Porodični "Beyahad"

Luna Albahari-Stefanovic

Prica dobila Nagradu Saveza JOJ na knjizevnom konkursu za pricu sa jevrejskom tematikom

Sarajevo, mart 2002. Stan u ulici Obala 27.jula 13. Ne, nije više Obala 27.jula. Sada je to ulica Obala lipa.

Konačno, porodica će biti na okupu. Prvi put posle 10 godina. Doći će naš brat Braco i snaja Milijana iz Španije. Povod: vraćanje stana kojeg su napustili. Godinama smo ih ubeđivali i molili: "Zašto da ostavite stan nekome zbog koga ste i ti i tvoja žena i tvoje dete postali izbeglice?! Uskoro Ruth polazi na studije! Novcem od prodatog stana možete da joj obezbedite mirno studiranje u Granadi ili Madridu". Grčio im se želidac od toga, a u ustima su imali ukus žuči. "Nikada više!". Ipak, uspelo i eto, čekamo trenutak kada ćemo bar na tren opet biti zajedno kao nekada, jer doći ćemo i nas tri sestre. Biće to oproštaj od porodičnog stana i našeg Sarajeva kojeg više nema.

Ruth neće biti prisutna. Naša mala Ruca, kako smo je od milja zvali, sada je sedamnaestogodišnja devojka, najbolja je učenica u razredu, ima svoje obaveze, snove, nadanja. Ko zna kada će nam se putevi ponovo ukrstiti?! U našem sećanju ona je vragolasta devojčica krupnih crnih očiju, bistrog pogleda i brzog uma. U Srbiji je kod nas tri (Beograd, Novi Sad, Valjevo) bila bez roditelja od aprila do kraja avgusta 1992.godine.Vidim je kao da je sada ispred mene. Kad god joj je teško, ona ne plače - ode u drugu sobu, sklupča se i spava. Od aprila do avgusta ona ne pita za mamu i tatu, samo se trza na zvonjavu telefona i osluškuje svaki razgovor. Neće da uči da čita i piše, ni jedno slovo neće da zna, kao da sluti da će joj budućnost biti tamo daleko. U avgustu Ruth sa roditeljima, koji su na kraju ipak odlučili da napuste Sarajevo, odlazi u Španiju, sa spakovanim sakupljenim kamenčićima iz dvorišta u Valjevu. U septembru već kreće u prvi razred, na španskom jeziku. Nema druga, drugaricu, nema ni brata, ni sestru, ne zna ni reč španski. Kako je bilo njoj, to samo ona zna. A njeno prvo pismo poslano tetka Bebi u Valjevo, gde je provela najveći deo svog izbeglištva 1992.godine, puni oči suzama. Pisano je na samo njoj razumljivom srpsko-španskom jeziku. Jedino što je vrlo čitko i razumljivo je nacrtano veliko srce.

Šta prvo uraditi kada se sretnemo?! Napićemo se! Isplakaćemo sve suze tuge i radosti. Ne! Prvo ćemo obići grobove koje niko nije obilazio 10 godina. Ispričaćemo mami i tati sve. Izjadaćemo im se. Objasnićemo im zašto nismo toliko godina dolazili. Pričaćemo im i o venčanjima, rođenjima unučadi. O zgusnutoj i prigušenoj boli što naši Španci, Braco, Milijana i Ruth, nisu bili sa nama, o našim suzama usred tih slavlja, o mislima koje su tada letele negde daleko, daleko. Naviknuti da nas četvoro dece godinama delimo sve, bez njih smo se osećali prazno, nepotpuno. Zvali su oni uvek u toku svih slavlja, želeći bar na taj način da budu sa nama. Nas tri, kad god su nam se pogledi sreli, razumele smo se i tada smo se sklanjale u stranu da niko ne vidi naše suze i krijući brisale šmrkave noseve. U isto vreme smo srećne, zbog venčanja naše dece, a nesrećne što naši Španci nisu sa nama.

Nikad nisam mogla shvatiti tatu kada sam bila mlada. Šta on to toliko piše svom jedinom preživelom bratu koji se posle II svetskog rata odselio u Izrael. Danima piše, piše. Piše o svima nama, o svim pojedinostima koje su nama smešne i neshvatljivo nam je da bi se o njima bilo kome pisalo. Piše i uzdiše. Uspeo je samo jednom da ode u Izrael i vidi se sa njim. Mnogo godina kasnije sam shvatila svog tatu. Pisati nekome i o prividno beznačajnim stvarima, znači biti u stalnom bliskom kontaktu, kao da je taj neko tu, pored nas i učestvuje u svim porama svakodnevnog života. A onda stiže odgovor iz Izraela sa puno komentara i pohvale i priče o pojedinostima iz njihovih života. Danas razumem sve to i tako mi je blisko. Razumela sam to još 1984.godine kada sam prvi put otišla u Izrael i prvi put u životu upoznala svoje najbliže rođake, decu od strica. Shvatila sam da ih poznajem. Znala sam gotovo sve o njima iako ih nikad nisam videla. Bili su mi tako bliski. A sve se desilo nekako iznenada. Sticajem srećnih okolnosti našla sam se u Izraelu. U jednom gradu, u jednom hotelu pozvali su me preko razglasa devojačkim prezimenom. Nije mi bilo jasno ko me tu zove telefonom i bila sam ubeđena da je posredi neka greška. Ali gle čuda - bio je to moj rođak. Čuo je da je neka Luna Albahari stigla u Izrael i ako sam ja njegova rođaka, želeo bi da me vidi. Mada sa zebnjom, prihvatila sam da se sretnemo kada dođem u Jerusalim, gde on živi. Kada sam polazila za Izrael nisam bila sigurna da li ću im se uopšte javiti, jer se nikad u životu nismo videli, niti izmenili ijednu reč. Ipak sam ponela flašu šljivovice da mi se nađe, ako se odlučim da ih posetim.

Došao je i taj dan. Strepila sam od susreta. Nisam znala ni kako izgleda, a ponajmanje sam znala o čemu ću sa rođacima da pričam. Ali, onog trenutka kada sam sišla u hol merkaza, iako je bilo više nepoznatih ljudi, ja sam prišla baš njemu. Drhtala sam od uzbuđenja. Ogromna knedla mi je stajala u grlu koje se sušilo. Nisam mogla da progovorim. On je prvi progovorio, na nekom arhaičnom srpskom. I onda se desilo nešto što se ne može opisati. Jednostavno je nestalo teskobe, nelagode i strepnje. Počeli smo pričati kao da smo se jučer rastali. Odveo me je svojoj kući. Upoznala sam divnu Cipiku i troje prekrasne dece. Cipi je poreklom Poljakinja. Naučila je srpski zbog muža, svekra i svekrve, ali deca nisu znala nijednu reč. Njihova kuća je bila moja druga kuća. Na žalost, otišla sam suviše kasno u Izrael i strica nisam uspela da upoznam. Samo sam na njegovom grobu ostala dugo, dugo. Dozivala sam iz sećanja njegova pisma koja su prestala da stižu uskoro posle tatine smrti, jer niko od nas nije shvatao potrebu pisanja dugih i opširnih pisama i odgovora. Gorko sam se kajala.

Tek tada sam shvatila tatu, ali još bolje sam ga razumela kada je naš brat sa suprugom i ćerkom otišao tamo daleko, u našu drugu, tj. treću domovinu. Interesovalo me je sve: kako ko od njih izgleda, koliko ima kilograma, šta oblače, gde idu, kako im izgleda stan, šta razmišljaju, čemu se raduju, zbog čega su tužni, kako svako od njih provodi dan i bezbroj drugih pitanja i glupih i pametnih. Da li će i koliko naša deca biti vezana za njihovu ćerku i obratno? Da li će se i kada videti? Možda će i oni čekati da prođe beskrajno vreme da bi se ponovo našli i "osetili"?! Nikada neću zaboraviti bratove reči, kada je izbegao iz Sarajeva: "Šta je tata tražio ponovo u Sarajevu posle rata, kada je došao iz zarobljeništva iz Nemačke? Malo mu je bilo što su mu mnogobrojna braća i sestre, kao i otac i majka pobijeni?! Ni grobovi im se ne znaju! Zato sam sada i ja izbeglica sa dve putne torbe. I tako će se stalno iznova isto dešavati. Nikada se više neću vratiti u Sarajevo!"

Beograd, 26. juni 2002. Trebalo bi da su sleteli u Sarajevo. Nisu nam se još javili. Njihov dolazak smo očekivali od aprila do danas. Povod: vraćanje stana. Jedino oni mogu preuzeti ključeve. "Zašto ostaviti stan nekome zbog koga si i ti i tvoja žena i tvoje dete postali izbeglice?! Novcem od prodatog stana možete Rutici obezbediti mirno studiranje u Granadi ili Madridu!". Iako nismo mogle da im odagnamo grč želudca i ukus žuči u ustima, promenili su svoju odluku od "nikada više" do : "samo sada i nikada više".

Danas je 27.juni. Ni glasa od njih. Avion su imali 25. iz Madrida. Gde da ih tražimo?! Da zovemo Ruth u Španiju?! Da pravimo zbrku u dečjoj glavi! Šta ako se nisu ni njoj javili?! Non-stop zvone telefoni na relaciji Beograd-Novi Sad-Valjevo. I uvek isto pitanje: "Jesu li ti se javili? Da im se nije nešto desilo?". Ona kojoj je zvonio telefon smirivala je one druge dve, mada se zebnja u sve nas uvukla. "Loše se jako brzo čuje" stalno sam ponavljala i sebi i njima dvema.

1.juli. Nervi popuštaju. Okrećem Ruth i pitam je gde su joj roditelji. Konačno, željeni odgovor: "Pa u Sarajevu, kod Mele". Laknulo mi je. Sva sreća pa Mela ima telefon. Tog dana su ušli u stan. Prazan. Avetinjski. Imaju kadu, WC-šolju, sva vrata i sve prozore. Stanar koji je izašao iz stana traži 7.000, maraka, a živeo je pet godina besplatno. Videće se ponovo sa njim na sudu, ili preko advokata.

Kažu da njihovi duhovi žive u stanu i oni ih osećaju svuda oko sebe, čak i pod nogama dok hodaju po podu bez parketa. Sela je na stepenice od kade. Njihova divna teget kada! Milijanica je ridala. To je bilo sve što je ostalo od njihovog prelepog stana. Kamin zazidan. Stilski nameštaj verovatno pogoren. Novi kineski tepisi čije su poslednje rate otplaćivane tokom rata, su ko zna gde. Brat je kupio Milijanici žutu ružu, plavu vaznu, 2 čaše i šampanjac, "Štok", pivo, sto i stolice na rasklapanje. Rasklopili ih, sklopili, otišli. Koliko je bilo odricanja svih onih godina, odvajanja od plata, a sada nepostojeće ništa! Nema ni struje, ni vode, ni telefona. Imaju samo uspomene. Imaju sećanja na to šta su nekad bili i šta su značili u tom gradu, gde su bili srećni i zadovoljni, gde su imali prijatelje. Isplakala je Milijanica svih 10 godina njihovog izbeglištva. U Španiji imaju sve što se može novcem kupiti. Ali nemaju nas, nemaju prijatelje, nemaju čak ni komšije sa kojima se uz obaveznu kaficu može popričati o svakodnevnim događajima, a i tugu i radost podeliti.

Došlo je do promene plana. Mi se nikada više nećemo sastati u stanu na Grbavici, u ulici Obala 27.juli 13. Gde bismo svi spavali, sedeli, iz kojih šoljica bismo pili kafu?! Doći će oni kod nas. Nemaju dovoljno vremena da idu u tri grada. Doći će u Beograd, da vide moj novi stan. Žele da vide našu ujnu, koja živi u Beogradu sa ćerkom i unukom kao izbeglice iz Sarajeva. Ići će i u Novi Sad da se vide sa Milijanicinim ocem i sestrom, da poseti prvi put majčin grob, pošto nije mogla da prisustvuje sahrani, jer joj je jugoslovenski pasoš istekao, a španski još nije dobila. U šali kaže da živi sa dva stranca: s mužem i kćerkom koji su postali Španci, a ona je NIKO.

Na kraju je izvadila novi bosanski pasoš koji nije želela, da bi mogla doći. Svi ćemo se okupiti u Novom Sadu kod naše sestre.

Konačno, dođe i dan susreta. Celu noć nisam oka sklopila. Stižu u Beograd posle podne. Poželeli su da im napravim šne-nokle. Nikad u životu odvratnije šne-nokle nisam jela. Na sve su ličile, samo ne na mamin specijalitet kojim smo se nekad "ožderavali". Dovezao ih je Aron kolima iz Sarajeva. Bar su udobnije putovali. Sva sam se tresla. Kada su pozvonili srce je htelo da iskoči, došlo do grla, izašlo u usta i kuca, kuca, hoće napolje, pa me guši. Ne da mi da dišem, hvatam vazduh, a srce guta reči i samo neki neartikulisani zvuci izlaze. Jedva sam ga vratila na mesto. I prvo što sam uradila bilo je iznošenje njihovih stvari, gluposti koje su mi komšije iz Sarajeva donosile, a koje su još preostale u stanu posle opšte pljačke. Za mene su one bile svetinja i niko nije smeo da pipne glupe šustikle, peškiriće, neke ukrase. Oni su me gledali prvo zgranuti, a posle su pukli od smeha. A ja - sva zbunjena. Deset godina ja to s ljubavlju čuvam, povremeno vadim i punim oči suzama, a oni tako! "Bona, Luno, mi smo sve kupili novo. Nama to ništa ne treba. Što tebi ne treba, pobacaj. Jedino ovaj italijanski escajg sačuvaj i u naše ime pokloni tvojoj Jecki za venčanje. Nego, skuvaj ti nama jednu kaficu". Razrogačene oči su počele polako da se smeše, pa da se smeju i na kraju da plaču, da plaču od sreće. Onda su i ruke krenule u zagrljaj.

Priči nikada kraja, a vreme leti. Sakupila su se i naša deca, a naša jedina unučica Hanica se razbolela, pa je deda-ujak nije ni video. Posle puno sati kreveljenja i smeha, deca su se razišla zaključivši: "Braco je ostao blesav kakvog ga i pamtimo dok smo bili mali". Ne znaju oni da iza te blesavosti i šala stoji gorki ukus tuđine, poniženja kroz koja su morali prolaziti godinama, pognutih leđa; zatvorenih vrata na koja su kucali; pakosti koje su naši ljudi jedni drugima smišljali, zbog čega Milijanica i dan-danas ne radi; čekanja da padne mrak pa da krijući uzmu sa ulice deo nameštaja kojeg je neki Španac izbacio, a njima treba i nemaju para da ga kupe; obavljanja posla od noćnog portira pa nadalje (a bili su profesori filozofije, doktorska deca). Moj Braco i Milijanica su u privatnom druženju podučavali Bracinog šefa sa posla, jer je šefovo znanje bilo znatno ispod njihovog. Ali, o tome se ne priča, niti je neko za to znao.

Obišli smo ujnu. Presrećni su i Braco i Milijanica i ujna. Na rastanku - grčevit plač. Svi smo bili svesni da se vide poslednji put. Naša se ujna tiho ugasila 12.maja ove godine. Uspela je da ode do Sarajeva, vrati stan i tako obezbedi svoju ćerku i voljenog unuka. Ulaskom u stan, noge su otkazale. Psihički šok, tako je lekar rekao. I više nije stala na svoje noge. Po povratku iz Sarajeva, od kraja februara, njena se topla dušica svakim danom polako opraštala od svih nas i onda je samo zaspala. Hvala joj za svu ljubav koju nam je godinama pružala. Neka joj dušica večno poživi.

Posle dva dana odlazimo u Novi Sad. Svi smo gotovo na okupu. Milijanica se sastaje sa tetkom koja dolazi iz Hrvatske da zajedno posete mamin grob. Ništa je ne pitamo kada se vratila sa groblja. Ćuti. Razumemo je. Mrzela sam sve ljude koji su dolazili posle mamine i tatine smrti. Želela sam da sam sama sa svojom boli. Tek kasnije, kada se emocije stišaju, shvatamo koliko nam prisustvo svih tih ljudi znači u tom teškom momentu. Ponela je samo par rukavica i dve ešarpe od svoje mame koje želi da sačuva. Tata joj nudi da uzme još nešto. Svesna je da se i sa ocem vidi poslednji put. To je njena bol i ne možemo joj pomoći, a hteli bismo. Najbolja joj je pomoć pustiti je malo u miru i tišini da bude sa sobom. No, to ne sme dugo da traje. Moramo je razveseliti i skrenuti joj misli na nešto lepše.

Njen otac je umro krajem prošle godine. Ni na toj sahrani nije bila. Ušteđevinu su potrošili dolazeći u Sarajevo. Samo je naša Hančika i ovog puta kupila lepi venac u njihovo ime i u njihovo ime prisustvovala sahrani, dostojanstveno, tiho plačući .

Milijanica i Braco tvrde da je duh naše majke sa njima u Španiji i da ih ona čuva. Ne može im se ništa desiti. Zahvaljujući njoj, oni su i stan kupili u Španiji. U snu im je oboma jednu noć saopštila da je došlo vreme za to. Ostvario se Milijanici i dugo godina sanjan san: uvek ima jednu cipelicu i stalno traži drugu. Tu noć je i taj san dosanjala. Našla je obe cipelice i zbog toga je bila vrlo srećna. Čuvaj ih, mamice, molim te. Budi zauvek sa njima. Znam da je jedan deo Tebe i sa nama ovde. Uvek si znala da budeš uz sve nas i da nas držiš zajedno, da se volimo, pazimo i pomažemo.

Kod sestre smo u vikendici, kako bismo svi stali, a i da bismo se lepo opustili. Kao nekada u njihovoj vikendici na Romaniji. Sećam se kako je tada bilo. Ujutro, kada smo počeli da izlazimo iz kućice, ljudi nisu mogli da veruju da smo svi bili unutra i da smo mogli svi da spavamo tu. Istina, izigravali smo sardine, ali nama to nikada nije smetalo. Što više sardina u konzervi, to bolje. A tek kako je Braco jagnje nabijao na ražanj, a ono se nikako neda. Komšija je otkrio zagonteku našeg jogunastog jagnjeta. "Pa, Braco, zar nikad nisi vidio kako su Turci nabijali na kolac?! Ne radi se to od glave, nego od dupeta!".

Ovog puta niko od nas nije uspeo da se napije. Čudno. A pilo se i pilo, pričalo se i pričalo do svitanja. Čak su i moje šne-nokle bile na tapetu i krpice koje sam im iznosila da ih ponesu u Španiju. Sestra u Novom Sadu je potpuno zaboravila da iznese šampanjac iz zamrzivača kada smo stigli u Novi Sad. Običaj otvaranja šampanjca za dobrodošlicu pri našim obaveznim susretima uvela je Milijanica još odavno. Šampanjac samo što nije eksplodirao. Bilo mi je milo da nisam samo ja bila smušena pri dočeku. Sećanja su navirala, smejalo se do suza. Hteli smo da produžimo trajanje našeg "Beyahada". Niko nije gotovo ni spavao, jer je svaki prospavani minut bio minut manje proveden sa njima. Nismo puno zapitkivali. Nismo hteli da ih vraćamo u najgori period njihovog života. Hteli smo da budemo svi srećni, nasmejani i da nam susret prođe u veselju. Oko albuma sa Ruticinim slikama smo se svi otimali. Utrkivale smo se nas tri koja će smisliti lepši poklon za Ruticu. Svaka je mislila da je njen poklon najlepši i da će baš on Rutici najviše značiti. Naravno, tetka Beba je prednjačila u svemu. Ona je mesecima Rutici bila i otac i majka i Ruth je za nju bila najvezanija. Htela je poklonom da joj kaže koliko je još uvek voli, koliko joj nedostaje i koliko bi želela da je vidi. Njoj smo se najviše smejali. Ostarila, a ostala naivna kakva je bila kada je bila mlada, pa su joj i pitanja bila takva. S druge strane ona je bila ponosna na sebe što jedina ona nije napravila takve propuste kao Hančika i ja, vezane za njihov dolazak. Lako je njoj bilo. Ona nije bila domaćica, nego gost. Ona je jedina među nama koja nije nikada znala da kontroliše emocije. Ovog puta ona se mesecima pripremala kako da nas nadmudri i kako da se ona smeje na naš račun. Uvek smo se šalili jedni na račun drugih i pri tome se slatko smejali. Znalo je tu u šali i razbijenih glava da bude iako smo svi već odavno odrasli, postali roditelji, a poneko i baka i deka.

Braco i Milijanica su i dalje lepi. Nisu baš ni mnogo ostarili. Tvrd su oni orah ipak. Ne daju se lako.

Nikada više neće doći u eks-Jugoslaviju.

Na rastanku su nam svakoj dali simbolično po jedan metalni španski euro sa rečima: "Dogodine u Mihazu. Viva Espanja!" i pogledi su nam se sve više i više maglili, a grla sušila.

 

Beograd, maj 2003.