Trenutačno oko mene huči blagdanska atmosfera. Kako sam uhvatila malo vremena na web-siteu Jad Vašema izlistavam imena članova svoje obitelji, jer nešto me kopka i ne da mi mira. Izlistavam šture podatke. Neka mamina teta Frieda – piše da je do rata bila domaćica, ubijena negdje oko Novog Sada? Djevojački Steiner? Kaj imamo i Steinera u familiji? Vidi, pa to je stara i osobno dala podatke o njoj u Jad Vašemu. Opet sam otkrila neki trag rođaka o kojem stara šuti. Ne, nemam namjeru govoriti o tim ljudima kojih više nema, a čija lica pamtimo samo iz iskaza naših članova obitelji. Pričajući s brojnim članovima židovskih općina shvatila sam da je česta zavjera šutnje tipična za generaciju roditelja koji su sasvim slučajno ostali živi u tragediji istrebljenja. Samo mi je sinulo da ćemo i mi jednog dana biti likovi iz obiteljskih priča i da o našim životnim putevima valja ostaviti pisani trag. Jednog dana to će nekoga zanimati kao i mene teta Frieda, domaćica, o kojoj neznam niti kako je provodila dane, da li je bila lijepa, da li je rano ustajala i da li je kad je bila ljuta na muža možda psovala na mađarskom?
Ne bi bilo dobro da se iz generacije u generaciju ponavlja slijedeća situacija:
U osnovnu školu krenula sam sa Srđanom Matićem. Prva četiri razreda sve curice su bile mrtvo zaljubljene u njega. Ali, ja, pjegava Lea nalik nekoj žabi, imala sam tu čast da je on nakon škole samnom prelazio cestu, šutke me držeći za ruku. Nekom prilikom pred školu je u prvom razredu po njega došla mama. Srđan joj je pričao o meni. Pitala me zašto se zovem Lea. Slegnula sam ramenima. Otkud znam? Srđanu sam bila rekla da imam djeda i baku u Israelu, pa me njegova mama pitala što su oni. Opet sam slegnula ramenima i rekla «A kaj ja znam, valjda Zagorci.» Bila je zima i slatki smjeh Srđana i njegove mame orio se pred školom i zavukao zauvijek u uspomenu. No to uopće nije bila smješna situacija. Po uvjerenju sam bila «izraelitska Zagorka» još neko vrijeme, što god to značilo.
Većina mog društva odrastala je u sličnim uvjetima, bez obzira u kojem se djelu zemlje nalazili. Kako smo odrastali i spoznavali svijet oko sebe i sebe, uglavnom smo svi barem jednom dobauljali do židovskog odmarališta u Pirovcu, kao kokoši na okupljalište.
Marka Živkovića sam srela tamo prvi put, a gdje bih drugdje. Odmah sam opala na vrhove trepavica kak je pametan i kako ima te svjetle smeđe oči s točkom, e, senilijo moja, sad se ne mogu sjetit jel' na lijevom ili desnom oku. Marko je bio zjenica mog oka jedno dvije godine, no nekako nam nije bilo suđeno. Poštari i u Beogradu i Zagrebu okilavili su od tona pisama koje su nosali gotovo svakodnevno na naše adrese. 1988. godine Marko je otišao na postdiplomski studij psihologije u Ameriku i ostao. Pisma su se pretvorila u povremene e-mailove od kojih je posljednje najljepše ljubavno pismo životu koje sam ikad pročitala. To je pismo te posebne sorte izraelitskog Zagorca, koji tvrdi da je pitanje židovskog identiteta kod njega problematično, jer se takvo iskustvo stječe u djetinjstvu «... a ja ga baš nisam imao (ma nije ni moja majka, a kamo li ja). Prema tome, nema nekog trenutka u kome sam ja «prvi put shvatio da sam Židov» pošto uopšte nisam siguran da sam to ikada shvatio. Ti znaš onu moju šalu, koja je zapravo poluozbiljna – kada su me Srbi pritisli da se izjasnim, ja sam trvdio da sam više na jevrejsku stranu, kada bi me pritisli Jevreji, ja bih, pošto mi se nije bivalo Srbinom, izjavljivao da sam Japanac. Moje ti je židovstvo u tome što mogu s raznim Židovima s kojima sam i ovde okružen da podelim razne interne šale, što mogu da se šalim na temu židovske majke. Ali isto tako mogu da delim interne šale s raznim drugim kategorijama ljudi – s antropolozima, s istočnoevropljanima,uopšte mislim da sam uvek bio, a sad sam pogotovo alergičan na grupne identitete. Previše sam dobro video kako je lako manipulisati onima kojima je neki grupni identitet najvažnija stavka. Uvek se nađe neki Milošević ili neki Bush da ih namami da glasaju za njega, a onda ih temeljno pokrade i usput pobije silan svet. Ja ću radije da budem neukorenjen i bez nekog grupnog identiteta. I, naravno i dalje težim mudrosti. Al', čik definiši šta je to mudrost. A deci prenesemo ne ono što želimo nego ono što jesmo.» Markova mama dočekala je kraj rata kao jedanaestogodišnjakinja u Auschwitzu. Nikad mi nije bilo jasno kako je to preživjela. I prenijela je na njega ono što on jest – izraelitski Zagorec. Svi znamo što hoću reći, jel' tak? Ukoliko netko, s obzirom na gornje retke, tvrdi suprotno nek mi javi, pa ćemo se počupat oko toga uz kavu.
Posebna božja dostava izraelitskog Zagorca dogodila se u u obitelji Ukrainčik. Bio je to sin Miro. S dvanaest godina Miro je savladao osebujnu vještinu: nakon što bi proždrl pol kile kruha, došuljao bi se do sestre Tamare i mene dok smo nešto blagovale, naceril se, pogledal nas u oči i pustil pljuvačku do koljena i potegnul je natrag do mandula. Nama je to sa sedamnaest godina bilo odurno i bezveze, a on se trudio iz petnih žila samo da nam pokaže da je živ i da nam može doskočiti iako smo starije ( n.b. što dulje živim, tim sam sigurnija da bi razvlačenje slincih u višim razredima osnovne škole trebalo uvesti kao zaseban predmet. Inače će armije dvanaestogodišnjaka ostati bez te vrijedne vještine). U međuvremenu Miro je postao legenda iz više razloga. Bio je vrijedan kao pčelica, omladinski klub židovske općine radio je izvrsno, bio je odličan student medicine, a i svi smo obožavali čitati časopis «Motek» kojemu je uglavnom on bio pokretački motor, uz donacije, jasno. Njegovom povratku vjeri svi su se čudili kao picek glisti, no znajući ga, uopće me to nije čudilo. Ta iskra vjere u njemu je čučala i dok je bio onaj klinac koji je puštal slince, bez obzira, na nezahvalnost preživljavanja ranog puberteta. On kao da se prvo s bogom razgovarao, onda mu je malo brundao, a potom se s njim dogovorio, pa zatim to sve osvjestio. Eto ga u New Yorku, živi po Halahi u tradicionalnom, skladnom braku s Merri i njihova tri sina. O sebi je bio spreman reći: «Probat ću ti napisat, no ne bum ti obećo niš. Kaj će mi sva slava, bolje bit sitna riba u moru nego glavni Štef u Zagrebu. Drž' se.» Ukoliko treba prijevod, jer je netko pomislio da se radi o aroganciji, prevest ću: spominjanje njega kao neke osobe o kojoj bi se moglo pisati doživljava kao neskromnost. To nije nužnost na njegovom životnom putu. Napisavši te redke vjerojatno se vratio u ordinaciju baviti se bolesnom djecom na pedijatriji. Jer to jest dio njegovog životnog puta. Razliku ispita iz medicine pri dolasku u Ameriku položio je u rekordnom roku od 10 mjeseci, što ljudi polažu uglavnom u dvije godine. Naravno, to nikako ne bi mogao da nije imao bezrezervnu podršku svoje Merri. I da nije bio izraelitski Zagorec, jer samo oni to mogu obavit a da ne trepnu okom. I, da, svakako moram reći da je čovjek koji jako voli kremšnite.
Prvi izraelitski Zagorec koje se sjećam u životu je Ingrid Bauman. Ali ona je fakat pravi primjerak. Imala sam nekih dvije godine, posjela me na kredenc u našoj kuhinji dok je mutila kakao u prahu s mljekom za mene i nešto mi govorila. Mlatila sam nogama. A što drugo da radi dvogodišnjakinja na kredencu? Ingrid je tad imala 13 godina i mlađu sestru Leu oko vrata. I danas se pitam kako me nije zadavila od bijesa što me stalno mora cunjat sa sobom. Dakle, u biti, dužna sam joj život J . Bila je upozorena da ću pisati o njoj. Vabila sam ju da napiše koji redak o sebi kao i svi drugi o kojima pišem. Ingrid je kao petogodišnjakinja provela s mamom u Israelu tri mjeseca. Bila je u posjetu didi i baki. Naučila je hebrejski i zaboravila hrvatski. Po dolasku u Zagreb više nije znala razgovarati s ocem. Toliko se šoknula da je zakopala svoje znanje hebrejskog duboko u toj mjeri da više nezna niti jednu riječ osim «šalom», «gezer» i «aba lo babait». Znanje nije uspjela obnoviti ni kad je s osamnaest godina pri posjetu Israelu ponovno provela s didom i bakom dva mjeseca, i premda je željela je ostati studirati na Tehnounionu u Haifi, no nije joj bilo suđeno, pa se vratila se kući. Vjerojatno je tu presudila činjenica, da budući smo živjeli dvije godine u Indiji prije toga, gdje je ona završila collegde, odvojena od nas, bila željna obitelji!??!. Svejedno, svako ljeto koje provodim u Pirovcu zajedno s njom u zoru dok spava šuljam se s malom lopaticom uzglavlju njenog kreveta u nadi da ću iskopati negdje to uspavano znanje. Povučem se dovoljno rano da, kad otvori oči se ne zastravi jer nad njom stoji neka luđakinja s alatkom u ruci. Dakle taj zakopani jezik tražim u nje bez uspjeha. Ona je to rješila pragmatično. Za trajanja mog boravka u Israelu, kad su je pitali «A gdje ti je sestra?» odgovorila bi: «Ma poslali smo ju da vježba za Židova za sve nas». Ingrid je svjetovni tip. Diplomirala je biotehnologiju, radi na Prehrambenom biotehnološkom fakultetu, bavi se predmetom čije ime ja neznam ni izgovorit, doktorica je znanosti. Trenutačno je prodekan za međunarodnu suradnju svog fakulteta i voditelj međunarodnih TEMPUS projekta. Njena kćer Jelena ima malog sina Juraja sa svojim Igorom. Juraj se rodio u pravo vrijeme kad u obitelji više nismo imali vrlo male djece za navlačit i cmakat i svi smo se bacili gnjeckat njegove šunkaste nogice i prdit debelu pupu. Prednjači Ingrid. Ona je gotovo sve što ja nisam. Ono «gotovo sve» odnosi se, jasno, na činjenicu da smo obje izraelitski Zagorci. Ukoliko po izlasku ovog članka primjetite ženu koja mi je slična i šulja se općinom s batom u ruci, budite uvjereni da joj se nešto u ovom tekstu zaista nije svidjelo.