Edgar Keret

                SIMJON

 

      Pred vratima su stajala dva uniformisana lica, porucnik, sa heklanom jarmulkom na glavi, a iza njega mrsava devojka plavo ofarbane kose sa epoletama kapetana na ramenima. Orit je sacekala trenutak, a kada jos uvek nisu nista rekli, upitala ih je kako moze da im pomogne. “Gozlan” – predstavila joj se kapetan kao naredjenjem, upuceno vojniku. “Rec je o vasem muzu”, promrmljao je religiozni porucnik, “Mozemo li da udjemo?” Orit se osmehnula i kazala da mora biti da je neka greska u pitanju, jer ona nije udata. Porucnik je pogledao u zguzvanu cedulju i upitao da li se ona zove Orit i kada je ona potvrdila, kapetan je rekla ljubazno, ali odlucno: “Mozemo li ipak da udjemo na nekoliko minuta?”

      Orit ih je uvela u dnevnu sobu stana koji je delila sa svojom cimerkom. Pre nego sto je stigla da ih ponudi nekim picem, pobozni vojnik je izgovorio: “On je mrtav.”

      “Ko?” upitala je Orit. “Sta govoris?” obrecnula se kapetan, ”Zar nisi mogao da sacekas sekundu da ona sedne? Da popije casu vode?”

      “Izvinite,” pobozni porucnik se obratio Oriti dok su mu se usta iskrivila u nervozan grc. “Ovo mi je prvi put. Tek se navikavam.”

      “U redu”, rekla je Orit, “Ali, ko je mrtav?”

      “Vas muz,” rekao je porucnik. “Ne znam da li ste culi da je jutros bio teroristicki napad na raskrsnici kod Bejt Lida…”

      “Nisam,” kazala je Orit. “Nisam cula. Ali to nema veze. U pitanju je greska. Rekla sam vam. Ja nisam udata.”

      Porucnik je upitno pogledao kapetana, a onda u Orit: “Vi ste Orit Bielski?” Glas kapetana je odzvanjao pomalo nervozno.

      “Nisam,” odgovorila je Orit. “Ja sam Orit Levin”.

      “Tacno”,  rekla je kapetan.  “Ali vi ste bili udati zadnje dve godine za vodnika Simjona Bielskog. Tako bar ovde pise.”

      Orit se spustila na ivicu kauca. Grlo joj se tako osusilo da je pocelo da je grebe. Onda je pomislila da bi bilo bolje da je ta Gozlan pricekala da popije casu dietalne koka-kole pre pocetka.

     “Pa ja ne shvatam”, sapnuo je sisteci porucnik: “Jel’ njen il' nije?” Kapetan mu je dala znak da ucuti. Otisla je u kuhinju i donela Oriti casu vode. Voda iz slavine bila je otuzna. Orit je oduvek smatrala da je voda otuzna, posebno voda kod kuce.

      “Smirite se”, rekla je kapetan, pruzajuci Oriti casu, sedajuci kraj nje. “Mi se ne zurimo.” Sedeli su tako u potpunoj tisini,  dok porucnik,  koji je jos uvek stajao, nije poceo da gubi strpljenje i rekao: “On ovde nije imao nikakvu porodicu, da li ste to znali?” Orit je klimnula glavom. “Oni su svi ostali u Rusiji ili Sovjetskom Savezu,  kako god da se to sada zove. On je bio potpuno sam.”

      “Sem vas,” rekla je kapetan, spustivsi svoju oznojanu ruku na njenu suvu saku. “Znate li sta to znaci?” pitao je porucnik i seo na fotelju. “Zavezi", rekla je kapetan kroz zube. “Idiote.”

      “Zasto idiote?” pitao je pobozni porucnik uvredjeno. “Mi joj na kraju u svakom slucaju moramo to saopstiti, pa sto onda treba da odugovlacimo?” Kapetan nije obracala paznju na njegove reci i nespretno grlila Orit, da je izgledalo kao da je htela oboje njih da obujmi.

      “Hocete li mi reci nesto?” pitala je Orit, pokusavajuci da se ispetlja iz zagrljaja. Kapetan je pustila i pomalo teatralno, duboko uzdahnuvsi, rekala:  

“Vi ste jedina osoba koja bi mogla da ga identifikuje.”

      Simjona je srela prvi put tog dana kada su se vencali. On je sluzio u istoj bazi kao i Azi. Pricao joj je stalno kako Simjon svakog jutra, dok slusaju vojni radio-program,  glasno razmislja na koju stranu da stavi onu svoju stvar. Voditelj na radiju saopstava nesto kao “…Najteze povredjen vojnik na ratistu…”, a njemu se uvek cinilo da je poruka upucena stoprocentno njemu licno i nikom drugom i to samo da bi ga prepala. “Ma ko bi obratio paznju na takvog smokljana?” -  rekao bi Azi, smejuci se, kad god bi pricao o tome. I za tog smokljana ona se udala.  U stvari, ona je nagovarala Azija da se ozeni njom,  ali on je govorio da to ne dolazi u obzir,  jer se fiktivno vencanje sa momkom nikada ne zavrsi sasvim fiktivno i da je to pravi nacin da se stvari zapetljaju.  I on je bio taj koji joj je predlozio Simjona. “Taj bi ti supljoglavac za sto sekela napravio i dete”, govorio je Azi, smejuci se. “Ti Rusi ce za sto sekela sve da urade.” I pored toga, ona je u sebi vec bila pristala,  a Aziju je rekla da ce razmisliti o svemu. Njena osecanja je povredilo to sto je kazao da se ne bi njom ozenio. Pre svega to je bio prvi put da je od Azija bilo sta trazila,  a on je znao kome moze da se obrati kad je njemu potrebna pomoc. Ona ce se udati za Simjona, ali nije bila suvise srecna zbog toga,  jer iako je to bilo samo fiktivno,  nije bilo zabavno udati se za nekog supljoglavca. Sledeceg dana Azi se vratio iz baze, zalepio joj vlazan poljubac na celo i saopstio: ”Taj ce te smokljan ozeniti besplatno.” Orit je rekla da joj se to cini pomalo sumnjivo i da moraju da budu obazrivi, jer Simjon mozda nije razumeo sta znaci rec “fiktivno”. “Razumeo je, jos kako je razumeo!” Azi je to rekao i poceo da pretrazuje frizider. “On je mozda pravi idiot, ali je i lukav.”

      “Pa zasto je onda pristao da to uradi besplatno?”-  pitala je Orit.

      “Otkud bih ja to znao?” - rekao je Azi smejuci se i odgrizao parce krastavca. “Mozda je shvatio da nikada u ovom zivotu nece moci da bude tako blizu zenidbe.”

      Kapetan je vozila reno,  a pobozni vojnik je seo na zadnje sediste. Bili su skoro na kraju puta sto je ostavilo Oriti dovoljno vremena da shvati cinjenicu da ce morati prvi put u zivotu da vidi mrtvog coveka i da je za svoje momke oduvek bila samo kucka, cega je bila svesna od prvog trenutka, pa ipak se zabavljala sa njima po godinu ili dve. Mislila je na abortus i na svoju majku koja je verovala u reinkarnaciju, pa bi joj rekla da se bebina dusa uselila u njeno debelo mace. “Slusaj samo kako place”, govorila je Oriti. “Slusaj njegovo mjaukanje, lici na bebino. Cetiri godine nikada nije tako mjaukalo.” Orit je znala da njena mama govori kojesta i da je macak samo nanjusio hranu ili je to macka sa prozora koja nema nikakvog razloga da bude tuzna,  sem sto njeno mjaukanje stvarno lici pomalo na decji plac sto traje po celu noc. Iz svega toga ona je samo primetila da ona i Azi nisu vise zajedno, a da mu je tako nesto kazala, on bi prsnuo u smeh. Pokusala je da misli na Simjonovu dusu i u sta se ona reinkarnirana,  ali je ostala pri tome da u takve stvari ne veruje. Onda se pitala zasto je pristala da sa oficirima krene u mrtvacnicu i sto im nije pomenula da je vencanje bilo fiktivno. Bilo je neceg uzbudljivog u tome ici u mrtvacnicu da identifikujes muza. Perverzno, ali uzbudljivo. To je pomalo kao da ides u bioskop – da vidis nesto novo, a ne platis ulaznicu. Azi bi verovatno rekao da je to fantasticna mogucnost - dobijes penziju od vojske kao udovica, a da prstom nisi mrdnula i da niko nista u vojsci ne bi mogao nista da uradi protiv vencanice koju je izdao rabinat. “Bice u redu,” rekla je kapetan koja je sigurno primetila bore na Oritinom celu. “Bicemo sve vreme sa vama.”

      Azi je bio dosao u rabinat kao Simjonov svedok i sve vreme dok je bilo vencanje pokusavao da zasmeje Orit. Simjon je izgledao mnogo bolje nego price o njemu. Ne kao svetski dasa, ali ni tako bezvezno kako ga je Azi predstavljao.  I nije bio idiot kao sto je Azi govorio. Vrlo cudan, ali ne i glup.  Posle vencanja Azi ih je odveo na falafe.  Celog tog dana Simjon i Orit nisu razmenili ni rec, vec samo “Zdravo” i ono sto su morali da izgovore tokom ceremonije,  a onda,  kada su otisli na falafe, veoma su se trudili da se ni ne pogledaju. To je Azija nasmejalo.  “Pogledaj kako ti je slatka zena", rekao je stavljajuci svoju ruku Simjonu na rame. “Vidi samo kakav je ona cvet”.  Simjon je svoj pogled upravio na lepinju koju je drzao u ruci iz koje je curio soft. “Sta cemo da radimo sa tobom, Simjone",  zadirkivao ga je Azi i dalje. “Ti znas da sada moras da je poljubis. Uostalom, prema jevrejskom zakonu,  ovaj brak ne vazi.” Tog dana ona nije stvarno znala da li mu Simjon veruje.  Azi joj je kasnije rekao da mu svakako nije verovao,  ali se pretvarao,  jer mu se takva mogucnost cinila boljom,  mada Orit nije bila sigurna. U svakom slucaju, on se odjednom nagnuo nad nju i pokusao da je poljubi.  Orit je ustuknula i njegove usne nikada nisu dotakle njene. Ali, zadah iz njegovih usta jeste,  i to pomesan sa falafelom, zajedno sa ustajalim mirisom rabinata koji joj se uvukao u kosu.  Ona se izmakla nekoliko koraka od njih i povracala u buket cveca.  Kada je podigla oci,  pogled joj se sreo sa Simjonovim. On se za momenat ukocio, a onda je istrcao napolje. Azi je pokusao da ga dozove ne bi li ga vratio,  ali on se nije zaustavio. I to je bio poslednji put kada ga je videla. Do danas.

          Sada, na putu, plasila se da, posle svega, nece moci da ga identifikuje. Videla ga je samo jednom pre dve godine, a tada je bio ziv i zdrav. Ali onda se setila kako ce ga prepoznati, bez oklevanja. Zeleni pokrivac pokrivao je njegovo telo do vrata. Lice mu je bilo nedirnuto, sem male rupe koja nije bila veca od jednog sekela, na njegovom obrazu. A miris njegovog tela bio je potpuno isti kao dah sa njegovog lica pre dve godine. Jos, dok su bili u prodavnici falafela, Azi joj je rekao da to nije njena greska – Simjon je imao los zadah – ali ona je uvek smatrala da je ona kriva.  Pa cak i danas, kada su oni kucali na vrata, ona se toga setila.  Kao da se milion puta udavala ili tako nesto. “Hocete li da vas ostavimo da budete nasamo za minut sa svojim muzem?” pitala je kapetan.  Orit je klimnula glavom. “Slobodno mozete da se isplacete,” rekala je kapetan, “nije potrebno da se uzdrzavate.”

 

                             

                                 EDGAR KERET

 

      Rodjen je u Tel Avivu 1967. godine. Knjizevnoscu je poceo da se bavi 1992. godine i postao bestseler pisac mlade izraelske citalacke publuke. Njegove knjige prevedene su na 22 jezika, a price su posluzile kao scenario za 40 kratkih filmova.

     Dobitnik je mnogih knjizevnih nagrada u Izraelu, Francuskoj, Americi, a afirmisao se i kao filmski reditelj.

     Edgar Keret je sada predavac na Akademiji za film i TV u Tel Avivu.  Za film "Meduze" osvojio je prvu nagradu na nekoliko internacionalnih filmskih festivala, a bio je nagradjen i izraelskim  “Oskarom”.

 

Prevela sa hebrejskog Ana Somlo