-Mi govorimo o slobodi koju je dobio jevrejski narod. Medutim tu se istice pravo
svakog od nas da bude slobodan. Cak i kad dobije slobodu, rob mora da je poztuje
i ne sme da je oduzme drugome.Takode je bitno da se shvati da ta sloboda nije
samo fizicka, nego i duhovna, sloboda misli, razuma , sloboda od idola. Iako
praznik Pesaha zalazi u duboku prozlost, on istice koncept slobode koji od nas
danas zahteva borbu protiv rasizma, netolerancije. Uci nas poztovanju prava
svakog od nas i daje nam poruku da covek mora da se bori protiv svih zala
savremenog druztva: ratova, razaranja, proterivanja, etnickog cizcenja,
skrnavljenja spomenika...i to obrazovanjem, moralnim i duhovnim vrednostima koje
svako od nas ima i nosi u sebi.
Postoje li propisane pripreme za ovaj praznik?
- Hamec je naziv za svu hranu ili posude koje nisu kaser sel Pesah. Prema Tori
za vreme praznika je zabranjeno da se jede kvasno testo. Jevreji koji se strogo
drze svih propisa za ovaj praznik kupuju posebno novo posude za pashalnu veceru
.Oni siromazniji posebnim propisima prokuvavaju ( ciste ) posude koje su
koristili tokom godine. Kuce se temeljno ciste, a uoci praznika se vrsi obred
Birkat hamec, cizcenje kuce od ostatka hameca. Tokom Pesaha zabranjeno je jesti
kvasni hleb. Jede se maces, beskvasni hleb koji podseca na kreker i sada se i
industrijski proizvodi. Hagada za Pesah se cita na raznim jezicima. Originali
stare Hagade su na hebrejskom jeziku i aramejskom. Kod nas je danas citamo i na
spanskom, madarskom, srpskom, zavisno od zajednice i njene tradicije. U nasoj
zajednici obredna vecera traje dva, tri sata, dok kod porodica koje se strogo drze
svih propisa i znatno duze, pet do sest sati. Nas covek je nestrpljiv, zeleo bi
da sto pre krene drugi deo vecere kada se opusteno jede i pije.
Da li je ta nestrpljivost vernika prilikom obreda, kod nas podjednako
prisutna u svim crkvama i verskim zajednicama, stvar brzog nacina zivota ili
nepoznavanja vere?
-To je stvar kucnog vaspitanja. Najmanja i najvaznija institucija je porodica i
ono sto covek nauci u kuci prati ga citavog zivota. Pogotovo kad se to provuce
kroz generacije. Deo nacina zivota u kuci prenosi se i na praznicne obicaje.
Ukoliko bi postojalo tradicionalno versko obrazovanje u porodici, onda bi se to
prenelo na decu. I u pravoslavlju imate porodice koje su bez obzira na komunizam
i ateizam sacuvale instituciju nedeljnog porodicnog rucka i Slavu, prema cemu se
i deca odnose sa postovanjem. Nazalost, ima ih malo, sto je posledica 60. godisnjeg
ateistickog odnosa prema religiji i tradiciji.