životopis abdulaha sidrana

 

MISTERIOZNA SMRT SARAJEVSKOG

BOKSERSKOG ŠAMPIONA

 

otkup sirove kože (74)

 

 

         I prostori, baš kao ljudi i narodi, imaju svoju istoriju i svoju sudbinu. Nevelika visoravan iznad Baščaršije, na Kovačima, tamo gdje prestaju Potkovači a počinju Natkovači, u svojoj karti sudbine imala je zapisano da početkom druge polovice dvadesetog stoljeća u trima sklepanim barakama primi, otrpi i nakon desetak godina u bolju budućnost isprati šaroliko, klasno promućkano i prosijano, stanovništvo mlade socijalističke države. Nikoga nije bilo da se sjeća, pa se nije ni pričalo o tome kako je na toj visoravni nekoć odjekivalo kucanje kovačkih čekića, i kako su se - u vodenicama nadžidžanim uz tanke potoke što su ka Miljacki curili putanjama sadašnjih mahalskih sokaka – bučno i tromo okretali mlinski točkovi. Ostala su imena ulica: Kovači, Mlini, Nadmlini, Patke, sve drugo: bilo pa prošlo, kao da nikad nije ni bilo ni prolazilo !

 Porušivši nesretne barake i razaslavši njihove stanare u sretniji život, dalekovida i mudra, Država je negdje na zapadnu periferiju grada izmjestila i kaljavu, balegavu i bučnu trgovinu ćumura i drva - gradski Ogrev, a na opustjelu ledinu, bez ikakvih ozbiljnih graditeljskih napora, smjestila autobusku stanicu lokalnog gradskog saobraćaja. Bio metež, smrad i buka, ostao smrad, buka i metež. Ali metež, buka, smrad i strka autobuske stanice lokalnog saobraćaja i isto to na placu trgovine ogrevnim materijalom samo su spolja i na prvi pogled slični. Iznutra, kad se u metež i gužvu zakorači nogom, malo bolje zagleda u ljudska lica i pažljivije posluša ljudski govor - ništa nije isto. Druge brige, druge priče. Drugi narod. Nisu isti čak ni besposličari što na takvim mjestima tuku svoje kilavo i sporo vrijeme. Oni raniji, besposličari oko Ogreva, bili nekako veseliji i lakši, ovi novi, što pišaju po gumi i felgama na točkovima kombija i minubusa, svi nekakvi namrgođeni, nebrijani, opasni. Ne čekaju kao što se čeka - sjedi tu, i puši ! - nego čekaju kao da sve nešta vrebaju. Iz očiju im sjevkaju i skakuću nekakve plamene iglice. Autobuska se stanica, sa dva kombija osmerca, jedan za Hrešu, drugi za Faletiće, sa svojim šarenim, usplahirenim ljudstvom – klupa po klupa, streha po streha, kiosk po kiosk – uobličavala narednih trideset godina, sve do današnjega dana, a da se nikada nije uobličila, ni prestala biti ružna, niti je ikad istinski zaličila na kakvu uređenu gradsku saobraćajnu postaju.

Nova vlast, neuporedivo mudrija od prethodne, odluči da tome stane ukraj i na visoravni Kovača sagradi – ako Bog da za sva vremena ! – golemu kuću, da bude dvor i sjedište narodnih vjerskih poglavara. Oni su se, otkako ljudi pamte, zlopatili po tijesnim udžericama oko džamija, po džamijskim pobočnim sobičcima, i truhnuli u memli kancelarija u zgradama austrougarske birvaktilske gradnje. U narodu je odluka primljena s vidnim oduševljenjem. Kesu je, da gradnji dadne svoj doprinos, driješio i bogat i siromah, a gradski su se prvaci, oni najimućniji, naročito prvih dana, žustro natjecali ko će u davanju biti brži i čiji će prilog za gradnju biti veći. Na južnom rubu visoravni, s pogledom na Miljacku i Vijećnicu, netaknuta stajala Zinhasovića kuća. Najmlađi brat, Sead, jednog ljeta od nečeg naprečac umro, drugi se, Ahmed, zvani Zile, otrgo u Švedsku, te ostala na Asimu, najstarijem Zinhasovića bratu, žutobrkom mršavcu koji se, u hodu, zbog nečeg, stalno naginjao naprijed. Krunila se nevidljivo i nečujno, iz dana u dan smanjivala, ljuštila i mijenjala boju fasade, od bršljan-zelene do prljavo žute i čađavo sive. U tmurna i oblačna popodneva, gubila obrise, utapala se u obzoru i postajala nevidljiva.

Druga je godina kako pod njom i oko nje dan-noć trešti teška građevinska mehanizacija, i mada se kraj radovima ne nazire, jedno je sigurno: čim se uz nju uspravi i - uz Božiju pomoć ! –  uvis izraste i ušir razastre ulemski rezidencijalni zamak, čim nad Sarajevom sa njegove kupole zablista bakar i sijevne sunčani alem s vrha kupolskoga koplja – biće vrijeme da se piše nova istorija, a u razjapljene žvalje zaborava baci sve što joj je prethodilo ! Ko će onda ispričati šta je bilo s narodom iz baraka 38, 40, 42 ? Šta bi sa Čelebićima, šta sa Musićima ? Kud odoše Radovići, kuda golubari, braća Kukavice ? Geometar Anton Ahac, teta-Kira i sin im Goran ? Kamo se djede brkati geometar s nadimkom Puškin ? Pa onaj visoki žućo iz Pljevalja, krojač i šahist, Selmanović, što je majku pazio kao da je on nju, a ne ona njega rodila ? Gdje on odseli i da li je živ ? Ko će ispričati priču o Alibalićima i njihovim odisejama po njemačkama i australijama ? A Toskići ? Ko će o familiji Toskića ispričati priču ?   

         S porodicom izbjegao iz Podgorice, Rifat Toskić, brico, držao je radnju u Telalima, kod Vijećnice. Neobičan čovjek, kratke, oštre, uspravne dlake na glavi.

U novinama svake dvije-tri godine izlazili članci o njegovoj neobičnoj sposobnosti da – sam sebe šiša.

Sa suprugom Pašom narodio četvero djece, tri sina i kćerku: Šaban, Alija-Aljo, Fadil, Havaja. Svakome sinu zanat u ruke dao, a ako koji poželi nešto više od zanata, tu je Rifat, da pomogne. Tako se Šaban od stolarije maknuo u boks, završivši usput i Višu pedagošku školu. Aljo povuko očev dar te se razvio u vrhunskog frizera. Iz Rima, nije šala, 1983. godine donio Zlatnu medalju ! Najbolji frizer Evrope !  Fadil, također vrhunski modni frizer, našao u sebi muzičkoga dara, snimio nekoliko simpatičnih šlagera u folk-rok maniru. I danas ćete ponekog čuti da zapjeva Fadilov refren: Puče grom u srcu mom ! Šaban Bane Toskić u sportsku istoriju Sarajeva, Bosne i Jugoslavije, ulazi kao višestruki republički prvak u velter kategoriji, državni reprezentativac Jugoslavije i jedan od prvih naših profesionalaca u svijetu. Pričalo se doduše da se u Švedsku sklonio nakon što je u Beogradu izvrnuo vilicu nekom crnoputom službeniku američke ambasade, pa mu prijetio sudski progon i dvogodišnja kazna zatvora. Eksperti mu prigovarali nedovoljnu boksersku školovanost, široke zamahe, neispravan aperkat i uopće nedoučenost, ali odmah dodavali kako sve te nedostatke „mladi Toskić višestruko nadoknađuje neviđenom srčanošću“.

Najvažnijom borbom Toskićeve karijere smatrala se ona u meču BiH – Njemačka, kada je, nakon što je dva puta bio u nokdaunu, dva puta padao na pod i dizao se poslije sudijskog odbrojavanja, u trećoj rundi uspio nokautirati njemačkog reprezentativca. Po završetku karijere Toskić postaje savezni bokserski trener i sudija, u Sarajevu otvara klub-restoran GONG u kome se okuplja probrana sarajevska sportska i kulturna raja. Lično, s leptirkom oko vrata, dočekuje i raspoređuje goste, prima narudžbe. Decenijama se po Sarajevu bez trunke razumijevanja prepričavalo, pa postalo anegdota, kako je Bane, kad u sjedišta smjesti novopridošli par, znao, uz naklon, pitati ovako: „Šta će popiti mladi gospodin ?“ Kada „mladi gospodin“ odgovori, Bane se okrene gospodinovoj ženskoj pa sa istim osmijehom i naklonom doda: „A pi... ?“ Nisam nazočio ni jednoj od tih situacija, ali sam Baneta poznavao dovoljno dobro da mogu sa sigurnošću kazati kako je takvu seansu Bane priređivao rijetko, i samo probranim mušterijama: ušminkanoj kurvetini koja glumi gospođu, i ordinarnom papku koji glumi gospodina.Takav je bio Banetov smisao za humor. Možda i još nešto: osjećaj za pravdu.

         Koncem ljeta 1996. godine Sarajevom se pronijela vijest u koju niko nije mogao povjerovati: ubio se Bane Toskić !  Nemoguće ! Nema teorije ! Posljednji čovjek na planeti koji bi tako nešto mogao učiniti, na sebe dići ruku, sebi dohakati, jeste Šaban Bane Toskić ! Jeste, jeste ! Sjurio sam sebi nož posred srca ! Lijevom šakom stegnuo dršku, vrh pribio na srce, pa otvorenom desnom iz sve snage lupio po lijevoj ! Nemoguće, nemoguće !  

Moguće, moguće ! Bane je to ! To i liči na Baneta, ni na koga drugog ! A zašto, a zašto ? Prostrla se Sarajevom priča kako je pao u kockarski dug. Izgubio pare, stan, radnju, sve ! Da spasi porodicu od propasti - jer samoubistvo skida kockarski dug ! – učinio šta je učinio. Dao glavu, spasio obraz i porodicu !

         Ubrzo, po sarajevskim kafanama počela se pripovijedati drukčija priča. Kako Bane nikad nije volio kocku, i nikad nije kockao, nova je priča djelovala prilično uvjerljivo: Banetov sin, nakon teškog ranjavanja u jednoj stupidnoj akciji bosanskih vojnika, nakon višemjesečnog liječenja uz pomoć morfija i heptanona, iz bolnice izlazi kao teški ovisnik. Otac ga ga na stotinu načina pokušava spasiti, izliječiti, vratiti u normalan život, i kada to ne uspijeva, odlučuje... Još neko vrijeme prošlo, iz najbližeg porodičnog kruga izlazi treća verzija priče o uzroku samoubistva Šabana Baneta Toskića: ljekari mu dijagnosticirali karcinom pluća, u završnoj, beznadežnoj fazi. Ono što preostaje, jesu samo bolovi i patnja. Bane poteže nož.

         Deset godina kasnije, 2006. godine, najmlađi od Toskića, popularni damski frizer i  pjevač zabavne muzike Fadil Toskić umire od karcinoma na plućima.    

Znamo li sada pravi uzrok samoubistva sarajevske legende - Šabana Baneta Toskića ?