(povodom 100 godišnjice smrti)
«Sada,moji dragi,ostavite me samog!» bile su zadnje riječi Theodora Herzla upućene supruzi, majci, dvojici prijatelja, neposredno pred smrt, u srpnju 1904., sa samo 44 godine života. Umro je 3. srpnja u Edlachu u Donjoj Austriji i već je pogreb u Beču, na koji su pristigle tisuće Židova iz cijelog svijeta, pokazao ono što za njegova života nije bilo moguće primjetiti: da je zadnjih desetak godina izrastao u narodnog vodju, u autoritet koji je, posebno za mase obespravljenih Židova Istočne Evrope poprimio mesijanske dimenzije. U kratkom životu Theodora Herzla dogodilo se nešto nesvakidašnje: asimilirani Židov i liberalno-humanistički pisac i kako se činilo, podosta udaljen od matice svog naroda, učinio je u 36-toj godini potpuni preokret pred očima začudjene okoline pune nerazuzmijevanja i kritike. Njegova, bez kompleksa učinjena analiza židovskog pitanja, pokazivala je da evropskom židovstvu prijeti opasnost u neposrednoj budućnosti i stoga stvara plan za osnivanje židovske države. Uz pomoć suradnika organizirao je široki pokret Židova - politički cionizam - sa ciljem ostvarenja njegovih planova izloženih i ključnom djelu «Židovska država». Cionizam kao pojam i naziv vezan je za brdo Cion u Jeruzalemu. Pokušavao je u pregovorima s predstavnicima velikih sila pronaći rješenje za budućnost, svog, kroz dijasporu ( hebr. galut) raseljenog naroda. I prije Herzla bilo je cionističkih ideja i grupacija no Herzlov cionizam, kroz desetke cionističkih kongresa, razradjivan i ostvarivan, imao je jasne političke ciljeve i označava se «političkim cionizmom» za razliku od kulturnog, religioznog ili duhovnog cionizma.
Iako rodjen u Budimpešti, u svibnju 1860. g., Beč je grad za koji je vezan veći dio života i kulturno-političkog djelovanja Theodora Herzla. Zanimljivo je da se medju precima Herzla nalazi djed Simon Löb Herzl koji je živio u Beogradu a kasnije u Zemunu gdje je i rodjen Herzlov otac Jakob (1835.) Kada se istražuju utjecaji na profiliranje Herzlovih političkih ideja često se u literaturi spominje zemunski rabin Jehuda ben Salomo Alkalaj koji je smatrao da je jedini spas za Židove povratak u staru domovinu.
Nakon mature, s 18 godina, preselio je Theodor kao i porodica Herzl, u Beč gdje je studirao pravne znanosti. Već u vrijeme studija bavio se literaturom, pisanjem - mnogo je putovao a omiljen žanr u kojem se izražavao bili su feljtoni. Studij je završio 1884. godine ali kao Židovu, smatrao je, male su mu šanse da napreduje u državnoj službi pa je odlučio raditi kao slobodni pisac i novinar. Objavljivao je feljtone u «Berliner Tagblatt» i «Wiener Allgemeine Zeitung» koji su poslije objavljeni kao knjiga; uslijedili su brojni teatarski komadi, prije svega, komedije. Postao je poznat po svojim prilozima u »Neue Freie Presse» a posebno su zapaženi novinarski radovi nakon putovanja u Englesku. O tome kako i zašto je Herzl oduševljavao kao novinar svoje čitatelje, pisao je Stefan Zweig 1929. hvaleći Herzlov «pomalo melankolični ..., majstorski, kristalno jasan stil» ali i diveći mu se kao osobi: « lijep čovjek, koncizan, simpatičan, zabavan; nitko nije bio omiljeniji, poznatiji, slavljeniji od Herzla u buržujskim kao i aristokratskim slojevima stare Austrije». Stoga je bilo tim veće iznenadjenje, skoro šok, kada je, prije nego se pojavila kao knjiga, objavljen sažetak brošure « Židovska država, pokušaj modernog rješenja židovskog pitanja» u «Jewich Chronicle», u Londonu, 17.01. 1896. Bečka javnost teško se mirila s činjenicom da «majstorski kozer odjednom objavljuje traktat u kojem zahtijeva ništa manje nego da Židovi iz svojih radnji i odvjetničkih kancelarija, ukratko sa svojom imovinom, sa svime što imaju, presele u Palestinu i tamo se profiliraju u naciju.» (Stefan Zweig). Karl Kraus, i sam Židov, štampa knjižicu protiv Herzla («Kruna za Cion»). Ironija i zajedljivost sugradjana pratili su Herzla gotovo na svakom koraku. Nije mu pomogla čudesna ljepota, produbljena blagim očima, u obliku badema, s teškim crnim, melankoličnim trepavicama, prastare oči Orijenta...
Svi Herzlovi biografi (za preporučiti je knjigu Alex Beina »Theodor Herzl, Biographie» koja je i pored novijih izdanja biografija, jedna od najpouzdanijih), slažu se da je presudni dogadjaj za nastanak Herzlove programatske knjige i cionističkih ideja, bilo izvještavanje Herzla sa sudjenja kapetanu francuske vojske Alfredu Dreyfusu u Parizu, gdje je Herzl boravio kao dopisnik «Neue Freie Presse» (1891-1895.). Ovaj inscenirani sudski proces Alfredu Dreyfusu, optuženom za špijunažu, bio je samo vrhunac antižidovskog pokreta u Francuskoj koji se širio u specifičnom obliku pod utjecajem sedamdesetih godina 19-tog stoljeća nastalog pokreta i raspoloženja, u Njemačkoj. Zanimljivo je da se pojam «antisemitizam» prvi puta pojavljuje upravo u Francuskoj 1879. godine i u upotrebi je do današnjih dana.
Herzl se našao u sredini gdje se rasplamsala diskusija o židovskom pitanju – jednom je povod bio propast «Panama društva», za koju su potpuno neopravdano bili optuženi Židovi, drugi puta su to bili dueli medju vojnicima (prvi, koji je izazvao cijelu seriju duela, bio je izmedju jednog židovskog oficira francuske vojske i jednog antisemite).
Raspravljalo se i o tome nije li židovsko pitanje u biti socijalno pitanje pa se njegovim rješavanjem rješava i židovsko pitanje.
U prosincu 1894. započeo je sudski proces Dreyfusu i Herzl već prvog dana izvještava da je moguće da za užasnu optužbu ( izdaja domovine) nema dovoljno dokaza i da je cilj procesa javno obesčastiti nevinog kapetana. Vojni sud je ipak Dreyfusa proglasio krivim a Herzl detaljno izvještava o javnoj degradaciji koja je provedena u atmosferi linča i mogla je potresti i Nežidove a kamoli ne Herzla uvjerenog da je Dreyfus žrtva intriga i osjetljivog na pojave antisemitizma više nego ikada ranije. Od svibnja 1895 do veljače 1896. piše Herzl «DerJudenstaat. Versuch einer modernen Losung der Judenfrage» koja se, nakon londonskog sažetka, kao knjižica pojavljuje 1896 u nakladi od 3000 primjeraka. Uvod počinje rečenicom: «Židovsko pitanje postoji. Ono može biti riješeno osnivanjem židovske države.»I dalje: «Politika stvara osnove, tehnika omogućuje realizaciju, gorivo velike mašine je nevolja Židova, ideja vodilja: židovska država. Realizaciji osnovne ideje posvećen je veći dio spisa koji je podijeljen u tri dijela ovisno o tijelima koji trebaju voditi židovsko useljavanje: Jewish Company, mjesne grupe, Society of Jews.
«Židovska država», mala publikacija sadržavala je dalekosežne, vizionarske poglede. Herzl analizira položaj židovskih zajednica u Evropi, kritizira asimilante (iako je i sam bio podosta asimiliran!). Smatrao je da se rješenje židovskog pitanja ne može odlagati čekanjem a vjerom u Boga ne može se ništa postići. Jedan narod može se premještati s jednog na drugo mjesto samo snažnom idejom a ta ideja je – židovska država. « Neka nam se da suverenitet nad jednim komadom zemljine površine dovoljno velikim za naše privredne potrebe, za ostalo pobrinut ćemo se sami!» piše Herzl. Gdje se nalazi taj komad zemljine površine? Prema ovom pitanju Herzl se ne odredjuje a politički cionizam razmatrao je nekoliko mogućnosti – od Palestine, preko Argentine i Ugande do Madagaskara....Herzl ipak Palestini, kao budućem židovskom teritoriju - državi pridaje najveći značaj ali radi i jednu od ključnih grešaka cionističkog pokreta: ne interesira se za sudbinu brojnog arapskog stanovništva niti razradjuje plan integracije tog stanovništva u novo-staru državu. Za sveta mjesta u Palestini predvidio je medjunarodni oblik eksteritorijalnosti. Razradio je i precizan plan privrednog, socijalnog, pravnog, vojnog i vjerskog organiziranja buduće države predvidjajući i neke detalje – sedmosatno radno vrijeme, državnu zastavu... Zanimljivo je da
Herzl buduću državu vidi organiziranu djelomično po uzoru na nekadašnju Veneciju.
Reakcije na knjigu bile su vrlo različite – od nepovjerenje i podsmijeha do razumijevanja i oduševljenja. Ipak osuda ideja iznijetih u knjižici bila je najčešća.
U osudi «Židovske države» prednjače londonski rabin Adler i bečki nadrabin Güdemann koji je u početku bio oduševljen Herzlovim idejama ali, pod pritiskom članova Općine, mijenja stav. Bilo je to veliko razočarenje za Herzla. Rabini su bili posebno revoltirani Herzlovim idejama i planovima (ortodoksni judaizam!) Usamljen, neshvaćen, izložen kritikama pa i poruzi, Herzl pada u svojevrsnu depresiju koja se očituje prilično jasno i na jednom portretu iz tog vremena.Ni rezbarijama ukrašeni stolac, ni elegantno odijelo, ni bujna brada i brkovi ne mogu zasjeniti tužan, pomalo začudjen pogled vizionara. Uz portret Herzla tužnih očiju , objavljen ovih tjedana u bečkom listu «Die Gemeinde» može se pročitati: «Tko želi imati trideset godina pravo, mora, u prva tri tjedna svog nastupa, biti proglašen ludim!»
Židovski studenti bili su prvi koji ipak podržavaju Herzla a preokret nastaje kada uz njega staje Max Nordau, sin rabina, liječnik, sociolog i publicista. Održan je prvi cionistički kongres u Baselu 1897. i osnovana je Svjetska cionistička organizacija te druge institucije cionističkog pokreta. Za predsjednika Svjetske cionističke organizacije izabran je Theodor Herzl, bez obzira na jaku opoziciju i česte napade na njega.
Ohrabren podrškom pristalica, Herzl odlazi u Carigrad i pokušava ishoditi autonomiju židovske Palestine ( u to vrijeme Palestina je dio Otomanskog carstva!), zatim posjećuje London, sastaje se sa lordom Rotschildom, sastaje se sa bugarskim kraljem Ferdinandom, pokušava doći do ruskog cara Nikole II. U Parizu pokušava za svoje ideje pridobiti bogatog Edmunda Rotschilda. Svi ti pokušaji ne donose konkretne rezultate!
Iako je bilo oprečnih mišljenja o osobi Herzla – jedni su ga doživljavali kao idealistu i sanjara a drugi kao dobrog organizatora, već prvi cionistički kongres pokazao je da ideje iz «Židovske države» poprimaju konkretnije oblike i orijentir su za praktičan rad na uspostavi države.
Sa funkcijom predsjednika Svjetske cionističke organizacije, Herzl nastavlja diplomatsku ofenzivu – u Carigradu se tajno sastaje sa njemačkim carem Wilhelmom II, putuje u Palestinu gdje se javno sastaje sa njemačkim carem... Svi napori Herzlovi da pridobijanjem velikih sila ostvari svoj plan bili su bezuspješni a što se odrazilo i na jedinstvo cionističkog pokreta – nastale su podjele unutar pokreta a posebno oštar sukob izbio je izmedju Herzlovih pristalica i istočnoevropskih (ruskih) cionista. U godini smrti (1904.) još pokušava pridobiti utjecajne poglavare pa se u Rimu sastaje s talijanskim kraljem Viktorom Emanuelom te sa papom Pijem X. Izostala je i podrška Vatikana.
VII cionistički kongres, održan 1905. godine, bio je prvi na kojem nije bilo Theodora Herzla. Za predsjednika Svjetske cionističke organizacije izabran je britanski Židov David Wolfsohn i borba za modernu državu Židova, nastavljena je.
U nastavku te borbe izuzetno značenje pripada donošenju Balfourove deklaracije, dokumenta iz 1917 godine. Radi se zapravo o pismu Balfoura, engleskog ministra vanjskih poslova, Wolteru Rotschildu u kojem engleska vlada podržava cionističke aspiracije na Palestinu. U Deklaraciji se, pored ostaloga, kaže: «Vlada njegovog Veličanstva na stvaranje nacionalnog ognjišta u Palestini za židovski narod gleda sa blagonaklonošću...»
Već prije te Deklaracije započela je kolonizacija Palestine a prve veće useljeničke grupe ( hebr. alija) krenule su iz Rusije u razdoblju 1882 do 1904.. Druga alija odvijala se u razdoblju 1904 - 1914. Otkupljuje se zemlja, stvaraju se prvi kibuci, poljoprivredno-vojna naselja specifine društvene organizacije temeljene na komunističko-socijalističkim načelima. Britanci koji imaju mandat nad Palestinom suočavaju se s brojnim problemima – od kontrole useljavanja Židova do sukoba sa terorističkim židovskim grupama, dolazi do sve češćih sukoba izmedju tih grupa i domaćeg stanovništva, arapsko stanovništvo se takodjer naoružava, nekoliko atentata
i nemilosrdnih obračuna židovskih terorista i Arapa dovode u pitanje mogućnost
suživota dviju etničkih zajednica i efikasnost britanske policije u održavanju mira i reda u Palestini.
Borba za stvaranje židovske države nastavljena je u izmijenjenim uvjetima i trajat će još 3 desetljeća nakon Balfourove deklaracije. U medjuvremenu se dogadja najveća kataklizma u povijesti židovskog naroda – Hitlerov nacizam, u suradnji s kolaboraterskim režimima pojedinih zemalja, uništava skoro 6 milijuna Židova. Holokaust, iako je to paradoksalno, znatno je ojačao cionizam a ima i onih koji smatraju da Herzlove ideje nikada ne bi bile ostvarene da nije holokausta. Židovi, preživjeli logoraši ali i oni koji nisu prisilno odvedeni u logore iz straha da se ne ponovi holokaust, useljavaju u Palestinu. Proporcionalno najbrojnije žrtve Drugog svjetskog rata – Židovi - te njihove još agilnije organizacije, stiću blagonaklonost svjetskih čimbenika, uključujući i organizaciju Ujedinjenih naroda. Ova organizacija donosi 1947. odluku o podjeli Palestine, zapravo odluku o stvaranju modernog Izraela. U skromno uredjenom tel-avivskom kazalištu iza predsjedatelja manifestacije proglašenja države Izrael Davida Ben Guriona, nalazila se jedna jedina fotografija – Theodora Herzla!
On je, vizionarski, u svoj dnevnik pod nazivom «Židovske stvari» početkom rujna 1897. napisao – za 50 godina vidjet će svatko da su na prvom cionističkom kongresu, koji je nekoliko dana ranije zasjedao pod njegovim rukovodstvom, postavljeni temelji moderne židovske države. Pedeset godina kasnije, u studenom 1947., Ujedinjeni narodi donose glasovanjem u Skupštini desetljećima očekivanu odluku o stvaranju izraelske države (pored palestinske) a 14.05. 1948. proglašena je država Izrael.
Ovih tjedana jedan dio trga u središtu Beču preimenovan je u Trg Theodora Herzla (uz protivljenje udruženja koje okuplja Palestince u Austriji!). U glavnoj sinagogi u Beču, sa postavljenom fotografijom Herzla na zastor koji pokriva Toru, održana je glazbeno-literarna manifestacija povodom 100 godišnjice smrti Herzlove, u prisustvu najvidjenijiih bečkih Židova te novog predsjednika Austrije dr Heinza Fischera i njegove supruge, u Reichenau i Edlachu održane su komemoracije, Cionistička federacija Austrije, Hašomer hacair i druge cionističke organizacije obilježile su smrt Herzla. Na Döblinger groblju gdje je prvotno sahranjen Herzl (danas mu se grob nalazi u Jeruzalemu, na brdu Cion!) izrečen je kadiš, održan je simpozij „Herzl i religiozno židovstvo", promovirana je knjiga neobjavljenih feljtona Herzla, sve židovske novine u Beču te u svijetu veći broj stranica posvetile su Herzlu, izdana je i specijalna poštanska marka s n jegovim likom istovremeno u Madjarskoj, Austriji i u Izraelu.
A država Izrael, čiji je vizionarski utemeljitelj, odužila mu se na taj način da je Kneset (izraelski parlament) donio poseban Herzlov zakon kojim se ustanovljava novi nacionalni praznik. Pada na drugi dan židovskog mjeseca tamuza, kada će se, pored ostaloga, održavati državne ceremonije i posebno zasjedanje Kneseta.
Čovjek tužnih očiju, sanjar čije ideje su velikim dijelom ispunjene, zaslužio je to. Jer, u ovom nemirnom svijetu, Židovi meta antisemitizma i žrtve progona kroz stoljeća, znaju da zahvaljujući Herzlu postoje aerodromi i luke suverenog Izraela čiji gradjani će ih primiti i udomiti. Jer, jedna stara židovska mudrost kaže: „Ono što se nekada dogodilo, moguće je ponovo!“
(Wien,31.07.2004.)