David Albahari

"Bejahad 2000" i posle

Posle dugog putovanja uvek postoji opasnost da umor i mrzovolja uticu na ocene i utiske. Nakon susreta na Bracu, medutim, smem da kazem da sam mogao i mnogo duze da putujem, sa jos vece udaljenosti, ali da bi kvalitet susreta uvek nadvladao bilo kakvu razdaljinu. I premda sam pre dolaska na Brac, dok su do mene dopirali odjeci susreta u Murteru, bio spreman da pomislim da je u pitanju neka vrsta emotivnog preuvelicavanja, sada vise nemam nikakvih sumnji – u "Bejahadu" jevrejske zajednice sa podrucja bivse Jugoslavije dobile su prostor za dalje ucvrscivanje tradicionalnih, kulturnih i licnih veza, ali i za predstavljanje novih ili manje poznatih dostignuca u raznim stvaralackim delatnostima.

Tako je i ovogodisnji "Bejahad" funkcionisao na nekoliko paralelnih nivoa – s jedne strane, bila je to smotra istorijskih zbivanja i kulturnih dostignuca nekoliko nasih jevrejskih zajednica, ali isto tako i, s druge strane, specificno uciliste gde se govorilo o jevrejskoj umetnosti, knjizevnosti, muzici, tradiciji i religiji. I premda je za vecinu ucesnika treci nivo – nivo druzenja i odmora – bio najzanimljiviji, i oni su besumnje osetili, i poneli sa sobom, nesto od duhovnih strujanja koja su tokom nedelje dana prozimala prostorije hotela "Kaktus" u Supetru.

Visoki kvalitet ovogodisnjeg "Bejahada" mogao bi da se prikaze na nekoliko nacina, ali on se, po meni, najbolje uocava u raznolikosti programa. Za nedelju dana imali smo prilike da vidimo tri likovne izlozbe, odslusamo petnaestak predavanja i diskusija, pogledamo pet-sest filmova, prisustvujemo kabaretskoj predstavi, cujemo tri potpuno razlicite interpretacije sefardskog muzickog nasleda, i ucestvujemo u razgovorima sa trojicom rabina. Iako je glavna tema susreta bila posvecena sefardskom nasledu, govorilo se o celokupnoj jevrejskoj tradiciji, o Izraelu i dijsapori.

Okrugli sto, odrzan uoci sabata, pokazao je da, uprkos razlicitim pogledima na sadrzaj programa, postoji opsta saglasnost o tome da "Bejahad" treba da se nastavi. @elja mnogih ucesnika da "Bejahad" bude prvenstveno posvecen neobaveznom druzenju zapravo je vec ispunjena cinjenicom da nijedan program, ni svetovan ni verski, nije obavezan. Mozda bi, imajuci u vidu upravo takve ucesnike, trebalo u program uneti nekoliko pravih "radionica", odnosno, nekoliko malih projekata u kojima bi ucesnici bili aktivnije ukljuceni u neku stvaralacku delatnost (npr. gluma, pisanje, likovno izrazavanje). Naravno, nikada se nece moci napraviti program koji ce zadovoljiti sve ucesnike, ali izvesno je da ce broj zadovoljnih rasti sa obimom i kvalitetom sadrzaja. Na kraju, najavljena mogucnost da se teme i ucesnici sire, prvenstveno na podrucju Balkana i Srednje Evrope, najava je i novog kvaliteta "Bejahada". Uostalom, jedna od bitnih odlika jevrejstva je osecaj globalnog zajednistva. Zasto bi se inace ovaj susret zvao "Bejahad"?

Bejahad 2000
   
Vlasta Kovač

Pod nazivom Bejahad 2000 ( «bejahad» na hebrejskom jeziku znači «zajedno») od 16. do 24. rujna 2000. u hotelu «Kaktus» u Supetru na Braču susreli su se Židovi i Jevreji porijeklom iz bivše Jugoslavije. Bio je to šesti takav susret od početka ratova na ovim prostorima, a drugi u Hrvatskoj. Na okupu su se našli mnogi davnašnji prijatelji koje, makar su se raštrkali širom svijeta, još i danas tijesno vežu mladenačke uspomene na zajednička omladinska ljetovanja, od ovog istog Supetra ali davne 1953.godine, pa Rovinja, Cresa,…….. ..do Pirovca. Nekima je da dođu trebalo tek nepuni sat, drugima i po dva dana, neki su se dogovorili da će se ovdje susresti, neki su se iznenadili ugledavši odjedanput draga lica koja su ih podsjetila na vlastitu mladost.

Budući da o bračkom susretu trebam napraviti zasebnu brošuru, s dikatofonom u ruci šetala sam osam dana od jednog do drugog među prisutnima vodeći se ponajprije novinarskim kriterijem da dobijem što različitije odgovore. Pitala sam sugovornike što im znači dolazak na ovaj skup, što ih je motiviralo da dođu i kakav bi željeli da ovaj skup bude ubuduće. A oni su pričali o sebi, o tome gdje danas žive, čime se bave, o čemu razmišljaju. Tako se složio šaroliki mozaik sudbina i ljudi koji su se sastali na Braču 2000 godine, došavši ovamo iz bliza i iz daleka, iz Splita, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Skopja, Ljubljane, iz Evrope i iz Izraela, I čak iz Amerike. Bivši Beograđanin, pisac David Albahari na Brač je došao iz kanadskog Calgaryja, na obali Tihog Oceana, a ovdje se sastao sa svojom sestrom Delisijom, profesoricom matematike , koja je doputovala je s beogradskom grupom. Nekima je da dođu trebao tek nepuni sat, drugima i po dva dana, da se ne govori o putnim troškovima, neki su se dogovorili da će se ovdje susresti, drugi su se iznenadili ugledavši odjedanput draga lica koja su ih podsjetila na vlastitu mladost. Jakica Finci iz Sarajeva, danas uvaženi predsjednik Jevrejske zajednice u BiH, javno je prigovorio da nedostaju bedževi s imenima koje bi svatko prikvačio na rever, jer on sam nije prepoznao svoju nekadašnju potajnu i nikad izjavljenu mladenačku ljubav.

Berta Tošić, rođena u Sarajevu, inžinjer kemije, koja od 1991. živi u Haifi došla je da bi se vidjela sa svojim prijateljima s kojima je prije 35 godina, davne 1966., kao omladinski aktivist u organizaciji Saveza jevrejskih opština Jugoslavije provela dva mjeseca u kibucu Gat. Osim nje, iz te grupe ondobnih mladih židovskih aktivista, koji sami sebe danas nazivaju «srednjom generacijom», svjesno ignorirajući količinu sijedih vlasi na glavi, na Brač su još došli Judita Alpar iz Beograda koja sada živi u Frankfurtu, Ruben Rupica Dojč iz Novog Sada, David Dačo Sadikario iz Skopja, Ruben Albahari iz Zagreba, Zoran Morpurgo koji je predsjednik Židovske općine u Splitu i Ljilja Kabiljo, inženjer kemije, koja živi u Nataniji, radi u tvornici TEVA i bila je prije dvije godine proglašena za radnika godine u Izraelu.

Kaže Berta: Mi smo ponajprije ovamo došli da se opet vidimo. Prošle godine na Murteru vratili smo se u mislima 30 godina unazad i kad sam se vratila u Izrael pitali su me što si uradila sa sobom, a izgledaš kao djevojčica. Sjala sam od sreće. O čemu pričamo? Pričamo o običnim stvarima, sjećamo se detalja s ljetovanja, raznih zgoda i nezgoda. Drugi ljudi kad bi nas i slušali vjerojatno bi se dosađivali, jer nas ne bi razumjeli. Čudna je stvar ta bliskost koja postoji među nama, taj osjećaj uzajamne pripadnosti zajedništva koji možda u ovom smislu postoji još jedino među pojedinim grupama u izraelskoj vojsci. Mi smo se počeli družiti negdje od 1955. godine kada počinju naša zajednička ljetovanja po tri nedjelje tijekom ljeta. Savez jevrejskih opština i ostali koji su se brinuli o nama, o generaciji rođenoj u drugoj polovici četrdesetih, od 1946. godine pa dalje, usadili su nam izuzetno jak osjećaj privrženosti jevrejstvu, koja je možda bio na neki način jedinstven u svijetu, bez religije i religioznog odgoja, ali sa izuzetno jakom sviješću o nacionalnoj pripadnosti.

Zajedničkih ljetovanja živo se sjećaju i Sarajke Nina Elazar, Erna Kaveson Debevec i Laura Papo Ostojić. Nina, zamjenik sarajevskog općinskog javnog tužitelja, koja je svo vrijeme opsade ostala u Sarajevu, pričala mi je kako se umalo utopila u Rovinju 1956. godine, kad su djevojke iz kampa na obali noću u malom čamcu pošle na Crveni otok gdje je bio ples. Prenatrpani čamac se naime prevrnuo, a Nina nije znala plivati. Spasila ju je i iz vode izvukla Nada Leer, prisebna djevojka s kojom je Nina poslije ovog događaja pa do danas ostala bliska prijateljica.

Na omladinskim ljetovanjima sklopljeni su I mnogi brakovi. Tako su se upoznali i Ljilja i Joja Kabiljo za koje kažu da su rekorderi u broju ljetovanja, jer nema nijednog koje su propustili. Njih dvoje od 1992. godine iz Novog Sada otišli su u Izrael I tamo za Bejahad 2000 napravili vše nego uspješnu propagandu. Rezultat je bio da je u Supetar na Braču došlo čak dvadesetak bivši jugsolavena, a današnjih Izraelaca, među kojia I oveća skupina tzv. vatikim, koji su u Izrael stigli još prije pola stoljeća. Tako sam pet ugledala Tomiia Šosbergera koji je na našim prostorima za vrijeme posljednjeg rata bio izaslanik Sohnuta zadužen da se brine o odlasku Židova I Jevreja odavde u Izrael. Pod njegovom paskom iselilo se preko tisuću ljudi. Srela sam I stare prijatelje Vojka I Evu Sterk, bivše Zagrečane. Mnogi vjerojatno ne znaju da je Vojkov otac Vladimir Sterk, zagrebački arhitekt, tridesetih godina ovog stoljeća sagradio planinarski dom Runolist, te da je ne samo napravio nacrt nego I vlastoručno sa planinarima tesao balvane. Otac Eve Sterk, rođene Rechnitzer, pak, bio je Oto Rechnitzer, tajnik cionističkog prvaka Aleksandra Lichta. Među onima koje su Joja I Ljilja Kabiljo nagovorili da dođu na Brač bili su I Josi BenZion, rođen u Sarajevu i zagrebački student i njegova žena Dina Katan BenZion, unuka čuvenog sarajevskog knjižara, pjesnikinja I prevoditeljica, koja je s jezika ex Yu na hebrejski dosad prevela desetak I više knjiga proze I poezije, ponajprije autora poput Ive Andrića, Danila Kiša, Aleksandra Tišme…

I tako dolazimo na kulturni aspekt bračkih susreta , onog do čega je njihovu incijatoru I glavnom organizatoru dru Vladimiru Šalamonu naročito stalo.

O smislu, svrsi I budućnosti ovih susreta govorilo se za okruglim stolom ( nije to baš bio stol nego smo sjedjeli uokrug u ljetnjem vrtu hotelskg restorana) u petak, pretposljednjeg dana susreta, prije šabata. Svakako, jedan od bitnih ciljeva je ojačati osjećaj židovskog kulturnog identiteta, čemu će po mišljenju dra Šalamona najsvrsishodnije poslužiti kvalitetan kulturni program. Na Braču smo ga imali. Tijekom tri uzastopna dana svoje kulturne domete u izdavaštvu, literarnim dostignućima, flmskom stvaralatvu, u glazbi I kazalištu predstav I glazbi predstavili su eminentni predstavnici židovskih općina iz Zagreba, Sarajeva I Beograda. Prif. Dr.Ivo Goldstein držao je predavanje na temu Židovski identitet na prostoru ex-Jugoslavije; Slavko Goldstein govorio je o izdavačkoj djelatnosti Židovske općine u Zagrebu, pa tako I o Ha-kolu koji izlazi već 15 godina. Branko Polić je prisutne upoznao s djelatnošću Kulturnogdruštva Mroslav alom Freivberger, a Ana Lebl je publici predstavila žene-pisce Evu Grlić,Zoru Dirnbach I Jasminku Domaš. Beograđani su predstavili svoj reprezentativni Jevrejski almanah 1971-1996 (urednica:Simha Kabiljo) koji je izašao najon duge stanke I u kojem je objavljen izbor radova nagrađenih autora na natječaju Saveza Jevrejskih opština u posljednjih petnaest godina. Drita Tutunović govorila je o svom 1992. godine objavljenom rječniku ladino jezika te zbirci bajki,poslovica I pjesama na ladino jeziku iz 1997.

Sarajlije su u Supetar donijeli nekoliko filmova, među njima sjajan potresan dokumentarac Nađe Memerbašić “Beezrat Hašem” o funkcioniranju Jevrejske općine Sarajevo za vrijeme rata. Makedonsci su pokazali film o bitoljskim Jevrejima. U okviru workshopa o sefardima na ovim prostorima čuli smo uvodno predavanje Melite Švob, te izlaganja Ivane Burđelez o Židovima u Dubrovniku Jakiec Fincija o Sefardima Sarajeva, dok je beogradski Jevrejski muzej na ovu temu priredio izložbu fotografija.Najveće zanimanje bilo je za dva književna poslijepodneva na kojima je pisac David Albahari govorio o svojim u Kanadi napisanim knjigama sa židovskom tematikom I o tome što on sam kao pisac u sebi osjeća kao židovski identitet. U calgaryju, gdje sada živi, rekao je, on je jedini Sefard među 7000 Aškenaza. Trebam li iz tga zaključiti da sam ja sefardskipisac? , naglas se upitao I nastavio:” To je nešto o čemu u Beogradu uopće nisam razmišljao. Pisac ako hoće ostati pisac mora razmišljhati o sve širim odrednicama, pa tako I ja mogu biti sefardski pisac, pa balkanski pisac, I najzad evropski I svjetski pisac koji ponajprije piše za ljudsko srce. Kao čovjek osjećam se Jevrejinom, a kao pisac priželjkujem da budem svjetski pisac i osjećam se građaninom svijeta.”

Najzad smo na Braču vidjeli I dvije slikarske izložbe, jednu u kojoj su bili predstavljeni neki od radva izloženih na reprezentativnoj zagrebačkoj izložbi idovskih slikara “San I krik” ovog proljeća u lovievim dvorima, te samostalnu izložbu slikara Jakova Bararona koji i živi I radi u Beču.

Židovskom obilježju ovih susreta pridonijela su čak trojica ortodoksnih rabina, Kotel Dadon iz Zagreba, Isak Asiel iz Beograda i Amerikanac Dovid Goldwasser koji je, na molbu Sonje Samokovlije, na Brač doputovao iz New Yorka i ostao puna dva dana. Iz Pariza, pak, sa svojom gitarom i svoje dvoje glazbeno nadarene djece na Brač je došao Rafael Kamhi, od milja zvani Rašo, koji je krajem osamdesetih u Sarajevu osnovao grupu Ladino s njom izvodio stare sefardske romanse. Svojom pjesmom do kasno u noć Rašo je dirnuo u svaččije srce i nije mu bila ravna čak ni sjajna pjevačica Lena Rothstein koja je iz Beča došla sa svojim svjetski poznatim bandom i nastupala dvije uzastopne večeri s izvrsnim ali nama ipak prilično tuđim repertoarom židovske glazbe s afričke i obala istočnog Sredozemlja.

Bejahad 2000 u Supetru na Braču bio je sedmi po redu susret Židova iz bivše Jugoslavije od vremena njezina raspada. Dužno priznanje za zasluge u organizaciji na kraju susreta odano je ponajprije dru Vladimiru Šalamonu I Sonji Samokovliji bez čijeg golemog truda I zalaganja ovako nešto ne bilo moguće ostvariti. A kako dalje? O tome su se za Okruglim stolom Bejahad 2001. čula prilično različita mišljenja. Da li težiti za elitnom multikulturnom scenom I pozvati na sudjelovanje umjetnike iz drugih dijelova srednjeevropskog kulturnog prostora, ili prednost dati uzajamnom druženju? Većina prisutnih bila je mišljenja da bi u programu susreta trebalo biti manje ex - cathedra izlaganja a više workshopova I međusobne radne komunikacije. Većina prisutnih bila je mišljenja da bi u programu susreta trebalo biti manje ex - cathedra izlaganja a više workshopova I međusobne komunikacije. Darko Salom iz Beograda je primijetio kako se na Supetru na okupu našla ekipa koja predstavlja “elitu židovstva ex Jugoslavije”, pa se to moglo i bolje iskoristiti za uzajamnu razmjenu liderskih iskustava. Primjerice, o tome kako vlastitu djecu židovskih očeva I nežidovskih majki pripremiti za giur, ako to djeca žele, a pogotovo ako su odlučila otići u Izrael.

Ponajprije o tome što poduzeti u vezi s današnjom studentskom generacijom na ex-Yu prostoru koja više ne ide na zajednička ljetovanja kao što su to činili njihovi roditelji? Neki su rekli kako bi rado da dogodine u Supeptar dođu ne samo roditwelji nego zajedno s njima i njihova djeca. Drugi su na to primietili kako je to iluzija jer djeca hoće svoje društvo bez roditelja u blizini. Ipak, svi su se složili da se ovi susreti moraju nastaviti, a zna se već i datum: od 15. do 23. rujna., što uključuje I židovsku Novu Godinu koja dogodine pada na 18.rujna.

Prva je s Brača u subotu 23.rujna u ponoć otišla grupa od 72 Beograđana , koji su žurili da stignu kući na vrijeme za izbore. Oni koji su ostali ispratili su ih do luke pjevajući hevenu shalom aleichem (donijeli smo vam mir) dok je Atlasov gliser isplovljavao, a ruke mahale s rive i iza stakala osvijetljenih brodskih prozora. Lehitraot.

Susret Bejahad 2000 financijski su potpomogli

Soros Foundation
JOINT DC Paris
Siemens, Zagreb
Kamensko, Zagreb
Kultur-Kontakt Vienna
Austrijski kulturni institut, Zagreb

      
    Nazad na stranice MAKABIJADE