Nikome nije bilo do slavlja, u nozdrvama se mogao osjetiti miris baruta, ali se onaj gusti i žestoki miris pobjede na kojeg su u Centrali na Zrinjevcu bili tako svikli – zaturio i zagubio. Ostao tamo, iza prozorskih stakala, na trotoaru, ispod lipe na kojoj se objesio njihov potrošeni doušnik, ostao, pa ga zrinjevački vjetar raznio na sve četiri strane svijeta - u tri pizde materine ! Nikome nije bilo do slavlja, ali je major Sretenović – nakon što je tijelo odvezeno u prosekturu a na Zrinjevac legao rani listopadski mrak - ipak odlučio da otvori bocu martela što je u njegovom sefu dva i po mjeseca čekala da priskoči i dadne svoj doprinos novom trijumfu njihovog ogranka savezne Uprave Državne Bezbjednosti. Nikome nije bilo do slavlja, pilo se šutke, za tri kancelarijska stola, između kojih je privilegiju da šetka tamo-ovamo, zastajući po petnaestak sekundi kod prozora, imao on, major Žarko Sretenović zvani Žara. Nisu ovako šutjeli ni prošle godine kad je umro Boris Kidrič. Ponoć je bila minula već sat i sedam minuta, plemenite tekućine u boci je ostalo koliko da se u kancelarijske čašice, pred razlaz, nakaplje posljednja tura, kad se mlađem inspektoru Iliji Itkoviću razmače zubna ograda i iz usta iskoči i tresnu po stolu nešto teško poput tuči:
Je li, drugovi, zna li ko šta bi s onim kartonom ?
Kao da ih preko rezigniranih lica ošinu masnom kočijaškom kandžijom. Zbilja, šta bi sa kartonom na kojem je pisalo: Jebem vam mater zličkovačku ! Ne dodirujte me! Miniran sam ! što ga je samoubojica natakario preko grudi, da ga zajedno s njime mrtvim zrinjevački vjetar među golim granama okreće na sve strane, i da ga cio bogovetni dan čita stotinu hiljada Zagrepčana ? Da ga je iko izuzeo, morao bi biti tu, na nekom stolu, pred njima. Sretenović se našao kod prozora, leđima okrenut – volio je baš tako, leđima, voditi saslušanja, taj leđni stil omogućavao mu je katkada nevjerovatne dramatske efekte – kod prozora, zabuljen u tamu iza stakala, Sretenović osjeti kako mu se, u koljenima, oduzeše noge, a u trbuhu riknu zvijer mržnje. Ako se okrene, pucaće u Itkovića. Pravo u čelenku. Šaržer će ispucati. Objema se rukama osloni na ravan prozorskog ragastova, proguta suhu, čupavu gutu, i odluči da slaže: Otišlo u Beograd. Ne stiže kako je htio, do deset, nego odbroja do sedam, pa se okrenu: A ti, Itkoviću, ne zabadaj nosinu gdje joj nije mjesto ! Jeste u Itkovića nos svojim uvećanim dimenzijama nesrazmjeran njegovom sitnom boginjavom licu, ali takav je već osam-devet godina, koliko su njih dvojica zajedno u Službi, pa Žara nikad nije našao za shodno da ga spominje. Ovo ne valja. A opet, kad malo bolje razmisliš, šta je drugo major mogao učiniti ? Stvar je, prema peesu, trebalo izuzeti, zapisnički evidentirati i prije eventualne odluke o komisijskom spaljivanju pohraniti u njegov, šefovski, zidni sef. Ali, eto, on se u jutrošnjem užasu toga kartona naprosto nije sjetio. Šta je drugo mogao reći nego: Drugovi su smatrali da je to za Beograda, šta ? A što se drugova i Beograda tiče istina je bila samo to da su se pod lipom na Zrinjevcu, nešto iza devet sati, pojavila dvojica saveznih, obojica iz vojne kontraobavještajne službe, da su Sretenovića uljudno pozdravili nerazgovijetno izgovorivši neka prezimena, da su se malo promotali oko Haenka, da su ušli u Palas i unutra popili četiri kafe i sedam konjaka, Brko šest, onaj bez brkova jedan... da su pred konobara metli krupan bakšiš kojeg on, očigledno prepadnut, nije smio uzeti...da su se tačno u jedanaest i pedesetsedam sa hotelskoga praga Sretenoviću javili tako što su mu mahnuli, istovremeno, obojica desnom rukom, ne dodirujući nevidljive šapke na glavama. Sretenović, vidimo, nije zaboravio pritisnuti dugme u Palasovom konobarskom personalu, ali je prokleti karton, eto, zaboravio ! Možda ga je i zaboravio upravo zbog njih, što iz Beograda dojuriše za cigla dva i po sata, a da on i ne zna ko ih je i kad, mimo njega, stigao obavijestiti o nemilom događaju !? Toliko, ništa više, što se drugova tiče. Što se tiče Beograda, otamo su tek nakon devet dana javili da se prihvata prijedlog Zagreba o kompletiranju dosijea izdajnika NN, zvanog Raka, onoga čije ime Sretenović ne želi izgovoriti, i čiji mu je ispruženi pepeljastozeleni mrtvi jezik već propalacao pred očima. Suprotno logici i uobičajenoj praksi da se u takvim slučajevima dosije zatvara i predmet arhivira - čemu živ dosije, čemu gomila fascikli u predmetu samoubijenog čovjeka ? - ovdje se, na nivou savezne države, prišlo kompletiranju dosijea. Nije gotovo kad je gotovo, nego je gotovo kad Udba kaže da je gotovo ! Kompletirati nečiji dosije značilo je pridodati mu imena svih mogućih, živih i mrtvih, malodobnih i punoljetnih, muških i ženskih, bližnjih i daljnjih, srodnika, familije i prijatelja. Prema potrebi, odrediti odgovarajući stupanj pratnje, nadzora i obaveznog periodičnog referiranja.
Sretenović se nije skidao sa prozora. Izvještaji i dojave sa terena nisu valjali po pišane pare. Svejedno gdje prisloniš uho: pijaca na Docu, bife u Dežmanovom prolazu, kafebar u Esplanadi, Sveučilišna knjižnica, Obrtnički dom, frizeraji po Ilici...sve što se čuje vrti se oko jedne rečenice: E, jest im ga zabiberio ! Ljudi je izgovaraju, malo je reći: sa užitkom, nego baš onako: sladostrasno ! Čestitavaju jedni drugima, U to ime, ja bum častil...E, nek se našel netko tko će i njima... Stotridesetsedam privođenja za sedam dana, s usputnom, doziranom, porcijom batina, ne pokaza vidljivoga učinka. Narodu bilo drago, i gotovo. Vidi se to i sa prozora: prolaznici, istina, blagom krivuljom ulijevo ili udesno, malčice zaobilaze deblo, ali ga u prolazu odmjere, odozdo nagore, i natrag, kao kad muškarci premjeravaju zgodno žensko tijelo, baš tako. Pa pogledom, na fasadama iznad suprotnog trotoara, traže prozor u koji je bio uperen samoubojičin jezik. Svima, šaren osmijeh na licima. Ova će lipa ući u istoriju. Eno, prolaze dvojica činovnika, jedan, rukama, u zraku, orisava pravougaonik ispred vlastitih grudi, pa se naginje, bliže uhu drugoga, da odšapuće rečenicu od koje Sretenovićeva desna šaka sama leti pod lijevo pazuho, gdje mu drijema službeni cezejac...Muka, pa to ti je. Držao Itkovića četiri noći uzastopce na dežurstvu, onako. Dok mu nije kazao Idi kući, mali rošavi Dalmoš nije bio siguran da li je dežurni ili je uhapšen. Ali je, svejedno u kojem svojstvu, za te četiri noći vidio i razumio majorovu muku. Na tu je misao došao prekjučer, dok je premjeravao majorova leđa, u kontralihtu, uramljena prozorskim okvirom - ali je nije smio izgovoriti. Sad, kad je čuo promuklo Idi kući, odluči da rekne:
Triba ono posići !
To je to. Čim se za Itkovićem zaklopiše vrata, Sretenović žustro uskoči u voz ideje da se mrsko stablo lipe na trotoaru prekoputa njegovog službenog prozora posiječe i zauvijek skloni sa lica zemlje ! To je to. Kloparao je taj voz cijelu pustu noć, stenjao, drndao i poskakivao, dok mu je major Sretenović podmazivao točkove gutljajima pitome domaće šljive , otpijajući iz flaše što mu je stajala pokraj noge, s nakrivljenim kukuruznim čepom u grliću. Kuda je sve prolazio, kamo sve, za jednu noć, stizao taj voz, ne bi se dalo ispričati ni za tri iste takve gluhe i puste kancelarijske noći, ni za pet ni deset, nemoj da bi pomislio ! Jedva ako se dadne složiti i kakav summa summarum. Prema tome sumarumu, lipa se ne može posjeći tek tako. Sve bi se događalo na isti način, samo što bi prolaznik upirao prstom u prazno mjesto, dodavao tri-četiri riječi: E,vidiš, tu je bila ona lipa na koju.... i šta si, Sretenoviću, postigao ? Ništa. Prazno mjesto bilo bi još upadljivije ! Da stvar legne, da se zaboravi, barem bi dvije generacije svjedoka morale pomrijeti. Ako i tada. Često biva da ljudi pomru a priča ostane, ko nova. Nikakvo čekanje ne dolazi u obzir, i tačka ! Lipa mora biti maknuta, i tačka ! Na tome mjestu, Sretenović osjeti izvjestan napredak: ne kaže se posjeći, nego maknuti. Treba je maknuti. Kad se tako kaže, onda se otvaraju različite opcije. Odlučio je, te noći, da ne otvara novi referat, da cijelu operaciju sprovede i iskoordinira sam, kako o njoj ne bi ostalo pisanih tragova. Ko mu šta može ? Neće se konsultirati ni sa gradonačelnikom Zagreba, drugom Većeslavom Holjevcem. Pred Vecu stvar treba da stigne upakovana, a taj će pametnjaković isprve razumjeti o čemu se radi i klimnuti glavom. Važno je da mu se ne dira u kasu. Mada je ličilo na drugarski poziv - kafa i pićence, kod Žare, u Centrali - bile su to komande: da mu se privede naš čovjek iz Komunalnog, i dan poslije, da mu se privede naš čovjek iz PTT-a , taj pokriva i Zagrebačke telefone. Niti je okolišio niti išta objašnjavao. Ima da se digne asfalt i polože novi telefonski kablovi, od ugla Ignjata Đorđića i Petrinjske, do Centrale, sa južne strane, a ovamo, od Palasa i Akademije, pa isto. Radovi ne smiju trajati kratko, treba to razvući na petnaest-dvadeset dana, ako treba i mjesec: Mora se - sa ovoga prozora ! - vidjeti da je narod popizdio, da mu je pun k. raskopanih trotoara i blatnjavih rupčaga pod nogama. Po obavljenom poslu, niko živ neće ni primijetiti da manjkaju dva-tri, tri-četiri, stabla lipe na potezu izvođenja radova. Život teče dalje. O tome dijelu operacije našim ljudima iz Komunalnog i Telefonije nije kazao ništa, a da obave posao sječe-uklanjanja nepoželjnih stabala, pripremio je dvojicu nevažnih spoljnih saradnika.
S prozora, sve se smijuckao, u lijepom raspoloženju i pomalo filozofskom nadahnuću. Razmišljao je o seljačkoj metodi, često korištenoj u komšijskim zavadama oko međe, ili iz čistog seljačkog nestašluka: dolje se, između stabla i korijena, provrti rupa i u nju nalije običnog jestivog ulja, stablo se samo osuši...Onaj mu naš čovjek sa Veterine predlagao da se ubrizga kestenov moljac miner (cameraria ohridella), taj najprije uništi list...tandara-mandara, jebo ga njegov fakultet...a otkud li mu ovo miner ? Svašta li u Službi nauči čovjek !? Čuj, onaj gad bio miner, sad ovo: moljac – miner ? Baš svašta.
Radovala ga, na prozoru, svih tih osamnaest dana komunalnih radova na Zrinjevcu, rečenica koja mu se, u glavi, sama sastavila: To što vidiš, nije ono što se događa ! Obraćao se on tako običnom građaninu Zagreba, onome što se veselio: E, jest im ga zapaprio ! Pa mu odgovarao: Ničija nije do zore gorjela, Vidjećeš ti kako Žara biberi ! i onome pizdunu Zagrepčancu s prozora poručivao: Ono što se događa, ti ne vidiš. To što ti vidiš, nije ono što se događa.
Lijepo. Kraj. Iz Varaždina dovezli pa vratili jednog mladog inžinjera hortikulture, načinio gotovo neprimijetne intervencije u prostoru, predložio da se napreskok poredaju neke moderne klupe, po trotoarima lego novi asfalt, sve došlo, kako Zagrepčanci vole reći - za neprepoznat ! Nema priče, nema zastajkivanja, gestikulacija i sašaptavanja. Kraj. Sad jest gotovo. Gdje sam ono pročito ? Kako ono ide ? pita se Sretenović, na prozoru. Da, da: Sic tranzit gloria mundi !