Eliezer Papo

Eliezer Papo

Obnova izgubljene tradicije:

NAZIV: Sefardske pric’e
AUTOR: Eliezer Papo
IZDAVAC’: Centar za stvaralas’tvo mladih, Beograd 2000.

Pis’e : David Albahari

Zbirkom "Sefardske pric’e" u izdanju Centra za stvaralas’tvo mladih
iz Beograda, Eliezer Papo obnavlja jednu od gotovo izgubljenih niti u
bogatom tkanju jevrejske knjiz’evnosti na srpskom jeziku. Tokom
vis’evekovnog prisustva na Balkanu sefardski Jevreji, odnosno potomci
Jevreja izgnanih iz S’panije krajem petnaestog veka, uspostavili su
znac’ajne kulturne centre u Bosni, Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj i Grc’koj,
u kojima je, izme’u ostalog, negovana i sefardska knjiz’evnost. Sve do kraja
19. veka tu knjiz’evnost c’ine dela pisana na hebrejskom, odnosno na
s’panskom, ladinu (u sefardskim zajednicama u zapadnoevropskim zemljama),
portugalskom jeziku, kao i anonimna narodna knjiz’evnost na ladinu. Ladino
je, naravno, jezik kojim su govorili s’panski Jevreji u izgnanstvu i koji u
svojoj osnovi c’uva elemente srednjovekovnog s’panskog jezika.

Krajem 19. veka u vreme sticanja sve vec'ih gradjanskih prava,
sefardski autori kao i as’kenaski pisci koji su se sluz’ili jidis’om -
poc’inju da stvaraju svetovnu knjiz’evnost po uzoru na evropske knjiz’evne
modele. U to vreme postojale su dve snaz’ne struje koje su se zapravo
preplitale. S jedne strane, mnogobrojni pisci, prevodioci i urednici trudili
su se da s’to vis’e dela iz svetske knjiz’evne bas’tine prevedu na ladino,
kako bi time stvorilisolidne temelje za razvoj knjiz’evnog ladina, a u isto
vreme su objavljivali dela originalno napisana na ladinu. S druge strane,
nastojec'i da prodube osec'anje novostec’ene gra’anske slobode, mnogi
sefardski autori su se okretali stvaranju na jeziku sredine u kojoj su
z’iveli s’irec'i na taj nac’in definiciju sefardske (jevrejske)
knjiz’evnosti, odnosno, postajuc'i posrednici zbliz’avanju domac'e i
gostinske kulture.

U sefardskoj knjiz’evnosti nekadas’nje jugoslovenske jevrejske
zajednice postoji dosta primera za obe struje. U Sarajevu su, na primer,
drame, pesme i pric’e na ladinu pisali Abraham Kapon, S’abetaj Z’aen, i,
posebno, Laura Papo Bohoreta koja je tako’e radila na skupljanju folklornog
blaga bosanskih sefarda. Prvi jevrejskipisac koji je pisao na srpskom bio
je Hajim S. Davic’o, koji je jos’ krajem 19. veka objavio dve male zbirke
pric’a "Perla" i "Sa Jalije" o dorc'olskim sefardima (koje su nedavno
objavljene u Beogradu tako’e u izdanju Centra za stvaralas’tvo mladih). U
prvim decenijama dvadesetog veka oglasio se znatan broj sefardskih pisaca
koji su stvarali na srpskom jeziku a me’u njima su najistaknutiji bili Isak
Samokovlija, koji je pisao o bosanskim sefardima i Z’ak Konfino, koji je
ponajvis’e pisao o sefardskim Jevrejima u palankama na jugu Srbije. U
strahotama Drugog svetskog rata obe struje su pretrpele tes’ke gubitke.
Zapravo, knjiz’evnost na ladinu je potpuno nestala, tako da je u maloj
jugoslovenskoj jevrejskoj zajednici, u kojoj je podela na sefardei
as’kenaze postala bespredmetna, nastavila da se neguje samo knjiz’evnost
pisana na jeziku domac'ina.

U tom smislu, imajuc'i u vidu istorijsku perspektivu, o Eliezeru Papu
se moz’e govoriti kao obnavljac’u jedne gotovo ugasle knjiz’evne tradicije.
Crpec'i svoje teme, pa i cele pric’e, iz bogate riznice sefardskog folklora,
posebno iz s’krinje koja pripada bosanskim sefardima, on priziva u pamc'enje
upravo one bosansko-jevrejske pisce, Laure ili Kalmija Baruha, koji su svoja
knjiz’evna, odnosno, kritic’ka dela zasnivali na narodnoj tradiciji. Osim
toga, Eliezer Papo je pros’le godine u Izraelu objavio jedan istorijski
roman na ladinu a, c’ime njegova uloga u obnovi sefardske knjiz’evnosti
postaje jos’ znac’ajnija.

"Sefardske pric’e" nisu napisane kao klasic’na etnografska zbirka.
Autor je nastojao, i u dobroj meri uspeo da udahne dah savremenosti bez
obzira na to da li prepric’ava pric’e iz drevnih izvora ili su pisane
anegdote iz Sarajeva, on neprekidno, kao postmoderni autor, komentaris’e
vlastitu pric’u ili, pak, zauzima ironijski stav prema nekim njenim
elementima.

U isto vreme, pos’tujuc'i tradiciju, autor vec'inu pric’a zavrs’ava
poukom, onako kako su raniji sefardski pripovedac’i koristili pric’u kao
svojevrsno obrazovno sredstvo.

Polazec'i od pric’a zasnovanih na najstarijim izvorima, preko zapisa
o nekoliko naras’taja bosanskih Jevreja, do crtica i pric’a koje odslikavaju
danas’nji trenutak, Eliezer Papo uspostavlja i vertikalnu, istorijsku liniju
koja povezuje sefardski svet sa sveukupnom jevrejskom tradicijom. Na taj
nac’in, on zapravo c’ini vanvremenim i z’ivim, odnosno kako to primec'uje
Vladimir Pis’talo, otvorenim za svakog c’itaoca. Ves’to kombinujuc'i
elemente folklornog pripovedanjai savremenog pristupa proznom tekstu,
Eliezer Papo je napisao knjigu koja pomalo izmic’e klasifikovanju, ali koja
je - kao u stara vremena - u podjednakoj meri zabavna i pouc’na. "Sefardske
pric’e" su knjiga posle koje se, kako stoji na kraju crtice "Psihoanalize i
cionizam", poc’injemo da bavimo "pitanjem kakve bi trebalo da budemo,
umjesto da dovijeka razglabamo o tome zas’to moramo biti onakvi kakvi vec'
jesmo".

Lako je čovjeku vaskrsnuti dok je živ –poslije je teško

Eliezer Papo

Đoha dobio poziv za regrutaciju. Šta da radi? Nikad ranije nije imao veze s vojskom. Poče se raspitivati kod prijatelja. Ma ništa, bolan – objasniše mu – najobičniji ljekarski pregled, gledaju jesi li zdrav fizički i psihički, da nisi homoseksualac. Jao, šta ću ako sam homoseksualac – pomisli Đoha, ali ništa ne reče prijateljima. Pošto neko vrijeme nikako nije mogao da odgonetne da li je homoseksualac ili nije, odluči da se obrati za pomoć nekom iskusnijem. Neki malo stariji mahalski mangup objasni mu da ko ima odnose sa ženama taj sigurno nije homoseksualac. Kako je imao neku djevojku s kojom se viđao – Đoha je prvom prilikom upita da li bi s njom mogao provjeriti da nije homoseksualac. Djevojka mu zveknu šamarčinu – iz čega Đoha odmah shvati da ona baš i nije neki entuzijasta kada su u pitanju naučni eksperimenti. Poslije se požali istom onom mangupu – na šta mu ovaj prebaci:

	Budalo jedna, pa ne možeš joj to tako direktno ponuditi.
	Zašto? – upita Đoha krajnje iskreno.
	Zato što ti tako neće dati.
	Šta me brige - odgovori Đoha dureći se.
	Kako šta te brige, pa rekli smo da bez nje ne možeš provjeriti, Đoha, Đoha, ne možeš sjeći granu na kojoj sjediš.
	A što sad to? - upita Đoha, ne shvatajući baš najbolje vezu između grane i djevojke.
	Provjeri - pa će ti se kazati samo – odgovori mangup koji nije imao previše volje da se nastavi baktati sa bandoglavim Đohom.

Đoha k'o Đoha, gonjen znatiželjom odmah ode do nekog drveta, sjede na jednu granu, i poče je sjeći. Prolazio onuda neki haham pa mu reče:

Đoha, nemoj, bolan, sjeći granu na kojoj sjediš.

Moram – da nešto probam.

Pa pašćeš, jadan ne bio.

Jok, jok, dobro sam se učvrstio.

Haham ode – a Đoha nastavi udarati sjekirom. Poslije nekoliko udarac grana puče – a Đoha se nađe na zemlji - baš kao što je haham prorekao. Bože, pa ovaj je čovjek prorok – zaključi Đoha. – Idem ga onda pitati kada ću umrijeti – odluči, pa naže za hahamom.

Videći s kim ima posla haham mu odgovori: kad ti se ohlade ruke i nos. Đoha je dobro uzeo u pamet hahamove riječi. Poslije nekoliko mjeseci zateče se napolju za ciča zime. Mraz, mraz. U neka doba osjeti kako mu se ruke lede. Brže-bolje se pipnu po nosu. I nos mu je bio hladan. Bože, pa ja sam umro – zaključi, i pruži se koliko je dug i širok. Poslije nekog vremena nađu ga neki ljudi leži nepomičan, pa i oni zaključiše da je mrtav. Poniješe ga na rukama da ga sahrane. Dođoše do nekog raskršća. U to jedan upita: kojim li nam je putem brže do groblja.

Desno – odgovori Đoha – tuda bi ti ja vazda idi dok sam bio živ.

Pa ti si živ? – zaprepastiše se oni ljudi.

Nisam – odgovori odlučno Đoha - kako ću biti živ kad sam umro?

Pa kako onda razgovaraš sa nama? – upitaše ga.

E to ćete mi oprostiti, ja sam frižak mrtvac i još mi niko nije objasnio šta mi je k'o mrtvacu činiti.

Povuci-potegni, ne mo'š Đohu šale ubjediti da je živ. Zaintačio da je mrtav, i Bog. U neka doba shvatiše da je on to po znakovima koje mu je dao haham odlučio da je umro. Zovnuše hahama. Haham, međutim, odmah nađe ključ od Đohine duše.

Je li, Đoha – upita ga – je li ima smrt?

Ima, brate, kakvo je to pitanje.

E, dobro, sad ti meni reci je si li ti učio na vjeronauku kako ima i vaskrsenje?

Jesam.

E pa eto, ti si lijepo umro - pa si onda vaskrsao. I sad, pošto si vaskrsao - sad si živ, i možeš lijepo kući.

Đoha mu poljubi ruku diveći se njegovoj mudrosti. S prezirom pogleda na budale koje mu to nisu znale objasniti ovako lijepo kao haham.

Poslije nekog vremena haham zateče Đohu kako za opkladu skače s mosta u rijeku.

Aman, Đoha, je si li pobudalio da mećeš glavu u torbu za sitniš. Poginućeš, pa šta si onda napravio?

Ako, poginem – pa opet vaskrsnem.

Gledaj, džanum – pouči ga haham – lako je čovjeku vaskrsnuti dok je živ - poslije je teško.

Copyright: Eliezer Papo
Jerusalim 2000

Praktična kabala Eliezer Papo

Prije petnaestak godina zafrkavanje na telefon još uvijek je bilo nepresušni izvor anegdota. Kao i svaka igra - i zafrkavanje na telefon ima svoja pravila - a jedno od njih je da ne možete lično zvati osobu koju poznajete. – Istovremeno, zafrkavanje osoba koje uopšte ne poznajete daleko je manje interesantno. Uvijek inventivan "delikventni" duh pronašao je sljedeće rješenje: nekoliko prijatelja zasjednu na nekoliko aparata spojenih na istu liniju. Svako predlaže po neku žrtvu – a izvođač radova je uvijek neko koga rečena žrtva ne poznaje. Time se dobija mogućnost uživanja u reakcijama poznate osobe, mogućnost upravljanja razgovorom (jer izvođaču u svakom trenutku možete dati neki novi šlagvort usmjeren na zbunjivanje žrtve kojoj, naravno, nije jasno otkud bi nepoznati pozivatelj mogao posjedovati toliko informacija o njenom ili njegovom životu) – a da pri tom cijela igra ne bude onemogućena ili dovedena u pitanje otkrivanjem identiteta napadača.

U rečeno vrijeme dok ljudi još nisu otkrili da ni uzajamno ubijanje nije znatno komplikovanije od zezanja na telefon ove je igra bila prilično rasprostranjena – i, unatoč poricanju, igrali su je svi uzrasti - iako je, bez sumne, najrasprostranjenija bila među tzv. školskom omladinom. Jedna moja dobra prijateljica je, iz meni nepoznatih razloga, za žrtvu odabrala V s kojim se inače godinama poznavala i družila. Izvođač radova sam naravno trebao biti ja koga rečeni V nije poznavao. Danima smo ga zvali na telefon u bilo koje doba dana i noći. Ja sam vodio razgovor – dok su na druga dva aparata žrtvobirateljka i još jedna njena prijateljica umirale od smijeha. Jedno od uputstava za razgovor koje sam dobio od radonaručiteljke bilo je da pravim različite gramatičke greške - jer rečeni je gospodin bio jezikoljubac koji je oštro reagovao na svako skrnavljenje jezika. Moram priznati da sam lično bio iznenađen da neko koga u dva ujutru probudite rečenicom: Đe si V - evo cijelo vrijeme mislimo na tebe – umjesto prigodne psovke zbog prekinutog sna radije pohrli u zaštitu jezika tvrdnjom: ne kaže se cijelo vrijeme nego svo vrijeme, ne može vrijeme biti cijelo... itd. itd. – sve u tom stilu.

Prošlo je otad nekoliko mjeseci (i sad se više i ne sjećam da li smo u međuvremenu pronašli nove žrtve, odrasli – ili je igra izašla iz mode) – i ja sam cijelu epizodu sa V već dobrano zaboravio. Jedan dan, zvoni telefon. Javljam se.

Dobar dan.

Dobar dan.

Jeste vi taj i taj?

Jesam.

Htio sam da vam postavim nekoliko pitanja vezanih za kabalu. – Naime, ja sam od jedne dobre prijateljice čuo da se vi bavite kabalom - što je meni, moram priznati zvučalo malo do umjereno nevjerovatno – mislim, da se neko tako mlad bavi...

Sjela cica na kolica, došla maca na vratanca – mislim u sebi. Sad se meni neko navadio na kosti...

S kim razgovaram? – pitam.

Nije bitno. – odgovara glas koji, što je najgore (otstupanje od pravila u svakoj igri zbunjuje), zvuči poznato.

Ko je prijateljica?- pitam. - Vidim poznaje me – pokušavam da budem kul.

Recimo da trenutno ni to nije važno. Mene bi, sad za sad, zapravo, zanimalo da mi kažete da li se uistinu bavite kabalom i da li ste ikada čuli za praktičnu kabalu...

Obraćao mi se u drugom licu množine iako je znao koliko imam godina. Konstrukcija njegovih rečenica bila je malo preutegnuta za sarajevske standarde. I ton i stil su mi se odnekud činili poznatim. U jednom trenutku mi sinu:

V – uzviknuh – vi ste V.

S druge strane potpuna tišina. Tajac.

Koja glupost – mislim u sebi – zezati me posredstvom osobe koju sam ja do juče zezao. Sad sam bio definitivno siguran da se radilo o V. Uz to, bio sam ubijeđen i da na drugom aparatu naša zajednička prijateljica prisluškuje razgovor.

U to iskreno zbunjen glas sa druge strane keže:

Da, ali, zapravo kako ste znali? Mislim, kako ste mogli znati...

Praktična kabala – odgovaram shodno svom ubjeđenju da se radi u zezanciji.

V treskom spušta slušalicu.

Sutradan dolazim u opštinu. Na vratima kacelarije se mimoilazim s čovjekom koji žurnim korakom izlazi iz opštine. Ulazim u kancelariju. Prijateljica (po mom ubjeđenju naručiteljica mog posljednjeg telefonskog okršaja) pita me:

Majke ti šta si uradio V?

Ne razumijem! – odgovaram, a u sebi mislim znači opredijelila se za taktiku napad je najbolja odbrana.

Neki dan je on nešto spomenuo kabalu. Ja mu kažem da imam jednog prijatelja koji je dosta čitao na tu temu - i dam mu tvoj broj. Sad je svratio na kafu, u to ti ulaziš, vidim te kroz staklo i kažem mu: e ovo je onaj moj prijatelj o kom sam ti pričala. On skoči k'o oparen i izađe bez zdravo. Ni kafu nije popio.

Ispričam joj cijelu priču. Prvo mi nije vjerovala – a onda je počela grohotom da se smije.

Poslije izvjesnog vremena sjedio sam s njom i sa V negdje u kafani. Siti smo se ispričali. Nastavili smo da se srećemo u gradu i po katkad razmjenimo koju riječ. Nikad nisam smogao snage da mu otkrijem kako zafrkancija utiče na razvijanje mističnih sposobnosti...

© Eliezer Papo

	Đoha, nemoj, bolan, sjeći granu na kojoj sjediš.
	Moram – da nešto probam.
	Pa pašćeš, jadan ne bio.
	Jok, jok, dobro sam se učvrstio.

	Desno – odgovori Đoha – tuda bi ti ja vazda idi dok sam bio živ.
	Pa ti si živ? – zaprepastiše se oni ljudi.
	Nisam – odgovori odlučno Đoha - kako ću biti živ kad sam umro?
	Pa kako onda razgovaraš sa nama? – upitaše ga.
	E to ćete mi oprostiti, ja sam frižak mrtvac i još mi niko nije objasnio šta mi je k'o mrtvacu činiti.

	Je li, Đoha – upita ga – je li ima smrt?
	Ima, brate, kakvo je to pitanje.
	E, dobro, sad ti meni reci je si li ti učio na vjeronauku kako ima i vaskrsenje?
	Jesam.
	E pa eto, ti si lijepo umro - pa si onda vaskrsao. I sad, pošto si vaskrsao - sad si živ, i možeš lijepo kući.

	Aman, Đoha, je si li pobudalio da mećeš glavu u torbu za sitniš. Poginućeš, pa šta si onda napravio?
	Ako, poginem – pa opet vaskrsnem.
	Gledaj, džanum – pouči ga haham – lako je čovjeku vaskrsnuti dok je živ - poslije je teško.

	Dobar dan.
	Dobar dan.
	Jeste vi taj i taj?
	Jesam.
	Htio sam da vam postavim nekoliko pitanja vezanih za kabalu. – Naime, ja sam od jedne dobre prijateljice čuo da se vi bavite kabalom - što je meni, moram priznati zvučalo malo do umjereno nevjerovatno – mislim, da se neko tako mlad bavi...

	S kim razgovaram? – pitam.
	Nije bitno. – odgovara glas koji, što je najgore (otstupanje od pravila u svakoj igri zbunjuje), zvuči poznato.
	Ko je prijateljica?- pitam. - Vidim poznaje me – pokušavam da budem kul.
	Recimo da trenutno ni to nije važno. Mene bi, sad za sad, zapravo, zanimalo da mi kažete da li se uistinu bavite kabalom i da li ste ikada čuli za praktičnu kabalu...

	Da, ali, zapravo kako ste znali? Mislim, kako ste mogli znati...
	Praktična kabala – odgovaram shodno svom ubjeđenju da se radi u zezanciji.

	Majke ti šta si uradio V?
	Ne razumijem! – odgovaram, a u sebi mislim znači opredijelila se za taktiku napad je najbolja odbrana.
	Neki dan je on nešto spomenuo kabalu. Ja mu kažem da imam jednog prijatelja koji je dosta čitao na tu temu - i dam mu tvoj broj. Sad je svratio na kafu, u to ti ulaziš, vidim te kroz staklo i kažem mu: e ovo je onaj moj prijatelj o kom sam ti pričala. On skoči k'o oparen i izađe bez zdravo. Ni kafu nije popio.