U gradu Becu - arhitekt i umetnik Hundertdwasser (slovenska dusa, rodjen kao Stowasser) je napravio jedan blok zgrada vredan posete
Nedjelja, taj sedmi Božji i čovječji dan (kod Židova subota, kod muslimana petak), dan kada Bog počinu “od svega djela svoga koje učini”, možda je najvrednije i najhumanije što je religija podarila čovječanstvu.. Kako izgleda jedna bečka nedjelja, onako, pomalo oficijelno, pomalo privatno?
Zanimljivo da Biblija ne govori o nedjelji kao danu posvećenu Bogu nego o suboti a tek Konstantinovim ukazom iz polovine III stoljeća kršćanstvo prihvaća nedjelju kao dan u kojem “nikakva posla nemoj raditi. ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nadje unutar tvojih vrata”. Dan je to posvećen Jahveu -Bogu i - odmoru! Pa po čemu bi se inače čovjek razlikovao od životinje ako ne upravo po tome da ne radi dan i noć nego si uzima zasluženi odmor. Naravno i po tome što se čovjek može - smijati! A nedjelja bi trebala biti duhovni i opuštajući dan, dan koji provodimo bez dnevnog pritiska raznovrsnih obaveza, dan kada se na sat ne pogledava, praznik, blagi dan tj. blagdan, blagoslovljeni dan, dan za dušu, porodicu, prijatelje, dan iznad kojeg lebdi i zakriljuje ga SMIJEH i RAZBIBRIGA! Ali i BRIGA O BLIŽNJEMU!
Ova bečka nedjelja počinje uključivanjem radija koji godinama ima sličan dopodnevni scenario : počinje prijenosom mise iz neke od bečkih crkvi, s obaveznom propovijedi u kojoj se često čuje riječ MITMENSCH, riječ koju nije sasvim lako prevesti. Posvetiti nedjelju Bogu (i subotu i petak) znači posvetiti je partneru tj. mužu ili ženi, djeci, rodjacima, susjedima, bolesnima, zatvorenicima, nemoćnima, ukratko svim izoliranim zbog “viših” razloga! Riječi su to propovijedi koja dopire do mojih ušiju, dio su mojih razmišljanja. Čini mi se da danas odjeljak iz Biblije čita netko tko nije rodjeni Austrijanac jer njemački govornika zvuči-naglaskom, inonacijom-upravo onako kako to izgovaraju stranci! A u austrijskom društvu jedna od institucija koja brine o strancima, štiti ih i pomaže, je, na sreću, austrijska katolička crkva koja, dajući priliku strancu da se čuje njegov glas i na taj način želi pokazati svoje humanističko opredjeljenje. Ne zaboravi da si bio rob-stranac u zemlji egipatskoj..- otprilike stoji u Starom zavjetu!
Nakon mise u tradicionalnom scenariju slijedi arija iz neke opere a onda nekoliko žustrih koračnica! Te koračnice su upravo ono što je tipično za bečku radio-nedjelju. Bez njih nema nedjelje - te koračnice trebale bi da razbude, sokole, podsjećaju...Na što da podsjećaju? Na veličinu, sjaj i moć Austro-Ugarske ali i nekadašnja kasnija marširanja, onaj neumitni strojevi korak kada se stupajući i udarajući žustro cokulom po tlu, normalan gradjanin koji nedjeljom odlazi u crkvu i usput ljubazno pozdravlja susjede, pretvara u - vojnika! I što se više u propovijedima spominje MIR (kao i ove nedjelje) to više, izgleda, na početku 21-og stoljeća. neki bi marširali, marširali i opet marširali.. poput pukovnika Barutanskog i svih onih četa, pukovnija, legija i armija iz Krležina “Hrvatskog boga Marsa,”Banketa u Blitvi”,”Zastava”...
A kako je samo drugačije izgledala ta nedjelja nekada u Zagrebu,u Dugavama...!!?.
Srećom,danas bečka nedjelja ima svoje mirnodopsko izdanje. Ima i svoju jutarnju tišinu koja se proteže sve do podneva. Ta dopodnevna tišina iznenadjuje - gotovo da nema nikoga u inače dobro napućenim zgradama gradjenim izmedju dva rata ili pedesetih godina ,oba puta u vrijeme posvemašnje gladi za stambenim kvadratima tj. krovom nad glavom! Zapravo i ne iznenadjuje - svako tko imalo drži do sebe i prirode već je,u sportsko-planinarskoj opremi, napustio gradski osinjak i udiše svježi, čisti zrak Wienerwalda! Ili se uputio na neki od brojnih “Flohmarktova” (buvljih pijaca), najčešće smještenih na trgovima, opet blizu crkvi.. Ili se uputio sa prijateljima u neki od brojnih restorana koji priredjuju objed uz ugodnu zuvučnu jazz kulisu! Možda je već na aktualnom kulturnom dogadjaju prve vrste - izložbi djela Toulusea-Lautreca!
Da ne bi pao dublje u depresiju (u kojoj svaki dan “uživam” sa ne malim brojem sugradjana, na bečko-frojdovski način!) prihvaćam se kućanskih poslova. Danas je “žrtva” bio hladnjak i dio improvizirane kuhinje u novo-starom stanu u Grabnergasse, u 6. Bezirku! Očišćen i umiven iznutra i izvana, sjajući kao novi - i hladnjak je dio bečke nedjelje!
Kao i bačeno smeće u kontejner kada izbliza primjećujem zeleno dvorište, oazu izmedju zgrada koja krijepi oči i dušu! Usput i jedan čudan “vještičji” prozor ukrašen kojekakvim simbolima - od lubanja, prekriženih kostiju do pramenova kose i lutaka-vještica kako jašu na metlama!
Nije svaki prozor morbidan kao ovaj - jedan sa cvijetom u tegli podsjeća na cvijeće koje su rado uzgajale majka i baka. Koliko se sjećam, cvijeće se zvalo - muškatl! Obično su bili - crveni!
Svjetli i lagano se trese mobil-telefon: prijateljica se javlja i predlaže susret na ulazu u park pored jedne bečke bolnice. Nakon posjete rodjaku opreriranom na srce, rado bi prošetala Lainzom, šumom-parkom! I to je nezaobilazni dio bečke nedjelje!
Hoćeš li da usneš, sine moj?. pada mi na pamet Andrićevo pitanje iz Ex ponta!
Ne, hoću da živim!
Pa makar to bilo i u proturječnoj bečkoj nedjelji!
Takodje pogledaj poeziju Ljubo Ruben Weiss i KNJIZARA Weiss