Ulaskom u knjižaru i razgovorom s Danielom Schwarzom, rabin Kiašov povećao je zbrku u knjižarevoj glavi do neslućenih razmjera. Sigurno nije mogao pretpostavljati kako će nešto što je svakidašnje - posjeta i razgovor - djelovati na osjetljiva, preplašena i pomutnji sklonog Daniela Schwarza.
A taj smušeni knjižar pokušao je u svoj kaotični svijet unijeti malo reda pišući zabilješke o skoro svemu što se dogodilo, dogadjalo ili se trebalo dogoditi. Možda je tim skribomanstvom pokušao preduhitriti vrijeme amnezije a kako je bio uvjeren da je velika šteta da neki dogadjaji ostanu nezabilježeni - po onoj izreci: ako nije zapisano nije se ni dogodilo! - bilježio je svakodnevno na papir, u knjižari, na kojem je pri vrhu stajalo POSLOVI, PORUKE, WIEN, S DATUMOM, mnoštvo važnih i manje važnih poruka, dogadjaja, poslova. Primjerice, "redovni jutarnji poslovi“ značili su da treba odnijeti smeće, preslušati poruke na telefonskoj sekretarici, skuhati čaj ili kavu, pregledati poštanski sandučić odnosno pogledati da li je već poštar donio pošiljke i ako jest, prenijeti ih iz sandučića u knjižaru i na svakoj označiti crvenim flomasterom datum, eventualno pomesti knjižaru, ako je lijep dan, iznijeti takozvane banana – kutije s jeftinijim knjigama - pred knjižaru...
I kako onda ne bi, u nekoliko rečenica, zabilježio posjet rabina Kiašova koji se uredno, telefonski najavio.
Na stolne kalendare, koje je imao za svaku "bečku «godinu, pod odredjenim datumima, zapisivao je Daniel Schwarz priredbe u vezi s “njegovim” tj. ex-jugoslavenskim temama ali i važne posjete pojedinaca knjižari. Listajući stolni kalendar moglo se naići na podatak o posjetu a onda u dnevnim bilješkama, koje su se nalazile u debljoj bilježnici tvrdih korica, pronaći traženu bilješku. U ovom slučaju pronadjena je relativo brzo pod datumom 8.06.2000. a iznad bilješke podvučeno je nekoliko riječi: POSJETA RABINA KIAŠOVA, slučaj ABRAMA RABINOVIČA,, IZRAEL.
Preciznije bi bilo ili više bi odgovaralo esenciji slučaja da je podvučena rečenica :
"KAKO JE DANIEL SCHWARZ UMALO POSTAO OTAC" no osnovno je bilo da ga je zabilješka podsjetila u detalje kakav je to bio šokantan razgovor.
Šokantnom karakteru razgovora nije pridonosila samo tema nego i rabinova pojava.
Rabin Kiašov, koji je mogao imati oko 35 godina, pristala izgleda, garave, kovrčave kose, u crnom odijelu, bio je izravan – govorom, pogledom. Visoka čela, bez bora, ispod bujnih obrva žarile su crne oči nekim svetim sjajem, prodirući prema sugovorniku pogledom koji je imao snagu svrdla. Osjećaj je to da se tom pogledu ne može oduprijeti. A ipak, iste te oči zračile su i neku blagost kao što i priliči čovjeku tako bliskom Adonaju. Malo je zbunjivao oveći skupocjeni sat, onakav kakve nose ronioci ili astronauti a ne gospoda rabini – mogao je biti čuveni, skupi “Rollex”- no Daniel nije mogao biti siguran da je original s obzirom da su se radile prvoklasne kopije. Uz svetog čovjeka nije se sasvim uklapao ni mobitel koji nije ispuštao iz ruku. Kao i lice velike većine rabina ( možda i svih?) Kiašovo je krasila gusta crna brada koju bi povremeno dohvaćao prstima a taj gest kao da mu je pružao sigurnost i povećavao samopouzdanje. Knjižar Daniel očekivao je bar nekoliko rečenica o knjižari i knjigama, no rabin je, gotovo piljeći nepristojno u Schwarzove oči, počeo obraćajući mu se sigurnim, nešto gromkijim glasom nego što je uobičajeno:
“Vi znate da sam ja nadrabin bečki, nadležan za sefardske vjernike. Dužnost mi je da pomažem sefardskim rabinima u Izraelu kao što oni, kada zatreba, pomažu meni. U posjet vama došao sam upravo na molbu kolege iz Jeruzalema. Očekujem vašu punu suradnju u ovom slučaju!”
Uvod je bio autoritativan i knjižar Schwarz lagao bi ako bi tvrdio da mu je bilo svejedno što mu je uvaženi gost, u početku razgovora, rekao.
Daniel Schwarz protrljao je oči, počeškao svoju bradu, spustio malo naočale na nosu i očekivao daljnje rečenice sugovornika. Njegovo dodirivanje vlastite brade nije pojačavalo sigurnost.
“Možda ćete se osjećati ni krivi ni dužni ali morate mi iskreno odgovoriti na nekoliko pitanja. I za utjehu, svakom od nas može se to dogoditi. Stidjeti se toga i negirati bez potrebe, znači komplicirati život sebi i sinu!”
Za Daniela Schwarza bio je to grom iz vedra neba. On da ima sina – možda nije dobro razumio rabina Kiašova?!
“Znate, rabi, njemački nije moj materinji jezik, vi govorite brzo, jesam li dobro razumio, vi govorite o mom sinu?" pitao je uznemireno.
“Samo bez uzbudjivanja i panike! Nikome ne bi bilo lako suočiti se sa činjenicom da ima sina a ne priznaje ga!” brzo se nadovezao rabin, kao da govori o svršenoj svari.
“Recite vi meni činjenice, dragi rabinu! Govorimo o predmetu svari, kako nas Talmud uči!” pribrano je rekao Daniel.
“Drago mi je da poznajete Talmud, brže ćemo se sporazumjeti!” brzo je rekao rabin Kiašov. “Dakle, mladić po imenu Abram Rabinovič, koji je uselio u Izrael prije godinu dana, pred ženidbom je. Vi znate da u nas Židova nema vjenčanja, a da se ne prikupe i pažljivo pregledaju papiri o roditeljima. Dakle, Abram Rabinovič naveo je vaše ime i prezime kao ime i prezime oca… Majka mu je Sara iz Novog Sada, iz Vojvodine, koju ste vi dobro poznavali još od mladenačkih dana, navodno s ljetovanja židovske omladine iz ex-Jugoslavije, u kampovima po Jadranu. Voljeli ste Saru i poslije tih ljetovanja godinama ste se posjećivali – ona je dolazila k vama u Zagreb, vi njoj u Novi Sad. Nekoliko puta vidjeni ste zajedno u Nacionalnom parku Kopački rit, kod Osijeka gdje ste na nekoliko dana znali zakupiti apartman u najluksuznijem lovačkom hotelu. Možda vam je postalo preopasno sastajati se u gradovima, pogotovo vama u Zagrebu, oženjenom čovjeku? Ne znam što su vam trebale vožnje čamcima po Kopačkom ritu gdje ste pretrpani fotografskom opremom snimali, snimali i snimali…? Više Saru nego životinje, biljke, pejzaže!!”
“Da ja vas prekinem gospodine Kiašov!” usprotivio se Daniel Schwarz, sada već vidljivo uzrujan. Pogledavao je prema vratima knjižare očekujući mušteriju koja bi mu omogućila mali predah, dala vremena da se pribere i bar zaustavi rabinov vatromet riječi koje su zvučale poput optužbe. I zatim da prijedje u protunapad znajući kako je to oproban način razuvjeravanja sugovornika, tim više što je uz sebe imao materijalni dokaz koji rabinove rečenice čine neodrživim, čak smiješnim. Bio je to adut, najjača, neoboriva karta. A i taj dokaz po nečemu sličio je karti adutu – bio je od kvalitetne vrste kartona! Ipak, kao i ranije kada se uzruja, osjećao je silnu napetost u mišićima nogu, najradije bi, uslijed adrenalina koji se povećao u krvi, ustao , krenuo nekamo... I mišići ledja su mu se utegli, osjećao je bolove u kičmi, počeo se znojiti i već mu se slijevao znoj sa čela i niz kičmu; počeo se meškoljiti na stolcu, pokoja riječ zapela bi u grlu kao knedla...
„Da li biste vi, gospodine Kiašov, ipak malo mene saslušali? Puno riječi, mnogo uložene energije od vaše strane, a sve uzalud!”
Konačno je prikupio svu preostalu snagu i progovorio tako glasno i jasno da je mogao primjetiti, po prvi puta, da se rabin trgnuo, a u očima i na licu pojavili su se znaci znatiželje. Mora da se rabi dosjetio stare latinske poslovice “Audiatur et altera pars!”- “Čuti i drugu stranu!”
“Pa da čujem što imate reći u svoju obranu!" nevoljko je pristao rabin.
“Vi možda jeste napadač ali ja nemam namjeru da se branim. Reći ću vam samo neosporne činjenice!” sada je već mirnim i sigurnim glasom odgovorio Daniel Schwarz. I nastavio: “Podjimo od ključne činjenice. Majku Abramovu nikada u životu nisam upoznao, još manje bio s njom u nekoj vezi; laska mi kada se misli kako sam bio intiman sa puno žena ali sa Sarom, koju ne poznajem, nikada i nikako! Stoji da sam odlazio na ljetovanja židovske omladine; bio sam na najmanje desetak susreta na Jadranu, a počeo sam baš kada je jedno takvo ljetovanje organizirano na planini – na Jahorini kod Sarajeva. Da imamo više vremena rado bih Vam pričao o tim divnim druženjima – na Malom Lošinju, na Cresu, u Pržnom u Crnoj Gori, u Zatonu kod Dubrovnika, Štafiliću, Pirovcu… Bio sam i u Kopačkom ritu ali to je neka zamjena odnosno netko je tu posjetu i društvo s kojim sam se kretao, krivo protumačio!”
“Dobro, jednom drugom prilikom ćete o ljetovanjima. Ali kako vi znate za Abrama Rabinoviča i zašto vas smatra i navodi kao oca?” nestrpljivo je upao u riječ rabi.
“Jednostavna je to priča. Prije odlaska za Izrael češće je navraćao u knjižaru – barem jednom u dva tjedna! Zanimao se za literaturu o židovstvu , Izraelu, za hebrejski te moderni hebrejski - ivrit. Zapitkivao me kao na kvizu za te i druge slične teme a kako su to moje slabe točke, rado sam se s njim upuštao u razgovore. Bilo je to i prisjećanje na maturalni rad iz gimnazije kada sam pisao o Izraelu kao jedinoj nearapskoj zemlji Bliskog istoka, zatim na diplomski rad na Fakultetu političkih nauka kada sam mimo tadašnje oficijelne jugoslavenske vanjske politike i oštrih stavova prema Izraelu, iskazao znatno drugačije stajalište prema arapsko -izraelskom sukobu, što je na Fakultetu izazvalo malu buru… Kao tajnik jednog društva dolazio sam u kontakt s temama koje su posjetitelja knjižare zanimale, kao što ga je zanimala i moja novinarsko-publicistička djelatnost – članci, eseji, čak i intervjui… Relativo mnogo znao je o mojoj ranijoj aktivnosti po “židovskom pitanju” i nije mu bilo teško povući me za jezik.”
“A, da li je bar kupovao knjige od mentora, pa da kupljene knjige budu honorar..?” znatiželjan je bio rabi.
"Malo je, tu i tamo, kupovao, no satima je prelistavao knjige sa regala na kojima je stajala oznaka JUDAICA – EX JUGOSLAVIJA. Naime, prije nego što sam otvorio ovu knjižaru u austrijskoj metropoli, imao sam namjeru otvoriti knjižaru sa judaicom u Zagrebu. Pribavio sam već gotovo 200 knjiga, Jugoslavija se tresla pred potonuće, izbio je rat i ne mogavši slušati vijesti o pokoljima u Borovu Selu, na Plitvicama, preko noći našao sam se u Beču. Poslije sam veći dio tih knjiga prebacio u Beč i one su činile početni dio ponude tek otvorene knjižare…” raspričao se knjižar, sjećajući se, ne bez ponosa, nekih detalja iz svoje biografije.
“Sada se vi ne držite talmudskog pravila – odgovaraj po pitanju. Molim vas – in medias res!” upozorio je rabi pričljivog knjižara.
“Vidi, vidi, kako naš bečki rabi, došao iz Kazahstana ili Uzbekistana, solidno vlada latinskim.. Ili bar poznaje neke uzrečice na latinskom!” pomislio je Daniel.
“ Gospodin, koji se nije zvao Rabinovič nego jednostavno Jovanović, saznao je vjerojatno od mene da sam bio godine 1971. skoro 40 dana u Izraelu, saznao je za moje oštre kritike Tudjmanovog antisemitizma i neprekidno me pitao za detalje. Nije mnogo ljudi zanimao lanjski snijeg, koliko god on ostavio traga, pa sam odvajao dragocjeno knjižarsko radno vrijeme da budem mentor jednom znatiželjnom studentu. Dužnost je Židova da prenose znanje drugima. Zanimala ga je Tora, posebno Pirke avot, Talmud, talmudski dijalozi, Hanuka, Purim, Jom Kipur…; za kabalistička učenje nije želio pitati jer je znao da se mistično učenje Židova proučava tek nakon završene 40-te godine života..”Ima još vremena do izučavanja Kabale,drveta života, sfera…” pomirljivo je mrmljao. Naravno, zanimao ga je odnos židovstva prema drugim religijama, antisemitizam potican iz kršćanskih krugova zbog navodnog Isusoubojstva. Pitao me čak da li sam obrezan i da li to, ako se čini u njegovim godinama, predstavlja problem odnosno čuo je da su mogući, nakon intervencije, nesnosni bolovi. I nema seksa duže vrijeme, pišati je bolno… Jednom prilikom je svakako htio pročitati knjigu Životni ciklus - običaji kod Jevreja, a kako nije bio pri novcu, molio me je da mu je posudim. Iako se radilo o novoj knjizi, koje ne posudjujem, iznimno sam to učinio. Onaj koji dodje u moju knjižaru i pokaže interes za židovstvo ima kod mene simpatije pa i sitne privilegije. Običaj je da pri tom u evidenciju zapišem ime i prezime posudjivača knjige. “Zapišite Jovanović!” rekao je dosta tiho. I nastavio: “Ne znam zašto, ali siguran sam, prezime upisano u knjigu rodjenih nema veze sa mojim stvarnim ocem. Majka nije objašnjavala tko je i gdje je taj Jovanović i tako – oca nisam nikada upoznao! Slutio sam da sam vanbračno dijete i da taj Jovanović, ako je i bio oženjen mojom majkom, učinio je to da joj pomogne i prikrije činjenicu koja je tada smatrana sramotom. Biti kopile nije lako, kao ni majci roditi kopile. Majka je pokojna već dvije godine, živa nije rado razgovarala na tu temu a mnoge tajne odnijela je sa sobom u grob…ni oporuku nije ostavila. Mrtvi ne govore. A pogledajte moj izgled – svi kažu da sam pljunuti Jevrej, Izraelac, još bolje: Sabra!
“Pa kako ne bi tako izgledao kad nosi majčine gene, a majka je Sara bila Židovka i po majci i po ocu. U Izraelu je postao olim potvrdom jedne židovske općine u Vojvodini” prekinuo je rabin Kiašov Danielovo kazivanje.
"Nemojte zaboraviti da je Sara i relativo često srpsko ime, dosta rasprostranjeno u Srbiji odnosno kod Srba. Nezgodno je reći ali vama mogu u povjerenju: potvrde “jevrejskih opština” nije bilo teško dobiti – ako ste bili u prijateljskim odnosima s tajnikom ili nekom osobom iz administracije općine, pa možda i nekom od članova Uprave općine učinili uslugu ili mu dali kakav poklončić - evo potvrde koju samo što sam ne ispuniš! U Jugoslaviji je bio samo jedan rabin a općina pedesetak… A da je mladi Jovanović izgledao skoro kao vi, rabi, neosporno je. Kao dva brata! Samo desetak godina mladji od vas.. I volio je židovsku glazbu, CD-e i kazete. Još i danas imam njegovu kazetu s najpopularnijim izraelskim i židovskim pjesmama koju mi je poklonio jer sam ih i sam rado slušao putujući autom. Na kraju kazete, koja nije bila originalna, čuju se glasovi sa tečaja hebrejskog jezika, a sasvim na kraju, glas spikera Radio Jeruzalema!“ pričao je Daniel Schwarz. „Kako je iznenada došao u knjižaru tako je iznenada i prestao dolaziti. Nestao je bez riječi. Ni obično hvala mentoru za židovska i bliskoistočna pitanja!“ malo ojadjen završio je Daniel ovaj dio kazivanja.
„E, ovo je već zanimljivo!“ pomirljivo je rekao rabin Kiašov. „Sve mi postaje jasnije! A vaš ključni dokaz, rekli ste da imate crno na bijelom kako Abram nije vaš sin?!” pitao je rabin sada već i sam svjestan da je u početku razgovora bio nepravedan prema Danielu Schwarzu, čini se, nevinom u ovoj pomalo morbidnoj priči.
“Pokazat ću vam corpus delicti!” malo šaleći se, obratio se rabiju. Ali prije toga vi ćete mi, dragi rabi, odgovoriti na jedno pitanje” rekao je Daniel svjestan da pitanje može izazvati žešće reakcije.
"Rado!" ljubazan je bio rabi. Uslijedilo je Danielovo pitanje :
"Zašto toliko provjera, opreza, nepovjerenja? Abram želi oženiti Židovku u Izraelu, porijeklom iz Maroka?”
“Otkud sad vi znate da je djevojka kćerka roditelja porijeklom iz Maroka?” upitao je, malo iznenadjen ali bez ljutnje, rabin.
"Rekao mi je sam Abram! I spominjao neke važne osobe Izraela, kontakte sa političarima, bankarima, utjecajnim ljudima..!“ kazao je Daniel.
„Što, pa vi ste ipak u vezi?“ čudio se sada rabin. “Pa zar niste rekli da je nestao bez riječi pozdrava i zahvale za mentorstvo?"„Da, ali vi me niste pitali da li sam s njim u vezi. Ako veza znači dva telefonska poziva Abramova i – ključni dokaz! Ali, čemu to istraživanje o Abramovim roditeljima? Mislim da rabini pretjeruju s tim pitanjima o rodoslovlju”- pitao je i komentirao kritički, Daniel.
“Pa, djevojka koju želi oženiti može mu biti – sestra! Znate li što je “mauzer”? Daniel Schwarz kaže da zna što je „mauzerka“- brzopotezna puška - ali što je „mauzer“ može samo naslućivati. Ipak, ne sasvim siguran u značenje riječi „mauzer“, odmahnuo je rukom:
„Čista teorija!“
„E, dragi moj Schwarzu, što sam ja kao rabin sve mislio da je teorija, pa
čak i čista teorija a pokazalo se poslije kao – neoboriva istina!
Medjuljudski odnosi su nešto što ni Adonaj ne može zamisliti pa ni
kontrolirati. Sve On vidi, čuje, zna i najveće tajne nisu mu nepoznate,
ali ipak ljudi su čudna bića – strasti, naivnost, glupost,
lakovjernost, taština, gramzivost i koješta drugog, odvode ih na takve pute i
u takve mrkline da se i Adonaju izgube iz vida. Mi rabini dužni smo ne govoriti
o pojedinačnim slučajevima. Kao odvjetnici, liječnici ili
novinari, imamo svoj kodeks. Mnoge tajne članova moje sefardske općine
otići će sa mnom u grob!” – ozbiljno je rekao rabin. I dodao
pitanje za Daniela:
“Da li Vam je Abram rekao da je marokanska Židovka koju želi odvesti pod
baldahin – trudna!?”
“Da rekao mi je i to. I da je i zbog toga u velikoj neprilici. Njeni roditelji se boje kako će ta veza završiti?! Kako će se snaći u životu djevojka koja rodi nevjenčana – a otac djeteta koje nosi ne može je oženiti? Kako će se poslije udati? Možda i hoće, što se dogadja, ali po koju cijenu? Ojadjeni roditelji djevojke pritišću Abrama da se što prije rasčiste svari oko papira roditelja čovjeka koji želi brak s njihovom kćerkom. Ketuba je već pripremljena! Vole se, dijete je tu, roditelji djevojke nemaju ništa protiv, dapače ! I kakvi ste mi vi rabini kada ne odobravate vjenčanje ? “govorio je Daniel žustro, gotovo kao odvjetnik i djevojčinih roditelja i mladih.
“Gospodine Schwarz, ja se ne petljam u vaše poslove oko knjiga, što se vi petljate u rabinske poslove htijući promijeniti neke zakone i običaje koji su stari koliko i židovstvo. Molim vas taj ključni dokaz, što kažete da imate, pa da ovaj razgovor privedemo kraju ! Prvi dio razgovora!" naglasio je rabi.
“Što, bit će i drugi dio razgovora?” sada je opet nervozno pitao Daniel.
"Mora, takva je procedura. Dokaz?" opet je bio odriješit rabi Kiašov.
Daniel Schwarz prešao je u prostoriju uz knjižaru koja je vodila u njegov privatni stan, smješten iza knjižare, okrenut dvorištu. Brzo se vratio držeći u ruci razglednicu koju je stavio na stol, pred rabina, naglašavajući svaku riječ:
“Evo, krunski dokaz da Daniel Schwarz nije otac Abrama Rabinoviča!”
Rabin je okretao razglednicu - s prednje strane divan motiv biblioteke prepune starih, u kožu uvezanih knjiga i rukom napisano: “Na slici je soba Eliezera Ben Jehude u Hebrejskom univerzitetu Givat Ram” a na poledjini tekst koji rabin, klimajući glavom lijevo – desno, pokazuje da nije razumio. Ne tekst nego pismo!
“Pa to je pisano ćirilicom. Moji, koji su došli iz Buhare, iz bivšeg Sovjetskog Saveza, znali bi to pročitati ali ja ne znam” – malo postidjen priznao je rabin, učen čovjek, “naš učitelj”.
“Ja ću vam pročitati na srpskom, original a onda ću vam prevesti na njemački! Suglasni ste?” pitao je Daniel.
“Da, neću puno razumjeti srpski, ali da čujem kako zvuči tekst!?”
Daniel je čitao sporo i razgovjetno:
"Šalom, pozdrav iz Izraela. Kako Vi g. Schwarz, kako knjižara? Mi u Izraelu živimo u neizvesnosti i ne znamo šta će nam sutra doneti. To jedino Bog zna. Na onoj se svadbi Bibi na kraju nije pojavio, možda je to i najbolje jer ko je uistinu ovaj Rotšild i šta on hoće ja zaista ne znam..Što se tiče onog o čemu sam Vas molio, ukoliko Vas neko o tome nešto upita, nemojte mogućnost potpuno negirati. Jer nažalost nisam takvu izjavu dao samo devojci, morao sam naći fiktivnog oca pošto istinskog zaista ne poznajem. Sve najbolje, Abram"
"Sve je jasno. Što čovjek može lagati, što sve može falsificirati, što sve može zamisliti i izmisliti…” ljutio se rabin. “ Tko bi to mislio, dozvolite mi da odmah, iz vaše knjižare, telefoniram u Jeruzalem. Sa svog mobitela!”
Brzo je dobio vezu i na zvučnom, melodioznom hebrejskom jeziku, koji je Daniel ponešto razumio (jedan i po semestar učenja hebrejskog to mu je omogućio) izgovarao riječ po riječ. Obavijestio je povišenim tonom kolegu da podatak po kojem je Daniel Schwarz otac Abrama Rabinoviča ne odgovara istini. Kaže, kako je obavio razgovor sa navodnim ocem i neosporno je da je Abram izmislio priču o ocu iz Beča, koristio poluistine, ispunio formular imenom i prezimenom čovjeka koji nikada u životu nije upoznao Abramovu majku!
"Lo, lo.." vikao je uzrujano rabi Kiašov, na hebrejskom. ("Ne, ne..!")
"Postoji razglednica kojom Abram moli gospodina Schwarza da pristane biti fiktivni otac. Što dalje? To je vaša stvar u Jeruzalemu. Znate propise i običaje. Možda postoji i Solomonsko rješenje, ne znam?”
Prekinuo je telefonski razgovor i okrenuo se Schwarzu:
"Fotokopirajte mi, molim vas, razglednicu. Naravno, ne sliku sobe s knjigama Eliesera Ben Jehude nego stranu s tekstom!” šaleći se, zamolio je rabi. Eto, što su ponekad u stanju učiniti ljudi koji bi htjeli biti veći Židovi od Židova samih. Sada već sumnjam i u podatke o Abramovoj majci Sari. Možda je Abram takav konvertit koji se, tko zna od čega bježeći iz Srbije, sklonio u ortodoksnu židovsku zajednicu u Izraelu, da bi zameo trag.
Znate li vi da je on novinar u jednoj maloj radio – stanici u Mea Šearim, četvrti Jeruzalema gdje žive najpobožniji Židovi Izraela? O, Adonaju, pomozi mi da shvatim čovjekove mimikrije i metamorfoze, kameleonske preobražaje, puteve i stranputice! Znate, gospodine Schwarz, na svima nama je da brinemo o sigurnosti Izraela. Jednog predsjednika vlade izgubili smo u atentatu, a atentator je potjecao iz ultraortodoksnih krugova, bio je židovski doseljenik iz USA. Ono što se jednom dogodilo, može se dogoditi opet. Ne, nije paranoja. Dužni smo da poštujemo konvertite, one koji su prišli židovstvu jer su preuzeli žig kojim su nas obilježili i obilježavaju antisemiti, preuzeli su teret, odgovornost, slavu predaka. Prišli su neki židovstvu zbog privilegija, ali privilegija je manje nego tereta i odgovornosti. Postati dio izabranog naroda za većinu je čast i znaju za kuknjavu Židova: “Bože, ako si birao i izabrao, što ipak nisi izabrao neki drugi narod!” Jovanović je postao Rabinovič. Ako je po proceduri, zašto ne? Ipak, malo je čudno da se netko odriče svog identiteta, svog korijena!? Zašto to rade zna vjerojatno onaj koji to čini i Kralj nad kraljevima, Sveti, blagoslovljeno neka je njegovo ime!” zanijet ozbiljnim temama, govorio je kao u vrućici, rabi.
" Vi ste nam, gospodine Schwarz, puno pomogli. Nije ni vama lako u takvoj situaciji. Nemate djece i umalo da postanete otac. Tražite ženu, znate što Talmud kaže o ženama, što kaže o samcima. Žene su narod za sebe, malo previše pričaju, ali nije slučajno da Adamu uzeše jedno rebro, a dadoše mu ženu da ga služi. Židovke idu danas putem emancipacije ali još je moguće naći Židovku tradicionalističkih nazora. Na jednu mušku dolazi jedna ženska srodna duša! Naći ćete je pod uvjetom da je ozbiljno tražite, da je želite. A morate je željeti jer sam čovjek izlazi iz ovoga svijeta. “
I odjednom je konstatirao nešto što s prethodnim nije bilo u izravnoj vezi:
„Čudno mi je da za svo vrijeme razgovora nitko od mušterija nije ušao u knjižaru?“
Da mu je Adonaj podario mnoga umijeća, od dara zapažanja do govorništva, te da je rabin od glave do pete, sa srcem i mozgom, posvjedočio je rečenicama na kraju:
„ Zahvaljujem na razumijevanju! I jedan komplimet: Niste Židov od jučer. Iako ste u sinagogu dolazili samo prvih šest mjeseci nakon dolaska u Austriju. I osjećam da volite Izrael. A što nam drugo preostaje? Nakon iskustva holokausta, jedina luka. Danas ne baš sigurna ali jedina naša luka! Kada u dijaspori nastaju neprilike za Židove, prima nas kao izgubljene sinove i kćeri koji se vraćaju kući…”
x x x
U utorak,13.06.2000. u Sefardskom rabinatu u Beču, u prisustvu dva rabina te nadrabina Kiašova, Daniel Schwarz potpisao je izjavu da mu Abram Rabinovič nije sin! Izjava je proslijedjena nadležnom rabinatu u Izraelu.
I pored savjeta nadrabina Kiašova, knjižar Daniel Schwarz živi i dalje sam, nepovjerljiv prema ženama, nakon jednog dramatičnog iskustva sa ženom koju je volio a ona mu je uzvratila na kraju, grozomornim rastankom. To je tema za jednu drugu priču.
Nadrabin Kiašov i dalje uspješno vodi vjernike - Sefarde, a istiće se govorima i plesom kraj hanukije koja se postavlja na početak glavne trgovačke ulice u središtu Beča, povodom Hanuke.
Dolazili su u knjižaru ljubitelji knjiga i zanesenjaci židovstvom i Izraelom ali slučaj Abrama Rabinoviča, do sada, nije se ponovio. Jedan mladić, porijeklom iz Hrvatske, počeo je redovito dolaziti u knjižaru i ponaša se vrlo slično Jovanoviću odnosno Abramu Rabinoviču. Naravno, najviše se zadržava kod regala JUDAICA – EX JUGOSLAVIJA!
Što se u Izraelu dogodilo sa Abramom Rabinovičem, nakon što je u nadležni Rabinat stigla potpisana izjava da mu ovaj nije sin, Daniel Schwarz nije nikada saznao niti se za to raspitivao.
( Wien, 6.01.2004.)