Sefardi iz Vlaške ulice
18.11.2006
Prvi Židovi u Zagrebu dobili su pravo stanovanja u Laškoj/Vlaškoj ulici krajem 18 stoljeća, a prema popisu iz 1812, kako piše Gavro Švarc, tamo je već stanovalo 19 židovskih duša. Sto i nešto godina kasnije, u razdoblju između dva svjetska rata pa do 1941.Vlaška ulica ponovno je pružila utočište novodoseljenim Židovima, ponajviše Sefardima iz Bosne, a kasnije i iz Makedonije, ponajviše iz Bitole. Kuće u Vlaškoj imale su velika dvorišta s niskim prizemnim kućercima u kojima su doseljeničke obitelji obično s petero, šestero djece, živjele u stanu iza dućana. Posljednjih godina ta su dvorišta uglavnom sva srušena i ustupila su mjesta modernim interpolacijama. No u prvoj polovici prošlog stoljeća u njima se još u četiri kućna zida govorio Ladino. Vjerodostojne podatke o tome našla sam u Hrvatskom državnom arhivu u osobnim dosjeima iz lipnja i srpnja 1941. u kojima su vlasti novouspostavljene NDH evidentirale podatke o imovini židovskih građana Zagreba. Bez pretenzija da ovim prikazom obuhvatim sve oblike života Sefarda u Zagrebu u razdoblju između dva rata ograničavam se na vlastita zapažanja tijekom pregledavanja spomenutih dosjea u Hrvatskom državnom arhivu za potrebe Židovskog biografskog leksikona.
Iz dosjea se npr. vidi da je prije Drugog svjetskog rata u Vlaškoj 63. Avram Levi, rođen 1911. u Sarajevu, sin Davida, posjedovao malu trgovinu odijela i cipela. Iste takve trgovine u susjedstvu, u Vlaškoj 67. i Vlaškoj 69.. posjedovali su Salamon Levi, sin Davida, rođen u Sarajevu 1906 i Josef Levi, rođen u Sarajevu 1904. Najvjerojatnije su njih trojica bili braća, koji su u Zagreb dovukli jedan drugoga. Po uspostavi NDH zajedno s obiteljima dobili su židovske znakove i prema dostupnim podacima sva troijica su stradali, Avram u Jasenovcu, Salamon u paškom logoru Slana, a Josef nepoznato gdje.
Oko 1915 iz Sarajeva na adresu u Vlaškoj ulici u Zagrebu doselila se obitelj Leona i Matilde Albahari sa svoje petoro djece, sinovima Mošom i Salamonom i kćerima Rahelom, Leom i Simhom. Otac se bavio skupljanjem i preprodajom starih krpa, ali svoju djecu poslao je u škole i na fakultete. Troje od njih ušli su u povijest kao antifašistički borci. Najstariji Moša, rođen u Sarajevu 1913, diplomirao 1940. na zagrebačkom Filozoifskom fakultetu, još u gimnaziji 1933. postaje član SKOJ-a, pa član KPJ. Nalazimo ga u Akademskom filozofskom klubu (1936), u uredništvu lista Novi student i Borbeni student (1937-38), među osnivačima Akcionog odbora hrvatskih studenata ljevičara (1937), aktivan je u društvu Svjetlost i član Pučkog teatra. Postaje tajnik biroa Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku , a 1939. i tajnik Biroa partijskih organizacija svih fakulteta Zagrebačkog sveučilišta . Po uspostavi NDH poslan na Sušak, bio zapovjednik sušačko-hreljinskog partizanskog logora na planini Tuhobić. Ranjen u napadu talijanskih snaga, ilegalno se liječi na Sušaku. Sud talijanske 2. armije osudio ga je na smrt u odsutnosti pod imenom Maurizio Albahari. U veljači 1942. upućen je na partijski rad u Rijeku s ispravama na ime Vittorio Blecich. Prilikom uspostavljanja veze s istarskim partizanima 7. IX 1942. teško ranjen i uhvaćen blizu Matulja. Iz riječke bolnice prebačen u koparski zatvor, potom u Rim gdje mu je bila amputirana noga. Specijalni sud osudio ga je na smrt; ali strijeljan je pod imenom Vittorio Blecich, što znači da u istrazi nije odao identitet.
Drugi brat Salamon-Šlomo, rođen 1915, član KPJ od 1934, preko partijskih veza stigao je u Španjolsku i sudjelovao u španjolskom građanskom ratu na strani Republikanaca u borbama na Aragonu i Levantu. Bio je zarobljen i dospio u logor u Francuskoj odakle je pobjegao i 1941. preko Njemačke se vratio u Zagreb. Kao Josip Ivanović u rujnu 1941. priključio se kao borac Kalinovačkom partizanskom odredu, zatim bio komesar čete. Poginuo je u svibnju 1942. kod Vareša u borbi sa četnicima.
Dvije sestre Rahela i Lea, kao i njihova majka stradale su u ustaškim logorimna, a jedina od cijele obitelji koja je preživjela rat bila je najmlađa kći Simha, kasnije poznatija kao dr. Cila Albahari, rođena 1917, predratna studentica medicine, koja je u travnju 1942. pobjegla iz logora u Đakovu, stigla u partizane i u Žumberku osnovala prvu partizansku bolnicu. Poslije rata specijalizirala je bakteriologiju i do umirovljenja 1973. - u činu pukovnika - bila liječnik u zagrebačkoj Vojnoj bolnici.
U Vlaškoj 94. stanovao je i Gabriel Kalderon rođen u Bitoli 1901, sin Jakoba, po zanimanju postolar, a na broju 80. Simha Kalderon , supruga Mujisa/Moisa, rođena u Bitoli 1905, te majka Salamona (1921), Ester/Stelle (1925), Estreje (1936), Isaka (1927) i Saloma/Šarla (1933). Gabriel Kalderon je u Zagreb doselio 1932. iz Bitole, a od svog obrta uzdržavao je ženu i četvoro maloljetne djece, Jakova, Pinhasa, Klaru i Jichaka. U prijavi imovine koju je kao Židov podnio vlastima Gabriel navodi da u radionici ima 120 pari cipela za popravak, te da mu alat vrijedi 300 dinara. Njegov najstariji sin Jakov, kao 18.godišnjak, uhapšen je u skupini 165 židovskih omladinaca između 27. i 29. svibnja i odveden u logor Danica kod Koprivnice, a potom u Jadovno kod Gospića, gdje je ubijen. Spomenimo da je bugarska carska delegacija u Zagrebu dopisom tražila od Ustaške nadzorne službe tzv. UNS-e 20.I.1942. da dopusti iseljenje u Bugarsku obitelji Gabriela Kalderona, sa stanom u Zagrebu, Vlaška 94, navodeći ih sve poimenično, kao i životnu dob svakoga od njih, što se očito nije dogodilo jer je u svibnju 1943 čitava obitelj u Zagrebu uhapšena i deportirana u Auschwitz. Isto se dogodilo i s obitelji Simhe Kalderon.
Zanimljivo je da su brojni sefardski trgovci u Zagrebu imali dućane s cipelama ili su imali veze s preradom ili obradom kože. Tako je Josip Papo, rođen u Fojnici 1909, posjedovao trgovinu cipelama "Papo cipele" u Jurišićevoj 9, Salamon Pinto bio je vlasnik veće trgovine cipela u Ilici 35, Buki Alkalaj (Sarajevo 1897) posjedovao je trgovinu krznom također u Ilici, dok je njegov prezimenjak i moguće rođak David Alkalaj (Brčko, 1891), sin Ašera, u međuratnom razdoblju posjedovao tvornicu koža i tanina Alkalaj i Meyer u Heinzelovoj 69. Još jedan Alkalaj, Silvio, sin Leona(Sarajevo 1900), kasniji ozloglašeni logornik u Jasenovcu, ubijen 1942. zbog švercanja zlatom, bio je prije 1941. rukavičarski obrtnik. Rafael Attias, sin Jakoba, (Bihać 1898), kožarski obrtnik, a također i doktor prava, prije Drugog svjetskog rata bio je vlasnik tvrtke CORIUM, Braća Attias, prerada janjećih koža na Radničkoj cesti 80. Obojica braće Danon, Heskija-Buki (Visoko 1903) i Majer(Visoko 1907), sinovi Mihajla, imali su velike trgovine cipelama, prvi u Jurišićevoj, drugi u Ilici 29.
Ako nisu bile cipele, onda je bio tekstil. David Baruh (Sarajevo 1904), sin Rafaela, imao je u Tkalčićevoj ulici trgovinu tekstilnim otpadom, slično kao i Gido Levi (Višegrad, 1909) koji je u prijavi imovine ustaškim vlastima u lipnju 1941. naveo da posjeduje "dvije rabljene štrikaće mašine", te otpadaka u vrijednosti od 15.000 dinara. Leon Finzi (Sarajevo,1897), sin Davida na Zrinjevcu je imao krojačku radionicu i prodavaonicu za muško rublje, a Salamon-Moni Elazar (Gračanica, 1900), otac kasnijeg izraelskog generala Dade Elazara, koji je oko 1933. iz Splita doselio u Zagreb, u Tratinskoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci imao je radnju gotovih odijela "Modna konfekcija". Albert Romano (Sarajevo,1900) sin Nisima, u ulici Pod zidom na broju 3, posjedovao je trgovinu seljačke i građanske manufakture, dok je Izidor Levi (Sarajevo, 1885), sin Haima, neoženjen, bio trgovac na sajmištima. U Vlaškoj 64. obrtničku radnju za trikotažu imao je Leon Altarac, sin Avrama, rođen Sarajevu 1909,
U Nikolićevoj ulici 16 - kao iznimka od ovog pravila - Josef Konforti (Travnik 1912) imao je trgovinu "Radio" u kojoj je prodavao radioaparate, bicikle, pisaće i šivaće strojeve te doknadne dijelove.
Među zagrebačkim sefardima bilo je relativno malo veletrgovaca. Nakon Prvoga svjetskoga rata iz Beograda doseljava Salamon Mevorah (Beograd, 1895), sin Avrama i pripadnik jedne od najpoznatijih sefardskih obitelji u Zagrebu koji u međuratnom razdoblju zajedno s Baruhom Samokovlijom na veliko trguje pamučnim predivom i sirovinama za tekstilnu robu. Najbogatiji i najugledniji sefardski židovski trgovac u Zagrebu čini se da je bio Cezar Sadik Gaon Gaon (Višegrad,1888), sin Davida. Studirao je u Beču, a godine 1924. osnovao je vlastitu tvornicu - C. D. Gaon, tvornica trikotaže i pletene robe, sa sjedištem u Tuškanovoj ulici i pogonima na Zavrtnici u Zagrebu, koja brzo i postaje jedna od najznačajnijih na domaćem tržištu. Posjedovao je veliku trgovinu na zagrebačkom Jelačićevu trgu 23, te nakon 1931. u Jurišićevoj 3. Potpredsjednik je udruženja tekstilaca, pročelnik sekcije tvorničara pletene robe. Član više industrijskih, društvenopolitičkih, kulturnih i drugih društava. 1940. dobio na prijedlog tadašnjeg ministra trgovine i industrije orden Jugoslovenske krune III stepena, što je bilo vrlo rijetko među Židovima.
Bio je predsjednik sefardske općine u Zagrebu, te potpredsjednik jugoslavenske organizacije cionista-revizionista. Po uspostavi NDH zajedno sa suprugom Sofijom r. Hiršler, kćeri Lili i sinom Harijem preuzeo židovski znak. U tvrtki dobio počasnog povjerenika Ministarstva narodnog gospodarstva, te zamjenika povjerenika i ravnatelja. Izbačen iz vile u Buconjićevoj ullici koja je rekvirirana za pukovnika Jesenika zajedno sa svim pokućstvom, glasovirom, ćilimima u vrijednosti do 35.000 kuna te 3 krznena ogrtača.
Kada su po uspostavi NDH Sefardska i Ortodoksna općina priključene (aškenaskoj) Židovskoj bogoštovnoj općini, u Vijeću zastupa sefarde. Nakon Drugog svjetskog rata u dopisu iz Montreala (Kanada) od 9. IX. 1946. obavijestio je zagrebačku Židovsku općinu o tome kako su policijske službe NDH 1941. zaplijenile novac bivše sefardske općine, namijenjen izgradnji sefardske sinagoge u Zagrebu i uložen kod zagrebačke Hipotekarne banke.
Suvlasnik u polovici Cezarove tvrtke bio je njegov brat Albert Gaon (Višegrad, 1891), a čini se da je Isak Gaon, sin Davida, vlasnik trgovine pletene robe u Jurišićevoj 2 (Višegrad, 1896) bio njihov treći i najmlađi brat. Braća Gaon u svoj tvrtki zapošljavala su poveći broj sefardskih došljaka iz Bosne u Zagreb i omogućavali egzistenciju njima i njihovim obiteljima što je uspostavom NDH 1941. naravno sve propalo.
Drugi jači sefardski trgovac u Zagrebu bio je Moise D.Salom (Sarajevo1874). U tridesetim godinama posjedovao je manufakturnu radnju na veliko u Zagrebu na prestižnoj adresi na Trgu Kralja Petra 2.. Po uspostavi NDH 21. VI 1941. prijavio imovinu te naveo da stanuje u hotelu "Esplanade", kao i da je u svojoj veletrgovini s uloženih preko 8 milijuna dinara vlastitog kapitala, u 1940. ostvario promet od oko 24,5 milijuna dinara, a u skladištu je, prema stanju od 26.V 1941, kada je pod policijskom paskom napravio inventuru, imao robe u vrijednosti od 7 milijuna dinara.
Četvrti Gaon kojega imamo u leksikonu , David, sin Avrama, rođen u Sarajevu 1910, čini se da nije bio u rodu s prvom dvojicom, a nije bio ni bogat. Bio je optičarski pomoćnik i komunistički aktivist, prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu zaposlen kod optičara Hiršla u Tomićevoj ulici. On je bio revolucionar, predratni ljevičar i član KPJ. Po uspostavi NDH preuzeo je židovski znak. Od početka pružanja organiziranog otpora bio je uključen, radio u ilegalnoj tehnici CK KPH u Zagrebu do listopada 1941, kada su ga uhapsile policijske službe. Unatoč mučenju u zagrebačkoj policiji nije ništa priznao, potom je ubijen.
Nemali broj siromašne zagrebačke sefardske djece u razdoblju 1930-1941 odlučili su se za lijevu političku opciju. Tako pored braće Albahari imamo i braću Abinun, Alberta (Sarajevo 1913) i Markusa (Gračanica 1915), sinove Isaka, koji su obojica članovi KPJ od 1934. Markus je kao zagrebački student medicine bio teško ranjen u sukobu studenata ljevičara s frankovcima 1937. U rujnu 1941. stupio u NOV, bio borac, pa referent saniteta i upravitelj bolnice u odredu Zvijezda u Šekovićima. Po nekim navodima ubili su ga četnici početkom 1942. Stariji brat Albert radio je kao tekstilni radnik, zatim počeo studirati agronomiju, a uzdržavao se kao ekonom Akademske menze. U listopadu 1937. uz pomoć KP iz Zagreba odlazi kao dobrovoljac u Španjolsku. Bio uključen u 129. međunarodnu brigadu , u travnju 1938. zarobljen i u zarobljeništvu je ostao do lipnja 1943. kada je oslobođen na intervenciju jedne savezničke komisije za evakuaciju. U lipnju 1944. konvojem kojim su bili evakuirani zarobljenici savezničkih zemalja stigao je u Alžir, a odande preko Barija došao na Vis i postao borac Prve dalmatinske proleterske brigade. Preživio je rat i kasnije bio u diplomaciji.
Kao dobrovoljac iz Zagreba 1938. u španjolski građanski rat otišao je i električar Hamdija Atijas (Sanski Most 1912), koji je do 1938. u Zagrebu radio kao električar. Učiteljica Sara Abigam, također je 1930-tih aktivna međiu zagrebačkom ljevičarskom omladinom, a 1942. nalazimo je u prihvatilištu za djecu dovedenu s Kozare.
Josip Adižes (Sarajevo 1923) još kao gimnazijalac učlanjuje se u SKOJ te je pred rat bio u rukovodstvu skojevske organizacije u 3.muškoj gimnaziji. Nakon uspostave NDH sudjelovao je u atentatima kao član jedne udarne grupe, ali je u jesen 1941. bio uhvaćen i stradao. Također uhvaćen kao ilegalac na stratištu Dotršćina u zagrebačkom Maksimiru strijeljan je 1941. Cadik Kabiljo, sin Davida (Sanski Most 1915), koji je i prije rata bio hapšen kao komunist. Najviši po rangu među zagrebačkim predratnim revolucionarima sefardskog porijekla čini se da je bio Salamon Moni Levi, rođen u Travniku 1896, koji u Zagreb dolazi 1928. iz Beča kao diplomirani medicinar, 1929 postaje tehnički sekretar Centralnog komiteta KPJ, ali ubrzo biva uhapšen i osuđen na 10 godina robije. Pred rat je pušten, a Kapitulacija kraljevske vojske u IV 1941. zatekla ga je u Drvaru, gdje se odmah uključio u NOB.
Na popisu 165. zagrebačkih omladinaca koji su 31. svibnja 1941. otpremljeni tobože na "đačku radnu službu" u logor Danica kod Koprivnice (kratka digresija - iz Koprivnice odevedeni su u logor Jadovno na Velebitu, na Pag i u Jasenovac) 13 je sefardskih prezimena (Adjubel Drago, Atijas Ješua, Kabiljo Bedrih, Kabiljo Milan, Kalderon Jakob, Kalderon Salamon, Kasorla Avram, Levi Karlo, Mevorah Avram, Montiljo Mišo, Pardo Moric, Pardo Reginald i Samakovlija Rafael). S druge strane sefardskih prezimena uopće nema na popisima Židova koji su predali molbe za priznavanje arijskih prava, a tek iznimno se događalo da neki boljestojeći sefardski trgovac, prijeđe na katoličku vjeru. To je npr. u siječnju 1942. učinio tekstilni trgovac David Baruh koji je bio u mješovitom braku, pa se na taj način nadao spasiti, ali je unatoč pokrštavanju tragično skončao.
U Zagrebu je uoči Drugog svjetskog rata živjelo oko 600 Sefarda, a od 1927. imali su i zasebnu sefardsku općinu u kojoj je sve do 1939 kao rabin služio Menahem Romano (Sarajevo,1882), sin i učenik čuvenog sarajevskog rabina Ham Merkada Romana. Po prvi put u listopadu 1927. on u Zagrebu drži službu božju na hrvatskom jezku a ne kao dotad na ladinu. Tridesetih godina kao vjeroučitelj u zagrebačkim srednjim školama služio je istaknuti intelektualac, lingvist i judaist Samuel Romano (Tuzla, 1906), koji uoči Drugog svjetskog rata postaje i rabinom zagrebačke sefardske općine. Ustaše su ga već 1941. odvele zajedno sa suprugom Bertom, ubijen je vjerojatno na Jadovnu, prema drugoj verziji u Mauthausenu. Bio je jedan od najboljih poznavalaca judeo espanjola u našim krajevima, a iza njega je ostao originalni rukopis dizertacije u kojemu je Romano tridesetih godina prošlog stoljeća zabilježio tada još postojeći govorni jezik sarajevskih sefarda. Taj se rad danas čuva u arhivu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a fotokopija originala 1995. umnožena je na Institutu za istraživanje sefardskog i orijentalnog naslijeđa u Jeruzalemu, te objavljena s opširnim popratnim uvodom. Velika zasluga za to pripada i dr. Augustu Kovačecu, profesoru romanistike na zagrebačkom FF.
Najzad, dr Moric LEVI (Sarajevo, 1912), sin Jakoba, bio je prije Drugog svjetskog rata nastavnik za izraelitički vjeronauk u srednjim školama, a 1941. radi kao honorarni vjeroučitelj na I. i III. ženskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu s prihodom od 1000 dinara mjesečno. Poslije Drugog svjetskog rata živio je u Švicarskoj, no živo se zanimao za zbivanja u preostaloj židovskoj zajednici u bivšoj domovini (i u jugoslavenskoj židovskoj dijaspori) te još i u dubokoj starosti surađivao u ovdašnjim židovskim glasilima.
Prvi predsjednik sefardske židovske općine , ali vrlo kratko, bio je Avram Mevorah koji je u Zagreb doselio iz Beograda, potom veletrgovac Cezar Gaon od 1928-1932, pa 1931. Robert KADMON, suvlasnik «Avala-filma», koji je također u Zagreb doselio iz Beograda, te u dvadesetim godinama, uredio i opremio «jedno od najljepših zagrebačkih tonkina – Capitol». Od 1932. do 1936. na čelu sefardske općine je ugledni zagrebački odvjetnik Juda Silvije Levi (Banja Luka 1898) koji je po uspostavi NDH kao i ostali zagrebački židovski odvjetnici brisan iz odvjetničkog imenika, ali se spasio pobjegavši u Italiju. Godine 1936. na predsjedničko se mjesto vraća Cezar Gaon koji to ostaje do uspostave NDH.
Vlasta Kovač
Literatura:
Građa za Židovski biografski leksikon (u radu)
Hrvatski državni arhiv, fond 252, Ravnateljstvo ustaškog redarstva , Židovski odsjek
Hrvatski državni arhiv, fond 1076, Prijava imovine Židova
Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918-1941
Goldstein: Holokaust u Zagrebu