IDEM DA SE OPROSTIM SA MOREM
Ćići Senjanoviću, Dobrom Duhu Dalmacije
Idem da se oprostim sa morem.
Nije bilo neki faktor u mome životu
Ali jeste znalo na trenutke
Darivat mu radost i ljepotu.
Idem da se oprostim sa morem.
Jeste da sam grdio ga često, i kazivo:
ko te jebe ! Al sam opet u njedra mu skako, šapućući: ne mogu bez tebe !
Idem da se oprostim sa morem.
Bilo mi je došlo navrhkurca. Al poželjeh opet da mu vidim plavet, i pučinu
pri zalasku sunca.
(„pristojnija“ varijanta iste strofe):
Idem da se oprostim sa morem.
Govorio jesam: nek ide u racku, al poželjeh opet da mu vidim plavet
i mjedeno sunce na zalasku !
Idem da se oprostim sa morem.
Povazdan se pržiti na plaži,
ko durbinom, ko sa pramca broda,
gledat kako promiču pejsaži:
Kruškolika, jajolika, obla, niska i visoka,
- u milion verzija i modaliteta – mila, draga, neprebolna – ah ! ženska dupeta !
Idem da se oprostim sa morem.
Prije nego odem sa Svijeta
Da nahranim oči milinama
................. od ženskih dupeta.
Goražde, 12/13 avgusta 2010.
abdulah sidran