Židovski padobranci u Hrvatskoj 1944.

Nenad Goll: „Nemoguća misija“, Despot Infinitus d.o.o, Zagreb, 2014, 198 str.

Tko nije čuo za Hanu Seneš, izraelsku nacionalnu heroinu, pjesnikinju, oduševljenu cionistkinju po kojoj se u Izraelu danas zove nekoliko ulica i jedan kibuc ? Ta hrabra prkosna cura imala je samo 23 godine kada je u studenom 1944. ubijena u budimpeštanskom zatvoru optužena za špijunažu u korist madžarskih neprijatelja. Osam mjeseci ranije, u ožujku 1944. zajedno s još četvoricom padobranaca, kao jedina žena među njima, u uniformi britanskog komadosa iskočila je iz britanskog aviona iznad Oklinka u Žumberku, na granici između Hrvatske I Slovenije. Početkom lipnja 1944. uz pomoć partizana s trojicom pratilaca prešla je Dravu na granici s Mađarskom da bi odmah zatim bila uhvaćena. U svibnju 1944. još jedna skupina padobranaca iskočila je iz britanskog aviona iznad Oklinka u Žumberku i uputila se u susret prvoj skupini. Uz Hanu Szenes šestorica od tih padobranaca u britanskim uniformama bili su mladi Židovi iz Jišuva (kako se tada zvala još neosnovana židovska država u Palestini) koje je regrutirala Hagana , odnosno Židovska agencija i koji su kao dobrovoljci iz Palestine pošli u Mađarsku i Rumunjsku u dvojakoj misiji: da pomognu Britancima i da pomognu Židovima. Zbog više razloga, ali svakako je na odluku utjecala i informacija da u partizanskoj vojsci ima poveći broj Židova, odlučeno je da iz aviona iskoče u Jugoslaviji, odnosno na granici Slovenije i Hrvatske iznad partizanskog spuštališta Oklinak , kod žumberačkog sela Popovići kamo su od ljeta 1943. iz aviona spuštali pošiljke savezničke pomoći. Njihovim boravkom na ovom području, na prostoru od Sošica do Čazme i Kalnika, od početka ožujka do početka lipnja 1944. bavi se knjiga Nenada Golla “Nemoguća misija, Židovski padobranci u Hrvatskoj 1944.”

 

Tko su bili ti padobranci, tko ih je organizirao, kako su dospjeli na Oklinak? Tko ih je poslao? O tome postoji podosta literature, a Nenad Goll se očigledno potrudio proučiti je i svoju priču uklopiti u odgovarajući povijesni okvir. Goll podrobno opisuje okolnosti pothvata iza kojega je stajala Židovska agencija, a s britanske strane tajna služba SOE (kratica za Special Operation Executive), te Vojno obavještajna služba MI9 i Glavno zapovjedništvo Srednjeg istoka. Oko 300 židovskih dragovoljaca, mladića i djevojaka iz Palestine, mahom iz kibuca, prijavilo se početkom 1943. na poziv Hagane (cionistička vojna organizacija u vrijeme britanskog mandata u Palestini) za misije u okupiranoj Europi, ponajprije njezinu istočnom dijelu, kojima je cilj bio organizirati kanale za spašavanje Židova. Britanci su, pak, očekivali da bi im britanski komandosi mogli pomoći u spašavanju odbjeglih savezničkih ratnih zarobljenika. U početku je bilo planirano da će židovski komandosi biti spušteni u Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku ali su zakazale veze pa se od toga odustalo i zatražena je pomoć jugoslavenskih partizana. Od Vrhovnog štaba NOVJ zatraženo je dopuštenje da se grupe židovskih padoranaca spuste na oslobođenom teritoriju i uz pomoć partizanskih vodiča nastave put u Mađarsku i Rumunjsku. Tito je udovoljio tom zahtjevu uz obećanje da će jedinice NOVJ pomoći u spašavanju Židova iz Mađarske koji uspiju prijeći preko granice.Bilo je predviđeno njihovo prebacivanje u Italiju ili čak u Tursku, kanalom kojim su preko teritorija Jugoslavije saveznički ratni zarobljenici i drugi bjegunci od nacističkih progona bježali na istok. No sve skupa je kasnilo jer su Britanci odugovlačili i kalkulirali, pa je na kraju poslije dugih pregovora i pogađanja u akciju spašavanja upućeno samo trideset i dvoje padobranaca koji su do krata rata ubačeni u Jugoslaviju, Rumunjsku, Mađarsku, Slovačku, Austriju, Bugarsku i Italiju. U Jugoslaviju je spušteno ukupno 14 židovskih padobranaca od kojih su četvorica bili porijeklom s ovih prostora: bivši zagrebački gimnazijalci Reuven Dafni i Eli Zohar, alias Mirko Löwenthal, te Šalom Finci iz Sarajeva i Nisim Arazi iz Bitole.

Reuven Dafni, rođen 1913.u Zagrebu kao Ruben Kant bio je sin židovskih doseljenika iz Beča čiji je otac, novinar i diplomat, radio kao urednik u Agramerblattu, zagrebačkim novinama na njemačkom jeziku. Od 1928. do 1936. s roditeljima je živio u Beču , odakle je 1936 otišao u Palestinu, a 1940. je kao dragovoljac stupio u britansku vojsku i borio se u sjevernoj Africi i na Kreti. Kad su Britancima zatrebali ljudi koji poznaju jezike i zemlje na balkanskom prostoru prebačen je 1943. u jugoslavensku sekciju SOE u Kairu. Iz Kaira su ga poslali u Izrael kao instruktora u školu za obuku radiotelegrafista koju je pohađala i skupina padobranaca u kojoj je bila Hana Szenes. Na kraju se i sam priključio toj skupini i bio je jedan od njih petoro koji su 14.ožujka 1944. iskočili iz aviona iznad Oklinka.

Eli Zohar, rođen 1917. u Grabovcu kod Darde, odrastao u Zagrebu, brat je poznatog liječnika, publicista i židovskog aktivista dra Zdenka Leventala. Kasnih 1930-tih emigrirao je u Palestinu te 1938.uzeo novo ime i prezime, bio borac Palmaha, a 1942. prijavio se u britansku vojsku. Bio je među židovskim padobrancima koje su Britanci osposobili za radiotelegrafiste te uvrstili u misije koje su slali u štabove jugoslavenskih partizana. Zohar je u travnju 1944. iz Italije brodom bio prebačen na otok Vis , a zatim je vraćen u Italiju, da bi u srpnju 1944. kao padobranac bio spušten na partizanski aerodrom kod Miklouša blizu Čazme i dospio u britansku misiju pri štabu 10.korpusa na Kalniku. Tadašnji komesar 10.korpusa Ivan Šibl u svom Ratnom dnevniku zabilježio je njihovo uzajamno prepoznavanje: „Prije nekog vremena javili su iz Vrhovnog štaba da dolazi još jedan član engleske vojne misije. Zove se Eli Joel (kodno ime Elija Zohara). Skočio je padobranom. Sreo sam ga drugog dana u Čazmi. Bio je to Mirko Löwenthal, moj školski drug iz Zagreba. 'Otkad se zoveš Eli Joel?' – upitao sam ga. Ispričao mi je da je 1938.otišao u Palestinu. Sada je narednik engleske armije, radio telegrafist, i zove se Eli Joel. Svašta čovjek doživi u ratu!“

Nenad Goll kao središnjom temom u svojoj knjizi bavi se sudbinom Hane Szenes i ljudi oko nje. Opisuje njihove susrete s partizanima koji su se dogodili na našem tlu, kako su bili prihvaćeni, gdje su se i kako kretali, kako ih je doživljavala okolina, zbog čega ih je sumnjičio šef partizanske obavještajne službe za područje Kalnika, Moslavine i Bilogore, otkud podozrivost OZNE i zašto su partizani odugovlačili s njihovim prebacivanjem preko Drave u Mađarsku. Kao izvore građe za knjigu Goll uz ostalo navodi i neobjavljene rukopise, te pisma i razgovore koje je vodio s pojedincima upućenima u te događaje, najvećim dijelom između 1986. i 1988, godine. Među njima se uz Reuvena Dafnija i Ivana Šibla spominju i dr.Ruža Blau Francetić, partizanski jatak Pavel Katanović i partizanski kurir Pavle Vukomanović-Stipe koji je na kraju zajedno s padobrancima završio u peštanskom zatvoru.

Iz britanskog aviona koji je poletio iz Brindisija i doletio nad Žumberak osim Hane i Dafnija iskočili su još židovski komandosi Abba Berdičev i Jona Rosen, te britanski major Eden koji se rado predstavljao kao rođak britanskog ministra iako s njim uopće nije bio u rodu. Berdičev je bio predviđen za ubacivanje u Rumunjsku, a Rosen, rodom iz Temišvara, koji je govorio mađarski, trebao se s Hanom prebaciti u Mađarsku. Sama Hana, kći mađarskog pisca Bele Szenesa, koja je u Palestinu došla 1939. uoči izbijanja rata, u Budimpešti je ostavila majku udovicu koju je pošto poto željela izbaviti.

Sačuvan je zapisnik kojega je vođa za primanje spuštenog savezničkog materijala Stane Vrhovnik-Marjan poslao u slovenski Glavni štab i u kojemu piše: “Dana 14.ožujka oko 0,15 sati spustio je saveznički zrakoplov 5 padobranaca (4 muškarca i jednu ženu) i 17 kanti njihove osobne opreme; jedna kanta se razbila. Materijala namijenjeng našoj vojsci nije bilo. Ukupno je u toj pošiljci bilo 23 padobrana. „ Tridesetak godina kasnije Stane Vrhovnik o tome će još ispričati: “Ta se petorka držala jako konspirativno. Odmah su se odvojili i nismo imali puno kontakta. Kao i obično seljaci iz Draga, Popovića, Radatovića i nekih drugih sela došli su kolima u brdo i pomogli nam da spuštenu opremu prebacimo u našu bazu u Dragama. Padobrance smo smjestili kod nekog starijeg čovjeka koji je kao iseljenik živio u Americi pa je govorio engleski.“

Iz Draga padobrance su prevezli u Semič, središte oslobođenog područja Bele Krajine, gdje su se nemalo začudili kad su ustanovili da je među njihovom opremom i kontejner pun krumpira. U svojim sjećajima Reuven Dafni je zapisao:“ Partizani su se čudili: 'Što će vam krumpiri? Kad smo vidjeli da oni baš ne oskudijevaju hranom dali smo im sve što smo imali u kontejnerima. Po izboru naših zaliha moglo se vidjeti da Britanci nisu imali baš pouzdane informacije o partizanima.“ Dr Makso Šnuderl koji je tada bio u Semiču padobrancima je prepustio jednu sobu u svom uredu a u svojim dnevničkim zapisima ostavio je opis zajedničke večere: „Englezi (Židovi) pozvali su nas na zajedničko druženje i bogovski počastili. Otvorili su bogate zalihe konzervi, servirali na stol sira, duge uske režnjeve slanine – i to kakve! Izvrstan bijeli prepečenac, kompot od bresaka, čaj s mlijekom iz konzervi, cigarete, pa duhan za lulu. Kupili su vina, a naš ekonmski odsjek iznenadio ih je i dao ispeći nekoliko štruca bijelog kruha...“ Nestalo je prvotne ukočenosti pa židovske padobrance pozivaju na razne priredbe, u posjete ranjenicima, spašenim zrakoplovcima. Jedan američki spašeni pilot, porijeklom Mađar, bio je više nego iznenađen kad je s njima mogao razgovarati na mađarskom jeziku. Skinuo je sat s ruke i darovao ga Joni Rosenu za uspomenu. Zbog tajnosti misije predstavljaju ih kao anglo-američku misiju koja je došla pomoći partizanima, a Hanu Szenes kao američku novinarku. Planiraju da se Hana i jedan pratilac prebace do Murske Sobote odakle ide direktni vlak za Budimpeštu. Međutim u Glavnom štabu Slovenije u Črmošnici general France Rozman i komesar Boris Kraigher 19.ožujka dočekuju ih s poraznom vijesti: Nijemci su ušli u Budimpeštu. Zakasnili su. Njihovi krivotvoreni dokumenti više nisu upotrebljivi, na njima su židovska imena. Njemačka okupacija Mađarske promijenila je sve planove, pa četvero padobranaca prihvaća savjet da pođu na Kalnik u 10.korpus budući da hrvatski partizani kontroliraju teritorij od Kalnika sve do mađarske granice. Prati ih dvadesetak dobro naoružanih slovenskih partizana, a u kolima s konjskom zapregom voze tri radiostanice i – kako će se pokazati – puno previše opreme.

Još jedna skupina padobranaca u kojoj su židovski komandosi Joel Palgi i Perec Goldstein, te jedan britanski narednik i jedan škotski časnik spuštena je 12.travnja iznad Oklinka da i 6.svibnja stigla u Čazmu gdje Hana Szenes, Dafni  Abba Berdičev i Jona Rosen još uvijek čekaju, a partizanski general Vlado Matetić i komesar Ivan Šibl uvjeravaju ih da zbog učestalih neprijateljskih napada nije moguće prebaciti ih u Mađarsku, pa predlažu da ostanu u 10.korpusu kao „službena“ britanska misija. Hana piše članak za glasilo Antifašistčkih žena Hrvatske „Žena u borbi“ pod naslovom „Britanske žene u ratu“ koji potpisuje kao Hanah Courtnidge. Major Šime Balen toliko je uporno nagovarao Hanu da govori na jednom skupu dok na kraju nije pristala, a Dafni je prevodio, što je okupljeno mnoštvo pozdravilo burnim pljeskom. Na mitingu u Čazmi na proslavi 1.svibnja Hana stoji na tribini u britanskoj uniformi i pozdravlja okupljene na hrvatskom. Padobranci međusobno razgovaraju ponajviše na hebrejskom – neki čak i ne znaju engleski – pa da ne bi ispali sumnjivi kažu da govore na „velškom“. Već je kraj svibnja, u Hrvatskoj su već dva mjeseca, a partizani i dalje odugovlače i pronalaze različite izgovore. Dijelom opravdane. Njemačka je zatražila od hrvatskih vlasti da zatvore granicu prema Mađarskoj i tako spriječe „bijeg nepoćudnih osoba iz Mađarske u Hrvatsku“.Uveden je poseban režim na graničnim rijekama, sve skele uz hrvatsku obalu su privezane i stavljene izvan pogona, a policija ima upute da se sve osobe koje prelaze hrvatsko-mađarsku granicu „načelno uhite i predaju najkraćim putem najbližoj njemačkoj oružničkoj postaji.“ Unatoč tome iz Mađarske stižu bjegunci.

Među tim bjeguncima su i dvojica iskusnih švercera, mladi mađarski Židovi Sandor Fleischmann i Peter Kallos, koji već dvije godine prebacuju Židove iz Slovačke u Mađarsku, a usput krijumčare i robu. S njima je i jedan Francuz, snalažljivi bjegunac iz zarobljeničkog logora. Njih trojica bit će Hanini vodiči koji će je sobom povesti natrag u Mađarsku istim putem kojim su i došli, preko Drave kod Hrženice u Međimurju. Hana Szenes u naprtnjači nosi radiostanicu prekrivenu rubljem i tuđe osobne isprave sa zamijenjenom slikom. Kalnik su napustili 6.lipnja, istog onog dana kada je započelo iskrcavanje savezničkih snaga u Normandiji. Na rastanku Hana je Dafniju tutnula papirić s molbom da ga, ako se ona ne vrati, odnese u njezin kibuc u Izraelu. Dafni je gurnuo papirić u džep i zaboravio na njega, a kad ga je idućeg dana našao otkrio je da je Hana na njemu zapisala svoju pjesmu.. Razljućen što ona piše pjesme u trenutku kad treba misliti na važnije stvari, zgužvao je papirić i bacio ga, ali se predomislio i opet ga pokupio. Ta Hanina pjesma "Ašrei Hagafrur", („Blagoslovljena je iskra“) u međuvremenu uglazbljena i zna je svaki Izraelac, a papirić na kojemu piše da ju je napisala 2.svibnja 1944. u Sredicama čuva se u muzeju u Jeruzalemu.

Hana i njezini pratioci nisu imali sreće. Uhvatila ih je mađarska žandarmerija već drugog dana nakon prelaska granice, a pronašli su i radiostanicu. Hana je na kraju odvedena u zatvor u Budimpeštu gdje su je 7.studenog 1944. strijeljali. Ni pod mukama nije odala šifru radiostanice.

O sudbini Hane Szenes nakon što je dospjela u ruke žandara doznajemo iz uspomena Joela Palgija („Into the Inferno. The Memoir of a Jewish Paratrooper Behind Nazi Lines“, prvo hebrejsko izdanje 1946, a na engleskom jeziku 2003.) Palgi je imao prilike razgovarati s njom u zatvoru u Budimpešti i o tome ostavio pisani dokument.

Židovski padobranac Joel Palgi, rođen 1918. u Kolosvaru, danas Cluj u Rumunjskoj kao Emil Nussbacher, uselio je u Palestinu 1939 i bio jedan od osnivača kibuca Ma'agan na obali Galilejskog jezera. Iz Cluja je bio i njegov padobranski sudrug Perec Goldstein kojim je zajedno stigao na Kalnik. Njih obojicu general Petar Drapšin i partizanski diverzant Ivan Hariš, poznatiji kao Ilija Gromovnik, iz Čazme su poveli na Papuk, a pridružio im se i Abba Berdičev koji će s Papuka poći u Rumunjsku. U nekoliko navrata uzaludno pokušavaju stići do granice zajedno s vodičem majorom Stipom – Pavlom Vukomanovićem, kojega su im osigurali general Drapšin i pukovnik Hariš. Stipe je radio kao rudar u Francuskoj pa Palgi i on razgovaraju na francuskom. Dravu su prešli tek 19. lipnja u noći, a vodič ih je poveo do gostionice gdje su ostavili radiostanicu i dobili dokumente s mađarskim imenima. Nastavak priče nalik je na kriminalni zaplet. Osobe koje su ih trebale povezati s cionističkim podzemnim pokretom u Budimpešti su nestale, a gostioničar kojemu su povjerili radiostanicu bio je mađarski policijski agent. U škripcu Palgi se za pomoć obraća kontroverznom Rudolfu Kastneru kojega poznaje još od djetinjstva iz Cluja, biva upleten u njegove kombinacije, da bi se na kraju i on i Perec našli u zatvoru gestapoa. Obilato citirajući Joela Palgija na pedesetak posljednjih stranica svoje knjige Nenad Goll prepričava inače poznatu priču oko Kastnera i njegovih trgovačkih pregovora s Eichmanom i opisuje zbivanja u Budimpešti posljednje godine rata.

Od židovskih padobranaca koji su spušteni iznad Oklinka rat su preživjeli Reuven Dafni, Jona Rosen i Joel Palgi. Abba Berdičev stradao je u Slovačkoj, Perec Goldstein u njemačkom logoru. Reuven Dafni je ostao s partizanima do kraja II svj. rata i održavao radio-vezu sa Saveznicima, a kasnije je bio izraelski diplomat i gotovo dvadeset godina izvršni potpredsjednik Jad Vašema. Nenad Goll u knjizi objavljuje njegovu fotografiju iz Apatovca na Kalniku 1990, kamo je došao posjetiti svoju domaćicu Katicu Bradić u čijoj je kući boravio za vrijeme rata.Početkom 1980. izraelska državna televizija emitirala je tv seriju o povijesti cionizma. Nastavak posvećen misijama padobranaca završava riječima: „Oni nisu spasili nijednu osobu“. Ova tvrdnja potaknula je burnu raspravu o tome je li misija u koju su židovski padobranci poslani ispunila svrhu. Kako god bilo ova knjiga se čita kao krimić, napeto, zanimljivo pisano štivo koje pobuđuje poštovanje prema idealizmu i hrabrosti tih mladih ljudi. Sve simpatije čitatelja su na njihovoj strani.

Vlasta Kovač

(objavljeno u Ha-kolu 134, 2014)