MAGIČNI GRAD JERUSALIM,  MAGIČNI BARUHOV USPJEH

   Predsjednik Hora Braća Baruh tj. ja redovno piše o nastupima hora, ali ovaj put to mi teško pada. Što i kako napisati, a da ne zvuči pretenciozno, neskromno, hvalisavo. Koje god riječi da koristim čini mi se da djeluju nestvarno, a zapravo i bilo je nestvarno.

Baruhovci su podigli prepunu salu na noge, izazvali ovacije i divljenje publike (svi prisutni horovi – oko 850 ljudi, svjetski poznati dirigenti, pored ostalih i g-din Andrew Parott, domaća publika) i jedini otpjevali bis (nije dozvoljeno). Čak se i čelična gospođa Ester Herlic rastopila, prišla mi i čestitala na uspjehu. Biće vam jasno tko je dama ako kažem da pred njom i ministri stoje u stavu mirno, a ja sam se ukipljavala kad me pozove telefonom (u povjerenju, ima i jako puno godina). Najljepši kompliment u kome je sve sadržano bila je rečenica domaćina i organizatora: „Vi ste nam uzor“. Mi uzor Izraelcima!! Do kraja festivala pljuštale su pohvale za program, izgovor, zvuk, izgled, naprosto niko nije vjerovao da je u Horu jako malo jevreja, a zbunjenosti je doprinjeo i dirigentov kipa na glavi (ne samo na nastupima!). S ponosom smo na našem paviljonu držali naš poster i potajno se divili sami sebi.

  Da nam slava ne bi udarila u glavu sljedećeg dana čekala nas je naša radionica/sala gdje samo što nismo spavali. Deset dana sva  jutra i poslijepodneva bila su posvećena radu tj. pjevanju. Pomalo razmaženi Baruh trljajući oči utrčavao je na raspjevavanje i vježbe, već u 9 u jutro! Priznajem da sam likovala. Bila je to moja mala osveta za sve sitne i krupne neposlušnosti.

  Radili smo sa još dva hora. Nimalo opasan hor Zamir iz Pariza i solidni Kinor iz Kanade. Baruh je odskočio svojim kvalitetom tako da je gospođa Faran, dirigent radionice izraelske muzike, težište stavila na Baruh, a to je značilo stalan rad bez zabušavanja. Nije se moglo izostati, zakasniti i sl. Ipak je u svemu bilo puno uživanja. Uvijek je neko bio „kriv“ za šalu koju su svi prihvatali, premda su ovi drugi bili znatno stariji od Baruhovaca. Iako sam i sama učestvovala priznajem da sam se smijala kad Baruh vježba i kada se novootkriveni solisti snebivaju (otkriće i za njih same).

  Imali smo zadovoljstvo da radimo sa dva kompozitora kompozicija koje smo izvodili, da održimo koncert u Kirjat Bjaliku, još jedan koncert (program sa radionice) koji smo izveli sa Kinorom i Zamirom, a dirigovala je N.Faran.

  Na naše iznenađenje odato nam je posebno priznanje -  pozvani smo da nastupimo na gala koncertu koji se posljednjeg dana održao u pozorištu u Jerusalimu. To su bila čak dva koncerta, u pet i osam. Prepuna sala, božanstvena atmosfera, nastupaju odabrani i mi. U jednom trenutku samo elegantni Baruh na sceni. Ne samo da smo pjevali Jerusalim od zlata sa čuvenom Shuli Nathan, kao što nam je bilo rečeno, već smo nastupili kao internacionalni hor (sa izraelcima) pod vodstvom švajcarca Mikaela Gohla, pa sa amerikancem W. Whitman-om i njegovim gospel horom. S ponosom sam gledala kako se nasmijani, raspjevani Baruh ljulja u ritmu muzike.

  Naravno bio je tu čitav niz fenomenalnih horova, solista, dirigenata, sedam radionica. Čak 15 horova iz Izraela i 8 iz Hrvatske - Lira, Kanade, Francuske, Njemačke, Poljske, Amerike, Srbije – pored Baruha i Stefan Dečanski, crkveni hor iz Novog Sada. 

  Zimrija postoji od 1952, a održava se svake treće godine kao svjetska skupština horova, ove godine posvećena Tedi Kolaku. Znači nije takmičenje već nadpjevavanje, nadmetanje. U toj trci proglašeni smo najboljima, dobili silne pozive za gostovanja i što je najvažnije stekli nove prijatelje i duh Izraela zauvijek utkali u svoja srca, a na diplomi piše da smo postali ambasadori dobre volje za Izrael.

  Nakon susreta sa Jad Vašemom, dodirivanja Kotela, šetnje jevrejskim kvartom, mirisne hrane u studentskoj menzi, penjanja na Masadu, plutanja u Mrtvom moru, šopinga svih mogućih japanki i sandala, magičnog jerusalimskog zalaska sunca, silne popijene vode...i sl. nadam se da će Baruhova pjesma i vama sve to ispričati. Da ćete na sljedećem nastupu u Baruhovoj  pjesmi prepoznati pirkanje večernjeg vjetra i sjaj zvijezda na nebu iznad Jerusalima, ali i tugu onih kojih nema i optimizam onih koji su gradili i još grade Izrael.  Iako je i sam odlazak na Zimriju bio pravi podvig (papreno skupo, sama sam morala „stvoriti/isprositi“ pare, skloniti prepreke i pobijediti razne „ale i aždaje“)  nadam se da će Hor imati ponovo priliku da šarmira Izrael.

Marlena Weinberger- Pavlović