MARTINIK
Pune entuzijazma ukrcale smo se u avion za Pariz i lagano stigle u naš hotel na Champs- Elysees. Na minus 7 većernji Pariz je izgledao jednako čarobno kao i na plus 20. Šetnja do Louvra, pa metroom do Ajfelovog tornja, a onda natrag u Latinski kvart na tipičnu francusku večeru. Pravi turisti ! Nazad u hotel, odlučile smo ugrijane burgundcem, no to u Parizu jednostavno neide. Svratile smo u jedan od otvorenih dućana, samo da prošvrljamo, a od tamo su nas ljubazno zamolili da izađemo, u ponoć, jer oni zatvaraju.
Izašle smo u blještavu ali hladnu parišku noć, snježilo je. Pogled na Klarino lice i obje smo prasnule u smijeh poput šiparica, lica su nam bila puna blještećih šljokica raznih boja koje smo isprobavale u dućanu. Još ćemo danima nakon povratka pronalaziti ostatke, na naočalama, na rukavicama, šalu....
Ujutro smo krenule na aerodrom Orly, odatle naime lete avioni za prekomorske francuske zemlje. Na šalteru za čekiranje nude nam da zbog prebukiranosti volontiramo i ostanemo za sutra, nude nam, spavanje, večeru, doručak i nešto novca. Kratko razmišljanje, a onda odbijamo jer ne znamo da li bi nam rezervacija hotela na Martiniku bila sigurna od sutra.
Airfransov jumbo ispunjen do posljednjeg mjesta, nas 507 plus posada. Našem dijelu dopala je simpatična stjuardesa. Osmjehuje se i nudi nam piće. Klara gleda na sat i opominje me da kažem brahu ( tefilat dereh), krijem radost da je zapamtila nakon koliko vremena od početka putovanja je treba reči. Ja čitam, Klara sluša, a onda čujem amen ! Zvuči dobro.
Služe nam večeru, a zatim počinje neka neobična šetnja, svi idu nekuda, neki ustaju da protegnu noge, drugi do WC-a, treći čavrljaju stoječki uz nečije sjedište, s nama u odjelu je i grupa finskih kajakaša, bučni su i nesimpatični. Neprekidno piju i galame. Perser moli da sjednu, kako bi osoblje moglo pokupiti posuđe od večere. Ne pomaže, kapetan gasi svjetlo i obrača se preko razglasa putnicima da sjednu jer ulazimo u područje turbulencija. To pomaže. Naša je stjuardesa prehlađena i ne može raditi, zamjenjuje je druga. Na karti pratimo kako polako prelazimo Atlantik. Ja spavam. Klaru nerviraju „Larsovi", ona samo drijema.
Pred slijetanje se budimo i doručkujemo na brzinu, evo još malo i sletiti ćemo. Konačno Martinik !
Pasoška kontrola, tristo ljudi je prošlo pokraj policajaca gdje piše EU dok smo Klara i ja bile proučavane i naši pasoši dobro zagledavani, no ništa neprijatno, uz osmjeh, ali traje...
Konačno vani, vindijakna u rukama, topla karipska noć, taksisti kažemo adresu hotela i naš odmor počinje. Na recepciji hotela nasmijana kreolka s očalama brzo pronalazi rezervaciju na ime Saaamo, Smako, ah Sonža kaže ona uz osmjeh i pruža nam ključ od sobe. Otpratila nas je do plana naselja i pokaza nam kako ćemo stići do naše sobe. Lako, zaista!
Crna karipska noć, sjedamo na balkon čim smo se skinule, čujemo šum valova, bazen je osvjetljen, brodovi plove u daljini vidimo njihova treperava svjetla, glasaju se neke noćne ptice, stotine krijesnica roje se u bugenvilijama, palme su čarobno osvijetljene. Na balkonu ugodno toplo, u sobi radi klima.
Zaspim kao top ! Klara se budi rano i u vrijeme dok ja otvaram oči ona već sjedi na terasi. Primječuje da u vodiću Lonly planeta lijepo piše da ima komaraca a ona nije ništa kupila da se zaštiti od njih. Pokazuje mi tragove njihove prisutnosti. Na meni nema niti jednog znaka. Njezin je krevet do balkonskih vrata, najeli su se kod nje, preletjeli mene i otišli u ormar ( pokraj mog kreveta) na spavanje.
Ugodno smo iznenađene da na balkonu postoji kuhinjica sa svim potrenim priborom od spužve za pranje suđa do cjediljke za špagete, od mikro pećnice do hladnjaka. Ja nikuda ne putujem bez Ness kaffe, pa prvo po navici pravim kavu dok Klara nešto uporno traži. Da sam već popila kavu možda bih primijetila njezinu nervozu, ali ovako, još snena nisam ništa primijetila. Klara izjavljuje da ne želi paničariti ali da joj nema pasoša i avio karte. Bili su zajedno u lijepoj futroli Air Francea. Da sam znala što ne može pronaći, za buđenje mi nebi bila potrebna kava ! Dobro, zaključujem, imam ja foto kopiju naših pasoša i brojeve karata, tražim svoju futrolu pronalazim kopije, predlažem doručak pa zatim potragu.
Prilikom prijave na recepciji tražili su samo moje papire jer je rezervacija bila na moje ime, prošli smo pasošku kontrolu, znači mora biti da je izgubljeno u taksiju.
Kakav je bio taksi, plavi, ne, zeleni, a marka automobila, tko još pamti marku? Vozač simpa, kreolac, nešto je natucao Engleski, vjerojatno stereotip većine teksista na Martiniku. Na putu od sobe do restorana svaka misli svoje, idemo najprije do recepcije, moramo naći nekoga tko dobro govori Engleski, za ovakav problem moje znanje francuskog nije dovoljno.
Prilazimo recepciji, mladić boje svijetle čokolade dočekuje nas širokim osmjehom. Nakon srdačnog Bon jour, ozbiljnim ga glasom pitam da li govori Engleski. Klara blijeda k'o kreč, mladić skreće pogled na nju, usklikne nešto poput HA ! uperenim prstom pokazuje na Klaru i kaže, ...cete Vous Madamme...., otvara ladicu i pruža joj etui sa kartom i pasošem. Nas dvije ne znamo što reči, o hvala, puno hvala, tko, gdje, a on samo odmahuje glavom i osmjehuje se pokazujući svoje bijele zube,“ Dobro došli na Martinik ! „ kaže i pita želimo li na doručak.
Nakon što smo ustanovile da niti jedna od nas nije ponijela vozačku dozvolu i shvatile da usptkos rent-a caru u hotelu nećemo uspjeti obići Martinik, bacile smo se na čitanje informacija za goste hotela koji su došli u organizacijama turističkih agencija. Opazile smo da se jedno ime stalno ponavlja, ako trebate ovo pitajte Sophie, za ono opet pitajte Sophie. Kao iz priče, taj tren jedna mlada žena s rukama punim papira ulazi u hotel i približava se Klari i meni."Sophie „? – više konstatiram nego pitam , „Oui" odgovara Sophie. Simpatije na prvi pogled, razumjele smo se u pet minuta, izbukirale izlete, dogovorile transfere, karte za brod za Guadalupe, sve, apsolutno sve, napravile smo plan za svih naših sedam dana boravka na Martiniku, ali i za odlazak na Guadalupe. Što je najljepše sve je štimalo 100 %. Nije bilo kašnjenja kao na Kubi, sve se odvijalo po planu i programu. Moje je prezime pre teško za njih pa iako za moje ime kažu da je Francusko (! ?), kada ga pišu sa j čitaju me kao Sonža. Dajemo Klarino četveroslovno prezime sa dva vokala koje se lako izgovara, radi lakše komunikacije i bržeg djelovanja.
Povratak sa prvog izleta u prekrasnom Hyndai džipu, vozač domorodac i vodička također, on zgodan i simpatičan, ona prava „karakonđula". Na izletu je radi nas dvije morala govoriti i Engleski, a kada sam se ja požalila da na francuskom daje puno više informacija nego na engleskom, naljutila se i od tada uvijek pitala gdje su gospođe koje govore engleski i da li su razumjele što je rekla. Nije znala da ja znam i francuski, doduše puno slabije od engleskog, ali svakako je moj francuski bolji od njenog engleskog. Točku na I sam stavila kada sam je pokušavajuči uspostaviti diplomatske odnose pitala kako se zove, a ona je valjda shvatila da ću se žaliti na nju.
Turistička agencija ima dobar sistem sakupljnja gostiju. Džipovi ili mali auti sakupljaju goste po hotelima i dovoze ih do hotela gdje dođe autobus po najveći broj gostiju. Tako i na povratku, njih dvoje čavrljaju na kreolskom, uhvatiš svaku sedmu riječ ako je ne izgovore tako da je baš ne razumiješ, a onda u jednom trenu ona kaže Levi, a vozač gledajući nas u retrovizor pita da li smo Aškenazi ? Nas dvije u šoku, ne zato što dvije Sefardke pita da li su Aškenazi, već što uopće zna za nas. ( krive su naše predrasude) Iako sam pred polazak na put tražila na internetu Židovsku zajednicu na Martiniku, nisam ništa našla, pa sam eto mislila nema naše braće tamo. Naš vozač nastavlja i kaže nam da s njima u Agenciji radi izvjesni gospodin Levi. Odmah smo živnule i odahnule, ako nešto zapne znamo kamo ćemo i što. Samo smo se zgledale i nasmijale, no nije više bilo vremena za razgovor jer smo stigle u hotel.
Ujutro pitamo Sophie ima li u Fort de Franceu sinagoga, a ona nas gleda kao da smo s Marsa i odgovara da naravno da ima, pa šta mi mislimo gdje smo. Gdje, što, koliko kako, tisuću pitanja ali niti pet sati vremena u preostala tri dana. Sinagoga je u dijelu koji se zove Schelcher i rezidecijalni je dio u kome živi većina dobro stojećih građana, koji su napustili Fort de France radi guste naseljenosti i prometne gužve.Taj je otok poput Gan edena, no vožnja u i iz Fort de Francea je noćna mora. Svi voze automobile i tisuće automobila doslovno mili kilometrima na prilazu gradu sa svih strana. Jednom kada prođete te prilaze, možete ponovno uživati u vožnji prekrasnim auto putevima. Na Martiniku nema međugradskog prometa, imaju prekrasne autoputeve, kućice za čekanje autobusa uz ceste vrlo su zgodne, jedino što nema autobusa koji bi tamo čekali. Postoji posebna vrsta taksija – kombija sa 8 mjesta koji se zovu taxi colectif i oni služe kao svojevrstan međugradski prijevoz, no kreću sa početne stanice tek kada se napune do posljednjeg mjesta, što može potrajati od desetak minuta do nekoliko sati. Taj užitak vožnje u punom kombiju bez klime na 29 stupnjeva nismo si ovoga puta priuštile.
Utješila nas je Sophie rekavši da na Guadalupeu živi velika židovske zajednica.
Slijedećeg smo dana imale izlet u kišne šume, peli smo se džipovima na ugasli vulkan Pelee nadmorske visine od 1300 m, gdje je temperatura drastično pala na 19 stupnjeva. Zadnja njegova erupcija početkom dvadestog stoljeća zbrisala je grad St.Pierre u kome su preživjele samo dvije osobe. Na susjednom je brdu opservatorij koji stalno motri trenutno miran vulkan. Posjetili smo plantaže čuvenih banana, vidjeli gdje raste kava, cimet, ananas, kaučukovac, vanilija, kruhovac, karambola i ostala egzotična voća i začini. Za cvijećem poput strelicija (rajskih ptica), bugenvilija u raznim bojama, orhideja i meni nepoznatih naziva prekrasnog bilja, još patim. Vozili smo se kroz korita rijeka i voda je zalijevala džip, kroz blatnjave staze po plantažama, bile na vodopadima u čijim jezercima sve vrvi od riba. Izlet uključuje posjetu destileriji ruma Depaz, posjedu koji liči na zamišljenu Taru iz knjige „Zameo ih vjetar“, gazdina kuća jednako koćoperno zauzima padinu sa najljepšim pogledom na imanje. Tvornica je prekrasno uređena i može se vidjeti video snimka na kojoj je prikazana proizvodnja ruma iz šećerne trske jer berba počinje tek krajem veljače. Ručali smo u malom lokalnom restoranu na obali. Riba na razne načine, pečene banane, kristofora, ako-uštipci od mljevene ribe s povrćem i sorbe od kokosa. Ne moram niti spominjati da smo ostale polu gladne, sreća da smo popile punč, pa nas je malo omamio. Vraćamo se u hotel, u našem džipu je par na bračnom putovanju iz Normandije, bračni par iz Nice i nas dvije, vozač je i vodić i vozač, zastaje da nam ubere koru s cimetova stabla, pa karambolu. Njegov Engleski ne razlikuje se mnogo od Francuskog. Više nisam sigurna koji jezik govori, no toliko je simpatičan da čak i Klara počinje razumijevati francuski, bolje nego njegov frangliš.
Dani su proletjeli i evo nas u autu koji nas vozi u luku kako bi se ukrcale na katamaran za Guadalupe. Napuštamo rajski otok, malo smo žalosne, ali i znatiželjne, želimo vidjeti još nešto novo.
Šalter za prijem putnika, visoki mladić tamne puti s bejzbol kapom okrenutom naopačke, odjeven u žarko crvenu majicu klati se u ritmu neke muzike u njegovoj glavi, gleda u mene i kao da ispred sebe ima dijete od 3 godine pita „ Dominika , Guadalup ?„
Ja poslušno odgovaram – Guadalup. „Guadalup ? „ pita on začuđeno još jednom kao da ne vjeruje ni meni niti mojoj karti koju već sada drži u svojoj ruci. „Oui, Guadalup“ klimam glavom i potvrđujem svoju odluku da odemo tamo kuda smo namjerile. Ispred mog nosa a oko njegova vrata visi i njiše se veliki zlatni privjesak u ritmu njegova vlasnika. Ja kao začarana piljim u privjesak i pratim ga pokretima glave, zatim spuštam svoje očale i shvaćam njegovu magićnu moć. Na privjesku pišu hebrejska slova Hej i Jod u sredini velikog magen Davida. „Juiff ? „ pitam ja tiho i diskretno, „No," smije se on grlenim smjehom i glasno mi objašnjava da je njegov prijatelj pobožan Židov i da mu je taj privjesak donio iz Izraela za uspomenu i da ga čuva. Više nije sumnjičav, stavlja naljepnice na naše kofere i daje mi nešto poput ukrcajne karte, možemo za Guadalup.
Prilazim Klari s osmjehom na licu i pričam joj priču sa šaltera. Obje se smijemo. Ukrcale smo se na veliki katamaran sa dvije palube, gotovo je pun, ima na njemu i nekoliko automobila, restoran sa ukusnim kolačima i sasvim dobrom kavom. Početak je udoban gledamo kroz otvoreni prozor, idemo vanjskom stranom otočja, Atlantskim oceanom. Uskoro počinje ljuljanje i zalijevanje valova preko krova. Klara me gleda i savjetuje da izvadim „onu" svoju knjigu ( sidur ili tehilime) i da kažem još neku brahu, bilo što, prsti su joj bijeli od siline kojom stišće naslon stolice. Svaki put kada nas dohvati neki veliki val, brod se strese a putnici vrište. Ispred nas sjede dvije tamnopute djevojke, jedna od njih nije zatvorila usta od Martinika. Sada vrišti visokim tonovima. Ja stavljam prst na usta i utišavam je a ona kao hipnotizirana, skupila se na stolici, gleda u mene svojim crnim očima, stisnula je usta u crtu, ali se osmjehuje i šuti. Liči na crnog smajlija ! Koliko još pita Klara kroz zube, a onda kada se ocean malo smiruje, ustaje i odlazi u restoran pa donosi dvije kave, u svakoj ruci po jednu, a zubima drži vrećicu sa kolačima od kokosa. Konačno Guadalupe. Opet pasoška kontrola, jedan prolaz za EU i SAD i jedan za ostale. Stajemo tamo gdje nam je mjesto, jedine smo bjelkinje u nevelikom redu, prilazi nam jedan policajac i kaže da smo u krivom redu. Ne, vrtimo glavom, a putnici na drugom prolazu bulje u nas. Kada smo došle na red, naša je putovnica pravo čudo, gledaju je okreću, pitaju nas za rezervaciju hotela, brinu se da ne ostanemo u Guadalupeu, ipak je to brodski terminal, nema mnogu ljudi iz ovih krajeva koji lokalnim brodom putuju između ta dva otoka. Vozač nas čeka s tablom na kojoj korektno pišu oba naša prezimena, vozimo se u naš hotel Sofitel. Klara je iscrpljena valjanjem broda. Sreća da je ona predložila da idemo brodom, ja sam kao i uvijek bila za avion, iako mi je i ovo putovanje brodom bilo zgodno.
Petak je, počeo je Šabat. Hotel je na prekrasnom mjestu, pod prozorom more, uređen park oko hotela, sve je još novogodišnje ukrašeno, lampice omotane oko palmi, niz recepciju se slivaju slapovi od ukrasnih žaruljica. Popile smo koktel na terasi s prekrasnim pogledom. Lagana muzika dopire sa pijanina po čijim tipkama vješte ruke prebiru note.
Ujutro na recepciji pitamo kako se može doći do sinagoge u Point de Piteru, a prelijepa recepcionerka u bijeloj čipkastoj haljini (kreolska narodna nošnja) se čudi što ćemo ići tako daleko kada ovdje, u Gossieru isto ima sinagoga. Gossier je turistički i rezidencijalni dio tog istog grada. Objašnjavaju nam kako trebamo ući sa stražnje strane, jer danas je Šabat i ne smije se zvoniti.
Na bijelim vratima plavi magen David i menora, ulazimo u dvorište i prvo vidimo konstrukciju od Suka, onda čitamo Gan jeladim, čujemo razgovor i prilazimo prostoriji u kojoj sjedi nekoliko muškaraca. Pitamo ima li služba, naravno da ima počinje u 9,00, gore na katu je ženski dio. Penjemo se zavojitim stepenicama i ulazimo u prekrasnu malu sinagogu sa oko pedesetak mjesta za muškarce i oko pola od toga za žene. Stolice su tapecirane i sa naslonima, aron ha kodeš od punog drveta, jednostavne, no masivne izrade, ner tamid prekrasno je dizajnirana svjetiljka. Kristalni lusteri i raspored tko gdje sjedi, vrijedni tepisi prekrivaju pod. Klara vadi fotoaparat a ja nedam, kažem Klari da je Šabat kao da ona ne zna, ali njoj je tako lijepo da želi imati sliku, na sreću uspjela sam je spriječiti pa nas nisu otjerali. Sjedile smo i slušale ugodan muški glas koji je glasno čitao molitvu. Muškarci su pomalo pristizali, ali smo nas dvije ostale jedine na galeriji. Kada smo odlazile susrele smo na ulici još nekoliko ljudi koji su hitali u sinagogu. Nikada nije kasno, kada god da dođeš dobro si došao. Guadalupe Jewish Community haclaha ve braha!
U gradu smo ostale cijeli dan, subotom je življe nego inače, na ulicama svirači, sve sam Bob Marley. Živopisne nošnje, ulični svirači, otvorena tržnica i puls karipskog grada nedaju nam otići.
Trebamo javiti Sophie da ćemo doći kasnije pa da nas vozač netreba čekati na trajektu, za to nam treba telefon. Karticu imamo, ovdje kao i na Martiniku vrijedi France telecom kartica. Pitamo ljubazne policajce koji su se našli u blizini, a oni nam pokazuju govornice. Od četiri dvije rade. Na jednom telefonu neki mladi Arapin (vjerojatno gastarbajter) vodi razgovore sa cijelom ( brojnom obitelji) negdje u nekoj arapskoj zemlji ! Pokušavam mu objasniti da je ovo cabine public – i da treba služiti za kratke razgovore, no on gleda kroz mene, a ja razumijem samo „Selam Muhamad....Selam Asmira itd.itd.“ Stojim i čekam. Klara stoji na drugoj i čeka da jedna bakica završi razgovor. Da razgovor, bakica ima cijeli popis koga sve treba zvati. Čekamo vječnost ( petnaestak minuta), Klara pokušava objasniti bakici da nam treba samo jedna minuta, samo da otkažemo transfer. Nema šanse, baka neda, naguravaju se i Klara izvlači kraći kraj, baka grčevito drži slušalicu i ponovno gura karticu u prorez. Konačno, završila je, Klaru strijelja očima a i Klara nju, mi se dočepamo aparata nazovemo Sophie, a na drugom telefonu još traju razgovori sa obitelji.
U hotelu smo pročitale da je 30 siječnja koncert „ Izraelu s ljubavlju- Cion“- opet muzika Boba Marleya.
Sutra putujemo, bilo nam je prekrasno, otoci su zaista za pamćenje i uživanje. Martinik se zove još i otok tisuću cvjetova, s pravom, Guadalupe je isto krasan.
Ukrcale smo se u jednako veliki jumbo kao i onaj s kojim smo došli. Ovaj puta turbulencije su bile prave i Klara je premirala od straha. Nisu pomagale utjehe niti simpatična „kukuc babajukuc“ crnkinja koja se jaknom pokrila po glavi da ne vidi niti ne čuje nikoga, ili joj je možda bilo zima od same pomisli da ide u hladnu Europu.
Od aerodroma Orly do Roassy C.D.G. prevezle smo se autobusom ali smo veći dio puta prespavale. Ne živciramo se jer nam avion za Ljubljanu ide tek u 12.30, onaj za Zagreb poleće kroz nekoliko minuta. Stigle smo na šalter za Zagreb u momentu kada je službenica Air Francea skidala tablu s natpisom Zagreb. Nema veze, na ovaj let nismo niti računale. Pijemo kavu i jedemo tople kroasane, opet smo u Parizu. Još uvijek smo lagano obučene, nekako nam se neda presvlačiti, to ćemo učiniti u avionu. Konačno se čekiramo za Ljubljanu. Ostala su dva mjesta, putnici koji su došli iz Amerike, nisu stigli na šalter na vrijeme, te tako možemo nas dvije na njihova mjesta, jer putujemo na stand by karte. U autobusu stojimo neko vrijeme, a onda nas ponovno iskrcaju sa objašnjenjem, tehnički kvar ! Nakon otprilike 40 minuta ponovno nas krcaju u autobus, ovaj put krećemo prema avionu i ulazimo. Avion je malen i Klara ga sumnjičavo mjeri. Ona sjedi otraga uz nekog mladića iz Filharmonije ja sama s lijeve strane gdje je samo jedno mjesto. Poletjeli smo, avion pun do posljednjeg mjesta, nas pedest. Letjeli smo oko 40 minuta, taman sam izvadila „onu „ knjigu kako kaže Klara da kažem brahu, kada se javio stjuard i rekao da se zbog tehničkog kvara vraćamo u Pariz. U avionu muk, stjuard moli za suradnju i naglašava da se svakako isključe mobiteli. Na avionu se pokvarila elektronika. Javlja se i kapetan, sve je pod kontrolom, vraćamo se u Pariz, ništa se ne bojte, slušajte uputstva stjuarda. Približavamo se aerodromu, primječujem da idemo na neku sporednu pistu, na zemlji vidimo plava vatrogasna svjetla, lijevo i desto od sletne staze, poredane su kolone vatrogasnih vozila i hitne pomoći očekujući naše sletanje. Nije ugodno, zadovoljna sam da sam se osigurala, svakakve mi misli prolaze kroz glavu, ali nikako fatalne, čula sam kada je izbacio stajni trap, stjuard je vrlo dobro kontrolirao situaciju, u avionu nije bilo panike, samo neka neobična tišina. Sletjeli smo, pratnja od nekoliko vatrogasnih kola potrajala je dok se nismo parkirali, a onda je najprije izašao vatrogasac iz jednog od auta, priključio neko crijevo na naš avion, a mi smo mirno sjedili u avionu sa otvorenim vratima. Samo je Klara htjela van, no odlučno „No, Madamme, please take Your seat“ bilo je dovoljno da pričeka sa svima nama. Polako smo napustili avion i obreli se u zgradi, dobili vouchere za kavu i sendvič i čekali da nas prebace na kasniji avion ili da one kojima se žuri pošalju preko nekih drugih gradova. Klara šuti, ne razgovara samnom, ne razgovara ni sa kim, ja predlažem da idemo naveče opet u Ljubljanu, Klara bi sutra za Zagreb. Besmisleno, borim se ja za moj plan, možemo ujutro biti u Zagrebu. Nema odgovora, samo me gleda, odlazimo u restoran. Klara ne želi niti piti niti jesti, stalno se sjeća aviona, taj mali grozni avion, sigurno ćemo letjeti istim, zaključuje kao za sebe, vraćajući se na ideju da ostanemo jednu noć u Parizu pa da sutra nastavimo za Zagreb. Nedam se ni ja, pokušati ćemo još večeras, pa ako nema mjesta, onda bar znamo da smo morale ostati. Klara sliježe ramenima, ali vidim da me mrzi.
Prijavljemo se na let, ima samo jedno mjesto, ja pokušavam nagovoriti službenicu da nam da jump seat ( pomoćno sjedalo). Klari pada mrak na oči i poseže za svojim zadnjim adutom, jedva zadržavajući mir kaže „ Zar ne vidiš da nam On šalje poruke s neba ?“ Pobijedila je, okrećem se službenici i kažem, da ćemo ići sutra za Zagreb. Odlazimo u potragu za hotelom. Uzimamo navette do Roissya, mjesta po kome aerodrom ima ime Aerodrom Roissy CDG. Prva su tri bila puna no u četvrtom smo dobile sobu. Bilo je 19.30 kada je Klara zaspala. Inače pati od nesanice, no ujutro je rekla da već godinama nije tako dobro i tako dugo spavala. Probudio nas je naručeni telefonski poziv.
Nakon kave i doručka otišli smo na aerodrom, čekirale se i poletjele, te nakon sat i pol sretno sletjele u Zagreb. Još jedno putovanje je okončano.