predstavljamo vam knjigu
ČASOVNIČAR I SAČASNICI
(zbirka postistorijskih priča s domaćim zadacima)
učesnici:
Eliezer Papo - autor
Isak Asijel - rabenu
Dejan Čavić - dramski umetnik
gost - Nermin Sarajlić - recenzent knjige
Moderator večeri - Ružica Galac Popović
Dobro veče, molim vas da se udobno smestite, isključite svoje mobilne telefone i široko otvorite svoje umove, ... Dozvolite mi, da ovde, gde smo svoji među svojima, u našem malom hramu jevrejske kulture, priznam da se ne osećam baš najsigurnije. Laik među veroučiteljima! Imala sam veoma težak zadatak da knjigu „Časovničar i sačasnici“ pročitam i pokušam da razumem u rukopisnoj, elektronskoj formi.
A meni detetu prošlog stoleća, veoma je važna materijalna knjiga, po čijim marginama mogu voditi lični dnevnik pročitanog. Uradila sam sve, od pisca knjige zadate mi domaće zadatke, posebno pažljivog čitanja navedenih delova Tore, crtala porodična stabla i puteve ... ako mi je nešto promaklo, ili ako sam sve shvatila samo na svoj način, tu su autor knjige i rabenu Isak, mene da isprave, a vama daju upute za bolji pristup knjizi.
Eliezer Papo - u svom novom romanu „Časovničar i sačasnici,“ koji se zapravo sastoji od dva domaća zadataka, pet školskih časova i četiri odmora, govori jezikom detinjstva ili koristi slovna i jezička rešenja za kojima je sam posegao.Mi ćemo se večeras, između ostalog, igrati izvrtanja i uvrtanja reči, ili tumačenja filozofskih glavolomki i rebusa. „Odmori su super - ali je ono između odmora dosadno“ kaže i Papo i u svoju knjigu uvodi pravila dečijih igara: „deseterac“, „zadave“, „japaje“, „odanja“, „vrača pogađača“, „ja bi teo pesmom da ti kažem“ I sama sam u školi nekako više volela odmore od časova,(odmori su verujem, onaj specifikum - koji karakteriše i povezuje konkretno mesto odrastanja i konkretnu generaciju). „Sva ljepota igara je u tome što one nemaju svrhe - ili je mi, srećom ne zanmo“, kaže Papo.
Čitajući kalambure Papoove igraonice na odmorima, pala mi je na pamet pemica Libero Markonija:
„Od šale sam se rodio
sa šalom sam živeo
o šalu me našli obešenog“ ....
Upravo s’toga, da mi ne bismo visili obešeni o tom šalu - vrlo ozbiljno moramo pristupiti čitanju konkretno napisanog. Slušajte i pokušajte se prisetiti. Gde ono imaju problem ? „Č“ ili „Ć“.
Dejanovo prvo čitanje od str 4 do str 7
Čas prvi Oblik ili sadržaj – čija se pita? Prostoriju u kojoj se okupljaju nazvaju caskaonicom - što zbog casova (unatoc tvrdom c) - a što zbog caskanja. Za
javni prostor caskaonica je prilicno mala. Kao soba u privatnom stanu prilicno velika. Svud uokrug stalaže s knjigama - a u sredini prostor za sjedenje, fotelje i jastuci rasporedeni oko niskog okruglog stola. Cajnik i tanjir sa isjecenom patišpanjom ide u krug. Casovnicar (tako su se na kraju složili da nazivaju onog medu njima koji vodi recene casove, nakon što se isti odlucno usprotivio mogucnosti da ga nazivaju rabinom ili hahamom) lista potežu knjigu, razmišljajuci, za trenutak, o cemu bi se mogao povesti razgovor. - Uto ga jedan od sacasnika (dogovorili su se da tako zovu ostale ucesnike ovih casova - iako se casovnicar i tome suprotstavljao držeci da bi se svi trebali zvati casovnicari - ali je ostalima bilo bitno da naprave razliku izmedu dvaju ocigledno razlicitih stupnjeva znanja - a posve su ga ušutkali tvrdnjom da je cijelo traganje za alternativnim nazivima prouzrokovano njegovim zazorom od odgovornosti za tude stavove i živote - pa bi mogao i on njima malo izaci u susret - jer ne može sve biti ni po njegovom) prekide pitanjem: - Zašto se Avraham nakon Sarine smrti ponovo oženio? - Zato što je pošto-poto htio nabešati dvanaest sinova. - odgovori Casovnicar, kao zapeta puška - kao da se radilo o odgovoru koji se sam po sebi podrazumijevao. - Zašto bi Avraham htio nabešati dvanaest sinova? - Zato što je proroštvo uslovljeno kontekstom, i ljudi tumace božansku poruku u skladu sa svojim pogledima na svijet. - Pa kad je Bog obecao nekom od Avrahamovih predaka, da ce kroz njega postati veliki narod koga ce biti kao zvijezda na nebu - clanovi plemena su odmah shvatili da je, pošto jedan covjek ne može izroditi tako mnogo djece, Bog sigurno htio reci da ce rodonacelnik tog buduceg naroda imati dvanaest sinova - jer, ne zaboravimo, tako su bila organizovana njihova nebesa: zodijak, savršeni krug, koji se dijeli na dvanaest sazviježda oznacenih sa dvanaest znakova. - Nisam razmišljao o vezi dvanaest plemena Izraela sa znakovima Zodijaka - drugi ce sacasnik - ali, zar nije Avraham prvi kome je dato obecanje o narodu brojnom kao zvijezde nebeske i zemlji koju ce naslijediti.1 - Ako je receno obecanje dato tek Avrahamu, i tek nakon što je došao u zemlju kanaansku - kako je, onda, Avrahamova porodica koja je ostala u Uru Haldejskom mogla znati za to obecanje - i ne samo znati - nego se i poistovjetiti s njim? - A ne piše li da su Rebeku, kad su je poslali da se uda za Avrahamovog Isaka, blagoslovili rijecima: "da se namnožiš na hiljade hiljada i sjeme tvoje da naslijedi vrata neprijatelja svojih"2 - što je sasvim identicno sa onim što mi uvijek zovemo obecanjem Avrahamu. 'Hiljade hiljada' potomaka odgovara velikom narodu koga je kao zvijezda na nebu - a 'naslijedivanje vrata neprijatelja' odgovara naslijedivanju zemlje. - U redu - prvi ce sacasnik ponovo - obecanje buduceg velikog naroda i naslijedivanja zemlje stariji su u Avrahamovom plemenu od Avrahama samog - ali gdje pronalaziš potvrdu za tvrdnju da su recenu predaju tumacili kao dvanaest znakova Zodijaka? - Ne piše li neposredno nakon odjeljka o žrtvovanju Isaka - a prije odjeljka o vjencanju Isaka i Rebeke, da su Avrahamu dojavili da je Milka, njegova snaha, rodila Nahoru, Avrahamovom najstarijem bratu, osmoricu sinova - dok mu je inoca rodila još cetvoricu. Sve u svemu: dvanaest. A onda mu uz to upakuju, onako beduinski - sasvim slucajno, i podatak da Nahor ima i unuku - Rebeku, ne bi li kako postigli da se ista uda za Isaka.3 - Zašto bi oni bili zainteresovani za udaju Rebeke za Isaka ako su vec postigli cilj i Nahor ima dvanaest sinova? - Do žrtvovanja Isaka Nahorov klan nije imao sumnji da ce se obecanje ostvariti kroz njihovu granu plemena. Na koncu, kao što si rekao, Nahor je imao dvanaest sinova - a Avraham samo dvojicu. Spremnost starog beduina, Avrahama, da jednog sina, Išmaela, otjera od kuce - a drugog, Isaka, žrtvuje - iskopavajuci si tako ognjište svojim rukama, spreman da žrtvuje buducnost svoga klana, sve svoje planove, snove i nade svom sve zahtjevnije i zahtjevnijem Bogu zaintrigirala je pripadnike druge grane klana koji su, kao i Avraham na pocetku, za Boga bili zainteresovani u onoj mjeri u kojoj ga se moglo regrutovati za ineterese klana i plemena. - To još uvijek ne objašnjava zašto su htjeli da se Rebeka uda za Isaka. - Sve u svemu, cini se da su se htjeli osigurati za svaki slucaj - i steci dio akcija i u drugoj grani klana. Ne zaboravi da ce se kasnije isti taj Lavan, Rebekin brat, natjecati s Jakovom, Rebekinim i Isakovim sinom, oko pitanja kroz koga ce se ostvariti obecanja. - Odvratno. - Možda tebi danas. Inace sasvim ljudski i saobrazno vremenu i uslovima. Šta misliš zašto je Avraham poslao svoga slugu da mu uzme upravo Rebeku, unuku njegovog najstarijeg brata - iako mu je Bog zapovijedio da ode ne samo iz zemlje svoje - nego i iz svoga plemena - pa cak i iz doma oca svojega, dakle da napusti svoje bratstvo i svoje pleme. Forma ove zapovijedi je selidba - ali njen sadržaj je prekidanje njihovog uticaja na Avrahamovo poimanje svijeta. - Cekaj da rasvijetlimo ovu tacku - ti, dakle, insinuiraš da je i Avraham htio akcije u Nahorovom projektu. - Ne insinuiram - tvrdim. - Ne umanjuje li to Avrahamovu velicinu, to što ga se svodi na beduina koji pokušava regrutovati Boga za svoje interese. - Ako je Avraham poceo onako kako je završio, dakle kao onaj ko je spreman da žrtvuje svoje planove da bi ostvario božansku volju - u cemu je njegova velicina? Takav covjek i nije covjek - nego neki mitski polubog koji samnom i s tobom nema ama baš nikakve veze. Istovremeno, da je završio tamo gdje je poceo, zajedno sa Nahorom i ostalim sitnošicardžijskim beduinima - ne bi bilo nikakve price o Avrahamu. Ovako prica o Avrahamu, beduinu koji je prevazišao sebe i pregorio svoje sebicne interese u službi Bogu ostaje kao
svetionik za sva vremena.
Naslovi poglavlja: „Oblik ili sadržaj - čija se pita“, „Ima li Bog džepove?“ „Jeli Bog raja?“, „Žrtvovanje Išmaila“, već sami sobom tvore vrlo lični, znači i vrlo ranjiv, pristup zadatom čitanju poglavlja Tore. Osim što stare priče kazuje na neki samo njemu svojstven - nov način - ili što već poznato vrlo originalno prepričava, Eliezer Papo zavodljivo, nabusito, intrigantno ili mudro čini da priče ožive, ovde i sada, uz mobilne telefone, izmedju vecea i savremenih novinskih članaka - vremena se pomešaju. Prvo božansko obraćanje Avramu: „napusti zemlju, pleme i očev dom“ Papo će protumačiti kao „depolitizaciju stanovništva i prostora“. U maniru postmoderne, Eliezer piše priču na priču u dobro poznatoj priči. I kao da storija već nije bila dovoljna „zamršena“ Papo je, pričajući o priči, produžava i tako se igra i sa stvaraocima Tore i sa čitaocem. Ali Papo nije samo Sefardski pripovedač, on je i filozof - smem li reći gnostik? Časovničar ili treći sačasnik? u svakom slučaju „prikantenro“ i pripovedač -pokretačka energija, sa lakoćom uvlači svog čitaoca (ili sačanika) u paralelnu raspravu biblijskih pojmova i odnosa Bog - Čovek i filozofskih pojmova forma - sadržaj, u raspravu odnosa suštine i forme, duhovnog i fizičkog. Nekada izravno i strogo, a nekada zakukuljeno - da vam se učini da pred sobom imate nerazmrsivu gužvicu sjajnih ibrišima - tankih, kao što tanka je nit ljudske duše.
Nahoru, bratu Avramovom - ispunjena je forma obećanja (kroz datih mu 12 sinova), a Avramu sadržaj (kroz zadato mu poštovanje principa na kojima počiva mehanizam božanskog upravljanja svetom).
„Čovek mora biti svestan svrhe stvaranja da bi je mogao ispuniti“ ... „Pošto boga ne možemo razumeti, mi ipak možemo posmatrati Božju tvorevinu i pokušavati da shvatimo koji je razlog njenog postojanja“(citat iz knjige Arije Kaplana)
U svetlu priče o poreklu vrlo je lako u sebi zalutati, ako se baviš samo vrstom krvi koja teče tvojim venama, tj. fizičkim aspektom problema, ostaješ zarobljen negde uz put, u formi, bez budućnosti koje obećava providjenje, (kao Nahor). A ako se slepo držiš samo suštine, kroz formu možeš zalutati na svom putu ka cilju koji ti je proviđenjem zacrtan, (kao Avram). citiram „Božanska poruka ljudima neminovno dobija formu. Ne zbog onog koji je šalje - nego zbog onog ko je prima ... Bog je sa svoje strane, zainteresovan za sadržaj. Ljudi, međutim, ako uopšte prihvate njegovu poruku - prihvataju oblik koji su joj sami dali“
Zapravo. Papo je pokušao da filozofskom metodom odnosa forme i sadrzaja, prodre u smisao Avrahamovog rodoslovlja. Upravo u razumevanju tog odnosa (Bog, Avram, izmena zapovesti i obećanja) leži ključ za razumevanja ovog štiva! (slično, kao što kreacionisti pokušavaju prirodno naucnim metodama da dokažu da je Postanje tačno). I sad, pomalo smušena i vroglava, pitam se: imam li pred sobom PARDES rabinski obrazovanog pisca ili gnostički (prirodno-naucno sredjen mozak) te kroz filosofiju i filosofski pristup - pogresno čitanje Tore.
Dozvolite mi samo kratku digresiju, jer moram objasniti pojam: PARDES
PARDES je akronim koji tvore inicijali reci peshat, remez, derash, sod - a podrazumeva 4 nivoa tradicionalo rabinskog čitanja i tumacenja Tore)
1.peshat (prvi nivo) je traganje za direktnim značenjem teksta, ne bukvalnim! Primer; oko za oko, zub za zub. Raši tumači ovaj stih ne kao bukvalno vadjenje oka onome koji ti ga je izvadio , već kao adekvatnu novčanu nadoknadu za štetu koju si pretpreo.
2.remez (drugi nivo) je prepoznavanje aluzija, indirektnih sugestija u tesktu koje se odnose na nepovezane teme. (što bih ja vrlo volela da je roman Časovničar i sačasnici jeste!)
3.derash (treci nivo) je homileticki (propovedacki), nivo metaforicke interpretacije, takodje i interpretacije u skladu sa 13 principa vere
4.sod (cetvrti nivo) najdublji smisao teksta je misticka interpretacija. Prvi primer ovog pristupa je Zohar
Onaj ko samo cita Toru i misli da je nesto razumeo, ne zna o cemu govori. Dakle, onaj koji koristi samo naucni metod da bi dokazao istinitost Tore nasuprot pardes pristupu - čini budalastinu.
Istinitost nije tema za dokazivanje! Istinitost je aksiom i premisa! Tema je smisao!
A temu Eliezerovog romana Časovničar i sačasnici možda naj jasnije možemo sagledati kroz njegov, rekla bih moto:
Takvi su ljudi. Ove price nisu date da bi se nekome rugali - nego da bismo shvatili da do dana današnjeg nismo daleko odmakli.
Dejan Drugo citanje od str 22 - 28
- Boga ionako ništa ne ogranicava - casovnicar ce. - Kada je, svojevremeno, Mojsije, shodno svom egipatskom poimanju stvari, tražio da mu Bog preda neko od imena putem koga bi Mojsije mogao staviti u pogon neku od božanskih sila... - Staviti u pogon neku od božanskih sila...? - prvi ce sacasnik s cudenjem, namrštivši se u znak neodobravanja. - Tako ja razumijem biblijski tekst. Mojsije prvo traži znak...12 - Mojsije nije tražio znak - nego je, zbog svoje skromnosti, izrazio sumnju u svoju sposobnost da izvede Sinove Izraelove iz Egipta. - Ako nije tražio znak - zašto mu, onda, Bog kaže: "I ovo neka ti je znak da sam te Ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta služice te Bogu na ovoj gori"?13- Cini mi se da se Mojsijev prvi zahtjev treba shvatiti u svjetlu božanskog odgovora. Mojsije, dakle, kaže Bogu: ja to ne mogu obaviti, ja sam covjek. Daj mi znak da sam
tvoj poslanik. - Ja, i onda mu Bog na to da znak: Znak da sam te Ja poslao je to što ceš uspjeti u misiji. Jakog mi znaka! - treci ce sacasnik. - Upravo u tome i jeste poenta. Bog mu kaže: Nema znaka! Ne treba ti znak! Zar ne vjeruješ da te Ja šaljem? Zar ne vjeruješ da sam Ja kadar tobom napraviti cudesa? - Na to Mojsije kaže - treci ce sacasnik, citajuci naglas iz Biblije: "Evo, ja dodem kod Sinova Izraelovih, i kažem im: 'Bog otaca vaših poslao me vama' - a oni mi kažu: 'Kako mu je ime'? - šta da im kažem?".14 - Drugim rijecima? - upita ga casovnicar. - Drugim rijecima: Recimo da meni i ne treba znak - sinovima Izraelovim treba. Ja znam da si me Ti poslao - ali oni ne znaju. - Sa svim se ovim slažem - prvi ce sacasnik casovnicaru - ali odakle si izvukao da je priroda recenog znaka gospodarenje nekom od božanskih sila - kako si to, maloprije, nazvao? - Mojsije, znaci, traži od Boga znak da je on Božiji poslanik. Znak koji ce uvjeriti sinove Izraela. Neko božansko ime bi, po Mojsijevom mišljenju, divno poslužilo svrsi. Sad ja pitam tebe - gdje je u tome logika? Božije vlastito ime koje je u opticaju medu sinovima Izraelovim, koje bi pukom autsajderu još i moglo poslužiti kao lozinka - za Mojsija i onako nema nikakvu upotrebnu vrijednost - jer šta je cudno, novo i dokazujuce ako Amramov sin, Levijev unuk, Aharonov i Mirjamin brat, a po biblijskoj prici Mojsije je sve ovo, zna kako njegovi saplemenici nazivaju Boga... - Istovremeno - drugi ce sacasnik, pridružujuci se - tek ime za koje niko nikad nije cuo, tipa Kuzu-Muzu, ne bi bilo nikakav dokaz. Iz svega, dakle, proizilazi da je Mojsije tražio da mu Bog stavi na raspolaganje neko Ime zazivanjem kojega ce Mojsije uvijek moci izvesti neko cudo - što bi bio dokaz natprirodnosti njegovog poslanstva. - Zvuci O. K.. U najmanju ruku, slaže sa našim saznanjima o egipatskoj magiji i religiji - složi se i treci sacasnik - jer u Egiptu su prvosveštenici raznih kultova sveštenickim novacima predavali tajna znanja o božanskim imenima putem kojih se bogove moglo prisiliti - ili, barem, ponukati da ucine odredena djela. Takvi su se rituali cesto obavljali nad vodom - i zvali su se oblacenje božanskih imena. - A Mojsije - ponovo ce casovnicar - koji je vaspitan i odrastao na egipatskom dvoru nije imao nikakvog razloga da svijet ne posmatra kroz naocare koje je dobio od svojih ucitelja, egipatskih pismoznanaca i sveštenika... - Meni - insistirao je prvi sacasnik - sve to zvuci malo do umjereno nipodaštavajuce prema Mojsiju. - Znaci, Mojsije se rodio kao drugaciji - i u citavom svom životu nije ništa naucio - nego je kroz njega krocio autisticki, cuvajuci se bilo kakvog spoljnjeg uticaja? - O. K., nemojte me ubjedivati. Ti nastavi - rece casovnicaru - sa svojom pricom - a ja cu, ako imadnem primjedbi, vec uskociti. - Dovde smo došli jer su nas naša vlastita pitanja i odgovori dovde doveli. Danas cak nismo ni odredili temu kojom cemo se baviti - prema tome nisam ja tebe ubjedivao ništa više nego li ti mene - i bilo ko ovde bilo koga drugog. A ako je tome tako - onda to nije ubjedivanje nego razgovor - casovnicar ce, blago iziritirano. - Dajte da ne skrecemo s teme - umiješa se brže-bolje drugi sacasnik - na Mojsijev zahtijev da mu se da Ime upotrebom koga bi impresionirao sinove Izraela Bog odgovara: "Ehje ašer Ehje..." - "Bicu što cu biti - poslao me vama".15 - Ja to razumijem ovako - casovnicar ce, još uvijek pomalo ljut - Bog Mojsiju kaže: niko ne može posjedovati ime kojim bi upravljao mnome. Ja cu biti što god kad ushtjednem. Potpuna samodržavnost!!! - Šta ti je sad, pa, samodržavnost? - prvi ce sacasnik kog posizanje za njemu nepoznatim rijecima uvijek pomalo izbaci iz takta. - Suverenost - odgovori sacasnik, kiselo, ne krijuci odbojnost prema rijeci za koju je smatrao da slabije docarava pojam od jezickog rješenja za kojim je sam posegao. - Znaci - treci ce sacasnik - Božije ime “Ehje” - “Bicu” iskazuje njegovu apsolutnu suverenost. Niko ne može ni znati ni odrediti šta ce Bog biti ili htjeti. - Upravo tako! - Kako ovo ime stoji u vezi sa cetvoroslovnim imenom JHVH ciji samoglasnici nam nisu došli predajom - jer odmah u nastavku piše: "I još rece Bog Mojsiju: 'Ovako kaži sinovima Izraelovim: JHVH Bog otaca vaših, Bog Avrahama, Bog Isaka i Bog Jakova poslao me vama' - to je ime moje i to je spomen moj s koljena na koljeno..."? - "Ehje" - "Bicu" je prvo lice jednine buduceg vremena glagola biti. Tako glasi Božije ime iz Božije perspektive. Kad sam Bog govori o sebi - On to cini u
prvom licu. Ime JHVH, po svemu sudeci, samo je prevod recenog imena u ljudsku perspektivu - znaci trece lice jednine glagola biti u buducem vremenu - 'On ce biti', ili 'Onaj koji ce biti'. Tako glasi Božije
ime iz naše perspektive. - Da - prvi ce sacasnik - ali ta teza po kojoj Boga ništa ne ogranicava zvuci malo problematicno iz perspektive saveza. Ako Bog stupa u savez - onda i On postaje ogranicen odredbama ugovora. - Da, ali ne zaboravi da je on taj koji formuliše sadržaj i oblik saveza - i koji ih kasnije, posredstvom proroka, može modificirati po svojoj volji. - To unosi pometnju u sam koncept saveza. - Zašto? Ako covjek ima izbor slobodne volje - zar bi ga trebalo zanijekati Bogu?! - Da, ali covjek nije savršeno bice - i zato on, zbog svoje slabe prirode i sklonosti ka grijehu, narušava odredbe ugovora. - Ali... Bog... On je savršen. - Da, i savez iz Njegove perspektive nije lista ogranicenja ili obaveza koje On prihvata. Naprotiv, radi se o samodršcu, suverenu, koji, premda ga niko na to ne može prisiliti, ispunjava svoja obecanja. Nepravda, neodržavanje obecanja i neisplacivanje zaslužene nagrade Njemu nisu pripisivi. Ne zbog toga što je nekom nešto dužan - nego zbog toga što je sve što je stvorio i sve cemu je omogucio da se razvije ionako Njegovo. Zato Savez s njim nije savez sa zainteresovanom stranom, s nekim ko i sam ugovorom dobija - a njegovim neispunjenjem gubi. Prema tome, glupo je pripisivati zavist ili utajivanje duga onome kome ionako sve pripada. - Ali, u tom slucaju, se tu i ne radi o savezu. Bog je samovlasan - i toliko nadilazi covjeka da... - Da, ali nemoj zaboraviti da i covjek ima izbor slobodne volje - i da u savez stupa slobodnom voljom. Može i da ne stupi u savez, ili da ga prekrši. - Ali... sam si rekao da time Bogu ne bi ucinio ništa na žao. - Ne vjerujem da si ranije mislio da je Bog stupio u savez zbog interesa. - Ali, ako On ništa ne dobija i ništa ne gubi savezom - u cemu je smisao saveza iz Njegove perspektive? - U cemu je smisao toga što roditelji nagraduju djecu za uspjehe u školi - ili što ih kažnjavaju za neuspjehe? Premda taj primjer i nije toliko dobar - jer roditelji mogu imati i sebicne interese za djeciji uspjeh, tipa sigurnosti da ce se imati ko brinuti o njima pod stare dane. Ili da ce neko nastaviti lozu i slicno. Bogu koji je ionako, i bez nas, vlasnik svega, jedan kroz jedan, takvi su interesi nepripisivi. - Zašto bi, onda, Bog uopšte stupao u savez? On je
ionako iznad toga? - Bog nije materijalan, je li tako? Što ce mu, onda, uopše ovaj naš svijet? - On je, ionako, iznad materije? - Hoceš da kažeš da su motivi božanskog odnosa sa covjekom nama jednako nepojmljivi kao božanski motivi za stvaranje svijeta? - Zamisli knjigu u kojoj likovi pišu sami sebe... - Ali, gdje je tu pisac? - Samo najsavršeniji Pisac može stvoriti knjigu u kojoj
likovi pišu sami sebe...
Papo priča zanimljivo,
mudro i zabavno. Samo zato što zna veliku pripovedačku tajnu! Često šaljivu
vickastu minijaturu iz koje se smeši filozofska sentencija o veri, svetu ili
životu, veštim odabirom reči i veštom dramaturgijom, upakuje u sasvim novo
pakovanje i izbegne banalnost koju anegdota često nosi na svojim leđima. Ali se
od priče i ograšuje podvlačeći svoj lični pristup: citiram - “Ako
tekst ne potvrduje ono što ja kažem -
onda ti nemaš nikakvog razloga da se uzbuduješ. Ja cu se zapetljati u svoje
tlapnje k'o pile u kucine - a ti ceš s lakocom dokazati u kojoj mjeri sam
skrenuo s teme. Sve u svemu, baš ako si u pravu nemaš nikakvog razloga da vičeš“.
O nastajanju jednog romana može se napisati čitav roman, a i taj unutrašnji, nenapisani roman, sadrži svoje priče i crtice, koje pisci najčešće izbegavaju - pa ni ovde neće biti zabeležene u formi biografije. No Eliezer nije pokušao da zataška svoj lični odnos - „i to kroz Isakovu borbu sa likom oca“.
Nedvosmisleno i otvoreno, on se suprotstavlja autoritetu oca: citiram „svi patrijarhalni ocevi zapovijedaju svojoj djeci i odnose se prema njima kao prema vlastitoj svojini“ - žestoko kritikujući dominantnu patrijarhalnu ulogu muškarca, „a za nastavak avrahamistke tradicije potrebno je mnogo više od pukog naredenja pater familiasa“ mada je potpuno svestan činjenice da lično ponašanje pojedinca itekako utuče na sudbinu budućih generacija - (citiram: „potrebno je uvjerenje koje Avraham i ne pokušava usaditi svojim sinovima“). „Problem je u nacinu na koji Avraham pokušava ciniti dobro Isaku, negirajuci njegovu osobnost i tretirajuci ga kao još jedan posjed o kome se mora voditi racuna“
Da li je, po ovome sudeći Eliezerova primisao da: svaka generacija mora, da za sebe stvori neku efikasniju sliku Boga, ili da svaki narod to radi - morao ne morao ... a onda se oko vlastitog izbora potuku - do poslednjeg argumenta, do poslednjeg čoveka ... a moglo bi i drugačije Citiram - „Tora nam je cijelu pricu ispricala kao negativan primjer patrijarhalnog vaspitanja? - Ne, nego je, za promjenu, život pretstavila u svoj njegovoj složenosti“.
Treće Dejanovo čitanje od str 59 do str 62
Cini mi se - casovnicar ce ponovo - da se i ovdje, kao i
na toliko drugih mjesta, Bog u usmjeravanju
Avrahama poslužio psihološkom metodom ogledala. -
Dakle, kroz naloženi akt Bog zapravo suocava
Avrahama sa suštinom njegovog stvarnog
višegodišnjeg odnosa prema sinovima. U Išmaelovom
slucaju, Bog je zapovjedu o protjerivanju samo suocio
Avrahama sa cinjenicom da je izostajanjem razgovora,
vaspitavanja, konsultovanja, usmjeravanja i
usaglašavanja - te nedostatkom prisnog, licnog i
izravnog kontakta Avraham vec odavno otjerao
Išmaela od sebe.
- Zašto misliš da ja Avraham napravio propust u
vaspitavanju Išmaela? - treci ce sacasnik.
- Da pocnemo od toga što u cijeloj ovoj biblijskoj
epizodi nigdje ne nalazimo Avrahama kako razgovara
sa Išmaelom. On pregovara s Bogom o Išmaelu - što
neosporno ukazuje na ocinsku brigu - a njegovo
ponašanje u trenutku protjerivanja Išmaela
upotpunjuje nam sliku o njegovom pristupu Išmaelu.
On Išmaela tretira kao stvar. On brine o njemu kao
što se brine o stvarima, o svojini. On ga i žrtvuje kao
što se žrtvuje imovina. Ni u jednom momentu ne
postoji izmedu njih izravan kontakt. Avraham ne
objašnjava svoje postupke Išmaelu. Ne pravda se
božanskim nalogom. Ne tješi ga. Ne place ni s njim ni
za njim. - Cak ga ni ne tapše po ramenu.
- E, vala, ga pretjera! - umiješa se prvi sacasnik -
Predstavi Avrahama kao monstruma!
- Ti, znaci, misliš da je figura klasicnog patrijarhalnog
oca monstruozna?
- Ne nužno, ali ovo što si ti rekao o Avrahamu zacijelo
zvuci strašno. - Mislim, bilo bi strašno kad bi bilo
tako.
- Ali ono što sam upravo rekao o Avrahamu uopšte ne
odudara od školskog primjera patrijarhalnog oca. Da
li si ikada vidio klasicnog patrijarhalnog oca koji je
pristupacan, neposredan i spontan u odnosu prema
vlastitoj djeci?
- Ne kapiram baš najbolje šta podrazumijevaš pod
zvucnim terminima koje si upotrebio.
- Pristupacan znaci da mu djeca ne pristupaju samo kad
baš moraju - a i tad sa strahopoštovanjem, da ga od
njih ne dijeli zid autoriteta - jednostavno da mu smiju
prici u svako doba i sa svakom najnebitnijom stvari na
svijetu. Pod neposrednošcu podrazumijevam izravan
odnos sa djecom - a ne da im on svoju volju saopštava
preko majke kao posrednika - ili da oni njemu urucuju
svoje molbe i želje preko istog posrednika. Pod
spontanošcu mislim na sposobnost da se sa djecom
stupi u živ i neformalan odnos u kome se blisko
proživljava sadašnjost - a ne oživljava mit i ne
proživljava ritual. Spontan odnos je odnos u kome
roditelj ne odgovara na pojedinacno opštim, na licno
apsolutnim, na subjektivno "objektivnim" - a na
iskrenu zacudenost deklamiranjem vrijednosti, stavova
i naravoucenija.
- Poznavajuci nekonvencionalni milje u kome si
odrastao - treci ce sacasnik - ne mogu se cudom
nacuditi kako si dobro opisao patrijarhalnog oca.
Kao da si licno iskusio cijelu tu pricu. A znam da nisi
- dok ja, recimo, jesam. Ja sam odrastao u klasicnoj
patrijarhalnoj porodici. Moj otac je iz južnih, manje
razvijenih, konzervativnijih i tradicionalnijih krajeva -
i mogu vam reci da su naši odnosi s njim uvijek bili
vrlo formalni - a cesto, cak i, baš kao što si rekao,
ritualizovani. Majci smo smjeli reci sve, sve smo je
smjeli pitati - i sve od nje tražiti. Ocu se nije
pristupalo tako direktno. Jednostavno nije bilo
prostora za tako nešto. Gotovo nikad nismo sami
zapocinjali s njim razgovor - a ako bi nas on nešto i
pitao, odgovarali smo kratko i ucitivo, vagajuci svaku
rijec - i drhtuljeci od neke slatke treme - kao da
odgovaramo pred uciteljem. Kad je otac bio u kuci
tokom dana, što se, srecom, nije dešavalo precesto,
vladala je potpuna tišina. Kao da je kralj ili
predsjednik vlade u gostima. Sve su igre zamirale i
cekale na slobodu koja ce nastupiti njegovim
odlaskom. Najveca majcina prijetnja bila je da ce nas
reci ocu...
- Jer bi onda uslijedile batine - prvi ce sacasnik.
- Kakve batine. Otac nikada nije podigao ruku na nas.
Mama nas je cesto znala klepiti, onako, usput - a s
vremena na vrijeme nas je, prema zasluzi, znala i
svojski izdegeneciti. Ne sjecam se, medutim, da je otac
ikad ikog udario.
- Pa cega ste se, onda, bojali?
- Da ga ne rasrdimo, da ga ne razocaramo...
- Ne razumijem... Po onome što si ispricao, nije vam od
njega prijetila nikakva neposredna opasnost...
- To je teško objasniti. Radi se o necemu potpuno
unutrašnjem, psihološkom. Razocarati oca, znacilo je
izgubiti status, pravo na bitak. Biti nepomiren s njim
bilo je kao biti nepomiren s Bogom, nepokajan,
odbacen. Plašili smo se njegovog odbacivanja i
takmicili za njegovu naklonost, zadovoljstvo, pohvalan
pogled. Mislim da smo ga se toliko bojali upravo zato
što nas nikada nije udario. Taj bi mu profani pokret
nekako skinuo krunu sa glave. Prijetnja koja je
prepuštena mašti onog kome je zaprijeceno, daleko je
veca nego jasno odredena prijetnja. – Jednako tako:
prijetnja je jaca dok kazna nije ostvarena prvi put.
Oceva prijetnja bila je više metafizicke prirode. Niko
od nas nije znao šta bi se moglo desiti ako se otac
rasrdi - ali nam je bilo jasno da je to nešto strašno.
Nešto što se uopšte ne može mjeriti sa mjestimicnim
maminim šamarima ili grdnjama. Prouzrociti mu
nezadovoljstvo kao da je stvaralo neku licnu traumu -
a izazivanje njegovog zadovoljstva dovodilo je do
nekog licnog osjecaja ispunjenosti.
- Tako se, vjerovatno, ponašao prema vama dok ste bili
klinci - ali kasnije...
- Ma koje crno kasnije - pa ja do dan-danas ne
funkcionišem normalno i opušteno u ocevom prisustvu.
- Šta znaci 'ne funkcionišem normalno'?
- Pa, recimo, nema šansi da bih bio u stanju ovako
razgovarati u njegovom prisustvu. Kad bi se sada
ovde stvorio moj otac - ja bih ga docekao stojecki,
predstavio bih mu sviju, rekao mu par rijeci o svakom
ponaosob, ponudio ga necim, uljudno odgovorio na
njegova pitanja - i... to je, uglavnom, to...
- A šta ako bismo mi nastavili razgovor?
- Ja u njemu ne bih ucestvovao, osim ako baš ne bih
morao. Slušao bih, smješkao se - i cekao da moj otac
ode - kako bih ponovo mogao funkcionisati opušteno.
- A šta ako bi to potrajalo satima?
- Ne cini mi se vjerovatnim da bi moj otac ostao u
našem društvu duže od petnaestak minuta. Kako ne
shvataš - to ti je nešto kao carski posjet, pretjeranim
trajanjem i prisnošcu, samo bi se razvodnio, a
vremenom i sasvim izgubio cijenu...
- Kako bi bilo da se vratimo na zajednickog oca -
Avrahama? - drugi ce sacasnik.
„Čovek može pristupiti Bogu tako što će nastojati da ispuni svrhu koju mu je Bog odredio“. no danas , mnogi su spremni da veru definišu kao intelektualno prihvatanje nekog uverenja. U antičkom svetu , Bog je dokazivao svoju vrednost sprovodeći efikasno želje čovekove u vidljiva dela, umesto čoveka. Ovaj pragmatizam biće važan činilac onima koji će se baviti sekularnim proučavanjem „istorije Boga“, a ljudi će nastaviti da prihvataju neku posebnu koncepciju božanskog zato što im ona koristi i pomaže, a ne zato što je naučno ili filozofski valjana.
U kriznim vremenima, na primer poslednjeg rata na ovim našim prostorima, to je najočiglednije - svaka će od zaraćenih strana potražiti spasenje u „svom“ Bogu, (jesu li sačasnici zapravo - Hrišćanin, Musliman i Jevrejin) ili svako od njih samo jedva prepoznatljivi pripadnik svog naroda (trojica njih, sa tri različite vere u istog ......praoca??)
Umesto isčitavanja i rasčitavanja sadržaja časova - možda je trebalo posvetiti se odmorima
Ja čitam odmor četvrti - od str 67 do 69
Vele da su ovu igru izmislili starosjedioci Balkana koji su
i izumrli tako što su ih Sloveni pobili kad su sasvim
blesavo odbili da im odaju pravila ove igre. U već
pomenutom magistarskom radu se tvrdi da ova teorija
pada u vodu pred činjenicom da slovensko stanovništvo
Balkana i te kako poznaje pravila igre. Alternativna
teorija porijekla igre tvrdi da samo slovensko ime igre
ukazuje na činjenicu da su igru morali izmisliti Sloveni - i
to upravo tećanska (ja bi 'teo...) grana Slovena - jer, kao
što je poznato, slovenska se plemena, na osnovu izgovora
glagola htjeti, djele na Tećane (teo/tednem), Htićane,
(htio/htjednem), Hote (hotio/hotjednem), Tićane
(tio/tidnem), Šticane (štio/štjednem) i Šćete
(šćeo/šćednem). Pred čim ova teorija pada u vodu još
uvijek nije poznato - ali zato jeste poznato da je jedan
britanski naucnik nedavno uzburkao ludološko (od lat.
ludus, -i, m. - igra) javno mnijenje tvrdnjom da je sadašnje
ime igre samo slovenski (i to poprilično slobodan) prevod
srednjeilirskog (urbano-ženski dijalekat) b' al kan
(doslovno: tebi, pjesmom). Ova tvrdnja vrsnog ludologa,
uzbudila je i lingvisticko javno mnijenje - jer bi se lako
moglo desiti da samo ime poluostrva potice od imena ove
igre. Detaljnije opisivanje toka pojedinačnih partija ove igre je
zabranjeno rezolucijom 634 (Osuda slovenske najezde)
UPR-a (Ujedinjena plemena i rodovi) - te rezolucijama
1456 (O igrama koje izumiru), i 1456a (popravljena
verzija, nakon primjedbe avarske delegacije - O igrama
koje možda izumiru) - te smo, stoga, bili prinudeni da
protokol igre naših odmoraša napišemo nevidljivim
mastilom na posljednjim “bijelim” stranicama ove knjige.
Rabenu izvolite ! Zeljno iščekujemo vašu reč
Ružica Galac Popović, Beograd, subota 20.sept. 2007, Svečana sala JOB