premijerno vam predstavljamo poeziju

A. Sidran:

JUGONOSTALGIJA

Svake smo godine

Sa Goranova proljeća

- nakon pripredbe u zagrebačkoj

tvornici papira – odnosili kućama

svežnjeve, sa hiljadama stranica

mašinskog, pisaćeg, bankposta i pelira.

Ko je mogao i htio

Imao je na čemu

Do idućega Proljeća

Po tri-četiri knjige napisati

Meni se nešto nije dalo.

Svi kažu: ni jedan dan bez crte,

Pa skroje barem knjigu-dvije u godini,

A ja sasvim obrnuto: ni crta bez dana –

Pa sastavim po jedan knjižuljak

U tri-četiri, jal u pet, u šest godina !

Iz Makedonije, svake godine

- ko sad se sjećam – po dva-tri kartona

makedonskog, crnog. Ko ga usput ne popije,

nego nekako do kuće dovuče –

mogao je, cijelu jesen i zimu za njom,

uz vino puniti one prazne zagrebačke papire.

Meni se nešto nije dalo.

Ko će to tegliti, sa Ohrida, preko bijela svijeta,

Pa u Bosnu – nego sam ih odmah, na licinom mjestu,

Otvaro-smirivo, među svojim dobrim

Južnoslavenskim drugarima. Valjalo je, u široku

Društvu i pod jakijem aršinom, znati pokazati

Ko umije bolje pjevati i piti, pjevati i piti !

Sve što je propalo, moralo je propasti –

Kažu da je kazo Onaj, najpametniji među svima

Njima, strašnim ljudima – filozofima. A ja –

Notorna budalčina – nikako tako ne mislim ! Osim

Što jest propala, kakvoga drugog dokaza imaju –

Da morala je propasti ? I kad je već propala –

Jesu li morala propasti i mjerila ?

Jesu li morala propasti i mjerila ?

Proderem se koliko me grlo nosi

I istoga trena dobijem

Strašan napad

Jugonostalgije