Iz pera nasih poznatih Jevreja
Hinko Gottlieb (1886-1948), Jugoslovenski pisac, prevodioc i Cionista. Rodjen u hrvatskom selu, Gottlieb se procuo kao cionisticki pesnik i pisac o jevrejskim temama dok je jos bio student prava u Zagrebu. Nakon diplomiranja podelio je svoje aktivnosti izmedju advokature i spisateljske delatnosti. Njegovi stihovi, koji su kombinovali mastu i stvarnost, reflektovali su savremena desavanja i njegovo celokupno delo je svedok njegove lojalnosti jevrejskim i anti-nacistisckim osecanjima. Doprineo je skoro svim medjuratnim jugoslovensko-jevrejskim publikacijama, a 1936. je osnovao mesecnik Omanut, ciji je bio glavni urednik sve do 1941. Prevodio je jevrejska dela sa nemackog, jidisa i hebrejskog na hravstko-srpski jezik, objavio antologiju moderne hebrejske knjizevnosti (1933) kao i prevode Hajnriha Hajnea (1936). Zbirka njegovih pesama Ijar, jevrejski maj, objavljena je 1935.
Kao advokat, Gottlieb je cesto branio jugoslovenske komuniste i imao kontakte sa Josipom Brozom Titom. Nakon okupacije 1941, Gottlieb je bio uhapsen i zatvoren u Becu, a zatim Zagrebu. Nakon uspesnog bega prikljucio se partizanima. 1944. je bio poslat u Bari, u Italiju, gde je organizovao spasavanje 1500 hrvatskih Jevreja. Sledece godine je napustio Evropu i uselio u Erec Izrael (tadasnju Palestinu) gde je dovrsio svoje price iz perioda holokausta. Ta dela ukljucuju Kljuc od velikih vrata (1947), roman koji je kasnije objavljen na hebrejskom (1950); i kratku pricu Kadis u sumi (napisanu 1944), koja je proglasena za jednu od izuzetnih dela jevrejske partizanske literature.
"Pravednik"
Doktor David Singular – ima u nas Zidova jos i neobicnijih imena – bio je korektan advokat. Nikad njegovi klijenti nisu trebali da cekaju na svoje pare. Nikad se o njemu nije procula zla rijec, a vec i to znaci mnogo. Ta zna se da se o advokatima ne govori uvijek najljepse. A mnogima je upravo zanat da o Zidovima zlo govore i pisu.
I, eto vidite, taj je doktor David Singular jednoga dana umro na neobican i, skoro bih rekao, tragican nacin. Umro je, kad je na glavnom pretresu, za pauze, jeo zemicku s maslacem. Pretsjednik je dao prebrzo znak da se pretres nastavlja, pa kako je doktor Singular u prevelikoj revnosti svojoj poceo ubrzano zvakati i gutati, ode mu jedan zalogaj u dusnik. Pomodrivsi kao sljiva ugusio se za nesto manje od podrug minute.
Nad otvorenim grobom njegovim sam mu je pretsjednik sudista, covjek solidne izobrazbe, izgovorio posmrtno slovo.
- Bio je, rece, covjek klasicnih vrlina: pouzdan, posten i savjestan, svakome usluzan i svakome rado i djelom i savjetom na pomoci. Ne cineci razlike izmedju siromaka i bogatasa bio je, kako ono rece Cicero, u svom djelu Cato major de senctute, covjek uzvisene krijeposti i postojanosti.
Pa dok se pretsjednik tako prastao od nezaboravnog kolege "kome ce u analima naseg suda ostati neizbrisivi vjecni spomen," dotle je dusa doktora Davida Singulara prispjela u raj, pravije: u rajsko predvorje.
- Dosao je doktor David Singular, javi Mose rabenu Bogu i predlozi mu akta sto su se odnosila na novog pridoslicu.
Bog ih i ne pogleda.
- Jeli to onaj Singular advokat?
Mose potvrdi.
- I treba da ga pustimo u raj?
Mose smace ramenima kao covjek koji sebi ne umije pomoci.
- Cini se, rece, moracemo ga pustiti.
Bog se zamisli.
I dok je tako razmisljao samo dva trenutka, dotle je dolje, na grobu doktora Davida Singulara porasla trava. Porasla i opet povenula. U dva trenutka Bozijeg razmisljanja prohujase dolje na onoj maloj Zemlji dani, mjeseci i godine. A kad Bog (posveceno i blagoslovljeno ime Njegovo) prekide sutnju, ode Zemlja po svome putu ravnih stopedeset godina dalje i nitko nije vise pamtio, da je doktor david Singular ikada na njoj ziveo. Anali, u kojima je zlatnim slovima trebalo biti upisano njegovo ime, odose u makulaturu, a kad mu nakon propisanih godina prekopase grob, da bi na istom mjestu sahranili kantorovu udovicu, pronasla su se svega dva izrdjala gvozdena klinca od lijesa i jedan plombirani kutnjak od njega.
I zapita Bog:
- Nema li nigdje u ovim aktima zabiljezeno stogod zla? Zivio je pedeset i pet godina. Nesto je valjda zgrijesio za toliko vremena?
- Nema nista, odgovara Mose rabenu. – I sam sam se cudio, ali nema, duse mi, nigdje nista zapisano.
Ali ne povjerovao Bog samo tako olako i poce da ispituje:
- Nije li kao djecak nikada presao preko plota u susjedov vrt i na susjedovu krusku?
- Nikada!
- I nikad slagao ocu i materi kad bi otisao na nogomet umjesto u skolu?
- Nije. Nikad se nije igrao nogometa.
- Ali je, zacijelo, kao djace zadirkivao curice kad bi se s njima vracao iz skole?
- Curice su, djavolja celjad, u njega zadirkivale, a on bi ih tuzio razrednom starjesini.
- Tako. Hm! Ali docnije, kao student…
- Oh, nisam mu ni tu nasao prigovora. Bio je cisci od samog onog Josipa sto je imao onu aferu sa Putifarkom. Kad je bio u sedmom semestru, uzeo sobicu u neke pristale punacke udovice, kojoj se upravo navrsila godina dana zalovanja za muzem. Jedne vrele noci, u maju, kad je sva kuca spavala, unisla je, u nocnoj kosulji, trepereci kao trstika na vodi, u njegovu sobu i sjela mu na krevet. I saputala mu da ne moze spavati i nema li stogod da je umiri? "Toliko cio dan studirate, mora da ste svu vec medicinu izucili…"
A david Singular rece:
- Gospodjo, ja ne studiram medicinu nego pravo. U mome ormanu, u srednjem pretincu lijevo, u kutu ispod dzepnih maramica naci cete jednu staklenu tubu sa pet tableta bromurala. Uzmite jednu tabletu, a ostalo vratite opet na svoje mjesto. To ce vas umiriti. Laku noc.
Pa se potom okrenu zidu i zaspi.
- Sirotica, rece Bog.
- Sjecam se, nastavi Mose rabenu, da je upravo tim povodom njegov andjeo cuvar predao molbu da bude smijenjen, jer mu je, rece, preodvise dosadno biti cio dan besposlen.
- A sto je bilo s udovicom?
- Zlo. Otkazala Davidu koji je placao uredno i tacno kao kronometar i uzela drugog stanara. A taj ne samo sto joj nikad ni pare nije platio, nego je jos i spiskao svu njenu ustedjevinu i najzad je ostavio.
- Sirotica, ponovi Bog, a Mose rabenu, zaklopivsi akta zavrsi:
- David svrsio studije, postao advokat i sav mu zivot protekao ravan i jednomjeran kao po liniru. Jedan jedini put za cijelog zivota doslo je do poremecenja ove jednomjernosti. Imao je brata, crnu ovcu u porodici. Covjek lakouman, zenskar i kartas. I nije volio da radi. Dvaput mu je David poplacao dugove i svojski se trudio da ga ispravi na pravi put, ali bez uspjeha. Dosao mu brat i treci puta, a David mu rece:
- Dobro; jos cu ti jednom pomoci. Ali vise mi ne dolazi. Nikada vise. Upamti!
A brat je upamtio. Cetvrti puta nije vise dolazio. Pa kad su Davidu javili da mu se brat objesio, dao ga je o svom trosku pristojno sahraniti i nije za zivota nikada propustio a da ne bi na dan njeove smrti izmolio za njega kadis u hramu.
Sve je cinio sto je propisano. Nikada se nije spotaknuo ni o jedan od svih onih osamnaest hiljada paragrafa koje su sebi, tamo dolje, ljudi propisali da ne bi covjek pred covjekom kao pred kurjakom morao bjezati. Nikada nije bio u nedoumici sto mu je ciniti i nikad ga ne bi podisla sumnja, je li pravo sto cini. U njega je bila permanentno cista savjest, pa sto mu onda mozemo?
Tu se Bog po drugi put zamisli.
- Imas pravo, rece, Nista mu ne mozemo. Pusti ga da udje.
I doda zatim glasom tisim od onog vjetrica koji pred zoru njezno miluje zrelu travu po livadama asfodelskim jos jednu rijec:
- Svinja.
A u istom casu deset hiljada andjela njegove pratnje zaleprsa krilima, prhnuvsi ravno u vis kao jato splasenih golubova…
(Omanut, Zagreb,1936, br, 1, str. 23-26.)
Izabrala i priredila:
Dr. Mirjam Rajner
Jerusalim, April 2008