životopis abdulaha sidrana

SMRTONOSNO PUTOVANJE:

GORAŽDE –  BEOGRAD – NOVI SAD !

KO JE KOGA, NA TERAZIJAMA, PLJUNUO U LICE ? 

otkup sirove kože (45)

               Kroz grad svog djetinjstva prolazim  prenapregnutih čula. Nedjelja je, 22. novembra, 2009. godine. Nisam se nadao ovoj putanji. Onomad, išli smo preko Višegrada, Užica i Čačka. A Zvornik, nakon tunela, pred putnika odjednom iskoči sam, niotkud, i po njemu, tome tunelu ispod Kula Grada, čovjek pamti trenutak ulaska u tu pitomu podrinjsku kasabu. Sumrak je, u mutno nebesko ždrijelo, kao dimnjaci, uronili najviši spratovi novih nebodera. Gdje li stanuje Zorica ? Nisam je vidio pedeset i šest godina i neću je vidjeti idućih pet hiljada i pedeset i šest godina ! Pomozi svakom čovjeku, Bože, da izdrži sve šta mu je dato ! Pomozi. Teško, jedva, među širokim stopalima nebodera, iz auta, prepoznajem sokak u kome smo stanovali. Da kažem vozaču neka zastane, da potražim kuću, avliju i dud ? Ne sad, ne valja sad, kazaću pri povratku, ako Bog da. Ne razaznajem mjesto na kom se Zlatica ulijevala u Drinu. Ne vidim njen kanal. Možda Zlatica više i ne postoji ? Šezdeset godina nije malo za nestalni čaršijski potok od čije je kolebljive snage živjelo nekoliko priobalnih vodeničara-grnčara kojima je dvaput godišnje, sproljeća i ujesen, svoje usluge naplaćivao uvijek nepredvidivim i naglim poplavama. Šta mi je ovo, sav trnem ? Ako bih zaplakao, to se ne bi moglo zvati plačem, ne. Bio bi to niz nesvezanih vriskova... i svaki bi se od njih iz pluća otkidao kao hropac, i svaki bi jurio na drugu stranu, koliko hropaca, toliko smjerova, ni dva ne bi u istome smjeru jurnula, šta je to ?  Okrećem se, kao da mi je dijete ispalo iz auta, pogledom kidam zastore tame što ostaje za mnom. Ništa. Prošlost bez lika i oblika. Desnom stranom, iza stakla, promiču table na kojima su ispisana mjesta zločina: Karakaj, Čelopek, Pilice...  

         To ja idem u Beograd.

         Goranova Mladenka preživjela moždani udar, pomalo se kreće, ne govori. Nije moguće razumjeti ono što pokušava, mumlanjem, kazati. Goran kao razumije, ali nije to pouzdano. Vodi je na vježbe, četiri puta tjedno, negdje daleko, predaleko od njihovog plitkog stana u skadarlijskom kućerku. Morao zbog toga nabaviti auto. A kako će ga nabaviti ? Nekako se mora. Kad život postavi problem, onda mu je negdje okolo sakrio i rješenje. Tražio, tražio, tražio, i našao čovjeka spremnog da mu nekakvo auto proda za dvije hiljade eura, na tromjesečnu otplatu. Auto – razvaljot, isto Sidran: u voznom stanju, ali za otpada. Mladenka je Istrijanka, od Pule. Sa kćerima, Mašom i Nušom, krenula za mužem, za Goranom, kad je on, bježeći od Tuđmana, sklonio glavu u Beograd. Sa Mladenkom, i njenim moždanim udarom, bila katastrofa, pa je zbog toga sada, kažu, ipak dobro. Ako ne govori, barem se kreće. Pomoću štapa sa kružnim stopalom, da na tlima bude šira površina oslonca, nisam to nikad ranije vidio. Maštam o čudima: da Mladenka odjednom ozdravi od prevelike radosti što je Sidran „potego iz Sarajeva“, da nju obiđe ! A to nije baš sasvim istinito. Jeste od toga počelo, ali Sidran nikad ništa ne radi iz jednog razloga. Taman da je do hale otići, on me mrda guzice dok ne smisli još štogod da usput obavi. Da prospe smeće, da podigne trunku sa poda, još odjutros ga ta trunka nervira. Mora barem tri razloga smisliti, da bi iz kuće izišao. Pogana narav, taj Sidran. I ovo sada: jeste zbog Mladenke, ali nije samo zbog Mladenke. Hoće i knjižare beogradske da obiđe. Hoće još da nađe onog velikog pisca, Dragoslava Mihailovića, spremio mu jedanaest pitanja o Golom otoku. Bez pouzdanih odgovora na ta pitanja, ne umije dalje pisati svoju ispovijest. Dobro, Goran je u program dodao i da se ode kod Vujice. U Novi Sad. Vujica operisao prostatu, histološki postoperativni nalaz pozitivan, što znači negativan, loš, po Vujicu i po nas koji ga volimo, još će ga malo „dorađivati“, u četvrtak. Izvaditi jedan bubreg. Vujica kazao: Dobro je pa imaju šta izvaditi. Šta bih da nemaju ? Okej, Gorane. Idemo u Novi Sad. Kod Vujice.

         Književna Jugoslavija nije imala, niti ova gomila  suverenih paljetaka što je od nje ostala ima značajnijeg, boljeg, jačeg pjesnika avangarde nego što je Vujica Rešin Tucić (Zrenjanin, 1941). Slovenački jezik, i narod,  dao je Tomaža Šalamuna, svi ostali zajedno – Vujicu Rešina Tucića. Cio književni pokret nadrealista jedva je, kroz nekoliko stihova Dušana Matića i poneku jezičku vratolomiju Oskara Daviča, iskamčio koju iskru poezije, i taman kad se mislilo da je odumro, da se njegov pjesnički manifest preselio u tvrd i pravedan zaborav, pojavila se čudesna, veličanstvena Vujičina poezija. I idio je idio čovek/obišo svet zduž i prek/ On tražio je lek/ Svet mu je bil /za dušu lekomir, milolek, likovir/ Al čovek je ipak klek/ Klek niz zemlje i trav/ Misliš /Gle on spav/ Ali ne spav/ne spav čovek... Pa ubacuje osmerac: Tuge je roj/ uz tanak poj/na lakočun dotrčo tu/ Grlo je htelo da rek/ Grlo je htelo da pe/grlo je htelo da je belo -  pa neminovno Vujičino razvaljiivanje pravila: da mirisni mu tečenjak uvir ! Tako se ja prisjećam stihova iz njegove poeme Kad čoveku dođe teško ko olovo, što sam je, i ne htijući, naučio napamet dok smo u Sarajevu, ko zna koje davne godine, pravili pozorišnu predstavu: Juriš na sirotinjski kredenac. Poezija Vujice Rešina Tucića. Režija: Besim Mulamuhić, glavni glumac, budući velikan domaćih pozorišnih scena: Josip Pejaković. Ostalih aktera se ne sjećam. Bilo davno, davno, davno. Kao da mi se lice zaplelo u paučinu, brišem čelo, oči i obraze, objema rukama.

         To ja putujem u Novi Sad. Osvanuo ponedjeljak, 23. novembra. Noć u hladnoj sobi hotela „Union“ čiji su me hodnici odmah prepoznali. Pri doručku, stražnjicu mi žuljao isti feder kome sam psovao sve gazde po spisku u onoj gustoj deceniji dvadesetog stoljeća, između 80. i 90. godine. Osvanuo ponedjeljak, pukla pred nama Vojvodina, zrak maglovit i ljubičast, kao sjećanje: igramo šah, u mome sarajevskom stanu, Kate Govorušić 11. Igramo šah, dan-noć, noć-dan, Goran, Vujica, Stevan, Marko. Ne gasimo televizor. Po Srbiji, događanje naroda, Milošević razvaljuje. Pada vlada u Novom Sadu. Vujica, gluh na lijevo uho, pita:   

         Šta kažu ? Šta kažu ?

         Separatizam.

         Aaaa, jelte ? Pa onda lepo. Nije ga bilo, sad će da ga bude.

         Dočekuje nas pred zgradom, s fotoaparatom u rukama. Malo utanjio, ali – Vujica, jedan kroz jedan. Naš Vujica. U stanu, nemamo vremena pričati o bolestima. Ni o politici. Vujica napravio antologiju, iz pjesništva pisanog na srpskom/hrvatskom/bosanskom/crnogorskom jeziku odabrao naljepše pjesme o postojanju, čita nam pjesmu Bošnjaka iz Fojnice, Abdurahmana Sirrija (1785-1847) – njome počinje Antologija:  

         SRCE JE BOŽIJA KUĆA

         Egzistencija ovog svijeta je samo jedna vizija.

         Nebo i zemlja su samo posude jedne vizije.  

         U svemu što postoji, malom i velikom, nalazi se  

         Jedan. Svoj opstanak u ništavilu prikaza onaj koji

         nema znaka. Tvoji izrazi „ja“ i „ti“ su samo jedna   

         vizija, i što god Ti rekneš samo je vizija u viziji.

         Ono što u tebi kaže „ti“ nije li očevidno samo

         riječ ?! Ako gospodar riječi Tebi oduzme svoju

         riječ, šta će ostati ? Kad se riječ izgubi, budi

         uvjeren da će se izgubiti i oblik. Veliki Poslanik je   

         srce nazvao Božijom kućom. I u tome je Ponos

         Svijeta otkrio mnoge tajne. A na njegovu se licu

         pokaza tajna odredbe „Budi, pa bi“.

         Cijelu je Vujica kaza svojim zvonkim, visokim tenorom, uzevši savršenu intonaciju, neznatno varirajući melodiju, i prepustivši pauzama, na četiri mjesta, da one bruse konačni smisao stiha. Sjajno, Vujice, sjajno  ! Dogovaramo, na proljeće, književno veče u Goraždu, Tucić-Babić-Sidran, ne mora ni biti proljeće, važno je da nečije auto bude u pouzdanom voznom stanju. Pred zgradom, škljocnemo još tri-četiri puta fotoaparatima i mobitelima i – Vozi, Miško ! Za Beograd !

         Ne želim kasniti na sastanak velikome piscu. Biramo stari autoput, da izbjegnemo gužvu. Nismo prošli petnaestak kilometara, zvoni mobitel, Vujica javlja da je Sidran zaboravio naočale. Da stanemo na cesti, on će doći svojim autom, da ih donese. Velim mu da to nije važno, uvijek imam po jedne u pričuvi. A postoji i narodno vjerovanje, Jevreji ga naročito njeguju, kako je dobro kad se nešto, u gostima, zaboravi. Znači da će se opet doći, postoji razlog da se vrati, i ponovo dođe...

         U Beogradu, pitam Dragoslava Mihailovića: Ako napišem da su golootočani jedni drugima oprostili, da li sam napisao istinu ? Mihailović: Da. Mjera tvoje darovitosti ti daje za pravo da izvedeš takav zaključak. U nekom posebnom smislu, on jeste i tačan. Ali – znam nekoliko ovakvih slučajeva: nakon deset, petnaest, dvadeset godina, žrtva na ulici prepoznaje svoga krvnika.  Prilazi mu, hvata ga za revere i pljuje mu u lice. Ljudi na Terazijama, stotinu ljudi na Terazijama stalo pa gleda, a samo njih dvojica znaju šta se događa. Onaj rukavom otro pljuvačku sa lica, produžio put. Jesmo, oprostili smo, jedni drugima. Nismo Titu, nismo Jovi Kapičiću, a jedni drugima – jesmo.   

         Vozi, Miško ! Za Goražde !

         Smoren i pospan, pokušavam a ne umijem izračunati koliko sam sati na putu i koliko, od toga, u autu. Bez injekcija, koje sam osam mjeseci redovno uzimao, ponekad i više puta u jednom danu, bez sedativa, bez svoga kreveta, svoga kupatila i svoga toaleta, na točkovima, za koje se ne mogu prestati čuditi: kako se mogu bez prekida obrtati i trati o tle deset sati, a da se ne raspadnu, a da se ne zapale... Zar je moguće da sam ovo izdržao, zar je moguće da sam živ ?  

         U Goraždu, noć od četvrtka na petak, javlja se Goran:  Umro nam je Vujica.

         Ludim po kući. Da ovo nisam ja, nego onaj Sidran što je aprila 2008. legao da mu ugrade tri srčane premosnice pa sedmoga dana ustao kao neki drugi čovjek - znao bih kako bih. Alkohol i san, alkohol i san ! Do nesvijesti, do besvijesti. Ovako, ludim po kući, ludim. Ne mogu da stojim, ne mogu da sjedim, ne mogu da ležim. Ludim. Tarik se čudi:

         Stari ! ne zajebaji ! Kad si pošo na put, kazo si: Idem da se pozdravim sa Vujicom, nećemo se nikad više  vidjeti! Tako si reko, šta sad izvodiš ?

ILUSTRACIJA, JEDNA, fotografija: 

Potpis:

U posjeti prijatelju: Goran Babić, Abdulah Sidran. Domaćin, Vujica Rešin Tucić (lijevo) izišao pred zgradu da dočeka goste. Novi Sad, ponedjeljak, 23.11.2009. U petak, 27.11. javili mi da je umro.