Borisova ogrlica

(Zdravko Šabarić: Obitelj Braun, Đurđevac 2013)

Piše:Vlasta Kovač

Objavljeno u Novom Omanutu broj 2/2014

_________________________________________________________

Na neki način  Boris Braun je imao sreće, preživio je čak šest  njemačkih nacističkih logora , ostao živ i vratio se kući. U  razdoblju od tri godine, od proljeća  1942.  do 1945. nanizao je cijelu logorsku ogrlicu: Auschwitz, Birkenau,  Jaworzno, Gross Rosen, Blechammer, Buchenwald.  U Auschwitzu je dobio broj 120598, istetoviran s tri „špenadle“ umakane u tuš. Danas su mu 93 godine i njegova muka i bol su se stišali, ali  kad je na nedavnoj promociji  knjige o svojoj obitelji htio pročitati  dvije dopisnice iz 1942. glas ga je izdao i pretvorio se u jecaj.

Knjiga o kojoj je riječ neka je vrsta zbornika, u kojemu su između ostaloga  prikazane i gospodarske prilike u Podravini 19. i prve polovice 20.stoljeća. Dio teksta potpisuje Zdravko Šabarić, a ostalo su osobna sjećanja Borisa Brauna. Povod nastanku knjige bilo je preimenovanje đurđevačkih ulica u gradskom bloku Peski, čiji su stanovnici, pretežno starije dobi,  odlučili da se ulica nazove imenom Šandora Brauna. Sjećali su ga se i nakon sedamdeset godina i to po dobru. Krenuvši ovim tragom Zdravko Šabarić počeo je prikupljati dokumentacijski materijal za izložbu kojom bi podsjetio Đurđevčane na Šandora i Emanuela Brauna, na njihov mlin i na električnu centralu, na koprivničku uljaru i na vinograd u Peskima, pa je tako upoznao i Borisa Brauna, Šandorova sina i Emanuelova unuka, vidio mu na ruci logoraški broj, i od prvotne zamisli o izložbi u zavičajnom ciklusu đurđevačkom domu kulture, nastala je knjiga. Da nije tog logoraškog broja priča o đurđevačkoj  obitelji Braun, Borisu, njegovom djedu i baki, roditeljima,  stricu, bratićima i sestričnama ostala bi  u granicama lokalne povijesti, no njihova sudbina u Holokaustu  učinila ju je  globalno zanimljivom. S Borisom Braunom sam prije 18 godina napravila intervju za Spielbergovu zakladu Survivors of the Shoah Visual Foundation i taj videozapis , Borisovo osobno svjedočenje, pohranjen je u arhivu Instituta za vizualnu povijest Holokausta  Univerziteta Južne Kalifornije u Los Angelesu. Pristup  u kompletan snimljeni materijal  - 52.ooo snimljenih  intervjua pa tako i u Borisovo svjedočenje  dostupan je  u 40-tak  sveučilišta širom Amerike I Evrope, u Muzeju Holocausta u Washingtonu  i u Jad vašemu u Jeruzalemu. No  ne znam koristi li se moj intervju s njim i u nastavi o Holokaustu u Hrvatskoj.

Oko polovica knjige od stotinjak stranica su Borisova sjećanja na djetinjstvo,mladost,obitelj,deportaciju,logore, povratak kući. Prošao je kroz šest logora i prehodao stotine kilometara u marševima smrti. Na logorskoj prozivci prijavio se za električara pa su ga iz   Auschwitza otpremili  u Jaworzno,  manje poznati logor u nadležnosti uprave Aušvica, u južnoj Poljskoj, kod Katowica, koji se tada upravo gradio. Ostao je tamo oko godinu dana. Logoraši su  tamo kopali ugljen u rudniku  za električnu centralu. U noći 15.siječnja 1945. Jaworzno su bombardirali sovjetski avioni,a dva dana kasnije logor je evakuiran  i oko 3200 logoraša poslano je u marš smrti 250 kilometara na zapad. Putem ih je 300 pobijeno u masakru no Boris je  imao sreće i u Gross Rosen, danas Rogožnica u zapadnoj Poljskoj, stigao je živ.

Čitajući o Borisovoj logoraškoj odiseji morala sam posegnuti za  atlasom i internetom proučavajući tu logorsku geografiju. Gdje su bili ti logori, blizu kojih gradova,  jesu li stanovnici tih gradova znali za njihovo postojanje? 

Čitajući Borisova sjećanja pred očima su mi se stvarale slike. Na primjer slika iz logora  Blechhammer , u Gornjoj Šleskoj, na putu za Gross Rosen.  Kad su došli logor je već bio evakuiran,  a Boris se od umora  stropoštao pored zida i zaspao. Onda su ga njegovi probudili pa su skuhali grah koji su našli u provaljenom magazinu, ali i iz njemačkih aviona su vidjeli vatru i  poslali žandarmeriju. I ponovno marš, dalje od Rusa koji dolaze s istoka, a logoraše vode na zapad.

Boris je oslobođenje dočekao u  Buchenwaldu. Taj je logor na brdu Ettersberg pored Goetheovog Weimara. U veljači i ožujku 1945. u Buchenwald  su se slile rijeke logoraša iz  Auschwitza i raznih drugih logora u Poljskoj, vladala je glad i bio je totalni nered, a logorom su haračile kriminalne bande. Klali su jelene,srne i medvjede iz obližnjeg zološkog vrta i kuhali juhu, ljudi su se prejedali i umirali. Boris spominje dra Belu Kohna, liječnika koji  je bio član logoraškog  Jugoslavenskog odbora, i koji je zabranio ljudima iz svoje grupe jesti više od pet žlica.

 Zahvaljujući trudu Zdravka Šabarića u knjizi  o obitelji Braun  odaje  se dužno poštovanje  njezinim rodonačelnicima Emanuelu i Šandoru Braunu, Borisovom djedu i ocu, koji su u tom dijelu Podravine svojim trudom i marom i svojim  poduzetničkim talentom  razvili gospodarsku bazu na zavidnoj razini. Djed Emanuel,rođen 1845 u mađarskom selu Mezökomarom jugoistočno od jezera Balaton doselio je kao mlad čovjek u Đurđevac, te se u početku bavio  trgovinom starim krpama i prodajom kramarske robe. Skupivši početni kapital  pokrenuo je mlinarsku prozvodnju, o kojoj je očito nešto znao, vjerojatno je u Mađarskoj negdje u nekom mlinu šegrtovao i tamo izučio mlinarski zanat. Već 1885, dakle kao 40-godišnjak, otvorio je u Đurđevcu prvi moderni paromlin, preuredivši u tu svrhu vojnički magazin u središtu Đurđevca.  Zgrada je imala tri kata i dominirala je središtem Đurđevca, a sve je nadvisivao veliki dimnjak vidljiv kilometrima uokolo. Oko godine 1900. proizvodnja je iznosila 500 vagona godišnje.  Emanuel Braun bio je  očigledno vrlo poduzetan i vrlo marljiv čovjek. U sklopu njegova đurđevačkog paromlina ubrzo su proradile još i pilana i električna centrala. Početkom 20.stoljeća osnovao je s drugim dioničarima u Koprivnici tvornicu ulja koja oko 1928.prerasta u najveći industrijski pogon za preradu ulja u Jugoslaviji.   Đurđevčanima je doveo struju: zahvaljujući generatoru koji je nabavio za mlin, već je 1929. uvedena je bila električna rasvjeta  u novu župnu crkvu u Đurđevcu i u  središte grada. Bavio se još i svačim drugim,na primjer trgovao je srebrnim novčićima iz rimskog doba koje je pronašao neki seljak u svom vinogradu i od kojih je ponešto na kraju završilo u zagrebačkom Arheološkom muzeju.  Bio je snažan čovjek , Boris Braun ga se sjeća – ili je samo čuo o tome priču - kako zubima čvrsto drži vreću brašna i podiže je u zrak. Kao pobožan čovjek svakodnevno je molio i za vrijeme molitve vezao molitveno remenje na glavu i lijevu ruku, ali više nije pazio jede li košer.

Ostao je zapamćen  kao korektan poslodavac  koji je u svojim pogonima zapošljavao stotinjak ili više svojih mještana te s tim radnicima ljudski postupao . Umro je 1937. u 93 godini .

Emanuel Braun je imao dva sina, Ludwiga i Šandora. Mlađi Ludwig  se nikad nije ženio i nije  imao djece. Vodio je Braunovu uljaru  do 1936, kad je uljara morala pod stečaj i prodana je zagrebačkoj obitelji Alexander, a on se preselio u Zagreb i tamo do početka rata stanovao u hotelu Esplanade. Uspio je emigirirati u Italiju,ali je 1943, na svoju nesreću tamo dočekao Nijemce, bio je uhvaćen i odveden u Auschwitz. Stariji Šandor, rođen 1877,  otac je Borisa Brauna i njegove sestre Štefice. U poslu se uvelike uvrgao u oca.  Završio je trgovačku školu, preuzeo poslove u mlinu i počeo pošumljavati „Đurđevačke peske“, pjeskovito tlo  gdje je na oko 200 katastarskih jutara bila Braunova pustara, i gdje je Šandor Braun počeo saditi bor,smreku, jablan i jasen,  da zaustavi kretanje pijeska. Zatim je tu, bio posađen i vinograd, u vinogradu je podignuta klijet, a u klijeti su se sastajali lovci o kojima će još biti  govora.

Mene naročito zabavilo čitajući knjigu  otkrivati kojim se sve poslovima Šandor Braun bavio, što je sve poduzimao, pa uspijevao ili propadao, no stalno je iznova nešto izmišljao. Ta poslovna znatiželja – a motiv očigledno nije bio isključivo novac, jer on nije bio škrt, naprotiv  đurđevački siromasi su ga po dobru pamtili -  navela ga je, primjerice,  da se upusti u posao sa ispiranjem zlata  što je htio raditi industrijski, ali nije se isplatilo. Otkupljivao je zrnca zlata koja su lokalni seljaci pronalazili ispirući pijesak i šljunak iz Drave, a Boris se sjeća „kako bi otac s vremena na vrijeme nosio u Zagreb paket od po pola kilograma neobrađenog zlata“. U sklopu mlinskog kompleksa u Đurđevcu dao je sazidati još jednu zgradu za proizvodnju umjetnog leda.  Na pustari je sagradio betonski svinjac i u njemu neko vrijeme tovio svinje ali je posao propao jer su mu prasci pocrkali od svinjske kuge. No nije se predao, nego je umjesto svinja nabavio ovce  koje su rađale janjce i davale vunu.

 Zadivljujuća je poduzetnička aktivnost  i  poduzetnička invencija članova obitelji Braun,  i djeda Emanuela i njegovih sinova, ponajprije Šandora, za koje bi se danas reklo da su imali zlatne ruke. Braunova uljara u Koprivnici može se smatrati  ne samo za ono doba nego i za dašanje uzorom  u smislu krajnje iskorištenosti sirovina:  tako je od tiješnjenih bundevskih koštica koje su ostale nakon što je iz njih istiješteno ulje uz dodatak posija Braun pravio pogače koje su se prodavale kao stočna hrana. Pored finih stolnih ulja proizvodili su se repičino ulje za rasvjetu, budnevsko ulje, laneno ulje i uljni derivati kao firnis, dvostruko kuhani laneni firnis, staklarski kit, tovatna mast... Baš ništa se nije bacalo. I svi Braunovi su radili. Kad je Boris 1941. morao prekinuti studij strojarstva u Zagrebu, da ne dangubi  u očevoj električnoj centrali izučio je električarski zanat što mu je na kraju spasilo glavu.

Posebno poglavlje ove knjige  su Šandorove veze i prijateljevanje s ustaškom elitom, ponajprije Slavkom Kvaternikom i kasnijim ustaškim ministrom Ivicom Frkovićem, koji su 1930-tih  stalni i česti gosti  u Braunovu lovištu.  Braunovo lovište i lovci koji su tamo dolazili bili su društveni uglednici, većinom HSS-ovci,  pripadali su hrvatskoj politiičkoj i društvenoj eliti što je i Šandoru  Braunu davalo važnost, imao je ugledne prijatelje, bio je njihov „uzorni  Židov“, kojemu se kao takvom nazdravljalo. A oni su se od Braunove obitelji dali  častiti i gostiti.

Zadnji takav lov održan je 1940. A onda je došla 1941. i počela su hapšenja i odvođenja. U rano proljeće 1942. odveli su sve đurđevačke Židove osim Braunovih koji su ostali posljednji. „Dolazili su se s nama opraštati, jer se znalo da  mi ostajemo“, navodi Boris  Braun u svojim sjećanjima. Njih je, naime, štitio Šandorov lovački pajdaš, ustaški general Slavko Kvaternik. No, samo dva tjedna nakon što je 5. listopada 1942. Slavko Kvaternik uklonjen iz politike 21.listopada 1942.  iz Zagreba je stigla skupina agenata i Braunove su otpremili u zagrebački zatvor na Savskoj cesti. „Uzorni Židov“  još uvijek se nadao da će ga njegovi prijatelji izvući iz zatvora, a ispostavilo se kako Boris Braun u svojim sjećanjima navodi,  da su im zaista bile izdane putovnice, a iz Vatikana je stigla i viza, ali ni putovnice ni vizu nisu dobili, nego su  ostale ležati u nečijoj ladici, a Braunovi su, nakon  šest mjeseci u zatvoru 4.svibnja 1943. odvedeni iz zatvora na zagrebački zapadni kolodvor i tamo ukrcani u vlak za Auschwitz. Bili su u istom transportu u kojemu i rabin Freiberger. Putovnicu je netko  nakon njihova odlaska izvadio iz  ladice i poslao je Borisovoj sestri udatoj za Hrvata,  pa ju je Boris, kad se  poslije rata vratio u Zagreb, dobio od nje za uspomenu.

Iz logora u ljeto 1945. kući se vratio samo Boris. Jugoslavenski carinici su mu na granici oduzeli šatorsko platno koje je ponio iz logora da ima gdje spavati , ako ne nađe kuću više čitavu. Kuća u Đurđevcu je doduše ostala sačuvana ,ali u njoj je stanovao netko drugi.

  Ustaše su u Đurđevcu zaplijenile svu Braunovu imovinu, mlin, pilanu,ledanu,električnu centralu,stambene zgrade, staje, radionice, skladiša i silos i borovu šumu kao i stambenu zgradu u Zagrebu u Podolju 15 s četiri jednosobna i četiri dvosobna stana. Jugoslavenska država Borisu je vratila dio pustare od oko 12 jutara zemlje jer se upisao na Poljoprivredni fakultet, ali je to morao prodati  da bi se školovao. Hrvatska država mu dosad nije vratila ništa, iako je nasljednik u prvom nasljednom redu.  Đurđevački veliki mlin izgorio je 1960, zapalio ga je namjerno glavni strojar, navodno nekome za osvetu, a potom se  sam bacio s krova na pločnik. Na mjestu gdje je u Đurđevcu nekad stajao Braunov mlin danas je gradski trg.

Boris Braun  je poslije rata diplomirao agronomiju, obranio je 1967. doktorsku dizertaciju i specijalizirao se za tov pilića, te od 1968. predavao na zagrebačkom Poljoprivrednom fakultetu. Mnogo godina poslije rata na ljetovanju u Rapcu upoznao je Poljaka Kazimierza Smolena koji je i sam kao katolik i protivnik nacizma završio u koncentracijskom logoru,  a od 1955. do 1990 bio je upravitelj Memorijalnog centra  Auschwitz.  Smolenu  nije bilo teško u arhivskoj građi pronaći  Borisov logoraški osobni karton s istim brojem koji mu je upisan na ruci, pa  ga je tako Boris Braun dobio natrag za „uspomenu“.