Priča o kiparu i djevojčici s pletenicama

 piše: Vlasta Kovač

 

"Jednog dana jesti ću  s kraljevima" rekao je devetogodišnji Oskar Neumann  svojoj baki  Adler kada ga je izgrdila jer joj u kuhinji krade sirovi štrudl. To je bilo negdje  u drugom desetljeću prošlog stoljeća, u Osijeku koji je tada još bio u Austrougarskoj monarhiji, a niti najmaštovitija gatara ne bi se dosjetila proreći malom proždrljivcu da će mu se ova maštarija  jednog dana i ostvariti. Jer, postao je  kipar koji je je u životu izradio na desetke poprsja i kipova čuvenih ljudi, uključujući  kraljeve, kraljice, predsjednike država i njihove premijere.

 

Kiparski atelje  mu je desetljećima  bio u  krilu kraljevske palače u Londonu  i iz njega je gledao u vrt  Kraljice majke koja bi  navraćala u njegov studio da pogleda što radi. U Belgiji  je 1930-tih promijenio  prezime u Nemon, "jer je tako zvučalo više francuski" . Pred sam početak Drugog svjetskog rata, 1939, oženio se svojeglavom britanskom plemkinjom iz obitelji Villiers Stuart, čiji  preci  sežu do u 13.-stoljeće,  a ona je  zapela  baš za  tog   izbjeglicu  iz Jugoslavije, u Britaniji sasvim nepoznatog kipara bez prebite pare, još k tome Židova,  i zbog njega se žestoko posvađala s roditeljima.

 

Sedamdeset godina kasnije, početkom listopada 2009,  u zagrebačkoj pa zatim u osječkoj židovskoj općini kipareva kći Aurelia, službeno Lady Young, održala je  briljantno predavanje o životu svojeg oca . Doputovala je iz Londona  na poziv zagrebačke lože B' nai  Brit,  zahvaljujući ponajviše Osječaninu Darku Fischeru, kojega je  upoznala prije tri godine kada je zajedno s mužem Lordom Georgeom Youngom prvi put došla u Hrvatsku i u Osijek. Tragajući  za  očevim kiparskim djelima , zagubljenima širom  Evrope u ratnom vihoru  i poslijeratnom metežu, prikupila je  obilje fotografija i novinskih članaka, slijedila zamršene puteve iz vremena umjetnikove mladosti i otkrivala njegovu intimu. "Na moju sreću moj je otac ostavio memoare, ali svejedno  čak i za svoju obitelj Oscar Nemon uvelike je ostao enigma", rekla je  na kraju svog predavanja ovog listopada u Zagrebu.Između ostaloga, za prvog posjeta  prije tri godine, u osječkoj Židovskoj općini pokazali su joj  bistu djevojčice s pletenicama,  Nade Korski, Nemonov mladenački rad iz 1923 godine, koju je od vlasnice otkupio jedan osječki kolekcionar i, čini se, napravio  kopiju.   Aurelia  Young tada nije znala da je  djevojčica, čiji je lik  njezin otac oblikovao u glini,  ne samo živa, nego i da  se mnogo godina nakon što je nastala njezina  bista, s Oscarom Nemonom ponovno susrela, te s njim sve do njegove smrti punih dvadeset godina blisko prijateljevala i da su se godinama dopisivali. A pogotovo nije slutila da će , zahvaljujući ponajviše postojanju interneta i e-maila, i ona sama Nadu Korski  koji mjesec kasnije   posjetiti u njezinu stanu u Opatiji , i zatim još dva puta doći , te s njom  o svom ocu dugo i mnogo razgovarati . A sada, u listopadu 2009, na osječkom židovskom groblju posjetila je Nadin grob. 

 

A evo kako se to dogodilo. Krajem siječnja 2007. od Aurelie Young iz Londona dobila sam e-mail. " Draga Vlasta, ja sam kći Oscara Nemona. Vesna (Domany Hardy) mi je rekla da je Vaša majka bila bliska prijateljica Nade Korski. U Osijeku sam vidjela njezinu bistu...Pokušavam  otkriti što više o mom ocu  za predavanja koja o njemu držim, a možda jednog dana i za knjigu o njegovu životu i djelu" . I zatim sljedeći mail od 8.veljače 2007.:

" Kakav zanimljiv mail ste mi poslali. Hvala za toliko mnogo informacija, nekoliko puta sam to pročitala. Bilo bi izvanredno razgovarati s Nadom Korski, a pogotovo upoznati je. Da li bi za nju to bio šok ako na telefonu iznenada čuje nekoga tko govori engleski?  Ne znam hrvatski, ali neću je nazivati dok mi ne javite mogu li govoriti engleski. Kako je začuđujuće tužna gotovo svačija životna priča  iz vremena rata i nakon  njega u Jugoslaviji...  Zaista je  sasvim posebno da je Nada još  živa i da je poznavala mog oca kad je bio tinejdžer..."

 

Te 2007. Nada Korski, rođena 1911, imala je  96 godina. Nije više izlazila  iz stana, osim na balkon, ali  kretala se bez štapa, sama je otvarala vrata gostima,  i još uvijek je imala sjajnu memoriju i nepomućen intelekt, čemu je vjerojatno kumovao i bridge. Igrala ga je gotovo pola stoljeća, zajedno s mojom majkom kao stalnom partnericom. U Osijeku za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon što su moju majku pustili iz zatvora,  mjesecima smo išle k njoj na ručak. Preživjela je , jedina iz svoje obitelji, zaštićena mješovitim brakom s kolegom sa studija ekonomije, Višaninom, koji je  nakon uspostave NDH došao u Osijek i oženio je kako bi je zaštitio.  Nazvala sam je na telefon i pitala može li Aurelia doći u Opatiju , a ona je rekla naravno da.

 Slika: Oscar Nemon

 

 

 

 

 

 

 

 

Da bi se ova priča zaokružila na ovom mjestu potrebno je nešto više ispričati o tome tko je bila Nada Korski, tko su bila  njezina  braća, njezini roditelji i njezin djed. Umrla je  krajem svibnja 2009.  u Opatiji u svojoj 98 godini, a pokopana je na osječkom židovskom groblju kao posljednja iz obitelji u reprezenativni grob svog djeda Samuela Kaestenbauma koji je tu pokopan 1934.  Grob s otmjenom ogradom od kovanog željeza bio je  desetljećima sav zarastao u bršljan , a  na impozantnom spomeniku jedva  se mogu razaznati imena. Prije petnaestak  godina u tadašnjem Biltenu zagrebačke židovske općine objavila sam feljton o osječkim Židovima napisan prema sjećanjima moje majke i ujaka, pa sada iz njega citiram:
 

"Četvrta kuća od Henglove pripadala je uglednom osječkom Židovu Samuelu Kästenbaumu, kojega se pod starost često moglo vidjeti na balkonu prizemnoga stana odakle je promatrao prolaznike u Europskoj aveniji. Na katu  je stanovao  njegov sin odvjetnik Alfred Kaestenbaum, a  dvije kuće dalje živio  je njegov brat  veleposjednik Robert Kaestenbaum. Samuel Kaestenbaum  bio je među utemeljiteljima   "krasnoga hrama u Županijskoj ulici", kojemu je kamen temeljac položen 26.svibnja 1869. Samuel Kaestenbaum bio je od  1883. do 1897. predstojnikom osječke općine  u kojem je petnaestgodišnjem razdoblju znatno proširio humanitarne institucije općine. Zabilježeno je da je njegovim uplivom uspješno provedena pomoćna akcija za protjerane ruske Židove.  Od 1905. do 1921. Samuel Kaestenbaum bio je  i predsjednikom osječke Hevre Kadiše.   Samuel Kastenbaum doživio je 90  godina. Oba njegova zakonita sina promijenila su prezime u Korsky, a Alfred se i  pokatoličio. Alfredov je sin Ivo Korsky, pravnik, koji je postao ustaša, te poslije 1945.pobjegao u  Argentinu, a preživjeli osječki Židovi  imali su o njemu ružno sjećanje. Veleposjednik Robert Korsky  imao je oko tri tisuće jutara zemlje na području Vuka-Dopsin (pustara se zvala Mali Rastovac), uzgajao je žito, svinje, šparoge, izvozio gusja jetra u Austriju. Kada je njegov  mlađi sin, student tehnike  Ivan Korsky kao predratni komunist dospio u zatvor u Srijemskoj Mitrovici  gdje je sjedio zajedno s  kasnijim visokim jugoslavenskim komunističkim vođom Mošom Pijade i ostalim drugovima,  supruga Roberta Korskog, gospođa Terka Korsky, Mađarica iz Pečuha,  s pustare je  odnosila mitrovičkim robijašima košare pune biranih delikatesa. Ivan Korsky bio je uz Cesarca i Adžiju,  među desetoricom kerestinečkih zatočenika, zagrebačkih lijevih intelektualaca,  koji su 8.srpnja 1941. iz Kerestinca odvedeni  na stratište u Dotrščini.  Stariji sin Roberta Korskog, Vladimir, bio je odvjetnik u Zagrebu. Eksponirao se pomažući bratu Ivanu Korskom, osuđenom zbog komunizma. U proljeće 1941. odveden je u zatvor u Jastrebarsko, odande nakon uspostave NDH   na Pag, a u kolovozu  1941. u Jasenovac. Poslan je na rad  na logorsko dobro u Feričance gdje je od iscrpljenosti umro. Njegovo je ime na popisu odvjetnika Židova  brisanih iz imenika Odvjetničke komore  s datumom 30.lipnja 1942. u akciji čišćenja Židova iz pravosuđa NDH.  Gospođa Terezija Korsky, žena Roberta Korskog, na dan kada su Nijemci ušli u Zagreb, 10.travnja 1941., u zagrebačkoj garsonjeri  svoje kćerke, iznad crkve u Ilici, počinila je samoubojstvo. Od cijele obitelji Drugi svjetski rat je preživjela jedino Nada, kćerka  Roberta Korskog i  još iz djetinjstva prijateljica moje majke."

Početkom 1950-tih Nada se zauvijek odselila iz Osijeka  za koji je više ništa nije vezivalo. Gotovo punih 60 godina je  živjela  u Opatiji i sjećam se da je u njezinu stanu u opatijskoj Vili Piji na polici stajala njezina bista kao djevojčice koja je bila bijele boje.  Navodno ta ista bista koja je danas izložena u osječkoj židovskoj općini je crno siva, što samo po sebi već izaziva razna nagađanja, a i sama  priča o tome  što se sve u vezi s tom bistom događalo nalikuje krimiću. Kako se uopće dogodilo da Oskar Nemon  iz Londona doputuje u Opatiju da signira svoj rad 40 godina nakon što ga je načinio. Imala sam namjeru tu priču svojedobno napisati  za Ha-kol  pa sam Nadu Korski o tome ispitivala i  sačuvala zabilješke.

Aurelia Young  je od Nade doznala pojedinosti o  nastanku biste, a u Osijeku je snimila i kuću u kojoj su stanovali Nadini  roditelji u tadašnjoj Aleksandrovoj ulici. Sedamnaestgodišnji Oskar još je bio srednjoškolac, majka mu je bila udovica, a on bez novaca.  Oskarov bratić Miro Adler bio je prijatelj jednog od Nadine braće i doveo je Oskara u otmjenu kuću Korskijevih  i predložio Nadinu ocu da Oskar modelira glavu njegove kćeri. Nada je tada imala 11 godina i bila je Oskarov prvi model, a Oskar je za taj svoj rad dobio svoj prvi honorar. No, tko zna zašto, na njega se nije potpisao.

 
 

Vladimir Korski, Nadin brat, odvjetnik koji je ubijen u Jasenovcu

 

 Nadina bista se sačuvala do poslije rata kada ju je u Unrinoj kutiji našao partizanski major i Nadin treći muž Emanuel Steinwurzel, misleći najprije da je to glava od kupusa. Nada ju je postavila na policu gdje ju je mogao vidjeti svatko tko bi došao u njezin stan.  Nadi je  trebalo novaca i htjela je bistu prodati, ali  nepotpisana  skulptura nije mnogo vrijedila. 1960-tih u Opatiju je ljeti dolazila  gospođa Hedviga Bauer,rođena Sternberg, supruga prijeratnog zagrebačkog odvjetnika Huge Bauera, koja je tada živjela na relaciji Caracas-Ženeva, bila u mogućnosti kretati se po svijetu i    poznavala  valjda sve preživjele Židove iz građanskih krugova njezine bivše domovine  koji su glavu spasili u emigraciji. Vidjevši kod Nade  Nemonovu skulpturu bez autorovog potpisa  ponudila je pomoć i  povezala Nadu i Nemona na relaciji Opatija-Oxford.  Između njih je započela  korespondencija, Oskar je Nadi pisao "kratka fantastično zgodna pisma", posebnim rukopisom napisana i  zamolio je da mu pošalje fotografije  glave. Kad ona zbog nekog razloga nije odmah odgovorila stigla je Oskarova  telegrafska požurnica, pa je Nada sjela za stol i napisala dugačko pismo. Uslijedio je Oskarov poziv na Hvar, kamo je on tog ljeta išao u posjet  u vikendicu svog prijatelja liječnika profesora Srećka Podvinca, porijeklom također Osječanina. Nada je prihvatila poziv i u Splitu se prvi put nakon četiri desetljeća susreće s Oscarom Nemonom. "On nije imao sat, a ja nema osjećaj za vrijeme i uglavnom tog susreta se sjećam kao vremena kada smo svuda i na sve strane zakasnili". Na povratku s Hvara u Zagreb Oskar je svratio u Opatijju . "Zastao je na ulazu u stan, nije htio prijeći prag, vidjela sam da oklijeva, kao da ne želi ući . Vidljivo je strepio. Kasnije  je priznao da se bojao  da će se postidjeti svoje mladalačke skulpture. No  kad je vidio  glavu, rekao je  da je zgodna i  bez okolišanja je iz džepa izvadio nešto kao dlijeto, neki oštri nožić i potpisao se po cijeloj duljini poprsja."

Točne godine tog prvog Oskarovog dolaska u Opatiju  Nada se više nije mogla sjetiti,  no čini mi se da je to bilo  1965. Bila sam tada novinarski početnik, a Nada me pozvala da dođem k njoj jer je kod nje jako zanimljiv gost. Nažalost od reportaže nije bilo ništa jer ja o kiparu Oscaru Nemonu tada nisam imala pojma, nisam uopće znala što bih ga pitala, a on je sjedio i šutio.  Godinama je zatim gotovo svakog ljeta dolazio k Nadi u Opatiju, a  u međuvremenu su se dopisivali. Pred smrt, kada je ostao prikovan za svoju sobu u Oxfordu znao bi nazvati  kasno navečer ili ujutro, pitao bi "Imaš li vremena?" i onda pričao s njom na telefon po sat i duže.

 

«Ne,  nije to bila nikakva ljubavna veza" , uvjeravala me  Nada. "Bili smo prijatelji, dapače vrlo bliski, zbližavale su  nas  zajedničke mladalačke uspomene.  Oskar je inače malo pričao, ali je bio izvanredan i vrlo pažjiv slušač.  Ponekad je izgledalo kao da je zaspao slušajući, a kad sam ga o tome pitala odgovorio bi da je ionako znao što ću mu  reći."

  Kad ju je  teško bolesni  Oskar prestao nazivati,  Nada mu je napisala dugačko pismo. Nakon nekog vremena od Oskarove udovice dobila je kratak odgovor «He missed your letter for two days". Njezino pismo  stiglo je u Oxford dva dana nakon Oskarove smrti.  Patricia Nemon Stuart poslala joj je i sva njezina pisma  Oskaru koja je Nada čuvala sve do poslije Domovinskog rata kada je  bistu prodala  osječkom kolekcionaru  jer od svoje penzije više nije mogla živjeti. Zajedno s bistom uručila mu je i cjelokupnu koresponendciju s Oscarom Nemonom, i njegova i njezina pisma, koja je on obećao  predati osječkoj Modernoj galeriji. Čini se da to nije učinio, jer kada sam u svibnju 2009. bila u Osijeku na Nadinu sprovodu i raspitivala se za ta pisma, nitko mi nije nije znao reći gdje su . Koliko mi je poznato bolje sreće nije bila  niti Aurelia Young. 

Prica objavljena u najnovijem broju Novog Omanuta (broj 97 za studeni i prosinac/novembar i decembar  2009) 

____________________________________________________________________________________________

 

Oscar Nemon rodio se u Osijeku 1906, kao sin Moritza/Mavra i Eugenije/Ženike r.Adler, a umro je u Oxfordu 1985, kao naturalizirani britanski državljanin. U  Velikoj Britaniji neusporedivo je poznatiji nego u Hrvatskoj gdje za njega  znaju uglavnom tek malobrojni likovni stručnjaci.

Prvu izložbu priredio je 1923. još kao gimnazijalac u Osijeku. Uz pomoć i podršku svog gimnazijskog profesora slikara Guida Jennyja,  dobio je stipendiju za studij na Kunstgewerbeschule u Beču.

Iz Beča  1927. odlazi u Bruxelles , a uoči Drugog svjetskog rata (1938.) u  London. U Bruxellesu upoznaje Simone Hotet, čiji je otac bio jedan od stradalih putnika s "Titanica". Ona ga uvodi u svijet belgijskih umjetnika , pa idućih godina dijeli kuću s Magritteom, a uslijedile su nove atraktivne narudžbe, među ostalima i za portret belgijskog kralja Alberta i kraljice Astrid.  U Bruxellesu je izradio reljef  avijatičara Charlesa Lindbergha, a 1931. se vratio u Beč gdje mu je uživo pozirao Sigmund Freud. Freudov portret kao i portret Paula Henryja Spaaka bili su izloženi na Nemonovoj izloži 1932, u Palais de Beaux Arts u Bruxellesu. Dio  Nemonovih   ranih radova izgorio je  u požaru kojeg je u  tada već okupiranoj Belgiji u njegovu studiju podmetnuo ljubomorni njemački oficir. Dozvolu za ulazak u Veliku Britaniju dobio je, čini se , na intervenciju svoje prijateljice Simone, kasnije supruge belgijskog političara, ministra vanjskih poslova i premijera   Paula-Henrija Spaaka.

 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u vezi s izbjegličkom jugoslavenskom kraljevskom vladom , a u svibnj87 1943. riredio je izložbu u Jugoslavenskoj kući u Lonodnu na kojoj su bile izložene i biste kraljice Marije, kralja Petra i jugoslavenskog političara Milana Grola.  U Velikoj Britaniji je ostao do smrti, živio je  u Londonu  i u Oxfordu, a u braku s Patriciom Villiers-Stuart imao je troje djece, sina Falcona i  kćeri Aureliu i Electru. Njegovi 80 godišnja baka, majka i brat Deže skrivali su se u Srbiji, ali su 1944. uhvaćeni i odvedeni  u Auschwitz.

 

 

 

U Londonu je  od sredine 1970-tih  imao svoj studio u St. James's Palace, u sklopu kraljevske palače. Zahvaljujući svakako i prijateljstvu s Churchillom kojega je  1951  upoznao u  hotelu "Mamounia" u Marakešu, u V.Britaniji je dobivao  atraktivne narudžbe,  među ostalim izradio je 

portrete maršala Montgomeryja, lorda Beaverebrooka, Dwighta Eisenhowera, kraljice Elizabete II, Kraljice Majke, Harolda McMillana i Margaret Thatcher...Najpoznatiji od brojnih Churchillovih spomenika je onaj u predvorju Donjeg doma Britanskog parlamenta čiji nožni palac članovi parlamenta dotiču za sreću prije nego će održati važni govor.U povodu njegove smrti agencija Associated Press je objavila da je oblikovao čak 50 Churchillovih portreta.  Još za boravka u Bruxellesu za Osijek je napravio spomenik  Lipanjske žrtve, kao sjećanje na ubojstvo trojice hrvatskih članova Parlamenta tadašnje Jugoslavije u Beogradu 1928., među kojima je bio i Stjepan Radić, a 1965. na Gajevu trgu ispred zgrade osječke Židovske općine postavljen je njegov spomenik  ubijenim Židovima u Drugom svjetskom ratu koji prikazuje majku  s djetetom u uzdignutim rukama. Nemonovo je djelo i nadgrobni spoenik njegovu djedu Leopoldu Adleru na osječkom židovskom groblju.

Aurelia Young  još navodi da je u Cavtatu vidjela Nemonovu  skulpturu Vlahe  i Age Bukovca, te da je među njegovim ranim radovima i reljef đakovačkog biskupa. Zagrebačkoj Modernoj galeriji  udovica Nemonova sina Falcona nedavno je  poklonila njegovu bistu Sigmunda Freuda.

V.K.____________________________________________________________________

 

Aurelia Young i Nada Korski za Aurelijina posjeta Nadi u Opatiji prije dvije godine,

Na vrhu: Nemonova bista engleske kraljice, ona ju je sama nedavano otkrila