životopis abdulaha sidrana

 

„ALIJIN“ SIDRAN U BEOGRADSKOJ „POLITICI“

NEKAD I SAD

 

otkup sirove kože (61)

 

          U razmaku od deset dana, aprila i maja 1992. godine, beogradska „Politika“ i njena mlađa sestra „Ekspres politika“,  donijele su o Abdulahu Sidranu dvije vijesti od kojih je barem jedna morala biti laž. Naslov prve: Pjesnik Abdulah Sidran izvršio samoubistvo ! Druga: Scenarist Sidran emigrirao u Tursku !  Nije to onomad, u žestini zahuktale beogradske ratne poropagande, bilo previše čudno. Ako – prema tadašnjoj srpskoj ratnoj propagandi - Mirza Delibašić i Davorin Popović drže zatvor-kupleraj u kojemu robuju i seksualne usluge bosanskim vojnicima pružaju srpske djevojke, i ako ista ta dvojica poznatih Sarajlija, svjetski proslavljeni košarkaš i legendarni pjevač, bacaju srpsku nejač lavovima u zoološkom vrtu sarajevske Pionirske doline, zašto se onda ne bi ubio, ili pobjegao u Tursku, jedan ionako problematičan pjesnik i alkoholičar ?

          Sedamnaest godina kasnije, u Goražde mi došao komšija iz Višegrada, dopisnik “Politike“ Slavko Heleta, da radimo intervju. Hajde, da vidimo koliko će moći otrpjeti beoradsko uho, a šta će prekrižiti dežurna urednička ruka.        

         U jednom intervjuu ste izjavili da ste Sarajevo napustili, između ostalog, iz razloga „mentalne higijene“? Da li je razlog vašeg preseljenja u Goražde ljutnja na glavni grad BiH?

         Bilo bi to suviše jednostavno i naivno. Čovjek se na vlastitu ženu naljuti hiljadu puta, pa je ne ostavlja. Mnogo se raznovrsnih razloga i motiva steklo u mojoj odluci da se povučem u osamu, na selo, u mir i tišinu. Od zdravstvenih, psiholoških i financijskih, do profesionalnih i filozofskih. Zašto bi monaški, tj. derviški način života pripadao samo religijskim ljudima, i bio samo njihova privilegija ? Zar nije Leonard Kohen, pjesnik i muzičar, deset godina proveo u budističkom samostanu ? I eno ga, u 75-toj godini pravi najljepšu muziku i radi najbolje koncerte. Istina, između mene i sarajevskih, tj. federalnih vlasti postoje neki ozbiljni nesvedeni računi (ponižavajuća penzija, nepodnošljiv i nepravičan stambeni kredit), i ja sam im se sklonio s očiju. Neka ne gledaju u moje ogorčenje. Pokušavam svoje probleme riješiti mimo njih.   

 

         I pored teških „ratnih rana“ odlučili ste se na, da tako kažemo, obnavljanje pokidanog međunacionalnog i međudržavnog kulturnog dijaloga.

 

         Krupne su to riječi da bi se mogle odnositi na pjesničkog usamljenika kakav sam ja i bukvalno, već nekoliko godina. O međudržavnom kulturnom dijalogu nemam pojma, a međunacionalni dijalog nikada nisam ni prekidao. S onima koji umiju i žele razgovarati. Naš je problem, međutim, u tome što društvenu i političku elitu ne čini takav, za dijalog spreman i sposoban svijet. Nego je čine dojučerašnje ništice i marginalci, oni što, kako kaže Brodski, „tamo gdje mi upotrebljavamo pridjev - upotrebljavaju pištolj“. Tu smo mi i bespomoćni i nepotrebni.  

 

         Da li ste tokom svih ovih godina, uprkos razlikama, ostali u kontaktu sa prijateljima iz bivše Jugoslavije?

 

         Da, koliko god je to bilo moguće. Moja književna generacija nije funkcionisala na primarno nacionalnim određenjima, mnogo šta nam je bilo važnije od toga. Nacionalni identitet nikako nije imao prednost nad drugim vrstama naših identiteta. Ako se svaki od nas upinjao da bude najbolji, nije to činio da bio bio najbolji u Srba, najbolji u Hrvata, najbolji u Bošnjaka – nego da bi, „uspevši se u visine“, prestao biti samo Srbin, samo Hrvat, samo Bošnjak...Većina pisaca moje generacije i danas tako razmišlja. I ta su prijateljstva ostala netaknuta, čak i kada postoje određena idejno-politička neslaganja, i različita tumačenja naše novije povijesti. Kao što drinski splavari znaju napamet svaku podvodnu opasnu stijenu, pa skreću splav na sigurnu udaljenost od nje, tako recimo Goran Babić i ja tačno znamo opasna mjesta naših dijaloga, pa ih na vrijeme eskiviramo. Od onoga što je moguće raspraviti, ne bježimo.   

 

         Prvi signali za obnovu saradnje sa Emirom Kusturicom u BiH javnosti najprije su dočekani na nož, da bi za relativno kratko vreme naišli na prilično razumevanje. Kakve su šanse da se Vi i Kusturica konačno sretnete? Dostavili ste Kusturici na Mokru Goru dopunu scenarija pod radnim naslovom „Prvi put s ocem na izbore“. Da li to znači da je konačno na pomolu dogovor o saradnji? Objavljeno je da italijanski producenti posreduju između vas dvojice, silno želeći novo filmsko ostvarenje, poput „Sjećaš li se Doli bel“ ili „Otac na službenom putu“. Dugo je najavljivan i da li je u stvari dogovoren Vaš susret sa Kusturicom i gde?

 

         Što se mene tiče stvar je potpuno jasna: imam još dvije filmske priče iz svoga porodičnog ciklusa i smatram da bi bilo dobro da one budu urađene istim rediteljskim rukopisom kao prva dva filma (Doli Bel, Otac). Ko će ih uraditi, kad će biti urađene, da li će ikad biti urađene – niko ne zna. Pomno pratim sve Emirove poslove, od septembra, kad se profulismo u Ankoni, i čini mi se da on za moje projekte teško može izdvojiti potrebno vrijeme. Neke šanse postoje, ali... Pa se sjetih jedne sarajevske anegdote. Ispadao „Željo“ iz Prve lige. Nema šansi da se spasi. Ali se oko predsjednika kluba, generala Hamdije Omanovića, sjatili klupski fanatici pa mu na papiru dokazuju da neke šanse postoje. „Ako onaj onoga, u Banjaluci, a ako onaj u Mostaru remizira, a onaj izgubi sa četiri razlike...Ako ovo ovako, a ono onako... Ima šansi, druže generale ! Teorijski, ima šansi.“ A general: „Vidim da ima. Al’ valja bit dooo-bar teoretičar !“ Tako vam je to i sa mnom i  Kustom.

 

         Slažete li se da bi javni i kulturni stvaraoci u BiH trebali, u duhu istinske tolerancije, da slede Vaš primer?

 

         Neka svako slijedi svoju pamet, svoj moralni instinkt, i svoju sudbinu. Apstraktna tolerancija ne znači ništa, niti ja ikome i za šta mogu biti primjer i uzor. Nisam ni tolerantan koliko se vama čini. Još uvijek sam, recimo, bijesan zbog činjenice da su mojoj drami „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“ oteli pozorišnu nagradu u Brčkom. Sedam hiljada maraka ! Više se ne ljutim, nego mi postalo smiješno, recimo ovo: jedan beogradski izdavač objavio je knjigu mojih izabranih pjesama, ali je nije smio staviti u izlog. Urednik iz knjige naučio napamet jednu ironičnu pjesmu o jugonostalgiji, pa je recituje, u kafani, za stolom. Pošto niko ne zna čija je, pada opklada. Niko ne može povjerovati da je to pjesma onog „Alijinog“ Sidrana. Nije moguće da Sidran napiše, za Jugoslaviju: „Osim što je propala / Kakvoga drugog dokaza imaju / da morala je propasti ?“ Moj prijatelj, urednik, iz tašne izvadi knjigu, dokaže stvar – i uzima opkladu. Tako Sidran još uvijek živi po beogradskim kafanama. Milina jedna !

         Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu? Mogu li u njoj zajedno da žive Muslimani-Bošnjaci, Srbi i Hrvati?

 

         Ovakva kakva jeste, današnja Bosna i Hercegovina je posljedica nasilja koje se nad njom, iznutra i spolja, čini punih dvadeset godina. Mogućnost zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka u njoj osporila je, najprije programski a potom i oružanom silom - SDS Radovana Karadžića. Sjetimo se koliko je puta on, na raznim svjetskim CNN-ovima, kazivao onu svoju metaforu o ulju i vodi. Ne mogu zajedno, i gotovo. Sjetite se njegove ratne komande iz 1992: „Na licu mjesta ubiti svakog Srbina koji spomene riječ komšiluk !“ – Ako danas u BiH njena tri naroda ne mogu živjeti zajedno, onda je Karadžić svoj posao temeljito obavio. 

 

         Šta trenutno pišete?

 

         Romansiranu autobiografiju pod naslovom „Otkup sirove kože“. Shvatio sam, kad potroših šezdesetipet godina, da mi cio život nije bio ništa drugo nego stalna, mučna i ružna borba za preživljavanje. Pisao podmoranje, katkad unutarnje, češće vanjsko moranje. O književnosti ne stizao razmišljati ni deset minuta godišnje. Otkup gole, sirove kože. Život kao zbir  poniženja. Bolna, trajna misao o izgubljenom ljudskom dostojanstvu.

 

         Jeste li jugonostalgični ?

 

         Jesam. Nedavno sam, ljut na neke zapjenjene nacionalističke urlatore, o Jugoslaviji zapisao: Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo ! To šta mi živimo, to u čemu mi živimo, to još nema svoga naučnog imena. Tranzicija ? Iz čega, u šta ? To što se vidi jeste nekakva prvobitna akumulacija kapitala, sa elementima robovlasničkog sistema. Planetarna ideja Slobode stropoštala se u karikaturu Slobode Štampe ! Imamo slobodu štampe da pišemo o hiljadu drugih sloboda i prava koji su nam oteti ! Mrak, i gotovo.  

 

         Priželjkujete li konkretniju saradnju kulturnih stvaralaca iz svih krajeva BiH ?

 

         Nisam optimist. Događa se nekakva šminka. Narodnjaci piče, za njih ne postoje prepreke ni brane. Mladi sarađuju. Muzika, teatar, film. Ali: čim se ugazi u minsko polje rasprave o minuloj, svježoj povijesti, svako zaliježe u svoj rov, svako zauzima svoju busiju i ozbiljne saradnje nema. Nezamislivo je, naprimer, da neko od desetak beogradskih pozorišta postavi moju dramu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“, koja govori o događajima u aprilu/maju 1992. Istovremeno, u istom Beogradu traje suđenje ratnim zločincima iz Zvornika, izrečene su i neke višedecenijske presude za zločine izvršene nad zvorničkim Bošnjacima. Nema nikakvih šansi da se ta moja drama u Beogradu postavi ni u narednih dvadeset godina. A u Sarajevu se, pred punim dvoranama, igrala devet godina, postavljali su je na scenu u Italiji, dva puta, u Sloveniji, godinu dana igrala u Celjskom ljudskom gledališču.

 

         Pratite li književnost u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori ?

 

         Nije to bilo lako ni u ona doba, sada je gotovo nemoguće. Od svega (izvan BiH) što sam stigao pohvatati, najvažnijom pojavom čini mi se nova crnogorska književnost. Nekoliko mlađih prozaika (Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić, Balša Brković, i još poneki) radikalno su modernizirali tamošnju savremenu književnost i na evropsku književnu scenu je izveli sa zadivljujućom snagom, imaginacijom i elegancijom.    

 

                                                                   Slavko Heleta

 

        x x x 

 

        Gledam, a ne vjerujem svojim očima ! Pustili sve – osim posljednjega pasusa. Nazovem komšiju Slavka, u Višegrad, čestitam.            

        Nekoliko dana kasnije, 29. januara 2010, u rubrici za pisma čitalaca javio se Luka Karadžić, brat Radovanov, da kaže kako su u porodici Karadžića uvijek voljeli muslimane i sa muslimanima njegovali dugogodišnja snažna prijateljstva.  Nisam mu ništa otpovijedio.