životopis abdulaha sidrana
POZNAJE LI NEKO GOLUBICU IZ OLOVA –
TONU KOLOMBATI ?
otkup sirove kože (54)
Dragi Josipe,
Našao sam na internetu, prema tvojim uputstvima, portal „Vilsonovo“. Nisam se sjetio pogledati na sat, ali znam da je bilo kasno veče jednoga, kad sam počeo, a rano jutro drugoga dana, kad sam završio listanje zapisa, fotografija i uspomena tvoje raje sa Vilsonovog šetališta. Ti si upravu kad kažeš da – mada obje pripadaju Marindvoru - moja raja iz Valtera Perića i tvoja raja sa Vilsonovog, oko Muzeja i Filozofskog fakulteta, nisu ista raja, i ja to ne sporim. Ali zar iz svoje kanadske daljine ne osjećaš kako u našem carstvu uspomena - udaljenost zbližava ? Iz svoje, staračke daljine, ja to vidim jasno kao trougao. Udaljenost zbližava. Možda stvarno poznajem, a možda mi se tek učinilo da poznajem mnoga od lica sa Vilsonovoga, ne samo Bobu Perišića, tebe, Bobinoga kuma Bracu Jugu i njegovog brata. Svako mi lice bijaše poznato, pri hipnotičkom listanju tvoga portala, u noći od od srijede na četvrtak, 13/14. januara 2010. Svako. Poznato i drago.
Ljetos, u Opatiji, sve bijaše nekako prebrzo i smušeno. Onaj visoki stari čovjek što je prišao našem stolu, kako da kažem, nije bilo ko. Nego teška stara sarajevska raja. Željko Petrović, zvani Lord. Sportski radnik, prema porodičnoj tradiciji. Otac mu, pravnik i sudija, vodio knjigovodstvo u prvim, zaboravljenim, sarajevskim sportskim klubovima, između dva svjetska rata. Željko, dugogodišnji neženja, kad je izišao pred matičara, bio već zagazio u šestu deceniju. Izbjegao iz Sarajeva kasno, 94. ili čak 95. godine. Sa suprugom i kćerkom smjestio se u ženin zavičaj. Kastve. Kastav. Danas su mu osamdesetičetiri godine. U Opatiju, tada, došao nakon što je u programu Bejahada 2009, na uličnim plakatima, vidio moje ime. Došao da mi se zahvali za nešto „krupno“ što sam ja za njega učinio u opkoljenom Sarajevu, a što sam ja, naravno, bio zaboravio. Kazao mi je šta je to bilo, i pamtio sam, u povratku, čini mi se od Opatije do Zagreba, pa mi opet pobjeglo. Zašto ti ovo pričam ? Željko je jedan od najstarijih Sarajlija koje ja znam, i koji dobro poznaju naš grad i njegove ljude. Nakon Židovske kulturne scene u Opatiji, posljednje sedmice avgusta mjeseca prošle godine, pokušao sam iskoristiti njegovu zahvalnost tako što sam mu poslao dva dokumenta iz moje porodične arhive s molbom da mi napiše sve što u vezi s njima eventualno zna i čega se možda može prisjetiti. Prošlo je pet mjeseci, i Željko mi je, nakon za obojicu prilično neugodnog okolišavanja, napokon kazao da ne zna baš ništa ni o jednom od njih. Sada ih šaljem tebi, uvjeren da ćeš mi ti, Josip Cico Kabiljo, kao potomak ugledne sarajevske jevrejske porodice, znati nešto kazati o imenima i ljudima sa prvog od tih dokumenata.
To je jedna fotografija, dopisna karta, portret: glumac Ramon Novarro. Poštanski žig vidljiv, ćirilica i latinica: Sarajevo. Poštanska marka u desnom gornjem uglu zguljena, ali se jasno vide ostaci slova: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ako znamo da je Jugoslavija dobila ime kraljevskim ukazom iz 1929. godine, jasno je da primaoca i pošiljaoca dopisnice moramo tražiti u deceniji koja je prethodila promjeni državnoga imena. Ko su oni ? Kome je upućena dopisnica ? Piše ovako:
Dražesnoj Gđici
Tona Kolombati
Olovo
Glavnu rečenicu: Nalazimo se u okupu u Sarajevu odakle Te se rado sećam i pozdravlja potpisao je Perere Moša, dodavši adresu: Gajev trg 1. Okomito, po lijevoj margini, svoje je ime pribilježio Joži Levi, a iznad glavne rečenice potpuno je čitljiva i: Uvek misli na malu „divju“ i pozdravlja je Mordo Salom. Nečitko je, na kraju, ime osobe koju Gđica Tona Kolombati treba da pozdravi. Mnogo pozdravi ...(nečitko). Tu je i datum, bez godine: 31.VIII.
Ah, kako jasno vidim tu sliku ! Ljetnji sarajevski dan, trojica dobrostojećih momaka u nekoj od sarajevskih bašči, uz ledeno šerbe ili šabezu, dugo pričaju o djevojkama, sjete se ljepotice iz Olova, neko predloži da joj se jave, i to kako ? Šalju joj sliku slavnoga glumca, i svaki joj se, pritom, pomalo nabacuje, ponajviše onaj što se samo potpisao, i to okomito: Joži Levi ! Imena trojice sarajevskih jevrejskih mladića što šalju dopisnicu „divjoj“ djevojci iz Olova mogu se naći i u nekim savremenim pametnim knjigama. Iz dragocjenog Leksikona Sarajeva Valerijana Žuje razumijevamo da je prvopotpisani, Moša Perera, imenjak stotinu godina starijeg prethodnika s imenom
MOJSIJE MOŠA PERERA. Prvi sarajevski nadrabin „kojeg je potvrdio fermanom sultan Abdul-Medžid“. Hahambaša je bio od 1839. do 1849, potom preselio u Jerusalim, gdje je umro, 1864. To - prvi sarajevski nadrabin. Ali - ko je ovaj drugi, stotinu godina mlađi Moša Perera ? I ko je bila ona – gospođica Tona Kolombati, iz Olova ? To bih ja, Josipe, da znam ! O slavnom američkom glumcu u Krležinoj ELZI (tako ja godinama tepam Općoj enciklopediji Leksikografskog Zavoda) stoji:
NOVARRO, Ramon, pravo ime Ramon Gil Samaniegos, amer. filmski glumac; r. 1899, u. 1968. Nasljednik Rudolpha Valentina, u filmu najčešće nastupao u ulogama romantičnih ljubavnika, neustrašivih junaka i smionih pustolova. Posljednju ulogu imao u televizijskoj seriji Bonanza. Zapaženi su mu filmovi: Zatvorenik dvorca Zende; Ben Hur; Princ student; Mata-Hari.
Pa ti i ja, Josipe, sjećamo se baš svakoga filma iz ove enciklopedijske jedinice ! Mada bih ja, da me je neko pitao, uz film Zatvorenik dvorca Zenda, prije spomenuo Stjuarta Grendžera, s onom rupicom u bradi. Ali - sad to nema nikakve veze. Pitam se: ko je bila Tona Kolombati ? Što se tiče porodice Levi, akribični Valerijan Žujo u svome kapitalnom Leksikonu navodi poimenice čak deset povijesno važnih sarajevskih Levija. Skupno, o njima bilješka u Leksikonu izgleda ovako:
„LEVI, stara sarajevska jevrejska porodica. Gradu su dali više istaknutih predstavnika, Između ostalih hahambašu (nadrabina) Avrama Levija, novinara Davida Levija, industrijalca Henrika Levija, više trgovaca i drugih poslovnih ljudi. Naročito valja pomenuti Morica Levija, sarajevskog nadrabina i pisca čuvenog djela: „Die Sephardim in Bosnien“, te slikara Josipa Monsina Levija. Poput drugih sarajevskih jevrejskih porodica, i porodica Levi pretrpjela je u Drugom svjetskom ratu teške gubitke.“
„SALOM, stara jevrejska sarajevska porodica. Brojni članovi porodice Salom istakli su se na naučnom, kulturnom i poslovnom planu. Valja pomenuti dr Isaka Jozef-efendiju Saloma, prvog školovanog ljekara u Bosni, te poslovne ljude Ješuu i Moise Saloma koji su u glavnoj sarajevskoj ulici, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, podigli dvije reprezentativne stambeno-poslovne zgrade. Veliki broj članova porodice Salom likvidirali su nacističko-ustaški zločinci tokom Drugog svjetskog rata.“ - Ali, ko je bio Mordo Salom, što Toni Kolombati kaže da je „divja“ ? Kaže li on to zbog tog što zna da u njenom prezimenu stanuje golubica , colomba ? Ima li naš Mordo Salom sa dopisnice neke veze sa onim Mordom kod koga se, u Sarajevu, išlo na igranke, još petnaestak godina nakon 1945 ? Igranke Kod Morde zbivale su se negdje u onim zgradama između Pravoslavne crkve i Umjetničke galerije BiH. Tu je rastao i filozof Predrag Finci što nam se danas javlja iz Londona. Da li bi možda on znao - ko je bila Tona Kolombati ?
Sjećam se Eliota: mrak, mrak, mrak, sve odlazi u mrak...pa nabraja, nabraja Eliot, nabraja šta sve odlazi u mrak, spominjući i Imenik Gota... Sjećam se našeg Miodraga Žalice: ne smije u bezdanu zaborava i mraka nestati njegov ciklus pjesama o Abeloni. (Tona Kolombati kao Abelona !? – dobra ideja !) Abelona je dolazila na njegov grob/ dok je grob njegov bio živ/ i dok je živa bila Abelona.
Da ne zaboravim: Željki Petroviću Lordu poslao sam oba toma Žujinog LEKSIKONA SARAJEVA i organizirao da mu jednom tjedno, poštom, pristiže sarajevski tisak. Sad neće morati u internet ukucavati adresu sarajevskog pokopnog društva - www.bakije.com – kad hoće da sazna ko nam je u Sarajevu umro. I kao što sam ja učinio njemu, molim te, i od tebe očekujem, da ti učiniš meni. Šta ? Da na sve strane planete – sarajevskim Jevrejima i svim našim Sarajlijama - razašalješ fotografije koje ti šaljem, da saznamo ko su bili pošiljaoci dopisnice Ramon Novarro, i ko je bila ona, divja i dražesna gospođica Tona Kolombati. Da iz mraka nesjećanja iščupamo jednu – golubicu iz Olova !
Drugu fotografiju koju ti šaljem nipošto nemoj shvatiti kao nekakav moj „pjesnički“ egzibicionizam. I ti si – Bog me ubio ako nisi ! – trčao za tim likom, uzvikivao: Ustaša ! Ustaša ! i bježao u prvi haustor, glavom bez obzira, kad on – Karanana Ustaša – iz džepova svoga kaputa počne vaditi kamenice i uzvraćati, po dječijim leđima. Postoji li danas iko ko bi znao išta kazati o tome čovjeku ? Ja ne znam ništa. Ne znam čak ni kako se njegova slika našla u mojoj književnoj arhivi. Đavolja su to posla, Josipe moj. Đavolja, čija nego đavolja ?
POTPISI UZ ILUSTRACIJE:
1. Ramon Novarro, nasljednik Rudolfa Valentina, na dopisnici iz vremena Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
2. Ko može odgonetnuti šta piše u desnom donjem uglu ?
“Mnogo pozdravi“ ...koga ?
3. Za njime su, pedesetih godina, sarajevska djeca dovikivala: Ustaša, ustaša ! a on ih rastjerivao kamenjem...