Nisam siguran koliko je vremena prošlo – možda i punih pola stoljeća – od trenutka kada sam na Mirogoju, u neposrednoj blizini posljednjeg počivališta moga djeda, na bočnoj strani nadgrobne ploče dr. Dezidera Juliusa prvi put uočio sitnim slovima uklesane riječi: KIOLTOTTAK BENNEM A LANGOT. Upitao sam majku, koja je od svoje majke, moje bake, naučila ponešto mađarskog, zna li što to znači. Malko je razmislila pa polako i polutiho izgovorila: ugasili su plamen u meni.
Na te sam riječi naišao sada, čitajući memoarsku knjigu dr. Steve Juliusa NI CRVEN, NI MRTAV. Dezider Julius, autorov otac, napisao ih je na badnje jutro 1953. u jednom od oproštajnih pisama neposredno prije nego što je hicem iz pištolja dokrajčio svoj život.
Poglavlje Tragedija, koje sadrži događanja što su prethodila i slijedila tragičnoj smrti Dezidera Juliusa, središnje je poglavlje ove izuzetno zanimljive i sjajno napisane knjige kojom je zahvaćeno razdoblje od 1941. do 1956. godine. Taj je tragičan događaj, sudeći po knjizi u cjelini, i presudno važno, štoviše, sudbonosno poglavlje i u životu autora knjige Steve Juliusa.
Dr. Dezider Julius izvršio je samoubojstvo na svom radnom mjestu, kao upravitelj Psihijatrijske bolnice u Vrapču. U toj je bolnici, kao liječnik-psihijatar, radio i prije Drugog svjetskog rata, od 1936. godine.
Rođen 1895.u Pančevu, Dezider Julius je studij medicine započeo uoči Prvog svjetskog rata u Beču, a dovršio ga nakon rata u Budimpešti, da bi odmah potom u Slovačkoj specijalizirao psihijatriju. Vrativši se kući, oženjen Peštankom, studenticom medicine, ne nalazi posao jer su mađarski policajci javili svojim jugoslavenskim kolegama da se u studentskim danima oduševljavao Belom Kunom, pa i agitirao za njega. Jedino što mu se nudilo bio je zabačeni Kovin, gdje se napuštena vojarna pretvarala u psihijatrijsku bolnicu. Dvije je godine nadzirao te radove, da bi tek potom počeo raditi kao psihijatar. Ali, ubrzo stječe profesionalni ugled i 1936. dobiva ponudu za bolnicu u Vrapču. Objeručke je prihvaća.
U bolnicu koja je već tada bila cijeli grad, sa tisuću bolesnika i petsto zaposlenika, Dezider Julius dolazi kao otac dvojice sinova, jedanaestgodišnjeg Đuke i sedmogodišnjeg Steve. Njihovo školovanje u zagrebačkoj gimnaziji – u školu su iz Vrapča putovali vlakom – 1941. prekida rat, okupacija Jugoslavije i proglašenje NDH. Autor objavljuje u knjizi faksimil svoje svjedodžbe za drugi razred gimnazije: to je “svjedodžba u spomen prve školske godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, na poleđini koje je napisano da je upis učenika u treći razred poništen na osnovi “zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti”.
Iako su joj iz dana u dan stizale vijesti o progonima Židova, obitelj Julius nije gubila nade. Kako nisu išli u školu, otac je sinovima našao kakve-takve poslove – Đuki kod mehaničara, Stevi kod vrtlara. Sam je vjerovao obećanjima nekih znanaca s moćnim vezama da će ostati na svom poslu u bolnici, pogotovu kad je cijela obitelj ispunila i traženi uvjet za to: pokrstila se u mjesnoj crkvi. Religiozni nisu bili, otac se i deklarirao ateistom, pa ipak, taj ih je čin ispunio, blago rečeno, nelagodom. Svoj židovski identitet otac nije vezivao uz vjeru; iako nije bio vjernik, osjećao se i deklarirao Židovom, pa je i sinovima znao reći da treba da budu ponosni što su Židovi.
Međutim, bivalo je sve jasnije da ih ni krst neće spasiti. Ali, posve im se iznenada ukazala prilika za sklanjanje u zavjetrinu. U selu Stančiću, nedaleko od Božjakovine, od nekadašnjih štala gradila se psihijatrijska dječja bolnica i Juliusu je ponuđeno da ode tamo. Priča o Stančiću je, zapravo, započela trikom Slavka Kolara, pisca i agronoma, tada direktora poljoprivrednog dobra u Božjakovini, koji je, dovijajući se kako da iz jasenovačkog logora spasi svog prijatelja, zagrebačkog neurologa Rudija Roznera, naredio da se u Stančiću izgradi i uredi psihijatrijska bolnica za djecu te, preko svojih veza, zatražio da u nju bude upućen dr. Rozner. Autor piše kako je poglavnik Ante Pavelić osobno telefonirao vrhovnom zapovjedniku svih logora Didi Kvaterniku, zahtijevajući oslobađanje dr. Roznera. Iako s negodovanjem, Kvaternik je, dakako, zahtjev primio k znanju. Ali, kad je Slavko Kolar došao na ulaz u jasenovački logor, uglađeno je obaviješten da je dr. Rozner upravo toga jutra umro. Koji dan kasnije do Slavka Kolara došao je glas o dr. Juliusu, pa je odmah zatražio da, umjesto dr. Roznera, on bude upućen u Stančić.
U Stančiću je obitelj Julius proživjela razmjerno mirno od početka 1942. sve do rujna 1943. Ljudi su ih lijepo primili, Đuka se družio s vršnjacima, a 13-godišnji Stevo uglavnom s odraslima, od kojih je naučio mnogo što o lovu, vinogradarstvu, pečenju rakije, kolinju, pravljenju kobasica…
Stančić je bio čvorište važnih partizanskih veza između Zagreba i oslobođenog teritorija koji se protezao od Oborova na lijevoj obali Save do Banije, Korduna i Like. Iako je vladala stroga konspiracija, Stevo je postupno saznavao tko su glavne partizanske veze u Stančiću, pa i u samoj bolnici. Polovicom 1943. partizanski je pokret već uzeo toliko maha da se stjecao dojam da su u Stančiću gotovo svi kako-tako u njemu angažirani, ali da među njima nedostaje nužne koordinacije. Tako se i dogodilo da su dečki iz Stančića, među kojima je bio i Đuka Julius, izveli diverziju na trafo-stanicu kod Božjakovine, od koje, međutim, nije bilo velike štete. Tek, ustaše su, nakon nje, pojačali obližnje garnizone i učestali patrole na tom području, dolazeći sve češće i u Stančić. To je potaklo dr. Juliusa da svojim vezama javi kako je spreman za odlazak na partizanski teritorij te da je pripremio i opremu i materijal za poljsku bolnicu.
Pod okriljem noći partizanska jedinica od pedesetak boraca utovarila je u nekoliko konjskih zaprega materijal za poljsku bolnicu i zajedno s obitelji Julius krenula prema Savi, do Oborova, koje je bilo u partizanskim rukama. Sljedećih dana Juliusi su, što pješke, što kamionima, preko Vrginmosta, Slunja i Plitvica stigli do Otočca. Ubrzo svatko od njih dobiva svoj raspored: otac na čelu vojnog i civilnog saniteta na Baniji, majka kao glavna sestra ličke partizanske bolnice, Đuka u Šestoj ličkoj, a 14-godišnji Stevo s neskrivenim ponosom i radošću oblači uniformu, preuzima talijansku pušku i postaje partizanski kurir. U toku rata putevi su im se koji put sretali. Najsretniji je u tom pogledu bio Stevo, što je bilo i razumljivo s obzirom na njegov kurirski posao, a najnesretniji Đuka koji se sporo oporavljao od rafala koji mu je smrskao rame prilikom njemačkog desanta na Drvar.
Obitelj se ponovno našla na okupu tek kad je završio rat. Braća su demobilizirana - 20-godišnji Đuka u činu kapetana, a 16-godišnji Stevo u činu poručnika. Stevo je posljednjih ratnih mjeseci u već oslobođenom Šibeniku, preskočivši na svoju ruku treći, za nekoliko mjeseci završio četvrti razred gimnazije, a u Zagrebu se upisao u partizansku gimnaziju u kojoj je u sljedeće dvije godine završio preostala četiri razreda i upisao se na medicinski fakultet. Đuka je upisao pravo, ali je prekinuo studij i otišao u Beograd, gdje je ubrzo postao istaknuti vanjskopolitički novinar “Politike”. Majka je radila kao glavna sestra u jednoj zagrebačkoj bolnici, a otac se, nakon što je neko vrijeme bio na čelu KBC Rebra, po vlastitoj želji vratio u bolnicu u Vrapču, sada na mjesto upravitelja.
Dr Dezider Julius želio je u mnogome zapuštenu bolnicu u Vrapču preobraziti u modernu psihijatrijsku bolnicu, polazeći od toga da se bolesnicima moraju pružiti mogućnosti za što potpuniji angažman, kako radni, tako i zabavom i razonodom. To je, dakako, podrazumijevalo i kadrovska pojačanja. Svoju je viziju osuvremenjivanja bolnice stavio na papir i dao je na uvid zaposlenicima. Najutjecajniji među njima bili su, međutim, zaokupljeni drugačijim vizijama i težnjama. S jedne je strane bila partijska organizacija koja je nastojala svoje ljude – iz bolnice i izvana – dovesti na sva važnija mjesta u bolničkoj administraciji, pa je s tim ciljem pokretala i akcije radi diskreditiranja i smjenjivanja njoj nepoćudnih zaposlenika na takvim mjestima, a s druge - “šutljiva većina”, dobrim dijelom sastavljena od rođačkih klanova. Partijska je organizacija bila nezadovoljna Juliusom jer nije pružao podršku svakom njezinom zahtjevu za kadrovskim promjenama i zapošljavanjima novih ljudi, a “šutljiva većina”, čim je uočila da upravitelj nije puki partijski poslušnik, i sama je počela izazivati i preuveličavati konflikte s partijskom organizacijom, ne propuštajući pritom da Juliusu upućuje pozive za pomoć i zaštitu.
Uvidjevši da Juliusa ne može podrediti svojoj volji, partijska organizacija pokreće akcije protiv njega: optužuje ga za sve i sva, međutim, republičke i gradske komisije koje dolaze u bolnicu i vode istrage u povodu tih optužbi ni u jednom ih slučaju ne potvrđuju. Lokalni partijski lider Jurica Draušnik tada saziva sastanak izvan bolnice na koji poziva novinare. Zamisao mu je da se ponovno Juliusu u lice saspu sve moguće optužbe i potom objave u novinama. Prvi dio zamisli je i ostvaren: partijsko članstvo neštedimice je klevetalo Juliusa, svaki njegov pokušaj da im odgovori zaglušen je i onemogućen organiziranom partijskom grajom i drekom, a šutljiva većina je – šutjela. Drugi dio zamisli – da optužbe protiv Juliusa ugledaju svjetlo dana u novinama – ipak nije ostvaren: saznavši da se Julius, nakon sastanka koji je trajao dugo u noć, rano ujutro ubio, Draušnik je stopirao objavljivanje izvještaja.
Uvjeren da je Draušnik odgovoran za smrt njegova oca, Stevo je svim silama pokušao pokrenuti političku akciju za njegovo smjenjivanje. Okolnosti su bile takve da u tome nipošto nije mogao uspjeti, ali nešto je ipak postigao. Nakon što je desetak dana ležalo u redakcijskoj ladici, u “Borbi” je objavljeno pismo koje joj je pred smrt uputio dr. Julius, a i pismo koje je u povodu Julijusove smrti redakciji uputilo 147 hrvatskih liječnika. Dr. Julius je u svom pismu napisao da je žrtva isplanirane klevetničke kampanje i da je već premoren od borbe protiv ljudi koji nemaju nikakvih skrupula. Liječnici su pak, podsjetivši i na međunarodni ugled dr. Juliusa, zatražili da se javno osude neodgovorne i neutemeljne optužbe koje su mu bile upućene i da se javnost obavijesti o stvarnim činjenicama i cijeloj istini o slučaju dr.Juliusa.
Da vlast neće dopustiti takvu akciju Stevi je postalo posve jasno iz razgovora na koji je njega i Đuku pozvao najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, dr. Vladimir Bakarić. Otvoreno im je rekao da partija ni po koju cijenu neće dopustiti presedan da skupina intelektualaca pokreće kampanju radi smjenjivanja političkog vođe koji je ponikao iz proleterskih redova. To ne znači, napomenuo im je, da je Draušnik bez grešaka, ali valja biti strpljiv, jer postoje neki politički realiteti koji se ne smiju previdjeti… Zato, upozorio je, treba prekinuti s agitacijom. Još je izričitiji bio u članku objavljenom na dvije stranice “Vjesnika” dan uoči poraza i osude Milovana Đilasa na sjednici vrhovnog partijskog organa. Bakarić je, naime, znajući da će Đilas biti poražen, objavio tekst o slučaju Julius u kojem je demonstrirao svoja antiđilasovska stajališta kako bi prvi dobio poene na Đilasovu slučaju. Do tragičnog kraja dr. Juliusa, prema Bakariću, došlo je zbog toga što se on, inače izvrstan liječnik-specijalist, nije snalazio u društvenim odnosima, pa je zagovarao one stare nasuprot novima. Nitko mu to, napisao je Bakarić, na žalost, nije objasnio. Da je, tragedija je mogla biti spriječena. Julius je, zaključio je Bakarić, bio častan borac i revolucionar koji je, na žalost, stradao od zalutalog metka.
Točku na i stavio je Stevin moćni politički zaštitnik, javivši mu telefonom da se odmah, sutradan ujutro, makne iz Zagreba i ode u Goražde, gdje ga čeka radno mjesto u tamošnjoj ambulanti. Stevo je upravo diplomirao i imao je posao u Zagrebu. Čemu da ide u Goražde? Njegov “anđeo čuvar” nije bio voljan trošiti riječi na objašnjenja, a sam Stevo je iz iskustva znao da će pogriješiti ako ga ne posluša.
U Goraždu je kao liječnik proveo dvije godine. Prvih mjesec dana utrošio je na uvjeravanje lokalnih vođa da bi ambulantu trebalo prikopčati na struju, a drugu godinu na pretvaranje nekadašnje vojarne u bolnicu, što će reći, na isti posao koji je dvadesetih godina radio njegov otac u Kovinu.
Godine 1956, čim mu je “anđeo čuvar” javio da je “zrak čist”, vratio se u Zagreb. Tu i završavaju sjećanja koja čine ovu knjigu, ali nas autor u Epilogu ukratko informira o životnom putu članova obitelji Julius u sljedećim godinama. On sam je u Zagrebu stekao doktorat iz interne medicine i polovicom šezdesetih otišao u Sjedinjene Države, gdje je do kraja radnog vijeka radio kao profesor na University of Michigan i postao, u svjetskim razmjerima, vrhunski znanstvenik na polju hipertenzije. Zašto je otišao u svijet? Što ga je neodoljivo tjeralo da ode? Vukla ga je želja za znanstvenim istraživanjem, ali, ipak, ne samo to. Od ostalih čimbenika na prvome mjestu navodi očevu tragediju. Ni majka je nikada nije preboljela. Umrla je u Zagrebu u 75. godini. Brat Đuka je u 52. godini života, dok je radio kao dopisnik beogradske “Politike” iz Meksika, umirovljen po sili zakona (sa dvostruko obračunatim partizanskim godinama ispunio je 35 godina radnog staža). Ostao je u Meksiku kao novinar-slobodnjak da bi ubrzo postao vanjskopolitički urednik i komentator najvećeg meksičkog lista. Umro je 1991. Tadašnji meksički predsjednik Salinas odao je priznanje njegovu doprinosu meksičkom novinarstvu osmrtnicom na cijeloj novinskoj stranici, sprovod mu je organizirao gradonačelnik Mexico Cityja, a Stevu, koji je u Mexico City stigao s bratovim tijelom, u zračnoj je luci sačekao bivši meksički predsjednik Echeveria. “Politika” je Đukinu smrt registrirala šturom jednostupačnom informacijom. Upućene u Đukin novinarski rad to nije iznenadilo: on je među prvima najavljivao pogubne učinke i neslavan kraj Miloševićeve politike.
Pišući svoja sjećanja Stevo Julius se tek rijetko i izrijekom prebacivao u sadašnjost da bi iz nje prosuđivao o zbivanjima otprije pola stoljeća ili polemizirao s nekim aktualnim viđenjima te prošlosti. Tako, na primjer, u poglavlju u kojem opisuje odlazak obitelji Julius u partizane, u jednoj fusnoti napominje da je tada, početkom jeseni 1943, na području uokolo Zagreba ustaški režim imao nadzor tek nad pojedinim enklavama, a da su tim teritorijem posve dominirali partizani koji su mahom bili Hrvati, što, ističe autor, također pokazuje koliko su bile lažne tvrdnje Miloševićeve propagande koja je početkom devedesetih opisivala Hrvate isključivo kao kolaboracioniste nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu.
Uz posve nesvakidašnju a istinitu priču o sudbini jedne obitelji u vrtlogu ratnih i poratnih zbivanja na ovim prostorima, koja je autoru pružila priliku da čitatelju predoči izvornu, nepatvorenu sliku tih zbivanja iz perspektive dječaštva i mladosti, Stevo Julius nudi čitatelju i cijeli niz doista svakojakih, ali vrlo uspjelo i s mnogo duha skiciranih likova – od partizanskih zapovjednika i komesara do drugova iz prve klupe u partizanskoj gimnaziji, od kolega s Medicinskog fakulteta do lokalnih političkih lidera u Goraždu, od prijatelja koji je zauvijek netragom nestao u vihoru izazvanom sukobom Tito – Staljin do kolege koji se posvuda spoticao o svoju neodoljivu potrebu da dijeli lekcije i čita bukvice najvećim autoritetima, od bivšeg osobnog liječnika Draže Mihailovića koji je sve bolesti liječio puštanjem ili transfuzijom krvi do tajnog policajca koji je, pecajući ribe, na obali Drine smišljao, pripremao i organizirao uspješni lov na skupinu četnika u šumama oko Goražda…
U slikanju tih portreta prevladavajući su tonovi koji zrače toplinom i simpatijama, ali ne na uštrb iskrenosti i otvorenosti: iako, na primjer, autorova ljubav i poštovanje prema bratu Đuki nipošto nisu sporni, on bez okolišanja kaže da ga je smatrao dogmatikom, napominjući pritom da je Đuka njegov odlazak u svijet ocjenjivao kao čin izdaje prema zemlji i ljudima kojima je njihova obitelj dugovala život.
Knjigu Steve Juliusa, koju je u originalu, na engleskom jeziku, izdala Medvista (Ann Arbor, Michigan, SAD), u hrvatskom prijevodu objavit će zagrebačka nakladnička kuća “Durieux”.
Živko Gruden