Moje zadnje turisticko putovanje bilo je na Kubu. Udobno dugo putovanje velikim Jumbo jettom zavrsavalo je na aerodromu glavnog grada Kube Havane. Prekrasna pristanisna zgrada na kratko je poljuljala informacijemo koje sam sakupila iz Lonly planet vodica i kolegica koje su ovdje vec ranije bile.
Kazem na kratko, jer vec kontrola dokumenata pred zatvorenim neprozirnim vratima prema izlazu vratila su me u stvarnost. Da, ovdje jos uvijek lebdi neki duh koga mi srecom doma nismo niti upoznali ali ga pamtimo iz putovanja u bivsi SSSR i ostale zemlje bivseg komunistickog bloka. Oni koji su prije 90 putovali po svijetu znaju o cemu govorim. Smrknuta, nepocesljana sluzbenica nakicena epoletama i zlatnim gumbima na uniformi , prevrce moj pasos pun pecata i viza, propusta ga kroz kompjuter i konacno mi ga vraca. Pritisce gum i vrata se otvaraju. Dozvoljeno mi je da udjem na Kubu.
Salter turisticke agencije preko koje smo rezervirali i organizirali nas boravak na Kubi lako smo nasli. Zgodna mlada cura besprijekorno govori francuski i daje nam vouchere na osnovu kojih cemo koristiti sve usluge za vrijeme naseg boravka ovdje. Tu je vec i vozac taksija koji ce nas prevesti u hotel. Alehandro,, zgodan, pricljiv i obrazovan, njegov je engleski bez akcenta, po profesiji profesor, no radi kao taksist. Skolovao se u Kanadi ? ! Od napojnice se moze zivjeti, od place ne.
Sjedamo u novi udobni Peugeot i vozimo se prema hotelu. Hotel je na obali u Havana vjeja. Prekrasna secesijska gradjevina, nekada vila obitelji San Miguel, a sada hotel San Miguel, hotelic sa devet soba, salonom i trpezarijom, mala recepcija smjestena je u podnozju polukruznih mramornih stepenica. Stilski namjestaj i fotografije obitelji San Miguel govore o njihovom nekadasnjem bogatstvu. Prostor u koji smo usle obecava ugodan boravak, no nas dvije smo nestrpljive da vidimo odakle to dopire glazba i samo nakon kratkog zadrzavanja u sobi izlazimo u Havansku noc.
Mracnim ulicama motaju se mnogobrojni stranci, domacini i psi lutalice. Zapravo nikada niste sigurni da li su zapravo lutalice ili ne. Oni su niciji i svaciji, vecina ih slici jedni drugima, neki imaju na prednjem dijelu tijela navucene prljave, poderane majice, no oni se u njima doimaju apsolutno sretni.
Idemo za uhom, muzika dopire sa svakog coska, iz svake kavane, restoracije, otvorenih haustora. Mrak je i ne vidimo fasade, na mracnim ulazima sjede tipovi od kojih bi vas u Evropi podilazila jeza, no u Havani ako ih i nehotice pogledate, veselo vam se obracaju za "Holla , od kud si ? " i osmjeh ozaruje njihova uglavnom krezuba lica. Ne rijetko i oni se zabavljaju nekim instrumentom napravljenim od tikve, sviraju i pjevaju. Jedno je sigurno, na Kubi svi lijepo pjevaju. Nakon sto smo prebrodile nelagodu od mraka, tipova, neugodnih mirisa Klara i ja smo nas prvi mojito popile u baru Taverna uz zivu glazbu i ples prelijepih parova. Ugodno se opustajuci strusile smo i drugi, a kada su muzicari konacno odlucili napraviti kratku stanku, nas smo dvije izasle s namjerom da se vratimo u hotel. Vec na vratima Taverne smo se predomislile i ponovno krenule za sluhom. Iz lokala udaljenog nekoliko koraka od Taverne dopirao je zaglusujuci topot nogu, kastanjeta i barsunastih glasova, popracenih ritmickim pljeskanjem publike. Pogled je bio dovoljan i vec smo sjedile u Maison de la Flote, sa novim mojitom u ruci.
Ne velika pozornica sa tri prekrasne plesacice i pjevacice i jos trojicom glazbenika.Oko pozornice nekoliko menora, kavana prepuna ljudi, vecinom kubanaca ali i nas stranaca. Flamengo kakav jos nismo vidjele niti cule, ni na filmu niti u Spanjolskoj. Kubanski flamengo to je nesto posebno. Zanos grupe koja ga izvodi nikoga nije ostavio ravnodusnim, svi smo u nekom posebnom raspolozenju.
Sreca da na Kubi kasno svane, tako da smo ipak jos po mraku dosle natrag u hotel.
Slijedeci je dan bio posvecen organiziranom razgledanju Havane. Autobusom s vodicem, pjesice, taksijem cijeli dan smo proveli po ulicama i trgovima, nagledali se prekrasnih potpuno nezamislivo zapustenih i rusevnih zgrada, muzeja raznih zbirki od porculana, preko ruma, do namjestaja i drevnih odora, antiknih vitraja, palaca preuredjenih u hotele, uzasnih socrealistickih gradjevina za stanovanje, modernih ne lijepih ministarstava, megalomasnkih trgova na kojima vodja drzi govore itd itd. Havana bi mogla biti najljepsi grad na svijetu. Kazem mogla, jer ne vjerujem da ce UNESCO koji je Havanu stavio u svoju bastinu ikada uspjeti obnoviti sve. Ono sto je vec uz njihovu pomoc obnovljeno ne odrzava se i ponovno propada.
Umorne od hodanja, jet lega ali vjerojatno i od jucerasnjih mojita, zaspale smo ranije nego sto smo namjeravale.
Slijedece jutro vec u 10.00 imale smo zakazano sa nasim taksistom Alehandrom razgledanje onih dijelova grada u koje vas organizirane ture ne vode. Prva stanica Miramar, predio prekrasnih vila u kojima su smjestene ambasade i rezidencije. Ni traga od gradske bijede i rusevina. Sve je prepuno cvijeca i zelenila. Imanja brace Fidela i Raula ogradjena su i naravno nije ih moguce vidjeti, no njihova velicina i osiguranje odmah izazivaju podrhtavanje zeluca.
Tu nesto ne stima ! Vozili smo se dalje do Marine Hemingway, prekrasnog resorta s vilama i bazenima, restoranima i salonima za uljepsavanje, napravljenih za bogate Amerikance. Cudite se ? Da, zvanicno Kuba i Amerika se ne trpe, no niti Amere niti Kubanske politicare to se ne dotice. To vrijedi samo za sirotinju i ispiranje njihovih mozgova. Ovdje Ameri sa Floride stignu za 3 sata svojim jahtama, sa kojih skinu zastavice, a umjesto pecata u pasos dobiju propusnice. Ovdje za svoje dolare mogu dobiti sve sto pozele i to puno jeftinije nego doma.
Oni tu uopce nemaju pojma da su u Havani, ovdje je isto kao u Miamiju, barem za njih.
U resort mogu uci samo stranci ili pak oni"sretnici" Kubanci koji tu rade.
Klara i ja sutimo, a Alehandro prica, za moj ukus malo je pre brbljav. Meni se to cini sumnjivo. Klara ima vise povjerenja u njega. Ja tvrdim da je spijun, odnosno osoba koja treba navuci turiste da pricaju, a onda on to ili prenosi ili nemam pojma, mozda sam paranojicna. Klara se smije i cavrlja sa Alehandrom. Vozimo se kroz groblje San Kristobal, ovdje je sve tako raskosno i ja kazem da je bolje mrtvima nego zivima, a Alehandro se slaze samnom. Kroz ulice s vilama spustili smo se pred necete vjerovati zgradu na kojoj smo ugledale magen David i keter Tore, tu su i neizbjezni lavovi. Jedna od tri zidovske opcine i sinagoge. Drustveni prostor malen pretrpan knjigama, nekoliko ljudi okupljenih oko stolova citaju nesto, ovdje se odrzavaju satovi ivrita, tu je i apoteka, upoznajem se sa mladjom zenom. Njen je muz salijah poslao ga JOINT, na Kubi su tek sest mjeseci. Svaka cast ! Sretna sam da JOINT i tu pomaze, jedan nas mladic vodi u obnovljenu sinagogu, lijepo zdanje, zjapi prazno, da ponekad za blagdane bude dosta ljudi, ali samo za velike blagdane. Nekada ? da, nekada ih je bilo puno i bili su dobro stojeci, cijeli je kvart bio njihov. Vecina ih je odselila (citaj izbjegla) u Miami, naravno bez igdje icega. Spustajuci novcanicu u « cedaka box » osjecam se bijedno, kada bi barem mogla dati vise, ali ne mogu, moram ostaviti nesto i za ostale dvije zajednice. Pozdravljamo se s domacinima i odlazimo, sada idemo u Havana vjeja, tamo zivi vecina preostalih Havanskih Zidova.
Alehandro je dovoljno inteligentan da nas nista ne pita, nase oci mu govore sto nam je na dusi. Suteci vozimo se dalje, a misli se kotrljaju zajedno sa suzama, iako kada budemo dosle gdje smo krenule shvatiti cemo da tu nismo imali razloga za tugu. Stalno smo se spominjale na Einsteina i njegovu teoriju. Sta spominjale, spoticale smo se o nju i gusile se u njoj.
Kruzeci malim, uskim ulicama, izbjegavajuci prevelike rupe, ljude koji hodaju sredinom ionako uskih ulica, pse koji leze na sred ceste zaustavili smo se ispred neugledne zgrade potpuno uklopljene u bijedu Havane vjeje, no ova se zgrada razlikovala od drugih po tome sto su na njoj stajala nama dobro poznata slova , hebrejska. Pred zgradom nekoliko starijih (da li ?) muskaraca sjede na zidicu i u ustima drze nezapaljene cigare, odjeca neprepoznatljive boje i oblika, odrpane majice kakve smo vidjali na psima, prolazimo pokraj njih ne gledajuci u njih jer nam je tesko. Kroz mracni ulaz spustili smo se nekoliko stepenica u sinagogu, u predvorju slika Rebe Schnersona, aha, pomislim tu su Habadovci Lubavici. Varka, oni tu dolaze, ali nisu tu. Ovdje je rabinima zabranjen boravak. Mogu doci na dan, dva ali cim se otkrije da su rabini osigura im se brzi povratak. Upoznajemo Johna, Kanadjana koji vec 16 godina dolazi, pomaze i organizira prikupljanje pomoci za clanove opcine. Dolazi dva puta godisnje na dva tjedna. Jedan vec prosao. Ispricao nam je o bijedi zajednice, o tome da vecina prezivljava sa 3 dolara (dobro ste procitali tri dolara) mjesecno. Vidimo rimonim i sidure, pitamo za vjerski zivot, da naravno svaki dan sahrit (jutarnja molitva) i minha (popodnevna) dodje oko stotinjak ljudi, Sabatom i do dvjesto. U opcini se osigura za svakoga po casa mlijeka (od mlijeka u prahu) i po zemicka namazana s necim, vecini je to jedini obrok koji pojedu tokom dana. John im nabavlja carape i donji ves, to im najvise fali, da i sredstva za osobnu higijenu, ponekad dobiju i kefice za zube. Ponekad !!!!!!
Kutija za cedaku, zjapi prazna, moja novcanica pada na dno i cuje se njen dodir, pece me savjest, ali i oci, srce mi se stisnulo poput vrapcjeg, samo klimam glavom dok John prica sto na sat. Nas taksi ceka vani i polako izlazi vrijeme koje Alehandro ima za nas, on vec nestrpljivo pogledava prema vratima i cudi se sto mi to tamo jos radimo. Pitamo Johna kako pomoci ? Predlaze da organiziramo prikupljanje sredstava za higijenu, osnovnih, sapuna, pasta za zube, obicnih krema, deterdzenata za rucno pranje jer oni nemaju masine, nikakvih «luksuza » kao sto su dezodoransi ili depilatori, njima treba ono najosnovnije.
Ostale bi mi tamo jos, no i Johnu se blizi vece pa zuri u spravljanje mlijeka, nekoliko starceka oko nas znatizeljno slusa nas razgovor iako nas ne razumiju. Kipa na glavama, tradicija koja traje, osmjeh na izboranom licu i Salom prati nas do vrata, a onda, staracke ruke ispruzene za milostinju, sapat … » puoqo basar comprar, …. « . Spustam pogled jer me sram, u tom pokretu spazila sam poderanu majicu navucenu preko druge jos poderanije, zamisljam moga djeda na njegovom mjestu, sebe, bilo koga iz moje zajednice i zakljucujem :
«Cim se vratim u Zagreb, zapocinjem akciju prikupljanja pomoci za Zidove na Kubi»
Toga dana popodne imale smo transfer na more u Cajo Bruhas pokraj Cajo Santa Maria, ljetovaliste udaljeno vise od 400 km od Havane. Cetiri i pol sata voznje kroz polja secerne trske, sela i gradice po auto putu poput aerodromske piste, neobiljezenog znakovima, kojim ravnopravno voze kola s konjima, traktori, kamioni i poneki auto, najcesce rent-a car ili taksi, proslo je u relativnoj tisini. Ovaj put smo dobili vozaca koji je ili Spanjolski govorio vrlo slabo ili nije zelio s nama razgovarati. Njegov kreolski smo razumjele samo zahvaljujuci pantomimi. Kratko smo zastali ispred spustene rampe i dva policajca gdje je nas vozac platio prolaz i pokazao svoju iskaznicu. Rampa se podigla i zapoceo je nas put od 50 km po cesti preko mora . Prekrasan dozivljaj za oko, ali ne i za zivce. Lijevo more, desno more, nigdje nikoga i nicega, pelikani i flamingosi jedini su stanovnici ovog dijela Kube . Odjednom usred nicega znak na kome pise aerodrom, a ispod manjim slovima Cajo Bruhas 10 km. Uskoro smo se zaustavili ispred bungalovskog naselja prekrasno smjestenog na liticama stijena Karipskog mora. Pogled kao sa razglednice, ali razglednica nema. Bungalovi prekrasni, sobe prostrane, uredjene sa stilom, kupaona sva u mramoru, mini bar, TV, telefon uopce sav konfor koji se i ocekuje. Vrlo smo brzo ustanovile da TV ima tri kanala, da telefon u sobi ne radi… Restoran je smjesten na vrhu najvise litice a samo ga petnaestak drvenih stuba dijeli od prekrasne bijele pjescane plaze. Suncobrani od palminog lisca daju toliko potrebnu hladovinu, a lezaljke se udobne. More toplo i mirno. Posvuda skoljke i bijeli koralji, otkrile smo da bjelina pijeska potjece bas od koralja i skoljki koje je more samljelo u pijesak.
Odmah nam je dosla asocijacija na rabina Akivu, pa nismo nas dvije uzalud Zidovke.
Odmor na moru trajao je tri dana, u ljepoti krajolika i uzivanja covjek zaboravi na tudje jade, no doslo je i jutro kada smo ocekivale transfer u 10.00 sati. Na recepciji smo bile deset minuta ranije, no od naseg taksija ni traga. U agenciju se moze nazvati samo sa javnog telefona ako imate telekartu jer recepcija nema izlaz. Dva puta pozivamo agenticu i ona nas stalno uvjerava da vozac samo sto nije stigao. Klara sizi, ja sam mirna nikuda mi se ne zuri, na odmoru sam, kakve veze ima da li cemo u Havanu stici u tri ili u cetiri ?
Konacno stize i Sandalo. Tako se zove nas novi vozac, kosa zalizana u stilu mafijasa iz Palerma, da, on govori talijanski. Klari svice, konacno se na nekoga moze izvikati, ali Sandalo pruza ruku i osmjehom oko glave osvaja Klarisu. Nista od galame, samo smijeh. Za kaznu smo mu smislile rutu kroz neke gradove koje smo zeljele jos posjetiti. Pristaje bez pogovora sve uz smijeh i pricu. Zaustavljamo se da nam ubere secernu trsku, moramo probati i to. Slatko i osvjezavajuce, ponjele smo komad i u Zagreb. Remenidos, Santa Clara, spomenik Cheu i ogroman trg. Nebi to bila Kuba kada se iz zvucnika nebi cula pjesma, ovoga puta to su revolucionarne pjesme. Zadrzavamo se krtko, tek da nesto vidimo i slikamo jer smo shvatile (iako kasno) da ako zelis nesto autenticno to moras sam slikati. Razglednice su strogo namjenske. Usput na auto putu kupujemo mandolate, luk u vijencima za Sandala (dvostruko je jeftiniji i kvalitetniji nego u gradu) i polako se priblizavamo Havani. Evo nas opet ispred naseg hotela, pozdravljamo se sa Sandalom, bas nam je bio simpatican.
Jos jedan dan i noc Havane, trosimo zadnje pesose. Smijemo se pijuci pina coladu (sin alcohol) i mojitose, definitivno smo popile svoju trogodisnju kvotu alkohola u tih desetak dana.
Povratak kuci u Zagreb sa plus 26 na minus 16. Niti ledena zima nije nam ohladila ideju da zapocnemo prikupljanje pomoci za nasu bracu na Kubi. Akcija je krenula punim zamahom, kutije se pune i pakiraju, ljudi donose i daju i vise nego smo ocekivale, drago nam je da se ljudi osjecaju dobro kada mogu pomoci.
Drzimo se starog rabinskog savjeta, uvijek ispruzi ruku da das prije nego sto netko ispruzi ruku da od tebe trazi.
Hvala svima koji su se odazvali nasoj akciji. Hvala Habad Lubavicima iz Italije, koji ce preuzeti slanje posiljke na Kubu, kao sto su vec ucinili sa slanjem igracaka u Zemlje bengalskog zaljeva koje su darovala djeca nase skole « Lauder Lea Deutsch » a na inicijativu njihove uciteljice Maye.