TRI ZAPISA

Mirjam Rajner


PLAVI PROZOR

Lijevaju kiše donoseći dah jeseni, uvelo lišće i tužne poglede...
Jedan prozor u ulici stoji usadjen u sive zidove, nekako
nakrivljen i plav. Stoji tih, zagledan nekud niz ulicu, preko kro-
vova i parka. A kiše lijevaju nezadrživo, kapi lupkaju po njemu u
ritmu sjete i pokušavaju isprati plavu boju s njega... Ali on se
onako nakrivljen smješka i gleda niz ulicu plaviji no ikad. Plav
poput jednog ljeta i jednog vala noseći u sebi plava sunca i plavi
mjesec... Kiše su padale i padale - sada ih nema više. U pla-
vom prozoru ogleda se jedna zraka i druga. Ogledaju se hiljade
plavih očiju i plavih osmjeha. Ogledaju se djeca razbarušene
kose, zagrljena i sretna. Djeca koja se drže za ruke i lijepe pje-
gave noseve na plava stakla. Lijevaju kiše noseći dah jeseni,
uvelo lišće i tužne poglede... Jedan prozor u ulici stoji usaden
u sive zidove, nekako nakrivljen i plav. Utrnula se zraka u njemu,
izgubio sjaj plavih očiju, a djeca razbarušene kose nestala su
negdje pogrbljena, izboranih lica.
Kiše padaju i padaju, ali jednom će opet sinuti zraka na
plavim oknima, a zagrljena djeca pjegavih noseva pomolit će
glave za plavim staklima...


SUNCE


Bila je zima, prošla je zima...Bile su kiše, prošle su kiše...
Sunce, sunce je sinulo! Zabjelasalo se na krilima gale-
bova i zelenim prozorima. Raspršilo u hiljade latica, rascvalo
u stotine boja. Volim ga, volim taj cvijet ljetnog plavetnila i osje-
čam da rastem, rastem k njemu sve bliže, bliže... Osjećam top-
linu vrelog kamenja na licu, dlanovima, slane kapljice na usnama
i rastem, širim ruke...
Da imam svoj grb na njemu bi bilo sunce i more. Ali ja
ga nemam, imam samo dlanove i oči i kosu. I zato ću uhvatiti
sunce i sakriti njegovu toplinu u kosi. I zato ću uhvatiti more i
sakriti njegovu dubinu u oči. Pružam ruke k suncu, milujem mu
latice. Toplo je, sve toplije. Žar sunčani ulazi u mene, struji
mojim žilama, postaje dio mene...


MLIN


Mlin... Kloparanje, kloparanje, buka, bijela brašnasta prašina...
Košnica zvukova, hučanje, škripanja o kojoj se ponešto
može saznati sa stranica knjiga ili je na brzinu vidjeti iz jurećeg
autobusa.
A moj mlin je drugačiji...Tih i golem u svojoj samoći,
pust. Na kraju bijele ceste, okružen prašnjavim kupinama i mo-
rem sto mu vječito miluje travom obrasle modre stube. Svakog
ljeta dočekivao bi me šutljiv i zagonetan. Isprepletan mrežama
legendi, kamenit i star... Isprva sam se bojažljivo šunjala kame-
nim stepenicama, preplanulom rukom dodirivala goleme, grubo
tesane kemene ploče, zardjale rešetke na prozorima, i uzaludno
pokušavala otvoriti golema, teška vrata, uvijek je bilo tako tiho
i mirno. Čulo bi se samo pljuskanje mora, a ponekad bi izletio
iz mlina preplašeni galeb. I svake godine odlazila bih obećavajući
mlinu da ću se vratiti i otkriti sve njegove tajne. A onda, najed-
nom, kad sam toliko narasla da sam mogla otvoriit teška vrata,
to nisam više željela... Željela sam samo sjediti naslonjena o
topli zid i gledati u nepomućenoj tišini more i sunce kako nestaju
u njemu. Odlazila sam tada neprimjetno do mlina i
tamo sanjarila, dugo sanjarila očiju uprtih u zalazeće sunce...
I zato ne volim mlinove bijele od brašna i prepune huke
Volim samo jedan mlin, tih i golem u svojoj samoći.

Posvećeno starom mlinu u Malom Zatonu kraj Dubrovnika.

 

objavljano u Kadimi broj 29 iz 1974.g.

nazad