 |
Njemačka glumica i kazališna redateljica Adriana Altaras, objavila
je prošle godine u Njemačkoj - izdavač je "Kiepenhauer&Witch" - autobiografsku knjigu pod naslovom "Titove naočale". Knjiga je u Njemačkoj doživjela dobar prijem, a prikazi o njoj objavljeni su u najvažnijim njemačkim novinama. Napisana je na njemačkom jeziku a hrvatski prijevod trebao bi izaći 2013 u izdanju Mozaik knjige. |
Kiepenhauer&Witsch, Köln, 2011, 261 str.
Bezbrižna žena vozi se na biciklu po berlinskom Tiergartenu i fićuka veselu melodiju, nije ju briga za Holokaust i slične teme, zna da su knjižare prepune židovsko njemačke literature, da se povjesničari prepiru, da svaka teza ima svoje zagovornike i svoje protivnike, da postoje spomenici koji opominju, pa i da će vrijeme kad tad zaliječiti preostale rane. A onda tog sunčanog dana počini grešku, ode naime na izložbu u Gropiusovoj kući i tamo ugleda fotografiju koju više neće zaboraviti: na slici je logorašica, ne vidi joj se glava, u ispranoj košulji, na prsima joj je utetovirano: Logorska kurva broj 712834. “Moja je tetka imala pravo. Prošlost je tu, danas i sada”, pomisli biciklistkinja, sjedne opet na bicikl i pritisne pedalu.
Tako počinje autobiografska životna priča njemačke glumice i kazališne redateljice Adriane Altaras, kćeri Jakoba i Thee, čiji su roditelji bili hrvatski i jugoslavenski partizani . Na drugoj stranici svoje knjige Adriana gađa u sridu: “Zapravo, promašila sam samo J.F.Kennedyja i Drugi svjetski rat. Ja sam Židovka. Godište 1960. Tako, sad znate.”
Knjiga “Titove naočale” ima podnaslov :”Povijest moje naporne obitelji”. Napisana je na njemačkom koji je Adriana počela učiti tek u svojoj osmoj godini, kada se oboje njezinih roditelja konačno skrasilo i dobilo posao u neuglednom gradiću Giessenu, blizu Frankfurta, otac kao liječnik u lokalnoj klinici, a majka kao arhitektica. u gradskoj upravi. Adriana se rodila u Zagrebu, materinji jezik bi joj zapravo trebao biti hrvatski,ali taj hrvatski je ostao na razini “jezika djetinjstva”. Kad su joj bile četiri godine otac je, suočen s političkim progonom i montiranim sudskim procesom pobjegao preko granice, a Adrianu je iz Zagreba u Italiju u svom automobilu prokrijumčario tetak,Talijan, muž njezine tetke Jelke, bivši talijanski vojnik u okupiranom Hrvatskom primorju. U Italiji , zbrinuta kod tetke, progovorila je talijanski i pohađala talijansku školu. U Njemačkoj je, do studija glume u Berlinu, živjela u internatu, a roditelje viđala tek vikendom i za praznike. Za vrijeme Božića su običavali utroje nekamo otputovati, na sam Badnjak bi se ukrcali u kupe spavaćih kola i Božić dočekali u drugom gradu i drugoj zemlji. Roditeljima je očito bilo stalo da pobjegnu od njemačke božićne atmosfere.
Roditelji su bili osnivači, te prvo otac, a nakon njegove smrti majka, predsjednici poslijeratne židovske općine u Giessenu, ali o židovstvu, židovskoj religiji i tradiciji, Adriana je znala uglavnom tek onoliko koliko se može znati ako se u sinagogu dolazi tek za velike praznike. O svojim korijenima, o Holokaustu, o tome gdje su i kako završili brojni članovi obitelji Fuhrman I Altaras, o životima svojih roditelja, uglavnom nije mnogo razmišljala. Znala je da je njezin otac bio junak, da je Jakob Altaras, rođeni Splićanin, spasio 40-tero židovske djece, pribavio propusnice i odveo tu djecu iz Splita 1943. u čuvenu vilu Emmu u Nonantoli, gradiću kraj Modene u sjevernoj Italiji. Spasio je i Toru iz zapaljene splitske sinagoge. Osim toga on je ,a o tome joj je kao djetetu često pričao, kao partizanski borac negdje u balkanskim gudurama, tko zna gdje, popravio Titove naočale. Kasnije je shvatila da Tito tada uopće još nije nosio naočale. Po tim je izmišljenim naočalama nazvala svoju knjigu. No, očeva priča o spašavanju djece bila je istinita.
O sebi i svojim traumama roditelji su uglavnom šutjeli. S tim dijelom roditeljskog naslieđa Adriana se suočila tek kad je poslije smrti, najprije očeve, 2001, pa onda majčine, 2004, raspremajući roditeljski stan, počela kopati po njihovim uspomenama. Dok je praznila ladice u očevu ordinaciju jedna za drugom, srećom ne istodobno, ušetale su tri njegove ljubavnice. S jednom je posjedovao zajednički stan, s drugom bankovni konto, treću je vodio sobom na službena putovanja. Majka o tome, čini se, nije imala pojma. Otac je bio najmlađi od šestero braće, djed je bio notorni kartaš, očeva majka je uz pomoć starijih sinova nekako prehranjivala obitelj. Siromašni splitski sefardski dječak dogurao je u životu do pozicije njemačkog sveučilišnog profesora, koji je izumio novu dijagnostičku metodu za rano otkrivanje raka crijeva, kao radiolog međunarodne reputacije putovao po cijelom svijetu, držao predavanja na kongresima, u Giessen dovodio svjetsku medicinsku elitu, te iza sebe ostavio kapitalno stručno djelo Atlas crijevnih oboljenja, knjižurinu od tisuću stranica. Ipak, jednu svoju ambiciju nije uspio ostvariti: nije postao predsjednikom Centralnog vijeća Židova u Njemačkoj, otkrio je financijske makinacije o kojima je javno progovorio, ali su ga grubo ušutkali. Iz Zagreba je 1964. morao pobjeći nakon što je počeo istraživati prave uzroke smrti svog brata Silvija kojega početkom 1945, čini se, ipak nisu ubili ni ustaše ni Nijemci, nego vlastiti partijski drugovi.
Majka je uvijek na Adrianu djelovala odbojno.”Ako bih je zagrlila”, piše kći, “ona bi se ukočila, zadržala dah i čekala da je pustim.” Thea Altaras, rođena Fuhrman, Zagrepčanka, kći staklarskog veletrgovca Žige Fuhrmana rođena je i stasala do djevojaštva u čuvenoj Planićevoj .Okrugloj vili na Gornjem Prekrižju. Obitelj je odmah po uspostavi NDH izbačena iz vile, a Žiga Fuhrmann je od uzrujavanja dobio srčani napad i umro. Arhitekt, graditelj vile i njegova supruga (Adriana Altaras im u knjizi ne navodi prezime) dok su mogli u svojoj su kući skrivali udovicu Fuhrman i njezine dvije kćeri. U 17-oj godini Thea dospijeva najprije u kraljevički logor, pa u logor na Rabu, nakon kapitulacije Italije bježi s majkom na Vis, pa s Visa u južnu Italiju, prevodi radio poruke za Amerikance, 1944. je opet slobodan čovjek. Vraća se u Split, učlanjuje u komunistićku partiju, oduševljeni je partijski aktivist, polaže maturu, studira arhitekturu. U Splitu ponovno sreće Jakoba – poznaje ga još od prije rata – on je sada oženjen, ima kćerku, Adrianinu polusestru, ali, piše Adriana, “malu partizanku očito nije zaboravio, kao niti ona njega”. Nastavak priče i za Adrianu je ostao u mraku, tek Thea je slijedila svog muža Jakoba u emigraciju, a svojoj kćeri je u naslieđe ostavila ponižavajuća pisma koja je morala pisati njemačkim vlastima ne bi li ishodila njemačko državljanstvo, kao jamstvo za egzistenciju svoje ponovno beskućnićke obitelji.
“Kad mi je bilo 14 godina”, piše Adriana, u kutu ormara našla sam limenu kutiju s fotografijama. Moja majka koja nikad nije podizala pogled, najčešće nagnuta nad svoje arhitektonske crteže, ukrutila se kad sam joj pod nos gurnula fotografije. Zapiljila se u crno-bijelu fotografiju lijepe žene.
“Da, jako sam je voljela, tu svoju sestričnu. Blanku Weinreb. Tvoja tetka koja uvijek sve najbolje zna, pravi se kao da je ona samo njezina sestrična, ali bila je i moja. U Londonu je počinila samoubojstvo, mislim 1957. Bila je s nama u logoru na Rabu. A onda je bila kurva u Auschwitzu. Lijepa kao slika. Zamisli, tu njezinu lijepu kosu su odrezali, ošišali su je, pa utetovirali broj 712834. Preživjela je logor – ali sramota, ta sramota ju je na kraju ubila. Njezini roditelji to nisu mogli shvatiti. Ali ja to nekako razumijem.”
“Nasljedstva su često mučna priča”, nastavlja Adriana.”Smrt mojih roditelja nije samo ostavila prazninu, nego je i bacila sasvim novo svjetlo na teme koje su mi ranije bile ravnodušne. Razmišljam o mogućnosti da odbijem to nasljedstvo. Da zaniječem sestru, možda uopće ne potražim mogućeg brata, kad bih samo mogla zauzdati znatiželju. Ali, najzad, iz povijesti 20 stoljeća nemoguće je istupiti.”
Prvo ozbiljno samoispitivanje vlastitog identiteta dogodilo se kad je trebala odlučiti hoće li dati obrezati novorođenog sina. Na kraju je odlučio Georg, Adrianin muž, neizmjerno strpljivi plavooki i plavokosi Nijemac : “Naravno, obrezat će ga”. Odnos između Nijemaca i Židova, još jedno iznimno komplicirano i zakučasto naslieđe iz prošlosti, tema je koja se u ovoj knjizi stalno provlači kroz sva poglavlja. Kao glumica Adriana Altaras na početku svoje karijere stalno je dobivala uloge isključivo južnjakinja, gastarbajterica:” Glumila sam Turkinju, Grkinju,Ruskinju, Sicilijanku,. Srpkinju,Hrvaticu. Gotovo uvijek samo sam čistila”. A onda je sama napisala kazališni komad koji je naslovila “Jonteff ili večer s mojim dibucima”, i u kojem je sama glumila sve likove (“ta imala sam trideset godina vremena proučiti ih, pjevala sam arije iz talijanskih opera kao moj otac, češala sam se stalno kao moja majka – dijete, to dolazi od jetre -, plakala kao moja tetka , nad promašenim životom, lagano klimala glavom lijevo i desno.” )I tako se probila na berlinsku kazališnu scenu kao židovska glumica i autorica. “Odjedanput sam bila otjelovljena druga generacija, ulijevala istodobno respekt i izazivala neugodu. Postala sam kandidatkinja za talk.shows, u tjednu oko 9.studenog moj telefon je stalno zvonio, postala sam osoba od javnog interesa, na njemačkoj televiziji kod gospođe Christiansen s izraleskim veleposlanikom i nadležnim njemačkim ministrom smjela sam razgovarati o normalitetu u Izraelu…’Što tebe uopće briga za drugu generaciju? Mi te zaista nismo opterećivali, rekla je moja majka.”
Adrianino pripovijedanje sve je drugo samo ne linearno, prošlost i sadašnjost stalno se isprepliću, majčine uspomene i besane kćerine noći dok ih čita, dugi razgovori s prijateljem Jaffijem, koji je također komplicirani Židov, ali ima strpljenja slušati je u rane jutarnje sate preko telefona, pisma rodbine iz dalekog svijeta, iz Melbourna, Nairobija, Bangahalorea, susreti u Izraelu s očevim i majčinim partizanskim drugovima (svima su je predstavljali kao kćer naših drugova Jakoba i Thee), beskonačna uzaludna natezanja s hrvatskim vlastima oko povrata majčine imovine, bezobrazluk zagrebačke grobljanske uprave koja prisvaja židovski grob makar se za njega godinama uredno plaća, beskrupulozni zagrebački advokat, bar micva starijega sina koja ne može proći bez 160 gostiju, ali na sreću se pronašla vrećica s majčinim zlatnim zubima koji se mogu unovčiti. Glavna briga domaćice:” Ima li dosta za jesti? Ne smiju ostati gladni.” Očevi “tefilin” , od pradjedova naslijeđeni i generacijama brižno čuvani, koji su preživjeli čak i Holokaust, ali ortodoksnom berlinskom rabinu nisu dovoljno košer, pa se moraju kupiti novi. Sve to zajedno protkano je autoironijom, humorom, ali i beskrajnom nježnošću, živo i zanimljivo napisano. Čitljivo, zabavno i gorko u isti mah. Radi zaštite privatnosti neka su imena u knjizi promijenjena, neki događaji i situacije modificirani. Ali bit priče, proživljene i duboko ukorijenjene u stvarnost, ostala je netaknuta.
Vlasta Kovač
Adriana
Altaras je rođena u Zagrebu a odrasla u Italiji i Njemačkoj;
studirala je na berlinskoj Akademiji dramskih umjetnosti i na Njujorškom
univerzitetu. Suosnivačica je najvažnijeg berlinskog off teatra, Theater zum
Westlichen Stadthirschen, gdje je više godina radila kao glumica, redatelj i
autor. Režirala je i u berlinskom kazalištu Berliner Ensemble (nekadašnje
Brechtovo kazalište), a sa solističkom predstavom Jonteff, za koju je sama
napisala tekst gostovala je u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj i Brazilu.
Glumila je u mnogim filmovima. Dobitnica je Njemačke filmske nagrade
(1988), Kazališne nagrade Sjeverne Rajne-Vestfalije (1993) i Srebrnoga
medvjeda Berlinskoga filmskoga festivala (2000).
Njezin otac r. Jakob Altaras, poznata je ličnost među Židovima bivše
Jugoslavije. Član emigrantskog odbora u Splitu, koji je pomagao inž.
Morpurgu, predsjedniku ŽO Split oko zbrinjavanja židovskih izbjeglica, u
proljeće (ožujak/travanj) 1943. odveo iz Splita četrdesetoro djece u
Nonantolu, u Italiji, gdje su ih preuzeli dr Aleksandar Licht, Joško Indik i
Ruben Stein. U kolovozu 1943. ilegalno se uvukao u logor na Rabu i iz njega
prokrijumčario te odnio u Split fotografije iz tog logora, židovskog i
slovenskog dijela, koje su potajno snimili Židovski omladinci a poslije rata
ih je koristila Komisija za ratne zločine. Zapis o tom vremenu postoji i u
prvoj knjizi (Beograd 2001) zbornika "Mi
smo preživeli" .
Majka, arhitektica Thea r.Fuhrman autorica je knjige Sinagoge i židovske
ritualne kupelji u Hessenu - što se dogodilo nakon 1945?, Königstein 2007.