djetinjim zanosom, da "u Zemaljskom muzeju cuvaju
najvrjedniju knjigu na svijetu", da su je pokusali
"dva puta ukrasti", da su "svjetski Jevreji ponudili
da Muzej ispune zlatom od podruma do tavana samo da im
daju Hagadu, ali je nasi nisu dali". Roditelji mi
objasnise da je Hagada spanasko-provansalska jevrejska
obredna knjiga, da je nastala u XIV, a u Sarajevo je u
XVI stoljecu donijela porodica Koen i kasnije, valjda
u neznanju, ovu bogato iluminiranu knjigu budzasto
prodala Zemaljskom muzeju. Potvrdise mi da su se
Hagade pokusali domoci nacisti, ali da je hrabroscu
tadasnjeg direktora Muzeja spasena, a na price o zlatu
i otkupu otac odmahnu rukom.
Jedno se jutro, u maturskom odijelu i s kravatom,
zaputih u Muzej. Rekoh da sam komsija, s Filozofskog
fakulteta, preskocih da sam student, i ljubazno upitah
mogu li vidjeti Hagadu. "Ne moze". Kada sam poceo
raditi na televiziji sklepah nekakav scenarij o
sarajevskoj Hagadi, pa opet u Muzej. Opet: "Ne moze".
Ovaj put sam bio uporniji. Prvo poceh dokazivati da
emisiju ne mogu napraviti ako ne snimim knjigu.
"Dacemo vam reprint". Dobro, reprint-izdanje ne moze
biti napravljeno ako ne postoji original, ali kako
mogu biti siguran da je original bas u Zemaljskom
muzeju? "Pokazacemo vam sef u kome cuvamo Hagadu" -
dosjeti se kustoskinja. "Mogu li uslikati sef? To bi
bilo...". "Ne moze".
Kuci sam polako prelistao reprint-izdanje Hagade.
Gledao sam iluminacije i neprekidno razmisljao da li
ih je vidio Mark Sagal. A i ako nije, uticale su na
njegov likovni izraz. Tekst, medjutim, nisam razumio.
Otisao sam do Jevrejske opstine, nasao nekog cicu i
zamolio ga da mi procita sta pise u Hagadi. On uze
knjigu, popravi naocale i stade nesto sricati na
hebrejskom. Nista nisam razumio. "Ne znas hebrejski?"
- iskolaci se cica na mene - "Prevescu ti na
ladino...". Rekoh da ne znam ni ladino. "Onda ti ne
mogu pomoci. Svete knjige se ne mogu prevoditi na
obican jezik" - rece ljutito.
Minuse godine. Onu emisiju nisam snimio, ali sam u
medjuvremenu saznao da se u Hagadi govori o izgonu iz
Egipta, cuo da je materijalna vrijednost Hagade zaista
golema, iscitao nekoliko studija o ovoj obrednoj
knjizi, cak cuo u govoranciji jednog od ondasnjih
politicara da je "u Hagadi upisano nase zajednistvo"
(sic!), nasto Eugen Verber umalo ne pade sa stolice,
ali original knjige nisam vidio. Kada je otvorena
izlozba Jevreji na tlu Jugoslavije odletjeh prvim
avionom u Zagreb. Na spratu je bila neopisiva guzva.
Pred vratima male prostorije su stajala dva krupna
policajca i sprjecavala znatizeljne da udju: "Ne moze,
iz bezbjedonosnih razloga...". Propeh se na prste ne
bih li bar iz daleka vidio Hagadu, ali me jedan od
policajaca tako pogleda da mi prisjede.
U ratu sretoh Envera, koji mi tiho povjeri da "smo
morali Hagadu po drugi put spasavati". Rece mi da je
odnesena iz Muzeja i pohranjena na sigurnije mjesto.
Pohvali se da ima i fotografije i, da bi to potvrdio,
izvadi jednu. Na fotografiji je bio Enver koji je s
dva, meni nepoznata covjeka, nosio omanju limenu
kutiju. "Gdje je Hagada?" - upitah. "U sefu" - rece
Enver tajanstveno i strugnu. Poslije me u Londonu
nazva novinarka Timesa. Do mene su vec doprli glasovi
da mnogi pokusavaju Hagadu izmjestiti iz Sarajeva.
Rekoh novinarki da se bojim da bi na taj nacin Hagada
bila zauvijek izgubljena za Sarajlije, da je ta
tajnovita knjiga vise od obredne ili kulturne
vrijednosti i da ona na simbolican nacin predstavlja
sve sto je identitet jednog malog naroda i tuznog
grada. Jos dodadoh da je Hagada jedna od najljepsih
knjiga, koju nikada nisam vidio. "Really!?" - rece
novinarka.
(Odlomak iz knjige Predraga Fincija Sarajevski zapisi, izdavac Buybook,
Sarajevo, 2004.)
Predrag Finci
Tudjinac
U svojoj opseznoj biografiji o Vitgenstajnu (Ludwig
Wittgenstein: The Duty of Genius, London 1990) Ray
Monk (Borhesovski: jednog dana ce zivotopis sveca nove
filozofije ispisati covjek imenom Monk) veli da su
mnogi koji su jedva poznavali Vitgenstajna obznanili
svoja sjecanja na slavnog filozofa. I covjek koji mu
je donosio mlijeko, i onaj koji je nacinio njegovu
posljednju fotografiju, pa cak i jedna gospodja koja
je mislila da je Vitgenstajn Rus! A da li je bio Rus?
Govorio je stranim akcentom, bio cutljiv, zamisljen,
zatvoren. Visok, koscat. Znao se satima moliti Bogu,
pricao o nerazumljivim temama, citao i cesto citirao
Tolstoja i Dostojevskog, ratovao na ruskom frontu u I
svjetskom ratu, kasnije ucio ruski, putovao u Rusiju,
cak se htio tamo nastaniti i zaposliti kao radnik, a u
kucu njegove porodice u Becu - u kucu koju je sam
projektovao - iza II svjetskog rata se smjestila ruska
vojska i od kuce napravila stalu. Dovoljno da se
sklopi slika o nekom ruskom emigrantu... Ispravljam
se: Vitgenstajn nije bio Rus. Bio je Englez. Bio je
Englez na isti onaj nacin na koji je Karl Marx bio
Rus. Marx, doduse, nikada nije postao ruski
drzavljanin, kao sto je Vitgenstajn postao britanski,
ali su ga mnogi zbog njegove filozofije dovodili u
vezu sa "prvom zemljom socijalizma". Vitgenstajnovo
pravo duhovno udomljenje je anglosaksonski svijet.
Vitgenstajn je ponos anglosaksonske filozofije.
Sam se, medjutim, svuda znao osjetiti strancem. Da li
filozof uopste ima domovinu i svoju naciju? Ili je
takva osoba neka vrsta duhovnog proletera, cija je
zemlja svijet ideja, svijet u kome nema granica, ali
ni sigurna tla? Biografski podatci kazu da se
Vitgenstajn rodio u nekadasnjoj Austrougarskoj. Za
mnoge Austrijance je raspad monarhije bio tragican
dogadjaj; za druge zemlje koje su joj pripadale dan
oslobodjenja od centralisticke dominacije. Nije
zabiljezeno da je Vitgenstajn mnogo zalio zbog
propasti carevine. Veci dio zivota je proveo u
Engleskoj. Prvi put je dosao sa devetnaest godina, a
poslije "drugog povratka" trajno ostao u Engleskoj.
Drugog povratka? Sada cjepidlacim: u stranu zemlju
covjek moze, ma bilo to ne znam koji put, otici, moze
doci, ali se samo u domovinu moze vratiti.
U Vitgenstajnovoj Biljeznici (16. II 1938.) citamo da
je, u trenutku kada su se Njemacka i Austrija pocele
ideoloski priblizavati, uveliko razmisljao o promjeni
svog drzavljanstva, ali konacnu odluku jos nije
donosio. Kada se napokon odlucio, razlozi su prije
bili prakticni nego patriotski. Pise: "Ranije mi je
pala na um misao o trazenju britanskog drzavljanstva,
ali sam oduvijek odbijao da to bude na ovom osnovu:
nisam htio postati patvoreni Englez. (...) Situacija
se za mene sada potpuno promjenila. Sada mogu da biram
izmedju dvije nacionalnosti, jedne koja me lisava
svega, dok mi druga barem dozvoljava da radim u zemlji
u kojoj sam proveo tu i tamo veliki dio mog zrelog
zivota, imao najvise prijatelja i nacinio moje
najbolje djelo". (Monk, p. 395). Vitgenstajn je
potrazio udomljenje tamo gdje je prozivio najbolji dio
svog zivota, tamo gdje se osjecao bezbjedno, gdje je
mogao da ostvari, koliko su mu to okolnosti
dozvoljavale, svoj zivotni koncept. O nekakvom
nedostatku patriotskih osjecanja nije moglo biti ni
govora. Godine1938. u njegovoj domovini se nad svim
ljudima jevrejskog porijekla nadvila smrtna opasnost.
I Vitgenstajnove sestre su u Austriji iskusile silne
nedace.
Vitgenstajn je dakle bio Jevrej. Ili se tako nije
osjecao do 1938.? Njegovi su odavno presli na
hriscanstvo. Otac mu je cak bio pomalo i antisemita, a
i on sam je usvojio mnoge od antisemitskih predrasuda.
Ray Monk veli da ono sto je bilo "najsokantnije u
Vitgenstajnovim opaskama o jevrejstvu jeste njegova
upotreba jezika - u stvari krilatica - o rasnom
antisemitizmu. Odjek koji uznemirava nije onaj iz
Seksa i karaktera, vec onaj iz Mein Kampfa" (Monk, Op.
cit., p. 313). Prvom djelu je autor bio Weininger,
drugi autor je postao tako slavan da mu uz naslov
djela ime ne moram ni spomenuti. Kao i kod Karla
Marxa, i kod Vitgenstajna porijeklo njegovih
antisemitizmu bliskih stanovista vjerovatno izbija iz
tipicnog drzanja mnogih adaptenata: da
obezvrjedjivanjem svog porijekla dokazu privrzenost
svom usvojenom identitetu i da raskidanjem sa
vlastitom tradicijom potvrde prihvatanje novog poretka
vrijednosti. Ni kada je o sebi mislio kao o Jevreju
nije izmakao uobicajenim antisemitskim predrasudama:
"Medju Jevrejima 'genije' je iznadjen samo u svetom
covjeku. Cak ni najveci od jevrejskih mislilaca nisu
vise no talentovani (Ja na primjer). Mislim da ima
istine u mojoj ideji da ja uistinu mislim samo
reproduktivno. Ne vjerujem da sam ikada ista izumio.
Uvijek sam nesto uzimao od nekog drugog" (Culture and
Value, pp. 18-19). Ipak, i ovakvo Vitgenstajnovo grubo
ocrtavanje vlastitih mana, sto ih je mogao "zahvaliti"
svome porijeklu, pripada nadasve njegovoj strogosti
prema sebi samom, a ne nekom goropadnom rasizmu.
Rijetko je bio zadovoljan sobom, svojim radom nikada
do kraja, pa nije mogao biti ni svojim porijeklom:
nezadovoljstvo, sumnjicavost i kriticnost ceste su
osobine onih stvaralackih individualnosti, koje znaju
i o samima sebi misliti na kriticki nacin, bas zato
sto su svjesne velicine svog vlastitog zadatka.
Uostalom, Vitgenstajn je vec u skoli zanijekao da
pripada svojoj slavnoj beckoj porodici i tada, u
osnovi, prvi put rekao da hoce da bude samo ono sto
jeste - Ludwig Vitgenstajn. Ludwig Vitgenstajn,
mislilac. Porijeklo mislioca je misljenje samo. Zar na
svakog mislioca ne utice vise njegov izbor, nego
njegovo prirodno porijeklo? Svi filozofi na svoj
individualisticki nacin imaju "porodicnu slicnost".
A opet, svaki nesto duguje svom porijeklu. Jeziku, ako
nicemu drugom. U potpunosti se mozemo iskazati samo na
jednom jeziku. Nasa se duhovnost u tom jeziku
udomljuje. Vitgenstajn je izvrsno poznavao engleski,
ali ipak - mozda bas zato - nije na engleskom pisao.
Desavalo mu se da osjeti silnu potrebu da s nekim
ponovo razgovara na njemackom, na svom jeziku, na
jeziku na kome je jedino s potpunim pouzdanjem mogao
iskazati sve svoje zapretene misli i osjecanja.
(Biljeska: da mi je opet popricati s onim kolegom koji
me iz nekih razloga podsjeca na Vitgenstajna, da mi je
o onome sto me mori na mom jeziku - jeziku u kome
osjecam rijec i znam da to ja govorim - a ne na
engleskom, ne na jeziku koji je za me tehnicko
sredstvo sporazumjevanja, jeziku u kome je sve sto
kazem samo prevod onoga sto hocu reci, jeziku u kome
cak i sebe iskazujem na ravnodusan nacin). U jeziku se
otkriva porijeklo; u njemu su prisutne sve naslage
tradicije i kulture; u njemu se iskazuje identitet
jedne osobe.
Iako je mislio da filozof nema zemlje, Vitgenstajn je
mnogo puta trazio "svoju zemlju". Austrougarska,
Engleska, Norveska, Austrija, ponovo Engleska, Irska.
Razmisljao je i o Rusiji i o Izraelu. Kada je vec
obolio zadesio se u Americi. Nije htio da tu saceka
svoje posljednje dane: "Ja sam Evropljanin - Hocu da
umrem u Evropi". Pise sestiri u nadi da ce mu povratak
u Bec i boravak u njihovoj porodicnoj kuci donijeti
mir. Odlazi u rodni grad, ali ni tu vise ne uspijeva
da pise. Ni tamo vise nije bio njegov dom. Pred kraj
zivota jos jednom, ponovo zeli da vidi Bec, ali se ne
usudjuje "poslije svega sto se desilo". Umro je daleko
od rodnog grada iz koga je davno otisao. Nije mario do
slave, do svog jevrejskog porijekla, cak nije htio ni
da ga nazivaju filozofom. Enciklopedije ga biljeze kao
filozofa jevrejskog porijekla, rodjenog u Becu.