Salomon Atijas ovo nikad nije rekao francuskom konzulu Davilu prilikom konzulovog odlaska iz Travnika - ali ono sto bi Salomon rekao, napisao je Ivo Andric u Travnickoj Hronici:

Dogadja se oko 1814 u Bosni, u Travniku . . .

Pre vise od tri stotine godina digao nas je iz nase otadzbine, jedinstvene Andaluzije, strasni, bezumni, bratoubilacki vihor, koji i danas ne mozemo da shvatimo, i koji ni do danas nije sebe shvatio, razbacao nas svuda po svetu i nacinio od nas prosjake kojima ni zlato ne pomaze. Nas je, evo, bacio na Istok, a zivot na Istoku nije za nas lak ni blagosloven, i sto covek dalje ide i blize se primice suncevom rodjaju, sve je gore, jer je zemlja sve mladja i sirovija, a ljudi su od zemlje. I nasa je muka u tome sto nit' smo mogli da potpuno zavolimo ovu zemlju, kojoj dugujemo sto nas je primila i dala nam utocista, nit' smo mogli da zamrzimo onu koja nas je nepravedno oterala i prognala kao nedostojne sinove. Ne znamo je li nam teze sto smo ovde ili sto nismo tamo. Ma gde bili izvan Spanije, mi bismo patili, jer bismo dve otadzhine imali uvek, to znam, ali ovde nas je zivot suvise pritisnuo i unizio. Znam da smo odavno izmjenjeni, ne pamtimo vise ni kakvi smo bili, ali se secamo da smo bili drukciji. Davno smo krenuli i tesko smo putovali i ne- srecno smo pali i zaustavili se na ovom mestu, i zato nismo vise ni senka onoga sto smo bili. Kao prah sa vocke koja ide od ruke do ruke, sa coveka spadne prvo ono sto je najfinije na njemu. Zato smo i mi ovakvi. Ali vi nas znate, nas i nas zivot, ako se ovo sme zivotom zvati. Zivimo izmedu Turaka i raje, bedne raje i groznih Turaka. Odseceni potpuno od svojih i bliskih, staramo se da cuvamo sve sto je spansko, pesme i jela i obicaje, ali osecamo kako se sve u nama menja, kvari i zaboravlja. Pamtimo jezik nase zemlje, onakav kakav smo poneli pre tri veka i kakav se vise ni tamo ne govori, a smesno natucamo jezik raje sa kojom patimo i Turaka koji nad nama vladaju. Tako da nije mozda dalek dan kad cemo cisto i ljudski moci da se izrazimo samo u molitvi kojoj zapravo i ne treba reci. Ovako usamljeni i malobrojni, zenimo se izmedu sebe i vidimo da nam krv tanca i bledi. Savijamo se i sklanjamo pred svakim, zlopatimo se i dovijamo, sto se kaze: na ledu vatru lozimo, radimo, sticemo, stedimo, i to ne samo za sebe i svoju decu nego za sve one koji su jaci i drskiji od nas i udaraju nam na zivot, na obraz, i na kesu. Tako smo sacuvali veru zbog koje smo morali da napustimo svoju lepu zemlju, ali izgubili smo gotovo sve ostalo. Na srecu, i na nasu muku, nismo izgubili iz secanja ni sliku te nase drage zemlje, onakve kakva je nekad bila, pre nego nas je macehinski oterala; isto kao sto nikad nece ugasnuti u nama zelja za boljim svetom, svetom reda i covecnosti u kom se pravo ide, mirno gleda i otvoreno govori. Toga ne mozemo da se oslobodimo kao ni osecanja da, pored svega, takvom svetu pripadamo, iako, prognani i nesrecni, u protivnom zivimo.