BIBLIJA U POETSKIM SLIKAMA 
Ljubo R. Weiss

(povodom izložbe u Beču: Marc Chagall i mitovi Biblije)

„Da, bila je to ljubav na prvi pogled!“ zaključio sam sjedeći u jednoj od dvorana „Albertine“ u Beču, udubljen u sliku Marca Chagalla „Pjesma nad pjesmama IV“. Ljubitelji likovne umjetnosti najčešće imaju svog omiljenog slikara. Putovanje u Izrael imalo je za posljedicu da su su u mom unutrašnjem oku ostali zapamćeni vitraži Chagalla kojima je ukrašena mala sinagoga u krugu Sveučilišne bolnice Hadassa u Jeruzalemu. Kao u Albertini ovih dana i tamo, 1971., promatrao sam tu maštovitu simfoniju boja 12 vitraža oslikanih tako da je svaki od njih posvećen jednom od 12 izraelskih plemena, od kojih je, po predanju, nastao izraelski narod. Vitraži su postali dostupni javnosti u prisustvu rabina, liječnika i drugih uglednih uzvanika kao i samog autora, 1962. godine. Ovi vitraži samo su dio slikareva opusa u kojem se ističu oslikani prozori, pored ostalih, katedrale u Metzu i Reimsu te zgrade Ujedinjenih nacija u New Yorku.

Slučaj je htio da Chagalla „srećem“ tih godina češće. Na ekskurziji u SSSR-u, vlak se zaustavio na kolodvoru u Vitebsku, u Bjelorusiji, a želja mi je bila, na trenutak sići s vlaka i dodirnuti tlo kolodvora te se poslije pohvaliti da sam bio u rodnom gradu poznatog slikara. Nije mi se posrećilo - vagon je bio „iz razloga sigurnosti“- zaključan! U Nizozemskoj, 1972., tražeći u jednoj radnji suvenir, kao sjećanje na boravak u ovoj zemlji, naišao sam na poster-reprodukciju Chagallove slike “Žongler”. Uramljena reprodukcija vraćala me često slikaru koji nije bio samo slikar – bio je i poeta, sanjar, egzotičan čovjek; židovskog porijekla, osudjen na ulogu autsajdera (“sporednih”) dovinuo se, tokom života, do mondene elegancije etabliranih umjetničkih salona i galerija. “On je utjelovljenje šarma “neprilagodjenog” na kojem se može mjeriti integrativna snaga zapadne kulture, kao i njena slobodoumnost. Jedna neobična biografija i prezentiranje motiva koji su se činili strani prosječnom gledatelju Zapadne Evrope, postali su “znak” fenomena Chagall. I umjetnik sam učinio je sve da bi se prikazao tajnovitim, začudjenim strancem, dijete preostalog svjetskog gradjanstva, usamljenim vizionarom.” (F. Walther-R.Metzger: Chagall, Taschen; Köln, 1999.)

Rodjen je u Vitebsku, 7.07.1887., u siromašnoj porodici, kao prvo dijete od devetero braće i sestara. Otac Zahar bio je uvijek umoran i šutljiv trgovac ribama a majka Fajge-Ita poticala je sina da crta i tako nadje poziv u kojem njegove nježne ruke neće izgledati kao poput očevih, pune žuljeva. Kao da je slutio da će mu sin postati umjetnik otac je promijenio prezime Segal u zvučnije Chagall a tom prezimenu slikar je dodao jedno “l”.Umjesto imena Moisje sam slikar se odlučio za promjenu i izabrao ime Marc.

Iako je u Vitebsku u vrijeme Chagallova rodjenja, od 50 000 stanovnika polovinu činilo židovsko stanovništvo, grad je imao tipične crte « štetla » : drvene kućice, atmosfera u sebe povučene židovske zajednice, siromaštvo. Sve je to našlo odraza u Chagallovu stvaranju, a jedna od njegovih prvih slika « Ja i selo », iz 1911.-te, nastala u Parizu, programatska je. U gotovo cijelom opusu slikar varira gotovo opsesivno nekoliko motiva : nakrivljene kućice, violiniste, zaljubljene parove i mladence, bukete cvijeća, leteće životinje.

Koje su najvažnije životne stanice Marca Chagalla ?

Godine 1906 završava osnovnu školu i postaje učenik slikara Jehude Pena a godinu poslije odlazi za St. Petersburg gdje nastavlja školovanje u uglednim slikarskim školama. Bellu Rosenfeld, kćerku draguljara, upoznaje u Vitebsku 1909. a ženi je 1915. godine. Simpatizira Oktobarsku revoluciju i postaje 1917/1918. komesar likovne umjetnosti za guverniju Vitebsk. Već u to vrijeme pojavljuje se prva monografija o njemu.Godine 1922. napušta definitivno Rusiju

i putuje za Berlin. “Slikar koji drži do svog usavršavanja i napredovanja treba se naći u Parizu, meki slikara iz cijelog svijeta, bar neko vrijeme” imperativ je za mlade slikare, sve od vremena pojave impresionizma. Chagall boravi prvi puta u Parizu 1910.. godine a već 1926/27 počašćen je prvom izložbom u New Yorku. Zanimljivo, već sa 44 godine, objavljuje autobiografiju “Moj život” (1931.) Kao znatiželjan čovjek, ali i slikar koji je temeljito pristupao izradi svojih radova, s voljom i mnogo je putovao : Palestina, Sirija, Egipat, Nizozemska, Danska, Švicarska, Španjolska, Italija, Engleska, Njemačka,

Belgija, Mexico, USA, SSSR, Izrael, Grčka… Godine 1937. postaje francuski državljanin. Prva žena Bella umire 1944. godine, a 1952. ženi se ponovo: izabranica je Valentina (Vava) Brodsky. U medjuvremenu njegova pratilja bila je Virginia Haggard. Godine 1950. nastanio se u mjestu Vence na Azurnoj obali, a relativno blizu stanovali su Pablo Picasso koji je doživio 92. godine i Henry Matisse, koji je doživio 85 godina. Marc Chagall umro je u metuzalemskoj starosti od 98 godina. S prvom ženom Bellom imao je kćerku Idu a sa Virginiom Haggard sina Davida.

Za života primio je brojne nagrade i priznanja : od Carnegie nagrade za slikarstvo, nagrade za grafiku na Bienalu u Veneciji, preko počasnog doktorata u Glasgowu, Erazmus nagrade (zajedno s Kokoschkom) ; nosilac je i uglednog francuskog priznanja Legije časti. U znak poštovanja njegova djela sagradjena je i uredjena Chagallova kuća u Haifi te utemeljena zadužbina « Message Biblique » u Nizzi.

Chagall nikada nije tajio da mu je cilj u životu slava i bogatstvo. Smisao života nalazio je u slikarstvu i kao slikar ogledao se u raznim žanrovima : i kao ilustrator knjiga, scenograf, skulptor, autor vitraža, autor monumentalnih freski, litograf, likovni pedagog. Virginia Haggard opisala je 1986. Chagallovu potrebu da sve brže i brže okreće točak produkcije i distribucije :”Znala sam da Marc teži još većoj slavi i još većem bogatstvu. Veliki stroj koji je sam pokrenuo, neumoljivo ga je povukao. Želio je slavu i bogatstvo i nije to samo hinio.” Jednu indiskreciju opisao je Chagallov sin David navodeći da je otac posjećivao Louvre samo nedjeljom, jer tog dana ulaz je bio slobodan. Jednostavno, ukupno svoje bogatstvo niti je mogao, niti je htio zamjetiti. Portret oca dao je sin David na literaran način, a opisuje ga kao malo mušićavog, skromnog, srdačnog, nesklonog ekscentričnim inscenacijama, kao čovjeka koji je i sa 80 godina zadržao, nakon 50 godina boravka u Francuskoj, svoj ruski naglasak i svojevrsnu naivnost. Za razliku od Picassove unuke Marine koja je djeda pokazala egocentričnim i pakosnim čovjekom, David je imao zadovoljstvo pokazati, da svi poznati ljudi nisu monstrumi.

Još u vrijeme svoga života Marc Chagall važio je za najvećeg majstora vitraža i za te projekte zahtjevao je astronomske honorare. Velike aukcijske kuće vrlo rado primaju na prodaju Chagallove radove, a nije teško pogoditi zašto. Rekord drži Sotheby,s (filijala u New Yorku) u čijoj organizaciji je 1990. prodano ulje na platnu “Anniversaire” za 14,85 milijuna dolara dok je Christie s iste godine prodao ulje na platnu “Au Dessus de la Ville”( slika iz 1915.) za 9,9 milijuna dolara. Za one skromna džepa, a poklonike Chagalla, u Beču se tokom godine mogu naći grafike iz različitih razdoblja slikareva stvaranja a cijena im je izmedju 1500 € i 2.500 €.

Nije rijetkost da se u okolini Albertine u Beču parkiraju i autobusi s hrvatskim registracijama puni Chagalovih obožavatelja. Kako objašnjava direktor Albertine Klaus Albrecht Schröder, ova izložba Chagalla “čisti je slučaj”! Problemi statike Muzeja Chagalla u Nizzi omogućili su ovu izložbu budući da je zgradu, zbog renoviranja, trebalo isprazniti na odredjeno vrijeme… Postav muzeja ponudjen je trima institucijama u svijetu pa tako i Albertini u Beču kojoj je pripao tzv. Biblijski ciklus. Ova serija radova spada u Chagallovu kasniju fazu, a njime se autor počeo baviti 1954. godine. Neki površni povijesničari umjetnosti ove radove su označili kičastim. “Takav netočan zaključak mogao je nastati vjerojatno zbog simboličnih elemenata koji upadaju odmah u oči!” objašnjava direktor Albertine. Ipak ne radi se o čistoj figurativnosti, nego o ravnoteži izmedju figurativnog i “čistog” slikarstva.

Chagallov ciklus “Poruke Biblije” obuhvaća 17 velikih formata od kojih je u Albertini izloženo je 16, uz brojne prateće studije. Ključne su slike “Raj”, “Protjerivanje iz raja”, “Stvaranje čovjeka”, “Mojsije prima deset zapovjedi”,”Žrtvovanje Isaka”, “Noah i duga”, “Raspeće Kristovo”, “Lot i njegove kćeri,” “Povratak izgubljenog sina”, “Pjesma nad pjesmama IV”. Zadnja slika, koja je zaokupila i pisca ovih redova, nastala je inspirirana čuvenom “Pjesmom nad pjesmama”, koja je zbog izrazite erotičnosti, po nekim mišljenjima, zalutala u Bibliju. Na slici, gdje je glavni motiv par kojeg nosi nebom konjić s krilima, osjeća se ljubavni zanos - ovaj pegaz kao ezoteričan letač, daje slici izvanrednu dinamiku i simboliku. Bijeli “šlep” vjenčanice dinamički je izraz ljudske duše koja se predaje Bogu. Mladenci, reprezentirani kraljem Davidom i Batshebom, u stvari su ljubavnici. Oduševljena grupa gledatelja, koji su na tlu, kličući im iskazuje poštovanje i to kao božanskom, dvostrukom biću. Šareno obojano drvo s krošnjom (desno u slici) ukazuje na ideju ljudsko-božanskog, dvostrukog bića. Mnogi se pitaju kako se u gotovo stereotipne Chagallove motive (kućice, violinisti…) uklapa "Biblijski ciklus”. I tu pomaže objašnjenje Klausa Schrödera: “Ciklus “Mitovi Starog zavjeta” egzistira kao monolit unutar ukupna Chagallova djela, iako autor od prvog putovanja u Palestinu 1931. nikada nije napuštao biblijske teme. I prenosi ih na platno poštujući uveliko faktografiju. Chagallova rečenica : « Ja sam Židov » determinira perspektivu ukupne biblijske poruke. U ovom ciklusu dolazi do izražaja, kao u nijednom drugom, povezanost njegove porijeklom odredjene spiritualnosti s iskričavom čulnosti mediteranske kulture.

Ne preostaje drugo nego preporučiti ovu izložbu gdje Chagall pokazuje, kao i u mnogim drugim djelima, srodstvo načinu slikanja postimpresioniste Pierra Bonnarda i kasnih lopoč-slika Claude Moneta. Kao i kod ovih umjetnika oblik se rastače i poplavljuje crtež s više puta ponovljenim, nejasnim potezima kista. Znalcima Chagallova metjea i načina rada poznato je da je za vrijeme slikanja uvijek okretao svoje slike naopako kako bi mogao promatrati scenarij slike i iz te perspektive. Kao i kod drugih slikara i kod njegovih slika poneki simboli su neočekivani : u njegovim slikama u Beču često se pojavljuju svijeće i svijećnjaci : tri svijeće, svijećnjak s pet ili šest svijeća, ali nigdje menore i hanukije, tipičnih židovskih simbola sa 7 odnosno 9 svijeća !

Ovaj pjesnik i simfoničar boja, prvoklasni kolorist, svojim slikama razgaljuje posjetitelje : njegovo dominantno plavo zapaža se na mnogim slikama ali tu je i zeleno, crveno, žuto ; vatromet boja kakav se rijetko nalazi u slikarstvu, praznik za oči, pogotovo u siječanjski sumornom Beču.

Oni koji vole slike rascvjetalog života, koji vole lebdeće i nebom ploveće likove i simbole, oni koji žele vidjeti kako Biblija ostaje nepresušni izvor slikarske inspiracije, imaginacije i kreacije, oni koji žele vidjeti kako se prirodno spaja rusko, židovsko i mediteransko, oni koji se žele uvjeriti kako je Chagall uzvisio ženski princip tj. ženu i ljubav – posjetit će izložbu koja fascinira. Otvorena je do 25.03.2005. i bit će, dakle, zatvorena, točno 20 godina nakon Chagalove smrti (28.03.1985.). Ako izložba ne bude – produžena…

Wien, 25.01.2005.

LJubo Ruben Weiss