.
Učitelji su bili: Solomon Kalderon, koji je napisao knjigu istorije jevrejskog
naroda i dr Jehuda Levi, obojica poznavaoci hebrejskog jezika i učitelji sa
znanjem jevrejskih nauka. U toj školi
je podučavalo 9 učitelja, od kojih su tri bili Jevreji a ostali Srbi (neki
od njih su radili dobrovoljno, u znak protesta protiv "numerus clausus-a"). Ova
škola, organizovana bez unapred pripremljenog plana, je radila do 6. aprila
1941. godine.
Od početka 1941. godine Nemci su uporno zahtevali od
Jugoslavije da pristupe silama osovine (Berlin, Rim, Tokijo), a zahtevali su i
dozvolu prolaska nemačkoj vojnoj sili kroz Jugoslaviju, koja bi im omogućila lak
prilaz Grčkoj. Oni su, u stvari, težili potpunoj vlasti and celom državom i
njenom totalnom pokoravanju. Tako su 25. marta 1941. jugoslovenski političari
potpisali "Trojni pakt" (potpisali su ga u Beču predsednik vlade Cvetković lično
i njegov ministar spoljnih poslova Cincar-Marković). Kada su stanovnici Beograda
saznali o priključenju, tom paktu izbile su masovne demonstracije koje su dovele
27. marta do pada profašističke vlade. Hitler nije Beogradu oprostio šamar koji
je dobio: 6. aprila u zoru, bez objave rata, nemačko ratno vazduhoplovstvo je
bombardovalo nebranjeni grad tokom 4 dana, a 12. aprila 1941. su nemačke
jedinice ušle u razoreni Beograd.
Holokaust
Holokaust je na Jevreje prestonice spustio svoje sile sa
neuobičajenom žestinom i brzinom. Treba istaći da su Jevreje Beograda i ostalih
gradova Srbije većinom uništili sami Nemci. Pod ruševinama grada su bili
pokopani nekada još živi, hiljade stanovnika Beograda, medju njima i stotine
Jevreja. Jevrejske četvrti, Dorćol i Fišeklija, su skoro sasvim zbrisane.
U kratkom ali i unapred izgubljenom ratu, u kome je bilo
mnogo izdaje i diverzantskih akcija Pete kolone, učestvovalo je i nekoliko
stotina Jevreja. Jedan od heroja tog rata i njegova žrtva je bio i rezervni
oficir Henrik Fingerhut, glavni spiker Radio Beograda, koji je poginuo na frontu
9. aprila 1941. 19. aprila je Jevrejima Beograda naredjeno da se prijave
policiji koja se bavila Jevrejima. Tokom 3 dana upisa prijavilo se oko 8.500 od
12.000 Jevreja koji su stanovali u Beogradu, a do 12. juna 1941. je broj
upisanih dostigao 9.145 lica. Oni koji se nisu u tom vremenu upisali, uspeli su
na vreme da pobegnu iz Beograda, ili se prosto nisu pojavili. Jevreji koji su se
prijavili, dobili su žute trake, na kojima je bila ispisana reč "Jevrejin" na
srpskom i nemačkom, koje su morali vezivati oko levog rukava. Posle izvesnog
vremena Nemci su dodali još dve žute značke, od oko 10 cm, sa crnom žestokrakom,
koje su se stavljale na levu stranu grudi i na ledja, da bi se izdaleka videle.
Muškarci od 14 do 60 godina i žene od 16 do 40 su izvodjeni na prisilni rad,
uglavnom na čišćenje ruševina, i u početku im je dozvoljavano da se vraćaju na
spavanje u svoje stanove.
5. juna 1951.
se dogodila snažna eksplozija u gradu Smederevu, na obali Dunava, oko 50
kilometara istočno od Beograda. Velika skupina Jevreja Beograda je poslata pod
stražom u taj grad na čišćenje ruševina. Nešto jevrejske omladine se spaslo
bekstvom iz grada, a nešto kasnije su se priključili prvim partizanima, kada su
se u julu 1941. ovi organizovali za borbu. Medju njima je bio i talentovani
slikar Bora Baruh. (U Beogradu postoji ulica nazvana imenom Braće Baruh, na
uspomenu na trojicu braće koji su pali u borbama kao partizani. Jedan od braće,
inženjer Iso-Izidor je odlikovan ordenom Narodnog heroja.)
26. jula je jevrejski omladinac, sedamnaest godina star,
izvršio diverziju u srcu Beograda. Nemci su odmah sakupili 1200 Jevreja na
Tašmajdanu, podelili ih prema zanimanjima, izvukli iz redova svakog desetog
čoveka, pa su 28. jula streljali 122 Jevreja u znak odmazde. U julu je počeo da
deluje i koncentracioni logor u kasarnama na Banjici, a na kraju avgusta još
jedan logor u Topovskim šupama. Tamo su Nemci streljali za svakog ubijenog Nemca
100 talaca, a za svakog ranjenog Nemca 50. U Beogradu su ostale samo žene i deca.
Izmedju 8. i 12. decembra one su skupljene u policiji. Dozvoljeno im je da
ponesu sa sobom po zavežljaj ličnih stvari, koji se mogao poneti u ruci, i hranu
za 3 dana. Morale su zaključati svoje kuće i ključeve, na koje su bile vezane
cedulje s imenom porodice i tačnom adresom, predati na mestu gde su se prijavile.
Svi su prevezeni u logor Sajmište, u predratne paviljone Medjunarodnog sajma,
na levoj obali Save na tlu jurisdikcije grada Zemuna, koji je tada bio
pod vlašću "Nezavisne" Države Hrvatske. Paviljoni su bili teško oštećeni tokom
bombardovanja Beograda, u zidovima su bile pukotine a krovovi prokišnjavali. Ceo
prostor je ogradjen dvostrukom žičanom ogradom. Uslovi života su tamo bili tako
teški, da su se mnogi dobrovoljno javili za preseljenje, kada je prvi put stigao
ogroman kamion, koji je bio u stvari gasna komora, obojen tamnosivom bojom.
Nemci su širili glasine da kamion prevozi ljude na željezničku stanicu, u vozove
koji će ih odvesti u istočnu Evropu, gde je bilo potrebe za radnom snagom.
Kamion je mogao da primi 50 ljudi, ali su u njega utovarivani uvek po stotinu,
stojeći, što im nije bilo posebno čudno, jer je bila reč o kratkom putovanju do
obližnje željezničke stanice. Da bi slika bila još uverljivija, svakoj grupi je
dodat je po jedan Jevrejin lekar. Kamion bi prelazio pontonski most, a kada bi
stizao na tlo Beograda, zaustavljao bi se a vozač bi povezivao izduvne cevi sa
zatvorenom kabinom gde su se nalazili Jevreji. Posle ove operacije "dušegupka"
bi putovala do sela Jajinci, oko 10 km jugoistočno od Beograda, gde su leševi
istovarivani i sahranjeni u jamama koje su pre toga iskopane.
8. Juna 1942. godine izvestili su oficiri
nemačke vojske da je "Beograd jedini veliki grad u Evropi koji je očišćen od
Jevreja".
Cijonistička omladina i jugoslovenska revolucija
Jevreji Beograda su se uglavnom uzdržavali od učestvovanja
u političkim aktivnostima izmedju dva svetska rata, ali su izuzetak
predstavljali Jevreji, članovi Komunističke partije, koja je delovala ilegalno.
Ne mali broj jevrejskih omladinaca, članova Hašomer hacaira, a povremeno i
članova Thelet-lavana, su se priključili Komunističkoj partiji ili njenom
omladinskom savezu, naročito posle dolaska Hitlera na vlast. Bilo je medju njima
i takvih koji nisu napuštali cijonističke organizacije, koje su im služile kao
zaštita za njihovu pravu aktivnost. Njihova baza je bila u Studentskoj menzi u
Beogradu, koju su izdržavale jevrejske ustanove a da pri tom rukovodstvo nije
znalo o njihovom ilegalnom radu, i snabdevalo je bibliotekom, sportskim
rekvizitima i sl. Neki "menzaši" su 1936/38. otišli da se bore u Španiju.
Tridesetih godina su neki beogradski
Jevreji, članovi KPJ, zatvoreni i osudjeni na duge godine robije. Medju njima je
bio novinar i slikar Moša Pijade (koji je tamo preveo Marksov Kapital na srpski),
David Demajo, Avram Amar, braća Bora i Josip Baruh, Avram Melamed, Isak-Ile
Karaoglanović i Aleksandar Štajnfeld. Samo prva dvojica od gore pomenutih i
Štajnfeld su preživeli rat. Moša Pijade, član Politbiroa KPJ, poznat pod
partizanskim imenom "čika Janko", je učestvovao u organizaciji ustanka u Crnoj
Gori, i tokom skoro celog rata radio uz Tita u Vrhovnom štabu. Posle rata je
vršio visoke državne dužnosti, kao zamenik predsednika i Predsednik savezne
Skupštine.
Avgusta 1939, posle potpisivanja sporazuma Molotov-
Ribentrop, zavladala je ne mala zbunjenost u redovima
cijonističko-socijalističke omladine. Posle brzog pada Jugoslavije i koraka koji
su preduzeti protiv Jevreja odmah posle osvajanja Beograda, Jevreji su se
osetili napušteni a Sovjetski Savez je požurio da prizna "Nezavisnu Državu
Hrvatsku". Jevrejska omladina je tih dana vršila spontane akcije širom Beograda,
naročito na Dorćolu, male diverzantske akcije, cepali su objave okupacione sile,
palili novine, radili na falsifikovanim dokumentima i slično.
Ruke su im bile, u stvari, vezane, jer su odmah odvodjeni
na prisilni rad a kretanje im je bilo ograničeno na dva sata kasnije ujutro i 2
sata ranije uveče od ostalih stanovnika Beograda.
Preokret je nastao posle napada Nemačke na Sovjetski Savez.
7. jula 1941. godine ispaljen je prvi metak u Srbiji, koji je označio početak
otpora, ali do organizacije redovnih jedinica je još trebalo preći dugi put i
bilo potrebno vremena - vremena kojega Jevreji, koji su želeli da se priključe
ustanku, nisu imali. Rukovodstvo Partije i ustanka su odbili molbe članova
Hašomer hacaira i Tehelet-lavana da se uključe u borbu kao posebne borbene
jedinice. Izglede da ih prime imali su samo pojedinci i članovi KPJ. Pored toga
objektivni uslovi za izlazak iz grada i priključivanja udaljenim jedinicama koje
su bile na početku svoje organizacije, su bili veoma teški.
Kako padoše junaci!
Jevreje koji su uspeli da izmaknu iz prestonice su čekale
zamke i opasnosti: saradnici okupatora medju
mesnim stanovništvom su ponekada čitave grupe begunaca predavali Nemcima. Medju
aktivistima tih dana se isticala studentkinja filozofije Dora Frajdenfeld i
pravnica Olga Alkalaj. Obe su pale u ruke Gestapou, ali ni pod mukama nisu
izdale svoje drugove. Olga je ubijena 15.
marta 1942, a Dora mesec dana posle nje. U Beogradu postoji ulica na ime Olge
Alkalaj.
Medju onima koji su našli puteve do partizana su bili i
članovi porodice Baruh, koja je u toku borbi izgubila trojicu sinova, slikara
Boru, filosofa Josipa-Jožija, i inženjera Izidora, koji je, kao što je rečeno,
odlikovan Ordenom narodnog heroja Jugoslavije i dve kćeri – Bertu i Rašelu s
mužem. Porodica apotekara Nisima Almozlina se priključila partizanima cela. U
borbama su pali Nisim, njegova supruga Tereza, sinovi Emil-Guta i Josip-Alma
(Alma je na svoju pušku urezao šestokraku Davidovu zvezdu). Svi su pali
1941-1942. ćerka Rea je nosilac Spomenice 1941. Iz porodice Benvenisti pali su u
borbama otac Mika, majka Liza, kći Natalija i sinovi Viktor i Samuilo. Vlasnik
restorana "Tel Aviv" u Beogradu, Samuilo Koen i njegova supruga su ubijeni u
Beogradu, ali su sinovi Valter-Pajki i Erih-Ero Koen pali u borbi u istočnoj
Bosni istoga dana, 21. januara 1942. godine. Treći brat je ubijen u Treblinki.
Iz porodice Davičo su u borbama pali Isak-Edi, Lujo i Mirko. Medju beogradskim
omladincima koji su se u avgustu 1941. Priključili partizanima pali su na bojnom
polju, izmedju ostalih, Josip Arueti, Isak Alfandari-Alfo, Binjamin i Moša
Demajorović, Haim Haravon, Isak-Vivi Levi, Josip-Jole Levi, Benjamin Mandil,
Mosko Konfino, i Josip Majer-Tarzan, koji je zarobljen marta 1942. godine i
obešen u Valjevu, i mnogi drugi. Uprkos strogih ograničenja, učešće Jevreja na
poprištu oslobodilačkih borbi je bilo istaknuto, i to u svim društvenim
slojevima.
1952. godine podignut je u jevrejskom groblju veliki
spomenik za borce i žrtve holokausta. Dve godine pre toga je postavljena
spomen-ploča za uspomenu na borce koji su dali živote u redovima medicinskog
osoblja, u glavnoj zgradi Vojno-medicinske akademije JNA. Na njoj su urezana 40
imena lekara, apotekara i medicinskih sestara jevrejskog porekla. Jedna od
gradskih ulica nosi ime Braće Baruh, nedaleko od Jevrejske ulice na Dorćolu.
Obnova jevrejskog života
Preživeli logoraši, ratni zarobljenici koji su se vratili
iz Nemačke i demobilisani borci-partizani su ponovo organizovali Jevrejsku
opštinu u Beogradu. I Savez jevrejskih opština Jugoslavije je ubrzo obnovio
svoju delatnost. U prvo vreme su obnovu života spasenih pogorelaca iz ratnoga
ognja mnogo pomoglie medjunarodne pomoćne organizacije, kao što su UNRA i
jevrejske socijalne ustanove, na čelu s američkim JOINT -om, koji je poslao
stalnog predstavnika u Beograd. Pošto je stanovništvo države ubrzo naraslo do 20
miliona, jevrejska manjina (nekoliko hiljada) je postala skoro beznačajna, ali
njen doprinos u svim oblastima života je rasla nesrazmerno u poredjenju sa
relativnim brojem medju stanovništvom. Naročito se ističe jevrejsko prisustvo u
oblastima duhovnog života: istaknuti naučnici, novinari i književnici, koji su
doživeli javna priznanja.
Posle osnivanja Države Izrael, i otvaranja njenih kapija,
iselila se od kraja 1948. do 1951. većina spasenih, oko 7.000 lica.
1970. godine u Jugoslaviji je ostalo oko 6.500 Jevreja
organizovanih u 36 opština, od kojih su samo u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu
imale preko hiljadu članova. Bilo je i takvih koji se iz raznih razloga nisu
upisali kao članovi Jevrejskih opština, uglavnom medju onima koji su tada imali
ključne položaje u državnoj službi. Kasnije, posle penzionisanja, i ti su se
priključili aktivnostima u okvirima Saveza jevrejskih opština. Taj Savez razvija
raznolike delatnosti u oblastima kulture i vaspitanja, izdavaštva, socijalne
brige za bolesne i stare, organizuje letovanja i omladinske klubove. Isto tako
potpomažže rad dvaju horova, jedan u Beogradu pod imenom "Braća Baruh", a drugi
u Zagrebu pod imenom "Moša Pijade". Unutar Saveza postoje i komisije koje brinu
o verskoj delatnosti, grobljima, verskim sahranama i organizovanju obreda na
praznicima.
Vrhunac jevrejske aktivnosti u Beogradu predstavlja
Jevrejski istorijski muzej, u kome se nalazi veoma važan istorijski arhivski
materijal (vidi o njemu u belešci Z. Efrona o jevrejskoj umetnosti, na kraju
knjige).
ŽL
* * *
DODATAK A
Predsednici jevrejskih opština u Beogradu 1866-1941.
Predsednici sefardske opštine od 1866. godine
Jehiel M. Ruso
Šmuel ben Hajim Davičo
Može ben Reuven Farhi
Semuel ben Hajim Davičo
Jaakov ben Može Alkalaj
Jedidja Buli
Dr
David Alkalaj
Hajim
David Azriel
Avram Ozerović
Ben-Cijon Buli
Zam. Solomon Azriel
Rafael Finci
Dr Solomon Alkalaj
Šemaja Demajo
Zam. dr Bukić Pijade
Dr Jakov čelebonović
Dr Bukić Pijade
Dr
David Albala
Zam.
adv. David A. Alkalaj |
1866-1869.
1870-1880.
1881-1883.
1884-1886.
1887-1896.
1897-1907.
1907-1909.
1909.
1909-1913.
1914-1919.
1914-1919.
1920-1926.
1927-1929.
1930-1932.
1931-1932.
1932-1935.
1936-1939.
1939-1941.
1940-1941. |
|
|
Predsednici aškenaske
opštine od
1869 god.
Dr
Bernhard Bril
Leopold
Breslauer
Maks Štern
Samuel
Pops (lekar)
Jakov
Levenzon
Adolf
Rešovski
Samuel
Šajnesonov
Dr
Fridrih Pops (adv.) 1910-1941.
Zam.
Bernard Robiček 1905-1941.
***
DODATAK B
Spisak knjiga koje su štampane u hebrejskim štamparijama u
Beogradu 1837-1905
Godina |
Naslov
knjige |
Pisao,
sastavio, preveo ili štampao |
1837 |
Tikun hacot |
Hajim ben David Hajim |
1837 |
Ševet mišor |
Jichak ben Slomo Farhi |
1837 |
Imre bina |
Jichak ben Slomo Farhi |
1839 |
Olat tamid – I deo, iz
zemirot Jisraela Nadžare |
Hajim ben David Hajim |
1839 |
Olat Sabat - II deo, iz
zemirot Jisraela Nadžare |
Hajim ben David Hajim |
1839 |
Olat hodeš - III deo, iz
zemirot Jisraela Nadžare |
Hajim ben David Hajim |
1839 |
Darhe noam |
Jehuda ben slomo Haj
Alkalaj H. b. D. Hajim |
1840 |
Seder tikun šovavim, rabi
Moše Zakut |
Jaakov ben David Pardo-
Jaakov Salom Kalderon |
1841 |
Hemed Elohim |
Reuven ben Moše Farhi ,
Hajim ben David Hajim |
1842 |
Seder šel hagada |
David ben Moše Alkalaj-
Hajim ben David Hajim |
1842 |
Šomrim laboker |
|
1842 |
Vajelaket Josef |
Josef ben Jichak Finci- H.
b. D. Hajim |
1842 |
Seder tefila mikol hašana |
Jisrael ben Hajim |
1843 |
Seder tefila mikol hašana |
Hajim ben David Hajim |
1844 |
Sehijot hahemda |
David Pardo -Jisrael ben
Hajim |
1844 |
Minhat erev |
Hajim ben David Hajim |
1846 |
Sefer tehilim |
Šmuel Jichak ben Moše
Altarac |
1850 |
Hag haasif |
Moše ben Jichak Almuli -Hajim
ben David Hajim |
1851 |
Tikun hacot (II izd.) |
Jehuda ben Josef Finci |
1851 |
Sefer hatikunim/Tikune
hazohar |
Jichak ben Šlomo Farhi-
Hajim ben David Hajim |
1852 |
Šibhe Baal Šem Tov |
David Finci |
1853 |
Kirjat Hana |
Mose ben Jichak Almuli -
Hajim ben David Hajim |
1854 |
Petah kehoda šel mahat |
Jehuda ben Slomo Haj
Alkalaj |
1854 |
Mešalim di Šlomo hameleh |
Naftali Jaakov Eskenazi |
1854 |
Seder modaa vemusar leadam |
|
1855 |
Midraš aseret hadibrot |
|
1856 |
Avodat hašana |
David ben Mose Alkalaj-Moše
ben David Alkalaj |
1856 |
Sefer hajim |
Jehuda ben Slomo Haj
Alkalaj |
1857 |
Seder le šaloš regalim |
David ben Mose Alkalaj |
1858 |
Sehijot hahemda (II izd.) |
David Pardo-David ben Moše
Alkalaj |
1858 |
Mekice nirdamim |
Jehuda ben Šlomo Haj
Alkalaj |
1858 |
Pirke avot |
David ben Šlomo Alkalaj |
1859 |
Jekara dešahve |
Jaakov Salom Kalder on |
1859 |
Leket hazohar |
Avraham Finci |
1859 |
Ševet Jehuda u-Vinjamin |
David ben Moše Alkalaj-
Moše ben David Alkalaj |
1859 |
Ze hašulhan |
David ben Moše Alkalaj-
Moše ben David Alkalaj |
1859 |
Seder tikun seuda |
David ben Moše Alkalaj |
1860 |
Pri ec hadar leharav Ham"i |
Mihael ben Menahem Papo i
rabi Jeuda Kalaj |
1860 |
Seder hagada |
David ben Moše Alkalaj |
1860 |
Hinuh nearim |
David ben Moše Alkalaj |
1861 |
Šema Jisrael |
Jehuda ben Šlomo Haj
Alkalaj |
1861 |
Damesek Eliezer - Orah
hajim |
Eliezer ben Šem Tov Papo |
1861 |
Hok le-Jisrael, I deo |
David ben Moše Alkalaj |
1861 |
Konplas di Jichak |
Josef Hacadik |
1861 |
Mašmia Šalom |
Jehuda ben Šlomo Haj
Alkalaj |
1862 |
Hibat Avraham |
Avraham Jichak Pardo -
Hajim Šmuel Pardo |
1862 |
Cicim ufrahim |
Avraham Jichak Pardo -
Hajim Šmuel Pardo |
1862 |
Ocar tahšite kala |
Avraham Jichak Pardo -
Hajim Šmuel Pardo |
1862 |
Amtahat hakatan |
Avraham Jichak Pardo -
Hajim Šmuel Pardo |
1865 |
Damesek Eliezer-Jore dea |
Eliezer ben Sem Tov Papo |
1865 |
Hesed veemet |
Eliezer ben Sem Tov Papo |
1865 |
Ragle mevaser |
Jehuda ben Slomo Haj
Alkalaj |
1867 |
Avodat hašana |
Moše ben David Alkalaj |
1867 |
Pirke avot |
David ben Moše
Alkalaj |
186 |
Hok le-Jisrael (IV deo)
Bamidbar |
David ben Moše
Alkalaj,
Moše ben David Alkalaj |
1867 |
Bou hešbon |
David ben Moše
Alkalaj |
1868 |
Hok le-Jisrael (III deo)
Vajikra |
David ben Moše
Alkalaj |
1869 |
Hok le-Jisrael (II deo)
Šemot |
David ben Moše
Alkalaj |
1869 |
Kibuc galujot |
Jehuda ben Šlomo Haj
Alkalaj |
1870 |
Menahem Cijon |
Jehuda ben Šlomo Haj
Alkalaj |
1871 |
La punta de la tempesta |
Moše ben David Alkalaj |
1871 |
Hinuh lašon ivri |
Moše ben David Alkalaj |
1872 |
Haidra raba kadiša |
Moše ben David Alkalaj |
1874 |
Maase Moše |
Moše ben Jichak Halevi,
Moše ben David Alkalaj |
1874 |
Hinuh lašon ivri |
Moše ben David Alkalaj |
1875 |
La istoria di Kolumbus |
Moše ben David Alkalaj |
1878 |
Zehut avot |
Jaakov Finci - Menahem ben
Jaakov Finci |
1886 |
Melamed lehoil |
Dr Šimon Bernfeld |
1886 |
Jesode hatora
|
Dr Simon Bernfeld-Avraham
ben Jisrael Bežerano |
1887 |
Zihron Jerušalajim |
Jaakov ben Moše Haj Altarac |
1887 |
Kirjat sefer |
Moše Pinto |
1889 |
Komplas di Purim |
Šlomo Jisrael Mačoro |
1890 |
Trezoro di Jisrael (I i II
deo) |
Jaakov ben Moše Haj Altarac |
1891 |
Istoria de los džidios |
dr Šimon Bernfeld-Jaakov
ben Moše Alkalaj |
1892 |
Nueva manuel praktik |
Hajim ben Becalel |
1894 |
Trezoro di Jisrael (III deo) |
Jaakov ben Moše Haj Alkalaj |
1896 |
Jismah Jisrael |
Jaakov ben Josef Jisrael,
Josef ben Jaakov Jisrael |
1898 |
Istoria di kapitan Alfred
Drajfus |
Šmuel ben Saadi Halevi |
1900 |
Sefer hamathil |
Šalom A. Ruso |
1900 |
Jagil Jaakov |
Jaakov ben Josef Jisrael,
Josef ben Jaakov Jisrael |
1902 |
Ikare haemuna |
Jichak Hakohen Šlang |
1903 |
Silamar el kastiljo; La
estreja Dijana |
Šlomo ben Moše Haj Altarac |
1904 |
Kohelet Jaakov |
Jaakov ben Moše Haj Altarac |
1905 |
Pirke avot |
Jaakov ben Moše Haj Altarac |
* * *
Arhiv Jad vasem: 010-1.03-1068, 03-3416, 03-1065, 03-1053,
03-950, 039/42-55,033/1391, 033/1258,033/748,033/116
- Secanja 173.
- Arhiv Eventov:
B-33.57.75,118,124,125,161,162,167,170,176, 242,318,319,337,340,
342,345,347,357, 365,366,367,388,399, 414,465,470.476.
Arhiv NR Srbije
Ministarstvo unutrašnjih dela, P. f. r 51/1841
Državni savet, 740/1858.
Ministarstvo inostranih dela, V. f.VI r 96/1861
Ministarstvo unutrašnjih dela .P. f. Xr 1/1864
Fond M. Garašanin, br. 1029/1886.
Fond M. Garašanin, br. 506/1882.
Halevanon, (hebr.) 1863, br. 18;1866, br. 2,10.
Hamagid, (hebr.)1862, br.29,33; 1870, br.14;1878, br.31;
1884, br.7; 1886,br.11,12,14,15,23,24,25,35,36; 1993, br.17.
Hamelic, (hebr.) 1867, br.16.
Hacefira, (hebr.)1886, br.178,220,215; 1887, br.1,3;1889,
br.br.18,209,240.
Bilten, 30.11.1979.
BAIU, Ier semestre, 1864, str.404,2čme semestre, 1865, str.
68-69; 2čme semestre 1866,str.61; 2čme semestre, 1868, Ier sem.1871-2, str.189;
Ier semestre, 1873,str.73;2čme semestre, 1975, str.75-82.
BCh, vol.27(1862).
JG,17.3.1923,9.3.1928,20.4.1928,20.11.1931,26.2.1932,6.5.1932.
Jevrejski glasnik, 1.1.1924,18.3.1924.
JNK, 1935-1936; 1939-1940, str 49,57, passim.
JP, 1961, br.11-12, str.4-15; 1974, br.9-10, str.28,40;
1979, br. 9-10, str.1-6; 1979, br.3-4, str.77-80; 1981, br.1-2, str.81.
Narodna Židovska svijest, Sarajevo, 17.16.1924,8.7.1927.
Ben-Cvi, J.,Mesto sahrane Sabetaja Cvija..., (hebr.Makom
kevurato šel Šabtaj Cvi),Cijon, 17, (1952),str.75-78.
Bašan, E., Zatočeništvo i otkup Chebr. Si vja ufedut), Bar
Ilan, 1980, str.155.
Hristofer R.Brauning, Konačno rešenje u Srbiji,Jevrejski
logor u Zemunu- istraživanje slučaja, Jad vašem, Zbornik radova(15),
(hebr. Hapitaron hasofi beser bi ja. Hamahane hajehudi
bezemlin) Jerusalim, 5744. 1984.
Toledano. J. M. ,Saka preživelih (Sarid ufalit). Tel Aviv,
1945. str. 47.
Jaari, A., Putovanja jevrejskih doseljenika po Zemlji
Izraela, (Masaot Erec Jisrael šel olim jehudim). Tel Aviv.1946, str. 272.
Lebl, Ž. Tragedija beogradskih Jevreja 1688 (Hatragedija
šel jehude Belgrad bi Šnat 1688). Sevet veam, sv. 10, str. 110-128.
Loker Cvi. Gde je sahranjen Šabetaj Cvi? (Hejhan nikvar
Šabetaj Cvi?) Paamim, br. 29,1986str. 152-153.
Simonson, Š. Istorija Jevreja u kneževini Mantovi (Toldot
hajehudim bedukasim Mantova), Jerusalim, 1964, str. 336.
Janon Panton, Grob mesije Jišmaela (Kivro šel mašijah
Jismael), Paami m. br. 25, 1985. str. 13-35.
Rozanes, Š. A, Istorija Jevreja u Turskoj (Karot hajehudim
beturkija), Sofija-Jerusalim, str. 245-247.
Šolem Geršom. Šabetaj Cvi. (hebr.) Tel Aviv, 1957, str.
162,189, 535.
Menahem Šelah, Sajmište - logor smrti u Srbiji (Sajmište-
mahane hasmada be Serbija) Dapim leheker hašoa IV, Haifa, 1986, str. 127-151.
Šlomo ben Aharon Ben- Hason, Solomonov dom (Bet Šlomo). (responze),
Solun, 1742-1750.
Moše ben Šlomo Amariljo, Reči Mojsijeve, (Devar Mose), (responze)
Solun, (1742-1750)
Jichak ben Šmuel Adrabi, Reči rasprava (Divre ribot),
Venecija, (1587)
Nehemija Hija ben Moše Hajon, Lovac na jelena (Hacad cvi),
Amsterdam (1714)
- Josef ben David ben Lev, Responze rabi Josefa ben Leva (Šeelot
ut šuvot Mahari ba''l). Amsterdam, (1726)
- Šmuel ben Moše di Medina, Responze rabi Smuela de Medine
(Šeelot ut suvot Maharašda''m), Solun, (1594-1598)
Šlomo ben Avraham Hakoen, Responze rabi Šlomo Hakoena (Šeelot
ut šuvot Maharaša''h), Solun, (1586-1652)
- David ben Jaakov Pardo, Mihtam Davidov (Mihtam ledavid),
(responze) Solun, (1772).
- Josef ben Jichak Almosnino, Svedočenje Josefovo (Edut
bejehosef) (responze), Carigrad, (1711-1733).
Šmuel David Florentin. Šmuelova žrtva paljenica, (Olat
Šmuel) (responze), Solun (1725).
- Jehuda Lerma, Preživeli iz doma Judinog (P'litat bet
Jehuda) (responze), Venecija, (1671).
- Moše ben Nisim Benvenisti, Lice Mojsijevo ( Pne Moše), (responze),
Carigrad, (1671).
- Meir ben Jichak iz Ajzenštata, Ozareno lice (Panim meirot),
(responze). Amsterdam, (1716).
- Aharon ben Hajim Avraham Hakoen Perahja, Cvet sa štapa
Aharonovog (Perah mate Aharon), (responze), Amsterdam, (1703).
- Šlomo ben Jehiel Salem, Uči halahot (zakone), (Šone
halahot), (responze), Amsterdam (1762).
Efrajim Hakohen, Efrajimova vrata (Šaar Efrajim), (responze),
Lavov, (1887)
- Aharon ben Josef Sason, Istiniti Nauk (Torat emet), (responze),
Venecija, (1626)
- Hajim Šabtaj, Nauk života (Hajimova nauka) - (Torat hajim),
(responze), Solun, (1715-1722).
Christopher R. Browning, The Final Solution in Serbia. The
Semlin Judenlager. A Case Study, Yad Vashem Studies, vol. XV. 1983. pp. 55-90.
R. Djordjević, Jevreji u Srbiji za vreme prve vlade Kneza
Miloša (1815-1839), Godišnjak Nikole Čupića, 1923, pp. 202-211.
Djurić - Zamolo, D. Beograd 1521-1867, Beograd 1977. pp.
191, 193-4, 198.
JA, Vršac, 5686 (1925), pp. 73-83, 132-144 (Dr. J. Alkalaj,
Jevrejske knjige štampane u Beogradu).
Ibidem, vol. III, 5688 (1927), pp. 42-43.
JA, Beograd, 1955-56, pp. 31-33, 113-116; 1961-62, pp.
24-27, 59-60, 59-63; 1965-67, pp. 24-27, 41-77, 105-114; 1968-70, p. 187-197.
Omanut, Zagreb 1938, no. 6-7, pp. 193-197, 205; 1939, no.
2, p.30; 1939, no. 7-8, pp. 126-7; 1940, no. 40.3-4, p. 78-80.
Vesnik beogradske sefardske opštine, vol. 26. 1941
Die Welt, Wien vol. 10, 1910.
Ž, 28.3.1918, 17.8.1919, 19.8.1919, 6.6.1920, 30.3.1923,
15.1.1924, 3.3.1926, 1.5.1926, 21.10.1927, 6.7.1928, 28.6.1935, 26.12.1940.
ŽSv, 17.3.1920, 28.5.1920, 4.5.1923, 16.11.1923,
23,11.1923, 4.5.1923, 16.11.1923, 23.11.1923, 28.12.1923.
M.A. Epstein, The Ottoman Jewish Communities, Freiburg
1980, p. 179.
A. Galante, Documents Officiels Turcs, Stamboul, 1931, pp.
185-186.
B. Hrabak, Jevreji u Beogradu do kraja XVII veka, Godišnjak
grada Beograda, knj. 18, 1971, pp. 21-51. (Summary in French).
Godišnjak La Benevolencia-Potpora, Beograd-Sarajevo, 1933,
pp. 33-48.
Jevrejska štampa na tlu Jugoslavije do 1941.g.. Beograd,
1982, pp. 25-28.
I. Loeb, La situation des Israélites en Roumamie et en
Serbie. Paris, 1877, p. 401.
M.S. Petrović, Srbija i Beograd, Beograd, 1930, pp. 24,
31-32.
D.J. Popović, Srbija i Beograd, Beograd, 1950. pp. 104,
120, 188-190.
M. Perić, Jevreji Beograda u popisima stanovništva, (Ms).
J. Romano, Žrtve i borci, pp. 57-68, 208-215.
Spomenica 1879-1979 Srpsko-jevrejsko pevačko društvo/ Hor "Braće
Baruh" Beograd, 1979.
I. Šlang, Jevreji u Beogradu, Beograd, 1926, pp. 56,
97-100.
Zločini, pp. 1-54.
[1]
Stefan Gerlah. Navodi iz putopisa potiču iz
knjige Divne Đurić Zamolo, „Beograd kao
orijentalna varoš pod Turcima 1521-1867“,
Beograd, 1977, pp. 191-194.
[2]
Tako se prema izvoru (response rabi Šlomo
Hakoena – sv. 4, str. 33) u 18. veku spominje
porodica Čaldeti
u Beogradu – čini se da je reč o istoj porodici.
[3]
Ostala imena su zabeležena prema responsi Bet
Šlomo, rabi Šloma ben Hasona, 43.
[4]
Verovatno se mislilo na jidiš i ladino.
[5]
“D’var” čini deo sintagme “D’var Torah” u značenju “reč Tore”.
[6]
Levirat ili leviratski
brak etimološki se vezuje za
novolatinski u
značenju devera, a označava instituciju bračnoga
prava po kojoj brat umrloga ili njegov najbliži
rođak ima obavezu ženidbe udovicom umrloga ako
ona nema dece. Cilj levirata je očuvanje
kontinuiteta porodice i imovine.
[7]
Mojsije Majmonid je bio srednjovekovni jevrejski filozof, teolog,
matematičar, astronom i lekar.
[8]
U literaturi se često sreće forma „Bet Izrael“.
[9]
Lekar, rođen u Lvovu (Lembergu, današnjoj
Ukrajini), jedan od prvih cionista u Bugarskoj i
Srbiji.
V. njegovu belešku u
časopisu „Hacefira“, br. 3 (1887).
[10]
Njegova ličnost je obrađena u nekoliko
književnih dela, čak i u jednom nacističkom
propagandnom filmu.
[11]
Minjan označava kvorum (skup) od deset odraslih
Jevreja neophodnih za vršenje određene verske
dužnosti. „Tikun Hacot“ nosi ovde značenje
noćnog rituala.
[12]
Reč je o društvu koje je osnovao dr Haim Lurija
u Frankfurtu na Odri. Posle njega, društvom je
rukovodio Cvi Hirš Kališer sa kojim je sarađivao
rabi J. Alkalaj.